Jedan od najvećih znalaca filma ’50-ih, erudit i upućeni kritičar Branko Belan, slomio je zube na filmu “Pod sumnjom”, koji su mu studio i cenzura okljaštrili. Okrenuo se zato drugoj karijeri – postao je profesor montaže i produktivni književnik.

Na Filmskom festivalu u Puli film je prikazan jedan sat nakon ponoći. Razočaran u novoj verziji filma koji su mu politički cenzori napravili, Belan je kazao:

“Da je mene nakon pet minuta netko pitao koji je najgori film na svijetu, ja bih rekao da je to ‘Pod sumnjom’, jer to je meni, pred mojim očima, izgledalo totalno rastrgano. Ne znam u kakvom sam ja to psihičkom stanju bio, ali taj mi je film izgledao strašan, svaki kadar, sve, bio sam totalno deprimiran. I nisam uspio izaći iz tog depresivnog stanja čak ni nakon što sam vidio da nitko ne napušta Arenu. Dosta je njih napustilo Arenu prije početka filma, ali nakon početka pa do kraja nitko više nije napustio Arenu, i na kraju se pljeskalo, iako je već bilo tri sata u noći. To, međutim, kritičare nije smetalo da napišu kako je film izviždan. Film je inače prodan u četiri, pet zemalja, isplatio se potpuno, ništa se na njemu nije izgubilo. NIN je proveo jednu malu anketu i taj i takav film bio je na četvrtome mjestu te blic-ankete o tome kakav je koji film. To mi je bila jedna bijedna, mala satisfakcija.”

Branko Belan rođen je 1912. godine u Postirama na Braču, a umro je u Zagrebu 4. svibnja 1986. godine.