Objavljeno u Nacionalu br. 522, 2005-11-14

Branko Borković (44), umirovljeni brigadir HV-a, uoči 14. godišnjice pada Vukovara govori o svojoj ulozi u obrani grada i uživanju u povučenom životu

Nekoliko dana prije četrnaeste obljetnice pada Vukovara, posljednji zapovjednik obrane toga grada Branko Borković, poznat kao Mladi Jastreb, neuobičajeno je zauzet. Borkovića više od javnih svađa o statusu branitelja Vukovara, od problema s priznavanjem ili nepriznavanjem ratnog statusa 204. brigade kojom je zapovijedao zaokupljaju – dva mlada pastuha. Riječ je o dva najmlađa grla hrvatskog posavca od ukupno 15, koliko ih on ima na svojoj farmi u zabačenom turopoljskom selu Prečnom. Priprema ih za licenciranje pred Savezom uzgajivača u obližnjoj Martinskoj Vesi.

Iako će Borković na obljetnicu pada posjetiti Vukovar i susresti se s ratnim prijateljima, tek kada počne pričati o konjima, na licu mu se vidi da je rat daleko iza njega. O svojim posavcima, autohtonoj i rijetkoj pasmini konja, priča u jednom dahu, grleći ih i mazeći, a na farmi još drži i svinje te malo peradi. Baveći se uzgojem stoke, dogurao je i do dužnosti predsjednika središnjeg Saveza uzgajivača konja pasmine hrvatski posavac.

Već osmu godinu taj prisilno umirovljeni brigadir uz pomoć supruge Jadranke dane provodi u fizičkom radu, brinući se za svoje životinje. Nedaleko od farme čak je iskrčio i očistio divlje odlagalište i pretvorio ga u ribnjak. Hvali se da je prošle godine u njega ubacio 12 velikih šarana koji su se već omrijestili.

Kada smo posjetili umirovljenog brigadira Branka Borkovića, upravo se spremao na svečanu sjednicu, koja se na Martinje održavala u Martinjskoj Vesi, na koju je pozvan kao ugledni uzgajivač stoke.

NACIONAL: Je li još koji vaš ratni kolega također postao poljoprivrednik?

– Rekao bih da ja nisam iznimka. Mnogo se branitelja iz ovog kraja vratilo iz rata i nastavilo baviti poljoprivredom. Ipak, u drugim regijama bavljenje poljoprivredom nije tako popularno. Mislim da je tomu kriv politički trend koji je branitelje gurao u velike gradove, počevši od toga da invalid bira gdje će uzeti stan. Umjesto toga, trebalo je ljude pokušali zbližiti s krajem u kojem su odrasli i ondje im omogućiti bolje životne uvjete.

NACIONAL: Vojska i poljoprivreda nisu baš srodne djelatnosti. Kako ste se odlučili na vojnu karijeru?

– Ljudi odlaze iz ovog kraja jer su im, kao i meni, roditelji govorili: Nemoj se patiti kao i ja, idi, uči i odlazi! I ja sam prihvatio taj savjet, ali sam zapravo bio neodlučan hoću li biti svećenik ili vojnik. Na posljetku sam odlučio biti vojnik. U Sarajevu sam najprije završio srednju vojnu školu, a 1986. i tehničku vojnu akademiju. Jadranka i ja vjenčali smo se 1989. Na službi sam do početka rata bio u Zagrebu, a čim je počeo rat, pridružio sam se Zboru narodne garde.

NACIONAL: Kako ste završili u Vukovaru, svojom željom ili po zapovijedi?

– Nešto između. Kada sam došao u gardu, želio sam otići negdje na teren a ne biti u Zagrebu. Trebao sam ići u Dubrovnik. U Vukovaru se zakuhalo malo brže nego što se očekivalo, pa me gospodin Imre Agotić pitao bih li htio ići u Vukovar. Već sam imao spremljene stvari jer sam čekao put u Dubrovnik, pa sam odmah pristao. Došao sam tamo s Milom Dedakovićem potkraj kolovoza.

NACIONAL: Jeste li ikada prije rata bili u Vukovaru?

– Nikad u životu. Ipak, poznavao sam taj prostor, nekoliko sam puta bio u Iloku i u Bačkoj Palanci u Vojvodini.

NACIONAL: Kakav je osjećaj za jednog profesionalnog vojnika doći u grad koji je u gotovo beznadnom položaju branila na brzinu skupljena vojska?

– Zbog jedne stvari nije mi bilo teško. Naime, tko god je bio ondje, ostao je svojom dobrom voljom. Ljudi su bili puni entuzijazma i rado su slušali u dobroj vjeri ljude koji su imali profesionalno iskustvo. A bez te njihove dobre volje i motiviranosti ne bi bilo ništa od obrane.

NACIONAL: Je li se događalo da stvari izmaknu kontroli, je li se mogao održavati kakav-takav red u opkoljenom gradu?

– Znao sam da mogu nastati problemi jer policija zapravo nije mogla imati ovlasti nad vojskom. Upravo je zato u Vukovaru osnovana prva jedinica vojne policije, prva takva hrvatska postrojba pa smo mogli držati red u ratnim uvjetima.

NACIONAL: Nakon ratnog iskustva i vremena što ste ga ondje proveli, osjećate li se u Vukovaru kao kod kuće?

– Da, ali moram reći da kada bih birao najdraže mjesto na tom prostoru, odabrao bih Ilok a ne Vukovar! Vukovar ima šansu postati gospodarski normalan grad. Čak bih rekao da će Vukovar prije oživjeti bude li uz njega vezano što manje politike. Vukovar će graditi novi Vukovarci. Neće ga graditi oni koji su bili ondje za rata; mnogo se njih neće vratiti, nagovarao ih tko ili ne. Ali Vukovar je grad koji ima budućnost. Ilok je predivan, ali će propasti ako mu se ne pomogne izvana. On bi mogao biti novi hrvatski Dubrovnik sjevera, ali taj grad neće preživjeti samo proizvodeći vino.

NACIONAL: Što se zapravo dogodilo s vama nakon proboja iz Vukovara, zbog čega ste završili u zatvoru?

– Zatvorio nas je Josip Perković, koji je bio pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška za SIS i zapravo je nadzirao vojnu policiju. To je napravio po nalogu Josipa Manolića. Zatvorili su Dedakovića, a zatim i mene. Mene su uhvatili na prijevaru kada sam došao na razgovor kod zapovjednika glavnog stožera Antuna Tusa. To se dogodilo 20. ili 21. studenoga. Držali su me u zatvoru na Lašćini tri tjedna. Dok sam bio zatvoren, nitko mi nije htio reći zbog čega sam pritvoren. Inače, optužili su nas da samo htjeli srušiti državni vrh.

NACIONAL: Jeste li ga htjeli srušiti?

-Nismo, dandanas mi nije jasno što je to uopće trebalo značiti.

NACIONAL: Jesu li vas reaktivirali u vojsci nakon puštanja iz pritvora?

– Nisu me reaktivirali nego me nisu mogli istjerati – nisam se dao iz vojske van. Dobio sam čin brigadira, koji i danas nosim. Tražio sam od Tusa da se vratim u akciju. Poslan sam u Đakovo, gdje je osnovana 124. brigada, i to kao zapovjednik. No kad sam došao tamo, stavili su nekog drugog za zapovjednika, a mene kao zamjenika. To nisam htio prihvatiti. Vratio sam se u Zagreb, gdje smo se brinuli o zbrinjavanju vojnika 204. brigade.

NACIONAL: Kako to da u ovih 14 godina niste dobili barem jedan viši čin?

– U Hrvatskoj postoje zanimljivi fenomeni. Zakon se ne primjenjuje po potrebi, pa iako sam euroskeptik, čini mi se da nas jedino članstvo u EU može natjerati da poštujemo neke norme i zakone.

NACIONAL: Koliko je vojnika bilo u obrani Vukovara?

-Malo više od 1800! Govorim o onima koji su se borili s puškom u ruci, a u taj broj uključeni su i oni koji su poginuli tijekom obrane. Zabune o broju branitelja unosi sustav narodne i civilne zaštite, dakle oni koji su se brinuli o funkcioniranju grada. Oni su bili jako važni i ne može se usporediti nekog tko je bio u vukovarskoj civilnoj zaštiti s onim koji je to radio u Zagrebu. Ti su ljudi ginuli s nama, ali ipak ih ne mogu zavesti među one koji su se borili s puškom u ruci. Nepravda je zakona što su ti ljudi statusno jednaki s onima koji nisu bili u tako užasnim uvjetima. Njih je bilo oko 2600. Među njima su vatrogasci, djelatnici bolnice, neborbeni dio MUP-a, djelatnici Elektre… Dio njih je poslije statusno zbrinut kao da su vojnici, i to je ono što stvara nesporazume o broju branitelja. Civilna zaštita je tada zakonski bila dio vojske, a poslije ih je zakon dodijelio MUP-u. Nakon te promjene, dosta ih je izgubilo status.

NACIONAL: Kakvi su bili vaši odnosi s Tuđmanom nakon što ste uhićeni 1991.?

– Nije tako jednostavno o tome govoriti, složeni su to odnosi. Nikad neću doznati što je on mislio o meni i Vukovarcima. Dok je bio živ, imao je šaptače pokraj sebe koji su mu svijet prikazivali kako je njima odgovaralo, pa se u razgovoru sa mnom nije jedanput iznenadio kada bih mu rekao kako stvari stoje. Suditi o Tuđmanu a ne uzeti u obzir te šaptače – Granića, Sanadera, Canjugu, Pašalića i Šarinića – nije realno. Koliko su ti ljudi tašti vidi se po tome što sada svi imaju svoje stranke.

NACIONAL: Jeste li pitali Tuđmana zašto su vas zatvorili?

– Jesam, ali nikada nisam dobio odgovor. Sve se svodilo na tu Manolićevu optužnicu o tome da smo htjeli rušiti ustavni poredak. Od optužnice je Državno odvjetništvo odustalo u mojem slučaju, a nastavilo progoniti Dedakovića i grupu iz HOS-a na čelu s Dobroslavom Paragom. Umirovljen sam protiv svoje volje, predsjednik Tuđman me poslao u povlaštenu starosnu mirovinu. Tada sam bio načelnik pješaštva Hrvatske vojske. To je vrlo visoka vojna dužnost s koje možete završiti u zatvoru ili raditi do mirovine. A mirovina dolazi kada vas politički vrh odluči umiroviti. Ja sam kao najmlađi otišao u starosnu mirovinu. Imao sam 35 godina. Inače, neki su časnici, stariji od mene, kao perspektivni nastavili karijeru i brzo postajali generali.

NACIONAL: Tko vam je od političara osobito drag ili osobito mrzak?

– Pa ne bi ih volio svrstavati kao osobito drage ili mrske, sve ih gledam kao kvalitetnije ili manje kvalitetne ljude. Osobno, od onih s kojima sam komunicirao i koji su mi bili kao osobe bliži bili su Vlado Gotovac i Dražen Budiša. Žao mi je što se Budiša kao kvalitetna osoba povukao iz politike.

NACIONAL: Biste li se odazvali da vas se pozove na vojno učilište da održite neki seminar za hrvatske časnike?

– Ne zanima me to, neka vojska i vojni sustav rade što hoće. To je već devet godina iza mene. Ono što sam ponudio ministru Berislavu Rončeviću jest sudjelovanje u dokumentiranju obrane Vukovara na znanstveni način. Želim da se verificira tko je branio Vukovar i s čim je branio Vukovar. Svakom je jasno da se Vukovar sam po sebi nije mogao obraniti. Uzrok pada toga grada nije u obrani iznutra, nego u pogreškama izvana. Nismo dobili oružje, zaustavljani su proboji. Poslije su zbog pogrešnih procjena i nečije nesposobnosti maha uhvatile teorije da je Vukovar prodan, ali čini mi se da istinu treba tražiti negdje drugdje. Točno imenom i prezimenom imam popis ljudi koji su bili pod oružjem i koje su oružje imali. Uz to, svaki sam dan iz bolnice dobivao i popise mrtvih i ranjenih, s oznakama jesu li civili ili vojnici. Sva moja dokumentacija bit će uskoro usuglašena s popisima u Ministarstvu obrane, a onda se mogu vratiti svojoj farmi.

NACIONAL: S obzirom na to da je Vukovar ratarski kraj, jeste li tijekom rata ondje stekli prijatelje koji su imali slične afinitete prema poljoprivredi?

– Marin Vidić Bili, povjerenik Vlade RH za Vukovar, s kojim sam svakodnevno surađivao tijekom obrane grada, zapravo me ponukao da se vratim zemlji. Danas smo obiteljski prijatelji, a on se posvetio uzgoju voćaka.

NACIONAL: Ne čini li vam se neobičnim da se profesionalni vojnik odjedanput odluči baviti poljoprivredom?

– Ja sam rođen u ovom selu i do odlaska na vojno školovanje radio sam s konjima. U genima je moje obitelji ljubav prema konjima i životinjama općenito. Moji su konji jako mazni i dobroćudni. Ja ih mogu potegnuti za rep i neće me udariti. Mislim da svi vlasnici konja znaju da je to nešto što njihov konj ne bi oprostio. Volim posavce jer nisu zli, privrženi su čovjeku i mirni su. To je zbog prirodne selekcije, jer su stanovnici ovih krajeva stoljećima eliminirali iz uzgoja sve koji nisu bili vjerni i privrženi čovjeku. U ovim je konjima povijest ovog prostora. Oni su križani s konjima osvajača Avara, Tatara, Mađara, Nijemaca i s arapskim konjima. Posavskih konja ima malo: samo je 100 pastuha i 1600 rasplodnih kobila, to je sve što je ostalo od njih. To je matica iz koje ćemo spasiti tu autohtonu pasminu. Iako je moja je obitelj osamdesetih godina rasprodala svoje konje, ja sam nakon rata ponovno krenuo s uzgojem.

NACIONAL: Jeste li konje nabavili odmah nakon umirovljenja?

– Nisam, počeo sam 1997. uzgajati svinje te domaće guske i patke i izvorne podravske kokoši. Uzgajam ih i danas i na tome zarađujem. Poljoprivreda i život na selu, to su stvari koje smo zaboravili i od kojih smo se otuđili. Uzgajam i pse, japanske tose. To je moćan i velik borbeni pas. Oni su valjda jedini “stranci” u mojem uzgoju, ali su moja velika ljubav i ne uzgajam ih za prodaju. Nažalost, ljudi ih žele samo za borbe pasa zbog njihove snage i nezgodnog karaktera.

NACIONAL: Planirate li ih prodavati?

– Ni jedan pas kojeg ja uzgojim neće završiti na borilištu. Mogu biti samo ljubimci. Iako svaki vrijedi 2000 eura, ne prodajem ih nego ih uzgajam za sebe. Japanska tosa je borbeni pas, tjelesni čuvar. Jako je odan gazdi i najbolji je borbeni pas. Nije divljak kao pitt bull, ali je strašno inteligentan i za gospodara je spreman ubiti. Jedanput sam zbog toga umalo izgubio pastuha. Malo se propeo prema meni, bio je temperamentan, pa je pas mislio da sam ugrožen. Jedva sam ga zaustavio da ne zakolje konja. Ubio bi ga na licu mjesta. Prvi kontakt tosa s konjima bio je nezgodan, ali sam ih naviknuo jedne na druge pa više nema problema. S njima treba znati, moraju imati autoritativnog gospodara inače postaju nezgodni. Ja sam ih uzgojio šest, ali se jedan otrovao a drugi je uginuo od raka limfnih čvorova. Čovjek koji ih osjeti kraj sebe, teško da će ikada poželjeti drugog psa.
Što se tiče konja, znam da su ovako mišićavi i mesnati konji poput posavaca zgodni mesarima, ali moja je odluka da niti jedan moj konj neće završiti kao suhomesnati proizvod. Ne znam koliki mi je godišnji trošak uzgoja tih životinja, jer to ne želim zbrajati, to je moj moralni doprinos očuvanju izvornih hrvatskih pasmina. Uzgajam i turopoljske svinje. One su još ugroženije od posavca: ostalo je samo 200 krmača. One su zanimljive jer za razliku od ostalih svinja koje se komercijalno uzgajaju, mogu preživjeti i bez ljudske pomoći. Kada se dogodi požar ili poplava, domaće svinje uginu ako ih gazda ne može nahraniti. Ove turopoljske same se snalaze. Treba ih puštati na otvoreno, a kod praščića se najslabiji eliminiraju prirodnom selekcijom.

NACIONAL: Kako ste se uopće zainteresirali za hrvatske posavce? Zarađujete li na konjima, njih nije jeftino držati?

-Oduvijek volim konje, a nadam se da će uskoro uzgoj biti isplativ. Sad kad se približavamo Europi, jedina su šansa našeg identiteta te ruralne specifičnosti, po tome smo drukčiji od drugih naroda. S tim ćemo obogatiti Europu i očuvati sebe. I psi i konji zapravo su mi čisti trošak, s tim da za konje dobivam državnu potporu. Vjerujem da ću ih uskoro moći iskoristiti za turiste, jahanje, pa bi troškovi došli na nulu. Sada ih dajem za folklorne prigode, a tri grla pripremam za jahanje. Oni su mirni pa su dobri za učenje jahanja. Smatram da je poljoprivreda, pogotovo uzgoj konja, dobra za mentalnu stabilnost. Nervozan ili bijesan čovjek ne može prići konju, on ga odbija i bježi. Tko hoće biti blizu konja, mora zaboraviti na bijes i ljutnju. Nisu mi jako velik trošak, ali ne mogu ih imati više od dvadeset jer nemam dovoljno velik pašnjak. Savez uzgajivača posavca osnovan je 1993. godine, kada je Miroslav Kovač u ime Stočarskog centra istraživao je li uopće preostao koji posavski konj. Tada su neki čak smatrali da on više ne postoji. Prošle godine ministar Čobanković dao nam je ovlasti javne organizacije u stočarstvu koja se može baviti uzgojem. Sve je to prilagođeno normama EU-a. Samostalno vodimo uzgoj prema programu koji smo napravili sa stručnjacima. Voditelj uzgoja obilježava grla žigom u obliku stilizirane potkove s dvjema valovitim crtama koje su simbol rijeke Save.

NACIONAL: Ne čini li vam se to kao igra kauboja i Indijanaca?

– Ne, zapravo malo ljudi zna da se to kod nas radilo prije nego u Americi. To je stara hrvatska tradicija. I moji su konji obilježeni, ali se to ne vidi jer im raste zimska dlaka. Nadam se da ćemo ispuniti cilj Saveza i očuvati izvornost konja i biološku ravnotežu na ovom prostoru.