Glazbenik Božo Vrećo nastupit će sedmi put u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na koncertu 2. studenoga kada će predstaviti svoj šesti album „Lachrimæ“. Tim povodom Vrećo je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Prošle su, čini mi se, dvije godine od vašeg koncerta u Lisinskom, a sad se vraćate u tu dvoranu, što očekuje publiku?

Ovo je moj sedmi Lisinski i označava preobrazbu i promjenu nabolje, iduća godina obećava, s puno više projekata i koncerata, kreativnosti i putovanja, a povratak Zagrebu i Lisinskom uvijek je povratak doma. Jako sam uzbuđen i sretan jer pamtim svaki od koncerata u Zagrebu kao jedinstven osjećaj emotivnog naboja i savršene interakcije s mojom publikom, toj katarzi i slobodi ljubavi definitivno pripadaju svi hvalospjevi jer u mojim pjesmama svi oni koji dođu na moj koncert postaju akteri unutar ispjevanog. Znam da će biti magično, emotivno, mantrično, katarzično i oslobađajuće, sve to je moj suživot sa sevdahom, koji stvaram, dijelim i osjećam.

NACIONAL: Dugo zbog covida-19 nije bilo koncerata, sad se pomalo sve vraća; kako ste preživjeli razdoblje pandemije, kad nije bilo nastupa? Mnogi umjetnici kažu da ih je to vrijeme bez publike i nastupa „natjeralo“ na neke posve nove energije i stvaranje drugačije umjetnosti, kako se kod vas pokazala ta kreativnost?

Pisao sam, iduće godine na proljeće očekuje vas moja knjiga „Lacrimarium“ pa je to i bio period jake kušnje i istrajnosti u tome u čemu smo najbolji, puno sam čitao i zapisivao, radio na novom albumu i imaginarno stvarao nove projekte koji će u dogledno vrijeme zaživjeti i zasjati punim sjajem. Bio sam cijelu tu godinu posvećen svojoj majčici koja je imala tešku borbu s karcinomom i sve je bilo fokusirano na to da ozdravi i da sam konstantno uz nju, podrška, ljubav, snaga, oslonac i motivacija. Sada je dobro i to me čini najsretnijim pa intenzivnije i stvaram, što je najveća radost za sve koji me vole.

NACIONAL: Sevdah je doživio zaista svjetsku popularnost, kako to objašnjavate? Je li i novi način interpretacije kojim glazbenici, uključujući vas, izvode te skladbe pomogao toj popularnosti?

Naprosto mislim da se više razotkrio, prodisao i raširio svoja krila, kroz moj utjecaj vratio je dualitet i pokret, metamorfozu i, dakako, udahnuo novi život s tekstovima koje sam napisao i uglazbio. Sve to učinilo je veliki pomak da postane i prihvaćen i prepoznat kao dio World Music platforme, svuda po svijetu ljudi osjećaju i uživaju u glazbi koju interpretiram i stvaram, nikada jezik nije barijera, univerzalni jezik i jest ljubav i emocija, a to se u punini osjeti i prepozna na prvu. Svi drugi koji rade na „sevdaholikosti“ kao umijeću, a ne samo performingu, zaslužuju pažnju i svoj prostor. Zaista sam počašćen i zahvalan na takvoj osebujnoj ljubavi svoje publike, koja prati svaki moj korak, stih i dolazi na moje koncerte ma gdje u svijetu bili. I to je dar.

NACIONAL: Zašto vas je sevdah inspirirao, kad ste se zaljubili u tu glazbu?

Prepoznali smo se, osjetio sam čak i u ranom djetinjstvu da taj žanr u meni izaziva i osjećaj jake neizrecive tuge, ali i neke tajanstvene pritajene ljubavi koja čeka zrenje i svoj trenutak da u meni oživi, postane moj fokus djelovanja i cijeli moj život promijeni tako da postanem sretan sa svime što jesam, tko jesam i kako gledam i razmišljam o životu i svemu što on nosi. Stasao sam uz sevdah i postali smo jedno, savršeni partneri u dobru i u zlu, već je deset godina moje karijere i nikada nisam posumnjao u tu životnu odluku da prepustim život glazbi, da je u svakom trenutku sve njoj podređeno i da je uvijek na pijedestalu svih mojih stremljenja i želja. To je moj ostvareni san koji živim i u kojemu beskrajno uživam – i ne samo ja već svi koji me čuju i dolaze na moje koncertne turneje.

NACIONAL: Kako se osjećate dok stvarate glazbu i dok je izvodite?

Osjećam karasevdah, tu posebnu žal čovjeka ili žene, bića koje voli i želi svakim svojim atomom biti voljeno, pjevam o toj čežnji i melankoliji koja se pretače u nama i koje se pokatkad postidimo pa prešutimo ljubav. Upravo na svojim koncertima ja otvaram sve te zašutjele i postiđene duše da progovore, priznaju sebi i drugima koliko i kako snažno mogu i žele voljeti. Svaki put osjetim i čujem da su iskreni i da su sve krinke, ljušture i oklopi koje s godinama nabacimo na sebe kao prividnu zaštitu, jednostavno spali od mog glasa, od prisnosti koju im širokogrudno dam i pokažem kako ljubav može promijeniti svijet, nas same i motivirati da sve što činimo dalje u svojim životima bude usmjereno samo k tome, voljeti, dati, udahnuti novog starog sebe kojemu smo oduvijek pripadali i kojemu se hrabro vraćamo kao heroju koji je preživio i izvojevao bitne i prevažne životne bitke. Glorificiram vlastitu i njihovu pobjedu ljubavi i upravo o njoj pjevam.

NACIONAL: Trenutačno radite na filmskoj glazbi ladino pjesama u BiH, a jedna od njih, „Maldiča“, bit će dio dokumentarnog filma „Sarajevo stereo“, o vama, sevdahu i Sarajevu?

To je sjajan film koji će imati premijeru u Barceloni 16. prosinca i jako se veselim toj priči, snimalo se i u Sarajevu i u Barceloni, na različitim eminentnim lokacijama, na Lukomiru, a s druge strane u crkvi Santa Maria Della Mar, u kojoj smo snimali segmente „Maldiče“, pjesme koja je formulirana i komponirana mojom rukom i sjajnim uplivom španjolske pijanistice Clare Peye koja je bila savršena karika u mojem ispjevavanju. Film govori o meni, nekim osobnim previranjima i hrabrosti, mom doprinosu sevdalinki i, dakako, odnosu prema svemu sefardskom.

NACIONAL: Koliko je filmska glazba drugačija od glazbe koju inače stvarate?

Sve moje pjesme mogu biti ili već jesu dijelom filmova i baletskih formulacija, dramaturškim strukturama i odgovaraju preoblikovanju tempa i usklađivanju pokreta sa svim segmentima napisane riječi. Pjesma plovi i teče kroz svaki od tih pristupanja, usredotočeno i avangardno, dašak prošlosti i dašak moderne, to sam u velikom smislu ja sa svojim stvaralaštvom, svoj na svome. Već to je toliko autentično da je, bez sumnje i dvojbe, svugdje na prvu prepoznatljivo, Uživam raditi za film i teatar jer sve slike koje osobno proživim stvarajući te melodije i tekstove, uočavam i uživam u njima u drugačijoj režiji i nečemu što je i meni samom izazov i drugačiji vidik sagledavanja moje umjetnosti. Svaki put me do suza dotaknu takvi impulsi s onim što je dio mene, a zapravo dio nas kada iziđe i zauzme oblik.

NACIONAL: Kakva je situacija sa sevdahom u BiH? Postoje li novi interpreti, skladatelji, koliko se i dalje sluša i koliko je bila potrebna ova, nećemo reći modernizacija, nego reformacija te glazbe?

Glazba se dijeli na dobru i onu koja ne samo da nije dobra već se uopće ne može nazvati glazbom, tako da glazba nikada neće izgubiti ni smisao, ni kvalitetu, ni pažnju. Ona vrijedi svugdje baš takva kakva jest, autentična i raznolika, osebujna i čudesna. Sevdah se ne sluša, on se osjeća. I sve dok u nama ima duše, taj žanr će nadvladati sve prepreke i sjati poput zvjezdanog neba. Bosna je duša koja voli i prašta oduvijek i to se nikada neće promijeniti.