Sa Zagrepčaninom Branimirom Cvetkovićem, profesorom fizike na ukrajinskom sveučilištu u Poltavi – glavnom gradu regije žitnice Ukrajine i Europe, ali i bogate naftom i plinom – razgovarali smo o energetskom udaru na Europu zbog sankcija Europske unije na uvoz ruske nafte i plina. Profesor Cvetković je ponašanje europskih lidera u dolazećoj energetskoj krizi ocijenio „impotentnim“; trebala je, kaže, imati planove za ovakvu situaciju, a takvi planovi ne postoje.

Cvetković se vratio 4. ožujka u Zagreb, svoj rodni grad, pobjegavši preko Karpata od rata u Ukrajini. Prije odlaska u Ukrajinu 2017. godine radio je na Institutu za energetiku Norveške u kojem je proveo više od sedam godina vodeći dva znanstvena projekta Europske unije iz sektora naftne industrije. Prvi se projekt odnosio na utiskivanje polimera u bušotine za povećanje proizvodnje ugljikovodika, nafte i plina, a drugi se bavio utiskivanjem metana, ugljičnog dioksida i dušika u ležišta zasićena naftom s raspucanim kolektorima. Cilj tih projekata bilo je povećanje rezervi nafte i plina. Nakon što je diplomirao fiziku na zagrebačkom Sveučilištu sedamdesetih godina, želio se baviti teorijskom fizikom, ali mu se 1975. otvorila mogućnost zaposlenja u grupi za matematičko modeliranje u Naftaplinu. Tako je u Naftaplinu, kasnije spojenom s Inom, proveo punih 16 godina, nakon čega odlazi u Norvešku gdje mu je i danas prebivalište. Uz hrvatsko ima i norveško državljanstvo, a za razvoj horizontalnog softvera s frakturama norveškom Institutu za energetiku uprihodio je milijun dolara. Nakon višegodišnje karijere i u servisnoj firmi Schlumberger, vratio se u naftnu kompaniju Bayerngas Norge AS sa sjedištem u Oslu. Tu je bio glavni inženjer i savjetnik razrade ležišta. Kada je počeo raditi za bavarski Bayerngas, ta je naftna kompanija imala koncesije za 12 polja ugljikovodika u Sjevernom moru, a kada je odlazio ta je brojka u norveškom akvatoriju bila udvostručena.

NACIONAL: Nakon ruske invazije vratili ste se iz Ukrajine u Hrvatsku. Jeste li to ulovili zadnji vlak za bijeg od rata?

Najprije sam iz Osla, gdje mi je prebivalište, sletio u Kijev 20. veljače te se taksijem uputio u Poltavu, 350 kilometara udaljenu od aerodroma Borispolj. Namjeravao sam povesti svoje studente doktorande na SPE natjecanje u organizaciji Rudarsko geološko naftnog fakulteta u Zagrebu. U Hrvatsku sam, međutim, stigao tek 4. ožujka, bez studenata, a ruska invazija počela je 24. veljače. Bio je to doista zadnji vlak, a lani sam 1. rujna bio postavljen za šefa katedre na sveučilištu u Poltavi, gradu u središnjoj Ukrajini. Imao sam 500 studenata, od toga 35 doktoranada i 150 magistara, a ostalo su bili studenti prvog stupnja po Bolonji. Trebao sam napraviti modernizaciju edukacije na tom sveučilištu, a gotovo 80 posto vremena provodio sam na modernizaciji doktorskih i magistarskih studijskih programa.

NACIONAL: Kako je izgledao taj vaš odlazak iz Poltave?

Moje povlačenje iz Ukrajine bilo je dramatično, a otišao sam u koloni automobila taksijem do Karpata i mađarske granice udaljene 1300 kilometara. Poltava je udaljena 350 kilometara od Kijeva, ali samo 150 kilometara od Harkiva, koji je neposredno nakon mog odlaska bio i bombardiran. Poltava i njena oblast žitnica je ne samo Ukrajine, nego i Europe. Proizvodi značajnu količinu svjetskih rezervi žitarica. Također je to područje s velikim količinama nafte i plina, pa se tamo nalazi i značajan broj bušotina. Poltavska oblast s jedne strane, na zapadu, ima rijeku Dnjepar, koja kapilarnom mrežom napaja plodno tlo vodom, a ta poltavska crnica smatra se najplodnijim tlom za poljoprivredne kulture u svijetu. S druge strane Poltavske oblasti je okupirana Harkivska oblast. Anegdotalno je da je Adolf Hitler tu poltavsku crnicu kamionima odvozio u Njemačku da bi poboljšao tamošnju poljoprivrednu proizvodnju.

NACIONAL: Kažete da su stručnjaci u naftnoj industriji potrebni Ukrajini, bogatoj naftom i plinom, a Europa je krenula u zelenu energetsku tranziciju i dekarbonizaciju. To podrazumijeva napuštanje energije iz ugljikovodika, a to znači odricanje od nafte?

Treba biti obazriv kada se govori o zelenom pokretu. Dobro je da postoje političari poput bivšeg američkog potpredsjednika Ala Gorea, koji se zalaže za zelenu energiju iz obnovljivih izvora, ali je opasno kada zeleni pokret vode nestručni ljudi. Kada je riječ o utiskivanju ugljičnog dioksida u zemlju, time se tehnički mogu baviti ponajprije naftaši i geolozi. To se isto tako odnosi i na geotermalnu energiju koja je nezamisliva bez geologa i stručnjaka filtracije ležišta geotermalne energije.

NACIONAL: Zašto je potrebno CO2 utiskivati u zemlju?

Između ostalog da bi se ograničila njegova emisija u atmosferu i globalno zatopljenje, a utiskivanjem u zemlju bi ga se pohranjivalo i konzerviralo. Za to su kompetentni stručnjaci inženjeri nafte, plina, ali i geolozi. Oni poznaju osnovne principe fizike za takvu vrstu projekata. Osim toga, te „konzerve“ s CO2 pohranjene u zemlji možemo prema potrebi i otvarati da bismo pogurali naftu zaostalu u podzemlju. S druge strane, govori se također da ćemo i dalje trebati ugljikovodike, dakle, ne samo plin nego i naftu. U cijeloj toj priči treba osmisliti sam proces tranzicije. Obnovljivi izvori energije ovise najviše o tome koliko imamo sunca i vjetra u pojedinim razdobljima godine. Kada nema vjetra i sunca, nema ni proizvodnje energije, a kada je riječ o plinu, morate imati i odgovarajuća skladišta.

NACIONAL: U toj energetskoj tranziciji, dakle, plin ostaje važan energent?

Plin ostaje važan energent, ali mora postojati i osmišljena strategija za samu tranziciju. To ne zahtijeva samo investicije, nego i znanje. Do sada nisam vidio prognoze koliko će u pojedinim razdobljima biti sunca, a koliko vjetra da bi se proizvodilo dovoljno struje preko Teslinih generatora. Jedino u što vjerujem da može biti rješenje za kvalitetnu energetsku budućnost napisao sam još u svom diplomskom radu iz fizike plazme na PMF-u 1973. godine, ali operativno i ekonomski verificirano rješenje kontrolirane fuzije još nije pronađeno. Na tom rješenju još uvijek se radi.

NACIONAL: Čime ste se točno bavili u tom svom diplomskom radu?

Laboratorijski rad sastojao se od cjevčice pod izbojem iznimno velike snage od 15 kW, a unutra su bili plemeniti plinovi argon, neon i ksenon. U iskri koja se vidi u neonskoj svjetiljci, količina čestica i temperatura samo u dijelu jedne sekunde odgovaraju brojem čestica i temperaturom stanju laboratorijske plazme. U svom diplomskom radu učinio sam u inkrementu vremena male količine čestica i temperature. Za reakciju fuzije potrebne su znatno veće temperature, kao i broj čestica. Za prenošenje energije Sunca na zemlju treba nam velika količina čestica, a za velike temperature trebaju nam elektromagnetska polja da bi mogle održati jedan štit da ta energija ne ugrozi okoliš. U nuklearnoj elektrani u Černobilu postojao je takav štit za fisiju, koji sprječava nekontrolirano radioaktivno zračenje, ali kod fuzije to ne funkcionira. Nema materijala koji može odoljeti visokim temperaturama oslobođenim fuzijom, a da se taj materijal ne rastopi. U tome je ključni problem.

Ugovor profesora Cvetkovića s ukrajinskim Ministarstvom obrazovanja i znanosti o njegovu angažmanu na Sveučilištu u Poltavi. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, privatna arhiva

NACIONAL: Kako je taj problem riješen u Nuklearnoj elektrani Krško u suvlasništvu Hrvatske?

Bilo je izazova i u fisijskim reaktorima u bližoj povijesti Nuklearne elektrane Krško! Parni generator NE Krško dvaput je bio u vrtači u vrijeme njene izgradnje u Sloveniji. Neprofesionalnost u prijevozu tereta mogla je završiti katastrofalno za okoliš, kao i za Zagreb. Vratiti teret iz vrtače na kamion koji stoji na cesti, i to u bestežinskom stanju, bio je pravi izazov. Sam generator ima 30.000 kilometara cijevi kojima protječe voda koja hladi reaktorski pogon. Sretno smo izbjegli posljedice nemara. Dvije šestotonske dizalice izvlačile su teret generatora, pa konstruktor i danas zaslužuje svaku pohvalu za taj projekt.

NACIONAL: Drugim riječima, još uvijek ne možemo stvarati energiju fuzijom, a to bi, po vama, bilo rješenje za planetarnu energetsku budućnost?

Ta bi se energija stvarala iz dvaju vodika njihovom transformacijom u helij. Razlika u masi pomnožena s brzinom svjetlosti oslobodila bi ogromnu količinu energije. Kod fuzije, za razliku od fisije koja se koristi u nuklearkama, nema radioaktivnosti, pa ni opasnosti od radioaktivnog zračenja. Ali svijet još uvijek nema praktično, tehničko rješenje. To bi bila ta energija iz vodika, koja se često spominje u javnosti. Nekoliko velikih znanstvenih centara u svijetu na tome i danas radi, uključujući i naš Institut Ruđer Bosković, kao i Institut za fiziku. To je još uvijek u razvoju, a da bi se nešto razvilo do kraja, morate najprije implementirati, ali i dokazati da je takvo ulaganje financijski opravdano. U svojoj karijeri radio sam na sličnim projektima iznalaženja rješenja uz pomoć fizike. Tako sam radio na fizici pretjecanja fluida i filtracije koju svakodnevno susrećemo u espresso kavi, geotermalnim vodama i pridobivim ugljikovodicima.

NACIONAL: Gdje ste radili na takvim projektima?

Bio sam asset manager (upravitelj sustavnim procesom razvoja, rada, održavanja, nadogradnje i raspolaganja imovinom, op.a.) na jednom naftnom polju u Siriji – projekt ENI-ja i Schlumbergera – gdje sam vibracijama zvučnih valova od 400 Hz – injekcione bušotine s vodom – ispitivao mogućnost povećanja proizvodnje nafte okolnih proizvodnih naftnih bušotina uz pomoć fizikalnih modela. To je bilo ispitivano u slučaju kada se umjesto 15 kubika nafte proizvodnja svela na samo jedan kubik. Zeleni pokreti ne znaju ni osnovne parametre u proizvodnji nafte. U bušotinama za proizvodnju nafte desetljećima se, primjerice, najviše proizvodi voda uz željenu naftu, koju jedino prodajemo. Zeleni o tome nemaju pojma. Zato nekompetentnost ne može voditi takve kompleksne fizikalne procese, a posebno ne procese koje pokreće Greenpeace.

NACIONAL: Kako u aktualnoj krizi zbog ruske invazije na Ukrajinu stoji Europska unija u snabdijevanju energentima? Poskupljuju nafta i plin, a Europska unija se sankcijama odriče uvoza jeftine nafte i plina iz Rusije…

Europa se, kao i uvijek, ponaša impotentno. Trebala je imati planove za ovakvu situaciju, a takvi planovi ne postoje. Osobno sam radio na projektu drugog po veličini skladišta plina u Europi, ispod Salzburga, u koje se može pohraniti 4,5 milijardi kubika plina. Austrija je napravila devet takvih skladišta, ali u svima je s kapitalom sudjelovao i ruski Gazprom. Ne znam kako se sada preko noći može nadomjestiti dobava ruskog plina. Mnogo se toga može diplomatski riješiti, ali samo kada se problem na vrijeme počne rješavati.

‘Najveći problem Ine kao državne firme, koja je prodana i fuzionirana s mađarskim MOL-om je što se nije dovoljno ulagalo u istraživanje nafte i plina. Zakasnili smo s područjima gdje bi se moglo dalje bušiti’

NACIONAL: No ruska invazija na Ukrajinu pokazatelj je da se problem snabdijevanja Europe energentima, kao i kriza u Ukrajini, nije počeo rješavati na vrijeme.

Točno. Nije se problem počeo na vrijeme rješavati pa smo se sada našli u čudu. Nepripremljeni smo i ako sada krenemo u forsiranje ekološki čiste energije, onda ćemo imati dodatni energetski udar koji će Europu još više osiromašiti. Ako se ovako nastavi, uskoro ćemo imati i nerede na ulicama u Europi. Prošloga vikenda išao sam automobilom od Zagreba do Umaga i vratio se. Meni je trošak za taj put privatnim automobilom bio blizu 1200 kuna. Koje obitelji u Hrvatskoj to danas mogu podnijeti? To je oko pola hrvatske prosječne plaće. Jednostavno, očito je da nismo pripremljeni za ono što dolazi.

NACIONAL: Je li to nešto što tek dolazi ili je, zapravo, već došlo?

U pravu ste. To je već došlo, pa se postavlja pitanje kako ćemo se grijati kada dođe zima. Popularno je bilo grijati se na naftu, ali smo to izbacili i počeli se grijati na plin. Sada i taj plin dramatično poskupljuje, a pitanje je i njegove dostave pa problem time postaje veći.

NACIONAL: Kakva je situacija kod vas u Norveškoj, a Norveška se smatra jednom od najbogatijih zemalja u Europi? I bogata je nalazištima nafte i plina u Sjevernom moru.

I u Norveškoj doživljavamo energetski šok, ali zbog povećanja cijene struje. Tamo ne postoji plinska mreža koja bi plin transportirala po kućanstvima. Norvežani taj plin preko energana transferiraju u električnu energiju, koju onda koriste kućanstva i industrija. Nacionalni običaj u Norveškoj bio je da svjetiljke u kućama i javna rasvjeta svijetle noću i danju, a sada struja odjednom postaje skupa. To će se sigurno odraziti na svakodnevni život Norvežana i njihove navike. Norveška je imala u prosjeku godišnju proizvodnju 200 milijuna tona ekvivalenta nafte, a to je ogromna količina. Hrvatska je u najboljim danima imala proizvodnju pet milijuna tona nafte, a približan je broj stanovnika u obje zemlje. Dakle, 4,5 milijuna Norvežana proizvodilo je 40 puta više nafte od Hrvatske, a ponderirajući taj podatak kroz 40 godina, moglo bi se reći da su Norvežani danas 1600 puta bogatiji od Hrvata.

NACIONAL: Što ta bogata, a relativno malobrojna država radi s tolikim novcem od proizvodnje ugljikovodika, nafte i plina?

Norveška je jedina zemlja u svijetu bez ijednog kredita i bez ijednog financijskog minusa. Kada se u Norveškoj rodi dijete, ono donosi financijski plus za razliku od novorođenčeta u Hrvatskoj koje na svoja leđa rođenjem donosi financijski minus. Međutim, i takve zemlje poput Norveške, kao i naftom bogatog Kuvajta, isključivo su vezane uz istraživanja i proizvodnju nafte i plina pa slabo razvijaju druge tehnike, što nije dobro. Tako u Skandinaviji Norveška proizvodi sirovine, a donekle su dobri i u IT-ju i menadžmentu. Danci imaju Lego kocke i trgovačke lance, a Šveđani imaju IKEA-u i solidnu industriju automobila. Finci, baš kao i Mađari, okruženi su Germanima i Slavenima. Graniče sa Šveđanima, sjevernim Germanima i Rusima, Slavenima. Ali Finci i Mađari kao pripadnici ugrofinskih naroda u takvom su se okruženju dobro razvijali.

‘Europa se, kao i uvijek, ponaša impotentno. Trebala je imati planove za ovakvu situaciju poput ruske agresije na Ukrajinu, a takvi planovi ne postoje’, Nacionalu je rekao profesor Branimir Cvetković. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako će Europa, pa i Hrvatska, nadomjestiti odustajanje od ruskog plina zbog uvođenja sankcija Ruskoj Federaciji?

To je škakljivo pitanje, jer će nas zeleni spriječiti u vraćanju na ugljen. Zašto se Hrvatska ne može vratiti na naftu? Kada smo zatvorili aktivnosti na geološkim istraživanjima za proizvodnju nafte, usporili smo cijele procese u istraživanjima. Kada bismo sada ponovo pokrenuli taj proces za proizvodnju nafte, trebalo bi nam najmanje 10, a nekom magičnom silom možda bi se to moglo smanjiti na sedam godina. Najveći problem Ine kao državne firme, koja je prodana i fuzionirana s mađarskim MOL-om, u tome je što se nije dovoljno ulagalo u istraživanje nafte i plina. Zakasnili smo s područjima gdje bi se moglo dalje bušiti.

NACIONAL: Kakve su posljedice tog zakašnjenja?

Za pokretanje novih istraživanja trebale bi nam godine dok bismo istražili od seizmike tla, preko modela simuliranja i modeliranja filtracije pa da bi tako otkrili i došli do profitabilnih lokacija. Kao primjer, u Norveškoj je od istražnog lokaliteta na Sjevernom moru do puštanja u pogon potrebno u prosjeku 14 godina. Uz to trebamo imati na umu da su nam cijene nafte po barelu minimalno 80 dolara, a za duboka mora koja skrivaju bogata nalazišta ugljikovodika na Sjevernom moru i preko 120 dolara po barelu.

NACIONAL: Može li se ipak u Hrvatskoj nešto učiniti u kratkom roku?

Jedino možemo intenzivirati postojeću proizvodnju tako da u bušotine utiskujemo ugljični dioksid, CO2, kao i kemikalije. Popularno se time bave IOR/EOR metode razrade ležišta, s čime se treba pohvaliti i Sveučilište u Zagrebu, kao i stručnjaci Ine koji primjenjuju metode utiskivanja CO2 u ležišta te time povećavaju iscrpak nafte. Ali tim operacijama ne možemo podići postojeću proizvodnju više od tri do maksimalno sedam posto. U Kuvajtu sam o tome držao više industrijskih tečajeva za naftnu kompaniju KOPC. Povećati iscrpak moguće je uz pomoć modela simuliranja nafte i plina geološkog i geofizičkog modeliranja te seizmičkih, karotaznih, PVT laboratorijskih i podataka proizvodnje plina, nafte, vode, tlaka ležišta i bušotina. No takve simulacije ležišta ugljikovodika danas su teško izvodive bez izuzetno vrsnih stručnjaka dinamičkog i statičkog modeliranja ležišta te operacijskih procesa pridobivanja ugljikovodika u ležištima.

NACIONAL: U Siriji ste bili izvođač Razvojnog projekta servisne kompanije Schlumberger za plinska polja Ine. No taj plin unatoč nekadašnjim koncesijama više ne stiže u Hrvatsku, u čemu je nastao problem s tim nalazištima plina?

Ina je natječajem Schlumbergeru (DCS), kompaniji u Londonu, povjerila izradu razvojne studije ugljikovodika koja uključuje izradu statičkog i dinamičkog modela modeliranja i simuliranja ležišta, kao i kompletne studije vođenja pridobivanja karbonatnih ležišta u Siriji. U početku pregovora nisam bio glavni projektant nego sam bio naknadno zadužen da dovedem studiju o eksploataciji plina u Siriji do kraja. Moj kolega je u tom trenutku morao iskočiti iz projekta. Na tome sam radio 2002. i 2003. godine. Tada sam u Londonu radio za Schlumberger, jednu od najboljih servisnih multinacionalnih kompanija u svijetu. Iz Osla sam se tada preselio i živio u Londonu nekih pet godina, a stan sam iznajmio u blizini Hyde Parka. Moja uloga kao voditelja cijelog projekta bila je ne samo izvesti projekt do kraja, nego i ispitati najnoviju tehnologiju koja s određenom rezolucijom može procijeniti i vidjeti strukturu tla raspucanih kolektora iz seizmičkih mjerenja. Fizika mi je omogućila ispunjavanje znatiželje, ali mi je najviše pomagala i u tome da znam što ne znam. Mnogi su uvjereni da sve znaju, ali fizika dobro zna što ne zna. Zato sam kao fizičar istraživao probleme ili bih barem pitao najboljeg stručnjaka u određenom području. Zašto je Hrvatska odustala od tih koncesija u Siriji, ne znam, ali mislim da se radilo o političkoj odluci.

‘Europa je zatečena ruskom invazijom i ako sada krene u forsiranje ekološki čiste energije, doći će do dodatnog energetskog udara koji će Europu još više osiromašiti te može doći do nereda na ulicama’

NACIONAL: Jeste li radili u Rusiji?

Jesam. U Moskvi sam također radio u Institutu Schlumberger Moscow Research, SMR, njihovom najvećem istraživačkom centru. Surađivao sam s vrhunskim ruskim znanstvenicima i akademicima, od kojih posebno izdvajam akademika Nikolajevskog. Bili smo locirani na sveučilištu Lomonosov. Tada sam dobio i projekt da budem menadžer proizvodnog polja za Schlumberger i ENI iz Milana na Sinaju, gdje smo posebnom tehnologijom utiskivanja vode povećali proizvodnju nafte preko deset puta, a ja sam dobio zadatak objasniti fiziku procesa dijela filtracije ležišta s naftom i izraditi logistiku i radni program cijele studije.

NACIONAL: A kako se dogodilo da iz Norveške, gdje ste proveli najveći dio svog profesionalnog djelovanja, uopće odete raditi u Ukrajinu?

Nakon što sam poslije mnogo godina sreo Igora Dekanića, nekadašnjeg savjetnika predsjednika Mesića, u Kini, u Chengdu, na znanstvenoj konferenciji sveučilišta nafte i plina Kine, on me je pozvao da budem predavač u ljetnoj školi PESS-a (Petroleum Engineering Summer School, op.a.) u Dubrovniku. Osnivač te škole bio je profesor Ivo Steiner, a on se bavio dubokim bušenjem, poboljšanjem iscrpka nafte i plina te uvođenjem u proizvodnju nafte zaostale u ležištima. Škola je osnovana i po uzoru na kolegije naftne kompanije MOBILA koja je financirala industrijske dvotjedne kolegije s ispitima na Sveučilištu NTH u Trondheimu. Kako sam imao financijsku stipendiju MOBIL-a, kao i Kraljevsku dvosemestralnu stipendiju Norveške, tako sam 1982/83. uspio položiti devet ispita te se upisati na doktorski studij u Norveškoj. Ponukan tim iskustvom prenio sam profesoru Steineru ideju koju je on realizirao te sam osobito ponosan što se projekt PESS-a i dalje nadasve uspješno provodi sa stručnjacima RGN-a u Zagrebu. Na PESS-u u Dubrovniku bio sam višegodišnji pozvani predavač te sam tu i upoznao ljude iz Ukrajine, a oni su me pozvali raditi u Ukrajinu. Tada sam završavao jedan projekt u Kuvajtu pa sam svoj odlazak malo odložio.

NACIONAL: Preko Dubrovnika, dakle, odlazite u Ukrajinu?

U Kijev sam stigao 2017. godine, a njihova nacionalna kompanija Naftogaz dodijelila mi je smještaj 50 kilometara od Kijeva, pa sam dobio i vozača. Bio sam smješten u resortu Črvena ruta s medicinskim centrom i bazenima. Prvi posao dobio sam u Harkivu, da ukrajinskim naftašima držim tečajeve i treninge. Jedan od tečajeva bila je karakterizacija ležišta s proizvodnim podacima. Nakon što je to bilo pozitivno ocijenjeno, u siječnju 2018. načelnik i voditelj projekata za razvojne studije Naftogaza ponudio mi je ugovor za izradu razvojnih studija za 12 proizvodnih polja nafte i plina. Servisne operacije vodio im je Schlumberger Service Company, a ja sam svojedobno radio za tu kompaniju u Londonu. Taj mi je posao trajao tri godine. Već druge godine dobio sam i ponudu od Ilije Fyka, profesora na nacionalnom tehničkom sveučilištu u Harkivu HPI; stručnjaci s tog sveučilišta konstruirali su tenk T-34, koji je bio temelj sovjetskih oklopnih snaga ne samo kroz cijeli Drugi svjetski rat nego i poslije rata, sve do kasnih devedesetih godina 20. stoljeća. Za vrijeme Drugog svjetskog rata taj je tenk bio lakši i bolji od svih nacističkih tenkova pa je T-34 bio važan i u pobjedi saveznika. Boravak u Harkivu, gradu od 1,5 milijuna stanovnika, koji je svojedobno bio i glavni grad Ukrajine dok ga Staljin nije prebacio u Kijev, bio mi je zanimljiv iz profesionalnih razloga.

NACIONAL: Koji je bio vaš profesionalni izazov u Harkivu?

Na tamošnjem sveučilištu predavao je Lev Davidovič Landau, a on se bavio kvantnom fizikom. Njegova je knjiga bila jako važna u vrijeme kada sam u Zagrebu studirao prvo teorijsku, a poslije eksperimentalnu fiziku. Harkiv je grad i trojice nobelovaca, a njegovo je sveučilište Karazina, nažalost, bombardirano prije par mjeseci, kao i cijeli trg, jedan od najvećih u Europi. U Harkiv sam bio prebačen po nalogu glavnog direktora Naftogaza Prohorenka, u trenutku kada se najavljivalo da će ta ukrajinska kompanija krenuti u proizvodnju 20 milijardi kubika plina, što se na kraju nije dogodilo. Proizvodnja je ostala na 15 milijardi kubika plina. Nije jednostavno povećati rezerve plina, a to ne može učiniti ni Rusija. Može se samo spriječiti pad proizvodnje. U Harkivu sam ostao tri godine do kraja projekta. Na tamošnjem institutu vodio sam projekt modeliranja ležišta ugljikovodika. Potom sam dobio ponudu da prijeđem za redovnog profesora u Poltavu pa sam se prošle godine u rujnu preselio u taj ukrajinski grad. Do svog dolaska u Zagreb živio sam u Poltavi i pomagao u modernizaciji obrazovnog programa. Ukrajina treba mlade stručnjake da održe proizvodnju za energetski opstanak te zemlje.