Glazbenik Božo Vrećo 4. prosinca u dvorani Lisinski predstavio je svoj novi, sedmi album ‘Sevdahology’

Bosanskohercegovački glazbenik Božo Vrećo nastupit će 4. prosinca sedmi put u zagrebačkoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog i tako predstaviti svoj novi, sedmi album „Sevdahology“. Tim povodom dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Ponovo nastupate u Lisinskom, sigurno je poseban osjećaj pjevati baš u toj dvorani. Zašto je volite?

Jer je sjajna, kultna, odražava spoj prošlog i budućeg, kombinacija je retro momentuma i avangarde i svakom muzičaru je čast i zadovoljstvo biti baš tu kada je Zagreb u pitanju. To je moj sedmi Lisinski, predodžba sedmog albuma „Sevdahology“ s vrhunskim muzičarima, magičnih deset na sceni te noći sa mnom i karasevdah u svojoj najdubljoj punini i emocijama.

NACIONAL: Kakav je program, što izvodite i koliko sve pripremate?

Autorska muzika sevdaholikog polifonog oblikovanja, ne vjerujem u muzičke žanrove pa onda ni muzika nema okvire, ona pulsira i diše upravo tako, rasterećeno, snažno i oslobađajuće. Nadnaravno i kolosalno. Sigurno je da ću se dotaknuti novih pjesama jer sedmi album „Sevdahology“ izlazi idućeg mjeseca pod okriljem Croatia Recordsa, a dakako i onih koje ljudi već jako vole. Moja publika dolazi po metafiziku energije, emocija i ljubavi na sceni i to će i doživjeti i proživjeti s nama. Savršena sinergija čula, davanja i odavanja i prepuštanja mantri ljubavi.

NACIONAL: Kako izgledaju vaše pripreme za nastup? Što vam je najvažnije?

Molitva i da se osjećam dobro. Svaki koncert na koji sam pristao i koji sam ispjevao, osjetio i proživio, iskrena je zahvalnost Bogu i kada je tako, onda sigurno da se Njegova promisao i nadnaravna ljubav preliju po toj pozornici i među svima nama kao blagodat i blagoslov. Volim kada ljudi to dožive i stope se s tom emocijom, to je svojevrstan prihvat nas samih i Boga u nama. Demijurški zagrljaj nečeg neobjašnjivo prisnog i svemirskog u našim očima, srcima i dušama. Mantra bliskosti.

NACIONAL: Na vašim koncertima, uz odličnu glazbu, jako je važno to vizualno, opći umjetnički dojam. Koliko vam je bitno izazvati dobru, duboku reakciju publike?

Prevažno je aktivirati i osloboditi ljude stega, uzeti im taj kamen koji nose danima, mjesecima i godinama i pretvoriti ga u zvjezdani prah. Tek tada vam posve vjeruju, ne zato što činite čudo već zato što Bog to čini kroz vas, kroz glas koji putuje i kroz misli i tijela koja energetski liječi – to je ciklus pulsacija i zvuka, pokreta i energetskog polja koji nas metafizički vraća iskonu i tome tko mi jesmo zapravo i tko sve možemo tek biti.

NACIONAL: Sevdah izvodite na poseban način, može li svatko pjevati sevdah ili je ipak presudno što izvođač nosi u sebi?

Mislim da je to stvar prepuštanja, osim talenta ispjevavanja i glasa koji struji i nagoviješta neku priču, tragediju i sudbinu, prevažne su istinitost i iskrenost iskazivanja te emocije i čulnost dualnosti u sebi. Prihvaćanje vlastitog sebe. Ogoljenje vlastite duše kako bi vam i drugi povjerovali da ste to proživjeli, doživjeli i spoznali. Tek tada nastaje Magija.

NACIONAL: Ta nostalgija, melankolija, tuga koju sevdah ima, koliko toga izlazi iz vas i osobnog iskustva? Je li vam, da tako kažem, lakše pjevati baš zato što ste proživjeli težak život?

Sigurno je da puno tih segmenata koje ispjevam i napišem, uglazbim i stvorim jesu dijelovi mog osobnog puta, tuge, boli i proživljenog. Tad je i emocija još prisnija, jača i djelotvornija za druge, vlastita bol utječe na to da tuđa bol bude lakša ili naprosto razumljivija i jasnija u svojoj preobrazbi. To je proces metamorfoze u kojem iz potpunog praha usamljenosti i tuge, ničete u cvijet najveće svjetlosti koji doseže do neba.

NACIONAL: Sami pišete sevdalinke, što vas inspirira, koliko vam treba da nastane jedna pjesma? Je li to trenutak inspiracije ili dugo radite?

Ponekad zapišem pjesmu odmah u dahu, a ponekad je to proces koji traje nekoliko dana. Sve ovisi o tome koliko nešto želim i drugačije predočiti, ponekad su mi strofa i refren dovoljni da prenesem emociju, a ponekad moram to razviti u više riječi, više oblika i scena koje se nadopunjuju i reprezentiraju tragediju i patos tog zamišljenog lika u pjesmi. Proces je to u kojemu nema kraja i sličan je raskršću, svaki put vas vodi u nešto posve novo i drugačije, a i dalje autentično vaše. A moje je uglavnom da se prepustim najprije toj melodiji koju čujem i tek onda rime, poput vala planinske rijeke, teku svome moru. To more ste vi, taj ocean ste vi.

NACIONAL: Kako znate da je neka pjesma gotova?

Kada mene dotakne, rasplače i na više načina potakne da nešto učinim što je do tada bilo nedokučivo, kada me ohrabri ili raznježi, umiri ili drži danima tako da se budim s tom melodijom i zaspim s tim stihovima. Tad znam da će i drugima uzburkati život i promijeniti ih nabolje, uvijek na još bolje verzije sebe, one odvažnije i iskrenije, to sigurno.

NACIONAL: Kako se osjećate na pozornici, zašto volite tu interakciju s publikom?

To je moj dom. Vi uvijek dolazite k meni. Do mene je hoćete li se osjećati sigurno, dobrodošlo, prihvaćeno, voljeno, smireno. Umjetnik je uvijek umjetnik ma što činio, a na sceni njegovo je da sja i bliješti, isijava tom energijom, da vas zaslijepi svjetlošću kao aureolom i učini da progledate nekim novim ponovno rođenim očima.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi, na čemu radite? 

Moj sedmi album „Sevdahology“ – što je novi termin koji uvodim kao nauku o sevdahu – izlazi idućeg mjeseca kao što već natuknuh, i to je iznimna filmska epopejna muzika koju sam stvarao s izvrsnim muzičarima širom svijeta, gudači Camerate, Itamar Borochov, jedna od najznačajnijih truba današnjice u svijetu jazza, naši veliki Miroslav Tadić, Matija Dedić, vrhunski Ibrahim Babayev i Serçan Halili neki su od njih, prizvuk je to iskona, Bizanta, Sefarda i karasevdaha kroz vjekove i trenutka koji živimo. Putovanje kroz vrijeme i epohe, kantautorski je i vrlo analogno čist, polifon i epski te važna prekretnica k novom i drugačijem u mom autentičnom iskazu, zapisu i karasevdahu koji živim, dišem i jesam.