Božo Ljubić predsjednik je Glavnog vijeća Hrvatskoga narodnog sabora BiH koji okuplja predstavnike svih hrvatskih parlamentarnih stranaka u BiH i pod utjecajem HDZ-a BiH koordinira njihovu politiku. Ljubić je rođen 1949. u Širokom Brijegu. Specijalist je ortopedije i dugogodišnji političar. Sudjelovao je u osnivanju HDZ-a BiH u Sarajevu 1990. Do 1993. radio je kao liječnik i profesor na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, a tada se u Kliničkoj bolnici u Mostaru zaposlio kao specijalist ortopedije. Od 1996. do 2000. bio je ministar zdravstva Federacije BiH. Kada je 2005., zbog protukandidature Draganu Čoviću za predsjednika HDZ-a BiH, izbačen iz stranke, osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu 1990., s kojom je do 2009. bio ministar komunikacija i prometa BiH, nakon čega je prešao u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Četiri godine kasnije, osvojio je mandat u parlamentu BiH, a 2016., kao kandidat HDZ-a iz dijaspore, i zastupnički mandat u Hrvatskom saboru. U aktualnim polemikama o izmjeni Izbornog zakona BiH, stajališta Bože Ljubića katkad zvuče nepopustljivije od stavova predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. O tim raspravama Nacional je razgovarao s Božom Ljubićem.

NACIONAL: Hoće li Hrvatski narodni sabor BiH pozvati Hrvate u BiH na bojkot izbora 2. listopada? Molim da obrazložite odgovor.

Postojeći Izborni zakon BiH je nevažeći, neustavan i antidaytonski. I kao takav omogućuje Bošnjacima, koji čine 70,4 posto stanovništva entiteta Federacije BiH, da izaberu i bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH te preuzmu punu kontrolu nad Domom naroda Parlamenta FBiH, a time i predsjednika FBiH i vlade FBiH. To znači da postojeći neustavni izborni zakon BiH Bošnjacima omogućava dvije trećine vlasti u Predsjedništvu BiH te sto posto vlasti na razini entiteta FBiH. Bošnjaci to mogu postići čak i u slučaju kada bi svi Hrvati u FBiH s pravom glasa izišli na izbore i svoj glas dali strankama Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH i samo jednom kandidatu za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Dakle, sukladno postojećem IZ BiH, sto posto hrvatske izborne volje može rezultirati s nula posto vlasti i na razini entiteta FBiH i na državnoj razini. Podsjećam, sukladno izvornom Daytonskom mirovnom sporazumu i Ustavu BiH, Hrvatima je bilo zajamčena trećina vlasti u Predsjedništvu BiH i Vijeću ministara BiH te polovina vlasti na razini FBiH. Nadam se da je sada mnogo jasnije zašto se Hrvati u BiH tako očajnički bore za izmjene Izbornog zakona te zašto Bošnjaci tako snažno i beskompromisno blokiraju te izmjene i provedbu odluke Ustavnog suda BiH U-23/14, u predmetu „Ljubić“ koja nalaže legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda „na svim administrativno-političkim razinama“. Stoga, priča o bojkotu izbora promašuje metu i zamagljuje problem. Ovdje se ne radi o bojkotu kao političkom odgovoru na stanje u društvu i državi, nego o (ne)sudjelovanju u nezakonitom, neustavnom i antidaytonskom izbornom procesu. Stoga će HNS BiH, svjestan složenih političkih okolnosti, odluku o (ne)sudjelovanju donijeti isključivo na osnovu procjene političke štete ili koristi od (ne)sudjelovanja. Kakva god odluka bila, ona će zasigurno biti u funkciji nastavka borbe za punu institucionalnu i političku konstitutivnost Hrvata u BiH. Ja smatram da bojkot izbora ne bi riješio problem, o čemu svjedoče iskustva iz susjedstva i u BiH.

‘Priča o bojkotu izbora promašuje metu i zamagljuje problem. Ne radi se o bojkotu kao političkom odgovoru na stanje u društvu i državi, nego o (ne)sudjelovanju u nezakonitom, neustavnom i antidaytonskom procesu’

NACIONAL: Ovih se dana spekulira da bi u BiH, u povodu ove predizborne krize, mogla doputovati predsjednica EK Ursula von der Leyen. Imate li pouzdanu informaciju dolazi li ili ne?

Nemam. Pretpostavljam da se tihom diplomacijom, unutar EU-a, sa saveznicima preko Atlantika i sa stranama u BiH ispituju izgledi na uspjeh.

NACIONAL: Iznenada je najavljeno da će se u sljedećim danima održati još jedan krug pregovora o izmjenama Izbornog zakona. Može li se dogovor postići u zadnji čas? Priželjkujete li ga?

Svakako da je najbolje i najdugotrajnije rješenje domaći dogovor. Na njemu u dobroj vjeri radimo od 2016., otkada je Ustavni sud presudio da je Izborni zakon neustavan, pri čemu smo ponudili desetak različitih modela koji implementiraju i Odluke Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava. Vjerujući u domaći dogovor, nisam niti uložio apelaciju Europskom sudu za ljudska prava, zbog neprovedbe Odluke Ustavnog suda, iako je bilo takvih razmišljanja.

NACIONAL: Ako Hrvati izađu na izbore, kakva će biti izborna taktika? Hoće li HNS nastupiti kao koalicija? Hoće li imati svog kandidata za člana Predsjedništva BiH?

Vodeća stranka u HNS-u, HDZ BiH, već je najavila da se priprema za izbore „kao da će biti sutra“. Ako iziđu na izbore, stranke Hrvatskog narodnog sabora ići će u koordinaciji na svim razinama. Samostalno tamo gdje hrvatska pozicija nije ranjiva, u većinskim hrvatskim županijama, a zajednički tamo gdje samostalno niti jedna ne može postići značajan rezultat. Za člana Predsjedništva BiH podržat će kandidata koji ima najveće izglede za uspjeh. Nismo sretni zbog toga što to umanjuje unutar hrvatski politički pluralizam i kompeticiju. Međutim, zbog diskriminatornog i neustavnog Izbornog zakona, na to ćemo biti prisiljeni sve dok se Izborni zakon ne izmijeni.

‘Kakva god odluka bila, ona će zasigurno biti u funkciji nastavka borbe za punu institucionalnu i političku konstitutivnost Hrvata u BiH. Ja smatram da bojkot izbora ne bi riješio problem, o čemu svjedoče iskustva iz susjedstva i u BiH’, smatra Božo Ljubić. FOTO: Denis Kapetanovic/PIXSELL

NACIONAL: Predsjednik HNS-a Dragan Čović, u pismu predstavnicima međunarodne zajednice 4. svibnja, najavio je da će HNS “pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine”. Molim vas da ukratko objasnite koje su to pravne procedure i politički koraci, kao i o kakvoj je institucionalnoj i teritorijalnoj organizaciji riječ. Kreće li, jednom riječju, uspostava trećeg entiteta?

Kako bih odgovorio na ovo pitanje, nužno je podsjetiti na činjenicu da se BiH najsažetije može opisati daytonskom formulom 3-2-1: tri konstitutivna naroda, dva entiteta i jedna država. Alija Izetbegović, tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, 1998. godine pitao je Ustavni sud BiH što je izvornije, primarnije u BiH, entiteti ili konstitutivni narodi. Odlukom U-5/98 iz 2000. godine Ustavni sud jasno je potvrdio činjenicu da je konstitutivnost triju naroda temeljno, odnosno natkrovljujuće načelo Ustava BiH, a time i cijelog Daytonskog mirovnog sporazuma. To znači da su prava konstitutivnih naroda izvornija i važnija od prava entiteta. Entiteti su posljedica ili izraz prava svakog od triju konstitutivnih naroda na određeni oblik i stupanj institucionalne i teritorijalne autonomije. Tako je izvornim Daytonom Republika Srpska bila izraz konstitutivnih prava Srba, a Federacija BiH konstitutivnih prava Bošnjaka i Hrvata. Sukladno spomenutoj odluci Ustavnog suda, legitimno je da BiH ima dva, tri ili pet entiteta, kao što je legitimno i da ne bude ni jedan, ako se legitimni politički predstavnici triju konstitutivnih naroda s time slože. Dakle, „treći entitet“ je sasvim u duhu Daytona, on ne predstavlja kršenje temeljnog načela Ustava BiH i sporazuma u Daytonu. U normalnim okolnostima za njegovu uspostavu potrebna je suglasnost političkih predstavnika triju konstitutivnih naroda. Ali u slučaju grubog kršenja konstitutivnih prava jednog naroda, taj narod ima pravo zahtijevati novu formu zaštite vlastitog prava na određeni oblik autonomije i samouprave. Ako Bošnjaci preuzmu potpunu institucionalnu i političku kontrolu nad izvorno zajedničkim, bošnjačko-hrvatskim entitetom FBiH, nastalim u okviru Washingtonskog sporazuma, onda Hrvati imaju pravo pozvati se na načelo međunarodnog prava status quo ante – stanje prije potpisivanja sporazuma – i temeljem toga tražiti potpisivanje novog sporazuma s većim stupnjem zaštite konstitutivnih prava nego što je to bilo u izvornom sporazumu. Stoga će zahtjev za „trećim entitetom“ biti nužna posljedica procesa dekonstituiranja Hrvata u BiH, ako se taj proces ne zaustavi i stvari vrate u zakonske, ustavne i daytonske okvire. Otuda i sedmi zaključak Deklaracije HNS BiH koji kaže: „Ako se i dalje nastavi s procesom dekonstituiranja hrvatskog naroda, HNS će pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju BiH na načelima federalizma i konsocijacijske demokracije, kojom će se osigurati potpuna ustavna jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda u BiH.“ Znači, u igri su dvije opcije, ili će Hrvati u BiH imati pravo na legitimno predstavljanje i udio u vlasti u okviru zajedničkih institucija na razini države i entiteta, ili će tražiti novi administrativno-teritorijalni ustroj koji će im omogućiti jednakopravnost s Bošnjacima i Srbima. Da imamo Izborni zakon koji Hrvatima u BiH osigurava izbor legitimnih političkih predstavnika u ona tijela vlasti i institucije koje su Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum jasno i nedvosmisleno namijenili predstavljanju Hrvata kao jednog od triju konstitutivnih naroda, priča o „trećem entitetu“ bila bi suvišna i neprovediva.

‘Hrvati imaju pravo pozvati se na načelo međunarodnog prava status quo ante – stanje prije potpisivanja sporazuma – i tražiti potpisivanje novog sporazuma s većim stupnjem zaštite prava’

NACIONAL: Zašto su propali pregovori o izmjenama Izbornog zakona? Što je usuglašeno, a oko čega dogovor nije uspio?

Bošnjačka strana, svima je to jasno, nije htjela nikakav dogovor zbog razloga koje sam naveo u prethodnim odgovorima. Stoga su i u Neumu i u Sarajevu, kada je praktički sve bilo usuglašeno, izišli sa zahtjevom da se Dom naroda Federacije ukine i pretvori u nešto po ugledu na Vijeće naroda entiteta RS-a. Znamo da ni Hrvati ni Bošnjaci kroz Vijeće naroda Republike Srpske nisu nikada do sada uspjeli ostvariti ni jedno svoje pravo. Tome su se čak usprotivila i dva pregovarača bošnjačkih stranaka.

NACIONAL: Ima li, nakon raspisivanja izbora, prostora da se pregovori nastave i završe?

S obzirom na to da je BiH neoficijelni protektorat i s obzirom na to da je vrhovni suveren namjesnik međunarodne zajednice, kojemu naloge daju neporecivi centri moći okupljeni u UO-u Vijeća za provedbu mira, pod vodstvom SAD-a sve je moguće, uključujući nastavak pregovora. Čak smatram da je visoki predstavnik obvezan nametnuti Izborni zakon i vratiti ga u ustavni okvir, tim više što su ovo stanje kreirali njegovi prethodnici i što već ima dvije sudske Odluke i skoro postignut dogovor uz posredovanje predstavnika SAD-a i EU-a.

NACIONAL: Jesu li pregovori konačno propali pa poslije izbora treba krenuti ispočetka, ili nakon izbora mogu biti nastavljeni gdje su prekinuti, a onda i dovršeni?

Ako se oslanjamo na potencijal domaćih partnera, pregovori su propali. Što će se dešavati nakon izbora, to nitko ne zna. Ovisit će i o samom tijeku i rezultatima izbornog procesa. Ako Bošnjaci izbornim inženjeringom uzurpiraju Hrvatima pravo na legitimno političko predstavljanje, bojim se da nam slijedi eskalacija političke nestabilnosti. Pod utjecajem određenih malignih utjecaja sa strane, politička nestabilnost mogla bi prerasti u sigurnosni problem. Stoga zagovaram da se međunarodna zajednica, odnosno SAD i EU, žurno trebaju Bosnom i Hercegovim početi baviti u geopolitičkom i političko-strateškom formatu umjesto birokratski.

‘Ako Bošnjaci izbornim inženjeringom uzurpiraju Hrvatima pravo na legitimno političko predstavljanje, bojim se da nam slijedi eskalacija političke nestabilnosti’, kaže Božo Ljubić. FOTO: Denis Kapetanovic/PIXSELL

NACIONAL: Kako biste opisali trenutni stupanj povjerenja između hrvatskih i bošnjačkih političkih predstavnika u BiH? Može li se povjerenje obnoviti, i kako?

Povjerenje je na vrlo niskoj razini, a predizborna atmosfera neće pomoći da se popravi. Ipak, to povjerenje je moguće i potrebno obnoviti. Većina Hrvata i Bošnjaka žive zajedno u Federaciji BiH. Ova dva naroda su većinski izglasala nezavisnost Bosne i Hercegovine. Imamo iskustvo rasta međusobnog povjerenja nakon rata. To svjedočim iz prve ruke. Ja sam, naime, bio član prve vlade Republike i Federacije BiH nakon Washingtona i nastavio to biti sve do 2001. Možda je to bilo jedino razdoblje u poslijeratnoj povijesti BiH u kojem je na djelu bila izgradnja autohtonog povjerenja između Bošnjaka i Hrvata. Taj rast povjerenja izvirao je iz činjenice da su postojeći ustavni i institucionalni aranžmani onemogućavali nadglasavanje i obeshrabrivali majorizaciju, a samim time političke predstavnike Bošnjaka i Hrvata upućivali na suradnju i dogovor na partnerskim osnovama. Stvari su pošle ukrivo intervencijama međunarodnih predstavnika u Ustav i Izborni zakon.

NACIONAL: Što bi bošnjački politički predstavnici trebali učiniti da iznova steknu povjerenje hrvatskih partnera?

Preduvjet za novu fazu izgradnje povjerenja je da Bošnjaci omoguće Hrvatima da slobodno i samostalno biraju svoje političke predstavnike, sukladno Ustavu BiH i Daytonskom mirovnom sporazumu. Bez toga je nemoguće govoriti o povjerenju.

NACIONAL: Očekujete li da bošnjački politički predstavnici pozovu Bošnjake i “građanske” birače da na predstojećim izborima ne glasaju za Željka Komšića, kako se ne bi ponovila sadašnja situacija?

Ne očekujem ništa. Politička i medijska baražna vatra i histerija je toliko otrova posijala u narod, da bi čak i iskreni pozivi imali malo izgleda na uspjeh. U konačnici, to nam i ne treba. Trebaju nam ustavna i zakonska rješenja koja će Hrvatima jamčiti izbor legitimnih predstavnika te jednakopravnost u tijelima i institucijama „zajedničke uprave“.

NACIONAL: Kako komentirate uvjerenje da predsjednik HNS-a Dragan Čović teško može očekivati povjerenje bošnjačke strane kad naglašeno dobro surađuje s Miloradom Dodikom, te podupire čak i ratne simbole Republike Srpske, poput Dana RS-a 9. siječnja? Smatrate li vi da je takva politička taktika dobra, i zašto? Što je za Hrvate BiH, koji većinski žive s Bošnjacima, dobro u tome da se podupire RS, iz koje su protjerani i Bošnjaci i gotovo svi Hrvati, a do danas ih se vratilo obeshrabrujuće malo?

Tvrdim da nema nikakvog strateškog savezništva između Hrvata i Srba protiv Bošnjaka. Niti protiv Bosne i Hercegovine, kako se čak i Hrvatima često imputira iz krugova bošnjačkog političkog Sarajeva. Ovdje je zapravo riječ o zamjeni teza.

Bošnjačka politika suradnju Dodika i Čovića nastoji iskoristiti kao alibi za nastavak dekonstituiranja Hrvata u FBiH, a u stvarnosti, ta suradnja je posljedica njihove majorizacije i dekonstituiranja Hrvata, odnosno, pravnog, političkog, medijskog i drugog nasilja koje nad Hrvatima provode još od uspostave takozvane Alijanse za promjene iz 2000. godine, kada nije bilo ni Dodika ni Čovića na današnjim pozicijama.

‘Tvrdim da nema nikakvog strateškog savezništva između Hrvata i Srba protiv Bošnjaka. Niti protiv Bosne i Hercegovine, kako se čak i Hrvatima često imputira iz krugova bošnjačkog političkog Sarajeva’

NACIONAL: Prošlog tjedna, u jednoj ste televizijskoj emisiji, govoreći o tom problemu, izjavili ovako: “Oj Turčine za nevolju kume, i ti Vlaše silom pobratime”. Ta vaša izjava nije dobro odjeknula.

Tom sam metaforom reagirao na sličnu objedu. To je poslovica, stara nekoliko stotina godina, pa sam nezasluženo pojeo vatru iz Sarajeva, skoro kao Milanović za „prvo sapun pa parfem“. Sada je zato neću ponoviti, ali ću upotrijebiti izreku: ljudi se dogovaraju iz dobre volje ili ljute nevolje. Naime, nakon izbora 2010., kada je bošnjačkim glasovima drugi put izabran Željko Komšić i bošnjačka većina formirala Vladu FBIH bez legitimnih hrvatskih predstavnika i kada su nudili da i na državnoj razini dvije entitetske većine formiraju vlast, Dodik je to odbio. Bilo kako bilo, ponekad se traži i određena protuusluga. Što se mog stava tiče, ja sam bio i član Vijeća ministara i predsjedatelj Zastupničkog doma PS-a BiH i nisam pohodio Dan Republike Srpske niti kada su tim povodom, sve donedavno, tamo „hodočastili“ visoki predstavnici i veleposlanici zemalja EU-a.

NACIONAL: Zašto se hrvatska politika u BiH simbolički poziva na Herceg-Bosnu? Nedavno je u Mostaru obilježena 30. obljetnica utemeljenja Herceg-Bosne. Nedvojbeno je da razdoblje rata HVO-a i Armije BiH predstavlja tešku traumu u odnosima Bošnjaka i Hrvata te da presuda Haškog suda šestorici civilnih i vojnih zapovjednika HR HB sadrži teške kvalifikacije i poraznu analizu ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima u Herceg-Bosni. Zašto hrvatska politika u BiH i u Hrvatskoj ne prihvaća te činjenice? Ne bi li njihovim prihvaćanjem lakše stekla povjerenje političkih partnera u Federaciji BiH, a time i relaksirala odnose u cijeloj BiH?

Hrvatska zajednica i Hrvatska Republika Herceg-Bosna je bila legitiman oblik vojnog i civilnog organiziranja Hrvata u BiH uslijed velikosrpske agresije na BiH, kada to centralna vlast u Sarajevu nije mogla ili nije htjela. Na službenim dokumentima Herceg-Bosne uvijek je u zaglavlju stajalo Republika Bosna i Hercegovina a ispod toga HZ/HR Herceg-Bosna. Predsjedništvo RBiH 6. 8. 1992. donijelo je Uredbu sa zakonskom snagom prema kojoj su HVO i Armija BiH Oružane snage Republike BiH. Na osnovu „Splitskog sporazuma“ iz srpnja 1995., koji su potpisali Alija Izetbegović i Franjo Tuđman, pokrenute su združene vojne operacije HVO, ABiH i HV kojima je oslobođen veliki dio teritorija BiH, deblokirana bihaćka enklava i spriječen mogući genocid veći i od srebreničkog i stvoreni uvjeti za Daytonski mirovni sporazum.

Nažalost, u dijelu 1993., zbio se tragičan sukob između Bošnjaka i Hrvata u dijelu Srednje Bosne i Hercegovine. O uzrocima bi se dalo naširoko raspravljati. Tragično je da su tijekom tok sukoba počinjeni mnogi ratni zločini na obje strane. Nevjerojatno je da hrvatska javnost zna dosta o zločinima nad Bošnjacima, zbog kojih je i osuđena i hrvatska šestorka. Hrvatske javnosti radi, evo nekoliko podataka koji vam možda nisu poznati. S teritorija pod kontrolom ABiH je izbjeglo ili prognano 170.000 Hrvata, a s teritorija pod kontrolom HVO ukupno 112.000 Bošnjaka i Srba zajedno. U Hrvatskoj se dobro zna za Ahmiće, ali malo za Buhine kuće, Križančevo selo, Trusinu, Uzdol, Grabovicu…, gdje su počinjeni stravični zločini nad Hrvatima, koji nažalost uglavnom nisu procesuirani. Na teritorijima pod kontrolom ABiH, bio je organiziran ukupno 331 logor za zatočene Hrvate.

Samo tamo gdje je Herceg-Bosna bila organizirana, Hrvati su opstali do danas u značajnijem broju. Eto zašto simbolika. Žalim zbog svih žrtava, ne ponovilo se nikada. Ja sam rat upoznao u njegovu najgorem obliku. Kao ratni kirurg i šef Ortopedske klinike u Sarajevu, tada najveće ratne bolnice u BiH, tijekom čitave 1992. godine, zatim kao ratni kirurg u Ratnoj bolnici HVO-a u Mostaru tijekom 1993. te tijekom 1994 i 1995., kao ministar zdravstva u ratu.