Predstava “Braća Grimm i princeza Luise” po tekstu Branka Ružića, premijerno postavljena u petak u zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnji u režiji Paola Tišljarića, svevremenska je priča o pravim životnim vrijednostima i punokrvna predstava za djecu koja će se sadržajem, glumačkom izvedbom i scenskim rješenjima jednako svidjeti i odraslima.

To se pokazalo već na premijeri, uz golem aplauz i ovacije glumcima i autorskom timu, kako “malih” gledatelja tako i onih “velikih”.

Dvije su dramaturške linije priče: u jednoj su braća Grimm klasični pripovjedači bajke o razmaženoj princezi koju kraljica majka želi naučiti pameti tako da ju uda za prvoga prosca koji naiđe – a slučaj će htjeti da to bude siromašni ulični svirač. U drugoj, koja se odvija dijelom paralelno a dijelom sukcesivno, slavna braća Wilhelm i Jacob protagonisti su, te čak i pokretači raznih događanja u njoj.

Klasičnu bajku koju je Ružić nadogradio idejom o uvođenju u priču braće Grimm koji su tu bajku i prenijeli milijunima djece diljem svijeta, Tišljarić je svojim redateljskim intervencijama osuvremenio kao vizualno raskošnu predstavu čija dinamika počiva na izmjeni i ispreplitanju dramskih elemenata i pažljivo koreografiranih epizoda, kombiniranih s pjevanjem, glazbom i  multimedijom, čime je klasična priča dobila bogatu scensku i izvedbenu nadgradnju bajke disneyevskog stila.

Predstavu otvaraju braća Grimm, koja počinju pripovijedati priču o tome kako su jednom boravili na dvoru pruskoga kralja, gdje su dobili zadatak brinuti se o njegovoj razmaženoj kćeri Luise. Luise je, međutim, bila toliko razmažena i nemoguća da se njihova briga zapravo svela na neprekidna nastojanja da princezinu majku, kraljicu Friederike von Hessen-Darmstadt, uvjere da princeza redovito svira klavir, uči jezike i recitira poeziju, dok ova zapravo spava.

Kada se njihova varka razotkrije i princeza se pokaže posve nesposobnom svirati, recitirati ili uopće biti elementarno pristojna, kraljica je toliko iznervirana da ju odluči naučiti pameti tako da je da za ženu prvome muškarcu koji naiđe.

U nizu peripetija koje uslijede kada dobrodušni putujući svirač razmaženu princezu koja ne zna raditi ništa osim pozirati slikarima za portrete i loše pjevati odvede u svoju siromašnu kolibu usred šume, princeza se, kao u pravoj bajci, polako počinje mijenjati.

Kako joj se postupno razotkrivaju vlastite mane, sada kada su u nedostatku čitavog enturagea slugu surovo ogoljene, te kako ju nužnost siromaštva tjera na akciju, princeza postupno počinje odbacivati stare navade te se na koncu razotkrije kao dobra, vrijedna i poštena osoba. Njezin se siromašni muž pak pokaže prerušenim princom koji je tako želio biti bliže svojim podanicima i istodobno pokušati naći ženu koja će ga voljeti zbog njega samoga.

Uz bajkovitu priču i neizostavan sretni završetak, predstava ima i niz dobrih glumačkih ostvarenja. Karla Brbić u ulozi princeze pronašla je odličan omjer drskog pretjerivanja, pozerstva i komike, te romantičarske snovitosti; Andrej Dojkić opušten je i pristupačan kao prerušeni princ; Ivana Bakarić kao kraljica majka savršeno podsjeća na Kraljicu trefa iz “Alise u zemlji čudesa”, a Krunoslav Klabučar i Jure Radnić kao Wilhelm i Jacob Grimm istodobno su ozbiljno uštogljeni i zaigrano smiješni.

Posebna je vrijednost te predstave u minuciozno koreografiranim scenama grupne dinamike: veliki je naglasak na pokretu (koreografkinja je Blaženka Kovač Carić) a glumci, u scenama koje se gotovo filmski izmjenjuju, vješto skaču iz komornih dramskih medaljona u grupne scene, koje su katkad silovite i brze u stilu nijemog filma, katkad baletno nježne i snene, ponekad rasplesane i vesele, a ponekad naglašeno automatizirane dinamike.

One su na neki način unutarnja protuteža vanjskim zbivanjima priče; temeljnu fabularnu os u prvome dijelu prate grupne scene u kojima princezine sluškinje plešu i pjevaju u nestvarnom svijetu bez briga i problema; u drugome dijelu, u kojemu princeza živi u kolibi u šumi, zamjenjuje ih skupina impresivno izvedenih divljih životinja koje pokretima i onomatopejskim zvukovima (vokalna pedagoginja je Iva Mihelić) dočaravaju mračnu atmosferu neizvjesnosti siromaštva.

 

• Uloge u grupnim scenama utjelovljuju Tena Jeić Gajski, Daria Knez Rukavina, Aleksandra Naumov, Marijana Mikulić, Nera Stipičević, Dubravka Lelas, Ana Vučak, Tena Tadić, Luka Bulović, Matija Čigir, Pavle Vrkljan i Filip Vidović.

 

Kako se priča dijelom odvija unutar bajke, a dijelom se vraća u neki sadašnji trenutak u kojemu braća Grimm oživljena na pozornici tu bajku pripovijedaju djeci u gledalištu, predstava meandrira u vremenu i prostoru, što je scenografski riješeno povremenom podjelom scene na prednji i stražnji dio tankim video zidom koji istodobno dočarava i atmosferu i promjene scene, kojih je dosta.

Sve to zajedno rezultiralo je raskošnom predstavom, dramski napetom i istodobno dječje zanimljivom i duhovitom, a sve završava u toploj i poučnoj završnoj sceni uz pjesmu”Dani” Alfija Kabilja i Milana Grgića, koja na pitanje mogu li dani biti kao sni, a sreća i ljubav dostupni, odgovara: “Radost, ljubav, to nije mala stvar, i zato znaj – što drugom daš, to natrag primaš sam”.