Rođen je 18. veljače 1921. u Dubrovniku. Filmsku karijeru počinje u Jadran filmu 1949., kao organizator i redatelj Filmskih novosti. Poslije niza kratkih i dokumentarnih filmova režira nekoliko filmova za djecu (Sinji galeb, Milijuni na otoku). Njegov film ‘Ne okreći se sine’ osvaja Veliku zlatnu arenu za najbolji film 1956. godine. Sedamdesetih godina snima uspješne serije o djeci u ratu – Zimovanje u Jakobsfeldu, te seriju Salaš u malom ritu. Ostali važniji filmovi: Samo ljudi, Tri Ane, Martin u oblacima, Licem u lice, Nikoletina Bursać, Doći i ostati, Četvrti suputnik i Boško Buha.

“U mojim dječjim filmovima djeca nose tu dramsku konstrukciju filma. Ona su, ono što bi se reklo, nosioci fabule, ali nisam nikako želio od njih stvarati nekakve supermenske junake, heroje – nadljude, već sam njihova zaista herojska djela pokušao opisivati kroz dječju ličnost – skup nestašluka, podviga, iskrenosti, osjećajnosti. Puno je glumaca počelo u mojim filmovima i mnogi od njih su u vezi sa mojim radom. Nikad prema glumcu nisam imao aprioran, autoritativan stav. Takav stav je postao nekako moderan kod mlađih režisera. Osobno smatram da to nije nikakvo dobro, jer režiser mora neizmjerno cijeniti glumca. Poštovanje i međusobno uvažavanje je od izuzetne važnosti zbog toga što je glumčeva igra ono što se vidi na ekranu, a ona ne može biti dobra, ako odnos između režisera i glumca nije ljudski. Čak smatram i uvredom kad mi netko nakon nekog mog filma kaže: ‘Joj, ovaj (glumac) ti je izvrstan’. To ne volim jer u toku snimanja moja pažnja biva jednako usmjerena i na onaj drugi glumački plan, na glumce sporednih uloga, pa čak i na statiste, tako da su svi dobri ili nitko.
Treba samo naći pravo dijete i pravog glumca i poslije nastojite da im što manje smetate”, rekao je Branko Bauer.