Zagrebački veterinar Branimir Rebselj smatra da bi država trebala promijeniti pravilnik o opasnim psima te da vlasnici takvih pasa moraju biti punoljetni, radno sposobni i educirani o pasmini koju uzimaju

U Zagrebu se u posljednje vrijeme zaredalo više napada pasa na ljude. U Španskom je pas napao devet i pol godišnje dijete koje je završilo u bolnici. Napad se dogodio i na Jarunu kad je izgrizen muškarac koji je razdvajao psa od djeteta. A napada je bilo i izvan metropole.

U Puli je staford rastrgao maltezera. Zbog svih tih incidenata građani su pomislili da je porastao broj napada pasa, no zagrebački veterinar Branimir Rebselj kaže kako nije primijetio veliki porast. „Mislim da se nije značajno povećao broj napada pasa. Kad god pas napadne čovjeka, koji zbog toga završi u bolnici, automatski se obavještava antirabična stanica, a ona obavještava veterinarsku inspekciju. Nakon toga, veterinarska inspekcija obavještava nadležnu veterinarsku ambulantu koja obavlja trokratni pregled životinje. Sve se jako dobro evidentira i lagano se može provjeriti je li se povećao broj napada.

Ja mislim da se nije povećao broj, nego da se radi o spletu nesretnih okolnosti da se u kratkom roku dogodilo više napada, ali takvih slučajeva je uvijek bilo. Skoro svi slučajevi ugriza pasa na ljudima dogodili su se kada su vlasnici pokušavali razdvajati pse koji su se potukli. U slučaju u Španskom radilo se o neodgovornim vlasnicima koji su djetetu od deset godina dali da vodi psa od 40 kilograma. Pas može biti najbolji na svijetu, ali u glavi može umisliti da je čuvar i da čuva to dijete koje ga šeće. Onda može ugristi u obrani tog djeteta.”

Rebselj je rekao da postoji veliki problem u pravilniku o držanju pasa.

Objasnio je kako danas bilo tko može nabaviti velikog psa kojeg nije sposoban kontrolirati, što može dovesti do loših posljedica. „Naš zakon o opasnim psima je nedorečen. U pravilniku stoji da samo opasan pas mora imati brnjicu. Po hrvatskom zakonu u opasne pse spadaju samo stafordi bez rodovnika i križanci u tipu pasmine bull. To nema smisla jer su to, u pravilu, vrlo miroljubivi psi i većinu ugriza pasa nisu počinili ni stafordi niti pit bullovi, nego drugi normalni psi koje ljudi tretiraju kao najobičnije kućne ljubimce, a na njih se zakon ne odnosi. U veterinarskoj ambulanti imali smo bull terijera kojeg je napao i bez razloga izgrizao običan pas, mješanac. To neće biti vijest, a da je bull terijer napao njega, to bi završilo u novinama. Ljudi po Zagrebu danas vode jako velike pse koji mogu težiti od 70 do 80 kilograma, a neki od njih bi mogli biti potencijalno opasni. Problem 21. stoljeća je što ljudi mogu nabaviti bilo koju pasminu.“

Unatoč svim incidentima sa psima i lošim vlasnicima, Rebselj kaže da trenutno ne vidi da postoji veliki interes za mijenjanjem zakona.

Predlaže promjene koje bi se trebale uvesti kako bi se smanjio rizik od napada pasa. „Potrebno je promijeniti pravilnik o opasnim psima, a kategoriju ‘opasan pas’ promijeniti u kategoriju ‘potencijalno opasan pas’. Nije fer proglašavati jednog psa isključivo opasnim ako on to nije. Iz 20 godina radnog iskustva znam da su svi ti psi koji su na listi opasnih pasa među najpitomijima. No njih se ne smije davati bilo kome. Vlasnici takvih pasmina trebali bi biti punoljetni, radno sposobni, sa stalnim zaposlenjem i educirani o pasmini koju uzimaju. Uz to, bilo bi pametno da vlasnici plaćaju osiguranje za tog psa. Ako postoji obavezno osiguranje za auto, onda bi trebalo postojati i za svaku potencijalno opasnu pasminu. Tako će ljudi biti svjesniji kakvog psa uzimaju. Neki ljudi nisu svjesni da ne smiju bilo kojeg velikog psa dati djetetu da ga šeće, to se ne radi.“

Rebselj tvrdi da je za međusobne incidente sa psima dijelom odgovorna i loša infrastruktura jer postoji jako malo mjesta na kojima se može šetati pse. „Imate jako puno pasmina koje su potencijalno opasne i koje bi trebalo držati pod malo većom kontrolom. Ali pas nikada nije kriv, nego su krivi ljudi jer nabavljaju pse na osnovu slika s interneta, a o pasmini ne znaju ništa. Problem je i manjak livada i parkova za pse. Vlasnici su prisiljeni puštati pse na jako malom prostoru. Dobijete veliku koncentraciju pasa koji ne bi smjeli u tolikom broju biti na istom prostoru.“

Rebselj kaže da se malo toga može napraviti kako bi se zaustavio sukob među psima koji je u tijeku. Zato objašnjava kako vlasnici moraju više poraditi na socijalizaciji pasa. „Vlasnicima pasa nedostaje znanja o njihovu ponašanju. Vlasnik bi trebao sam prepoznati kada bi mogao nastati problem kako bi ga mogao spriječiti. U većini slučajeva kad se psi potuku, oni se ne žele pobiti, nego žele odrediti tko je glavni. Uglavnom ti sukobi traju od 10 do 15 sekundi, a ljudi su najčešće ugrizeni dok ih pokušavaju razdvajati. Nažalost, ne postoji pravi recept za razdvajanje sukobljenih pasa. Važno je napomenuti da se nikako ne smije gurati ruke blizu pseće glave jer ćete ostati bez prstiju“, zaključio je Rebselj.