Objavljeno u Nacionalu br. 899, 24. srpanj 2015.

Androgin izgled, jedinstveno a capella izvođenje sevdaha, pisanje sevdalinki, nastupi s grupom Halka, a prije svega predivan glas bogatog izraza, utjecali su na to da Božo Vrećo postane regionalna glazbena zvijezda, sve poznatija i u svijetu

Iako je tek prije pet godina shvatio da je sevdah njegov životni poziv, 32-godišnji Božo Vrećo, porijeklom iz Foče, danas je jedna od najvećih zvijezda sevdaha u regiji. Vrećo potječe iz siromašne obitelji i strastveno se zaljubio u sevdah. Nekoliko godina proučavao je taj glazbeni žanr i kad je svoj talent predstavio publici, ostavio ju je bez daha. Šminkom je naglasio svoj androgini izgled, a specifičnim scenskim nastupom punim strasti i jedinstvenim glasom, zaintrigirao je publiku koja je sve brojnija. S grupom Halka objavio je dva albuma (‘Halka’, Gramofon 2013. i ‘O ljubavi’, Gramofon 2014.) te solo ploču ‘Moj sevdah’ (Gramofon, 2015.) koju će promovirati na koncertu u klubu Močvara 3. rujna s a capella verzijom sevdaha. U intervjuu za Nacional Vrećo govori o svojoj strastvenoj posvećenosti sevdahu, pisanju sevdalinki, optužbama da kroz sevdah širi homoseksualnost, uspjehu u Parizu i Beču, a najavio je i da će uskoro objaviti knjigu.

NACIONAL: Okupili ste brojnu publiku na ovogodišnjem INmusic festivalu. S obzirom na to da pjevate sevdah i da na tom festivalu najčešće nastupaju rock izvođači, jeste li se nadali takvoj reakciji ili niste imali velikih očekivanja?

Nastupili smo s mišlju da damo sve od sebe, da se osjećamo lijepo na sceni INmusic festivala i da širimo prekrasnu emociju. Ljudi su bili oduševljeni cjelokupnim dojmom i pjesmama, mojom slobodom i muško-ženskom dualnošću, no moj glas uvijek potpuno osvoji publiku. Svaki put i svugdje. Bila je to čudna i simpatična atmosfera, ljudi su bili u blatu do koljena, cupkali su i govorili „Božo, mi te volimo“, pjevali su i plakali. Desila se sinergija svih emocija.

NACIONAL: Bio je to vaš drugi nastup u Zagrebu. Prije toga nastupili ste u siječnju, u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog koja je bila rasprodana. Koliko su vaša osobnost i predanost sevdahu pridonijeli tome da koncert bude rasprodan?

Itekako je važno i jedno i drugo, no najvažnije je da ste iskreni u oba slučaja. Najprije emocijama dok izvodite pjesmu i autentičnošću s kojom pristupate svemu što čini sevdah, a onda i vizualnim otkrivanjem onoga što jeste i što su vaša poruka i misija. Nitko nije imun na iskrenost i potpunu predanost, osobito u umjetnosti zvanoj sevdah.

NACIONAL: U Močvari ćete promovirati album ‘Moj sevdah’. Jedan ste od rijetkih, ako ne i jedini pjevač sevdaha koji ga izvodi a capella. Pretpostavljamo da su vam ambijent i publika dosta važni za izvedbu. Kako se u to uklapa alternativni underground klub kao što je Močvara?

Koncert je dio projekta Začarana močvara koji organizira Nina Romić, na kojem ću promovirati svoj a capella album, čija je prva naklada rasprodana za mjesec i pol dana. Močvara je inspirativno mjesto i radujem se dolasku. Rijetko nastupam u klubovima, no uvijek postoji iznimka. U ovom slučaju to je sklop divnih ljudi u organizaciji koji mi odgovaraju i koji me vole, a s druge strane, tu je uvijek posebna i odabrana publika koja dolazi na koncerte u Močvaru i koja voli world music, žanr u koji spada i moja a capella interpretacija sevdalinki. Jedini tako donosim i ispisujem novi sevdah tekst i melodiju, a onda i interpretaciju.

NACIONAL: Pozornost ljubitelja, ali i poznavatelja sevdaha privukli ste upravo time što ga pjevate a capella, što je najteži oblik interpretacije tog žanra. Što vas je navelo na to da ga tako izvodite?

Riječ je o posvećenosti srži, praizvedbi, tom bitnom trenutku kada žena iza otvorenog prozora ispjevava pjesmu muškarcu kojeg voli, skrivenom u bašči, ili onom o kome sanja ili onom koji se nikad vratiti neće iz boja ili biti njen. Ta tuga i moment monodrame odmah su me osvojili pri istraživanju svega što sevdah jest i prikupljanju arhivske građe koja je sada prilično obimna i zanimljiva.

NACIONAL: Prije glazbene karijere mnogo ste istraživali sevdah, a nevjerojatno je to da ste samouki i da niste imali učitelja koji bi vas usmjerio. Koliko vam je to pomoglo, a koliko otežalo u pjevanju sevdaha?

Volim što je tako. Preslušavajući stare arhivske snimke, došao sam do vlastitog izražaja. Poseban je to užitak. No nisam ja za oblikovanja, volim pjevati onako kako osjećam, inače to nije to. S osjećajem za sevdah se rodite ili ne i on nije za svakoga.

NACIONAL: Koliko je teško predati se tako sevdahu u današnjem brzom načinu života?

Teško je samo ako vas netko ili nešto ograničava u potpunom izražavanju i posvećenosti. Ja sam potpuno slobodan u svojoj interpretaciji i stvaranju i zato ne osjećam tegobu koja me može spriječiti u nakani da i dalje njegujem vlastiti izraz u tom žanru, da budem bolji, produktivniji, autentičan. Možda je i stvar hrabrosti koja mi daje oslonac da grabim naprijed bez osvrtanja te beskrajne zaljubljenosti u sve što radim.

NACIONAL: Sevdah je svojevrsno pjevanje boli, emocija patnje, izljev tuge. Prilično ste mladi za jednog izvođača sevdaha. Odakle dolazi vaša bol i tuga?

Nisam imao lagodan život. Dolazim iz siromašne obitelji i kroz život su me pratile mnoge životne nedaće, boli i ljubavna iskušenja, no sevdah me spasio. Postao je moja životna misija i sva moja tuga opjevala se i pretočila u pisanje. Hvala Bogu na tome.

NACIONAL: Posebnu pozornost posvećujete scenskom nastupu kojim se uvelike razlikujete od drugih izvođača sevdaha. Čak su vas i neki gledatelji u inozemstvu nazvali pankerom. Koliko u vašem nastupu ima glume, a koliko se prepustite emocijama?

Sve je to samo jedan ogroman impuls moje energije. Ništa nije gluma, to je moja prirodna izražajnost koje se ne stidim. Ponosim se njome i ništa nije usiljeno. Sve je prirodno, zaista ono što ja jesam. I na sceni i izvan nje. Sevdah se ne glumi, sevdah se živi. Srcem i dušom i tijelom.

NACIONAL: Kroz sevdah se glasom i emocijama pretvarate u ženu, kada u njemu govorite o boli i tuzi žene. Kako to uspijevate?

Tako što se ne trudim da uspijem u tome. Pomogli ste mi pri odgovoru jer ja sam ta žena, prirodno i bez glumatanja. Onog trenutka kada ispjevavam i pišem novu pjesmu u ženskoj formi, ja sam zaista ona koja pati za njim, čezne za njim, sanja o njemu. To je posve prirodan osjećaj s kojim živim i koji su ljudi prihvatili, jer je iskren i dio je svakog čovjeka.

NACIONAL: Vaš izgled sigurno je jednim dijelom zaslužan i za pozornost koju privlačite. Međutim, zanimljivo je da ste jednom izjavili da ‘nikada ne biste promijenili spol jer to onda ne biste bili vi’. Osjećate li se kao muškarac ili kao žena?

Mislim da sam dovoljno i jedno i drugo. Ne želim se odreći te dualnosti, pa da pripadam samo jednom. Moje stvaranje i cijeli život bili bi polovični i nedovršeni, nedorečeni. Ovako je sve na mjestu, što me čini sretnim i nije samo riječ o scenskoj preobrazbi. Ja živim tako i ne želim i ne znam drugačije.

NACIONAL: Jeste li imali problema u Sarajevu i Foči zbog svog izgleda i stavova?

Odrastao sam s puno ožiljaka i puno neprihvaćanja u provincijskoj sredini, no nikad nisam odustao od sebe i svog sna. U tome leže poanta i snaga. San mi se ostvario i ja ga živim, ali ništa ne dođe preko noći. Zahvalan sam Bogu na toj istrajnosti i talentu s kojim sam srušio predrasude do temelja.

NACIONAL: Od Norveške ste dobili novčanu donaciju za svoj umjetnički rad, ali su vas neki mediji u BiH odmah optužili da ste dobili novac kako biste promovirali prava homoseksualaca kroz sevdah. Je li vas to nasmijalo ili zabrinulo?

Dobit ću donaciju svaki put za svoju umjetnost i za izričaj slobode, a negativan komentar na to dolazi od ljudi čiji su životi i djelovanja u ćorsokaku i čija ljubomora proizlazi iz vlastitih neostvarenih ambicija. Toliko o tome.

NACIONAL: Koliko su islam i vjera važni za razumijevanje i izvođenje sevdaha?

Isto koliko i sve druge vjere. Sevdah je bosanska pjesma, korijeni su tu, no on pripada i kršćanima, i židovima, i muslimanima u istoj mjeri, svim narodima koji žive na tom prostoru, i tekstom i melodičnošću, melizmatikom i strukturom.

NACIONAL: Jedini ste koji sevdah pjevate a capella, a i pišete sevdalinke. Zašto je tako malo autora sevdalinki a toliko izvođača sevdaha koji pjevaju pjesme nastale prije 50 i više godina?

Tekst mora biti poseban i treba doprijeti do ljudi. Pjesmuljci kod ljudi ne prolaze, kao ni laž. Ja pišem i ispjevavam nove tekstove koji se vole na prvo slušanje, jer živim sevdah i umijem prenijeti emociju svakom riječju.

NACIONAL: Smije li se u sevdahu pjevati o današnjem urbanom načinu života ili bi to nagrdilo iskonski smisao i važnost emocija u njemu?

Smije, no treba imati mjeru. Većina autora pretjera pa napravi lakrdiju. Ja sam nastupao prije dvije godine u Marseilleu s Nicolasom Canteom – Mekanik Kantatik i bilo je odlično jer nismo ugušili umjetnost koju stvaramo. Bilo je dovoljno prostora za moj vokal, a opet dovoljno njegova upliva sa zanimljivim zvucima i ritmovima.

NACIONAL: Može li muškarac posvetiti sevdalinku muškarcu ili žena ženi, s neskrivenom seksualnošću i izljevom ljubavi?

Naravno da može. Tako je bilo i u prošlosti i naravno da će uvijek nastajati i takve sevdalinke, ljubav nema rodnu pripadnost.

NACIONAL: Zahvaljujući agenciji Gramofon s kojom surađujete, nedavno ste nastupili i u Parizu. Kakve su bile reakcije publike i medija?

Iznad očekivanja. Ljudi me vole zbog moje prirode i glasa gdje god da dođem. A i zaplešem im i zanjišem kukovima, pa sve ode u neku drugu dimenziju.

NACIONAL: Navodno ste oduševili i bečku publiku. Kako vas je primila?

Sjajno, ti koncerti ne mogu se prepričati. Uvijek su žedni mog ponovnog dolaska i s bendom i solo te su svi koncerti rasprodani. Zovem ih koncertima ruža jer mi ih rado donose.

NACIONAL: Nakon nastupa u Beču dobili ste zanimljivu ponudu za suradnju od dvojice braće, indijskih glazbenika, koji su oduševljeni vašim glasom. Hoćete li surađivati?

Možda sljedeće godine snimimo moju novu pjesmu za novi album, ali ništa ne forsiram. Bit će tu još vrlo zanimljivih kombinacija. Neka se sve još razvija i dopunjuje. Što je suđeno, bit će.

NACIONAL: Osim što pišete sevdalinke, nedavno ste mnoge dirnuli odlomkom iz svoje knjige koju ste posvetili tragediji u Srebrenici. O kakvoj se knjizi radi?

Knjiga će biti svojevrstan dnevnik sastavljen od priča o mom odrastanju, Srebrenici, sevdahu, mojim roditeljima, inspiraciji, koncertima, putovanjima, svemu važnom u mom životu.

Puno ljudi jedva čeka da knjiga izađe jer znaju kako pišem i mislim da će proljeće iduće godine biti idealno vrijeme za promociju. Jako se tome radujem.

NACIONAL: Želite li glumiti u kazalištu i na filmu?

Svakako. Ove godine prikazuje se film Ines Tanović ‘Naša svakodnevna ptica’ u kojem je glavni motiv moj samostalni koncert na Sarajevo Film Festivalu te nekoliko dokumentaraca za koje sam radio muziku. Dobio sam i glavnu ulogu u jednoj predstavi, ali o tome još ne mogu pričati.