Objavljeno u Nacionalu br. 638, 2008-02-05

Dimitrij Rupel, šef slovenske diplomacije od 1990., tretira Hrvatsku kao zemlju koja ugrožava slovenske nacionalne interese, što je opisao u svojoj biografiji

‘Hrvati imaju prema našoj diplomaciji, onakav odnos kakav pojedini Slovenci imaju prema hrvatskom moru. Mnogi još uvijek žive u iluziji da je napola njihovo. Možda je to razlog zašto se tako malo brinu o slovenskom moru. Temeljni problem hrvatsko-slovenskih odnosa je u tome da Hrvati Sloveniju – sve do našeg ulaska u EU i NATO – nisu doživljavali kao ravnopravnog partnera.“ To je uvodni zaključak knjige Dimitrija Rupela, slovenskog šefa diplomacije, “Prevzem zgodbe o uspehu“. Rupelova knjiga, objavljena 2004., nije običan skup tekstova o karijeri jednog od najmoćnijih političara u susjednoj državi, nego i svojevrsni vodič u politici prema Hrvatskoj, iz kojeg je vidljivo da se Zagreb doživljava, ako ne kao neprijatelj, onda barem kao protivnik koji stalno ugrožava slovenske nacionalne interese. Iako ne treba sumnjati da Rupel nije solist nego izražava stavove premijera Janeza Janše, potpuno je neupitno da iza zastoja u pregovorima Hrvatske i Europske Unije stoji upravo jedan od najpoznatijih disidenata 80-ih u Sloveniji i Jugoslaviji.

Hrvatski diplomati, u neformalnim razgovorima, Rupela opisuju kao bahatog i prepotentnog. Ali bez obzira na osobne osjećaje, on još od početka 90-ih značajno sudjeluje u kreiranju slovenske politike prema Republici Hrvatskoj, a nema sumnje da će u nekoliko idućih godina imati još veći značaj. Hrvatska želi ući u EU, a to može samo uz Rupelovu podršku. Kao ministar vanjskih poslova može donositi odluke o blokiranju pojedinih poglavlja u pregovorima s Hrvatskom, a njegovu doktrinu gotovo sigurno neće bitno mijenjati ni potencijalni nasljednici. Slovenska politika zna da ima veliku prednost u odnosu na Hrvatsku i iz toga će pokušati izvući maksimum.

Upravo je Rupel prošlih tjedana sudjelovao u nekoliko diplomatskih skandala koji su u velikoj mjeri načeli njegov status. Najprije je ljubljanski list Dnevnik objavio zapisnik sa sastanka visokih američkih i slovenskih diplomata iz kojeg je očito da vlada u Ljubljani radi prema napucima iz SAD-a, posebno glede priznanja Kosova. Uslijedio je napad austrijske novinske agencije APA, u kojoj je Slovenija proglašena nedostojnom za predsjedavanje EU, a potom je Rupel u Bruxellesu žestoko napao Hrvatsku i dao do znanja kako će poduzeti sve da zaustavi nastavak pregovora između Zagreba i Bruxellesa. Čak i u tradicionalno vrlo zategnutim hrvatsko-slovenskim odnosima takav ispad ministra vanjskih poslova bio je poprilično iznenađenje. Pogotovo stoga što je on po godinama angažmana u raznim vladama jedan od najiskusnijih diplomata današnje Europe. Kad se analizira njegova skoro dva desetljeća duga politička karijera, postaje razumljiva ocjena Economista koji je Rupela opisao kao “neobično grubog s obzirom na to da ima dva desetljeća diplomatskog iskustva“.

“To je prilično točan opis. Rupel je nesumnjivo intelektualac, koji se afirmirao još kao disident, ali kao javna osoba ponaša se poput slona u staklarnici. Ne mislim da je loš čovjek, a još manje da mrzi Hrvatsku i Hrvate, onako kako je mrze Zmago Jelinčič i njegovi nacionalisti, ali on često komunicira na način koji neizbježno izaziva animozitet. Posljedica je takvog ponašanja to što ga ljudi cijene na intelektualnoj razini, ali ga gotovo nitko ne voli“, objašnjava jedan slovenski novinar.

No u bitnom smislu Rupel je strateg i glasnogovornik slovenskog javnog mnijenja prema Hrvatskoj. U najkraćim crtama, pretežiti dio Slovenaca smatra Hrvatsku odgovornom za međudržavne sporove, a politika hrvatskih vlada opisuje se kao nevjerodostojna. Postoji cijela lista situacija za koje u Ljubljani smatraju da su izigrani od Hrvata, čak i onda kad se radilo o službenim dokumentima. Tako se nabraja hrvatsko odbijanje pomoći u obrani Slovenije od napada JNA, Tuđmanovo odbijanje potpisivanja ugovora o gospodarskoj suradnji i odustajanje od već parafiranog sporazuma Račan-Drnovšek. Od novijih problema navode se Brijunska deklaracija iz 2005., kad je Ivo Sanader potpisao da “prihvaća stanje kakvo je bilo na snazi 25. lipnja 1991.“, kao i proglašenje Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa.

“Rupel nije simpatičan, ali on izražava opće mišljenje koje vlada kod nas. A ono se svodi na to da vi u Hrvatskoj ne poštujete dogovore i sporazume, i jednom se takvo ponašanje moralo prekinuti. Zato nemojte smatrati da se radi o ekscentričnom ispadu, upravo suprotno, on je izrazio stajalište najvećeg dijela politike, ali i javnosti“, smatra Nacionalov sugovornik.

Dimitrij Rupel rodio se 1946. u Ljubljani, u obitelji slovenskih antifašista koji su poslije I. svjetskog rata izbjegli s područja koje je oduzeto Austro-Ugarskoj. Neki od njegovih predaka bavili su se politikom, primjerice, djed je bio posljednji načelnik općine Devin (Duino) u okolici Trsta, dok je otac Karlo bio profesor na Glazbenoj akademiji u Ljubljani. Na Univerzi u Ljubljani Rupel je diplomirao komparativnu književnost i sociologiju, a 1976. na Brandeis Universityju u okolici Bostona stekao doktorsku titulu iz sociologije. Idućih desetak godina proveo je na znanstvenom usavršavanju u Kanadi i SAD-u. Nakon povratka iz Amerike, pod optužbama da je kapitalistički špijun, izbačen je iz članstva u Savezu komunista. Unatoč ekskomunikaciji iz službenog političkog života, zaposlio se kao profesor sociologije kulture na ljubljanskom sveučilištu. Kao ugledni sociolog gostovao je na najpoznatijim svjetskim fakultetima, objavio brojne znanstvene materijale, a govori engleski, francuski, njemački i talijanski.

Početkom 80-ih Rupel se u Sloveniji afirmirao kao jedan od vodećih proturežimskih intelektualaca, koji su osnovali disidentski časopis Nova revija. Bio je poznat kao zagovornik odcjepljenja, a iz tog razdoblja pamti se i njegova odlična opaska, kojom je pokazao besmisao nacionalnog izjašnjavanja Jugoslavenima: “Ako je dijete Srbina i Hrvatice Jugoslaven, što je onda dijete Engleza i Francuskinje?“ Sudjelovao je 1989. u osnivanju Slovenskog demokratskog saveza (SDZ), prve oporbene stranke u tadašnjem režimu. Kad je 1990. na prvim višestranačkim izborima u Sloveniji pobijedila koalicija DEMOS, Rupel je imenovan ministrom vanjskih poslova u vladi Lojzeta Peterlea. Iduće tri godine vodio je slovensku diplomaciju, a u tom razdoblju raspao se SDZ i zajedno s Jelkom Kacinom i Igorom Bavčarom osnovao je Demokratsku stranku. Iako su na izborima 1992. pretrpjeli poraz, Rupel je uspio ući u parlament i tako opstati u političkom životu.

Dvije godine poslije opet je promijenio stranku i pristupio tada vladajućim liberalnim demokratima (LDS), koje je vodio Janez Drnovšek. Postao je 1995. gradonačelnik Ljubljane, i na tom položaju ostao do 1997., kad je imenovan veleposlanikom u SAD-u. Nakon tri godine u SAD-u vratio se u Sloveniju, gdje je Drnovšek formirao svoju treću vladu i Rupel je još jednom postavljen na položaj šefa diplomacije. Nakon promjena u LDS-u Drnovšeka je na mjestu premijera zamijenio Anton Rop.

Rop ga je 2004. smijenio i na njegovo mjesto postavio Ivu Vajgla, a Rupel je zbog toga demonstrativno napustio liberalne demokrate i pristupio opozicijskom lideru Janezu Janši i njegovoj Slovenskoj demokratskoj stranci (SDS). Kad je u jesen 2004. SDS pobijedio na izborima, Rupel je samo pola godine nakon što je smijenjen i treći put postao ministar vanjskih poslova.

Slovenija je od 1. siječnja predsjedavateljice EU i očekivalo se da u idućih pola godine dođe do još snažnije međunarodne afirmacije. Ali uslijedilo je nekoliko skandala, poput pisma više od 500 novinara koji tvrde da sadašnja desna vlada cenzurira medije, aktualan je sukob Janeza Janše s grupom vodećih tajkuna, a sad su uslijedili i veliki diplomatski skandali.

U petak 25. siječnja ljubljanski Dnevnik objavio je zapisnik sa sastanka Mitje Drobniča, političkog direktora slovenskog ministarstva vanjskih poslova, i dužnosnika američke vlade, koji je krajem prosinca 2007. održan u Washingtonu. Zapisnik je izazvao golem interes i izvan Slovenije, jer se vidjelo kako Amerikanci praktički diktiraju poteze Janšine vlade. Glavnu riječ na sastanku vodio je Daniel Fried, pomoćnik Condoleezze Rice, koji je izrazio zadovoljstvo Rupelovom izjavom o pitanju Kosova. Nakon što je objasnio kako Rusija čini snažan pritisak na glavnog tajnika UN-a Ban Ki Moona, američki dužnosnik eksplicitno je rekao da Slovenija treba prva priznati Kosovo. Fried je dodao da će i SAD među prvima priznati novonastalu državu, kao i da će to učiniti najmanje 15 članica EU, pri čemu se ne treba previše obazirati na kritike Rusa i Srba. Pomoćnik Condoleezze Rice sastanak s Drobničem završio je objašnjenjem da SAD već pomaže u pisanju kosovskog ustava, kao i da Washington ne želi izgubiti utjecaj u nekadašnjoj jugoslavenskoj pokrajini.

Objavljeni zapisnik izazvao je velik interes u inozemstvu jer se radilo o prvorazrednom diplomatskom skandalu. Razumljivo je da su reakcije iz Srbije i Rusije bile vrlo negativne, ali žestoko je reagirala i austrijska novinska agencija APA, koja je dosadašnje slovensko predsjedavanje EU ocijenila kao blamažu. APA je navela da je Slovenija u neugodan položaj dovela cijelu Uniju, a kao krivca apostrofirala Dimitrija Rupela, zbog njegovih dugogodišnjih bliskih veza sa SAD-om. Pritom je objašnjeno da je zbog načina na koji se ponaša Ljubljana došlo i do zastoja u pregovorima s Hrvatskom i Srbijom.

Slovenska politika našla se u iznim­no neugodnom položaju. Upravo u slovenskom mandatu očekuje se priznanje Kosova, što znači da Ljubljana mora obaviti velik posao, a ne želi se zamjeriti Srbiji, u kojoj Slovenci imaju razgranate poslove.

Iako su nakon Dnevnikova otkrića neki u Sloveniji očekivali Rupelovu ostavku, s položaja je odstupio samo Drobnič. Rupela su kritizirali Ivo Vajgl, šefica liberala Katarina Kresal i nekadašnji predsjednik Milan Kučan, ali podržao ga je vođa ljevice Borut Pahor, koji je rekao da ne vidi razloge za smjenu. Kad je to rekao Pahor, podršku je pružio i Janša, tako da je njegov položaj ministra vanjskih poslova neupitan sve do parlamentarnih izbora sljedeće jeseni.

TRI RUPELOVA MANDATA

Sloveniju uskoro očekuju parlamentarni izbori. Sadašnje ankete pokazuju prednost ljevice, ali odluku će – slično kao nedavno u Hrvatskoj – donijeti manje stranke koje budu ušle u parlament. Uspije li ih Janša nagovoriti na poslijeizborno koaliranje, Rupel će imati velike izglede i za četvrti mandat na položaju šefa slovenske diplomacije.

SEDAM ‘GRIJEHA’ HRVATSKE POLITIKE

1 OBRANA OD SRBA

Odbacivanje dogovora Janša-Špegelj iz 1991. o zajedničkoj obrani od velikosrpske agresije.

2. GOSPODARSKA SURADNJA

Početkom 1992. Tuđman je bez objašnjenja odbio prihvatiti već dogovoreno potpisivanje ugovora o gospodarskoj suradnji, koji je trebao biti prvi međudržavni sporazum između Hrvatske i Slovenije.

3 SPORAZUM S RAČANOM

Iako je hrvatska vlada jednoglasno prihvatila sporazum Drnovšek-Račan, u Saboru je on odbačen, a time – smatraju u Ljubljani – i osnova za rješavanje graničnih sporova.

4 AMERIČKA ARBITRAŽA

Dvije države dogovorile su se da se u Washingtonu obavi arbitraža duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, ali Zagreb je i od toga odustao.

5 NUKLEARKA KRŠKO

Trebale su proći četiri godine dok hrvatska vlada nije počela uplaćivati sredstva u Fond za financijsko zatvaranje Nuklearne elektrane Krško, iako je o tome sve službeno dogovoreno.

6 BRIJUNSKI DOGOVOR

U lipnju 2005. Ivo Sanader i Janez Janša potpisali su Brijunski dogovor koji sadržava ugovore o carinama i dvostrukom oporezivanju, ali i izjavu o izbjegavanju incidenata uz državnu granicu. U njoj se kaže da će se “poštovati stanje zatečeno 25. lipnja 1991.“ i u Sloveniji smatraju da je Hrvatska u međuvremenu u brojnim slučajevima prekršila taj sporazum dvojice aktualnih predsjednika vlada.

7 BIŠČEVIĆEV POTPIS

ZERP – Slovenci smatraju da Hrvatska ne poštuje ono što je 2004. potpisao Hidajet Biščević, dokument u kojem se kaže da se ribolovno-ekološki pojas neće odnositi na Sloveniju i Italiju.