Nakon niza neuspjelih diplomatskih pokušaja, u četvrtak, 24. veljače, u pet sati i pedeset pet minuta započela je ruska invazija na Ukrajinu, koja je svijet dovela do ruba globalne katastrofe. Nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin najavio povlačenje ruskih snaga i izjavio da je pobijedio Zapad bez ijednog ispaljenog metka, prvo su se dogodili incidenti granatiranja na istoku Ukrajine, a onda je Putin priznao neovisnost i suverenitet Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike. Sve to bilo je uvod u osvajanje Ukrajine i svrgavanje demokratski izabrane vlasti, što su američke i britanske tajne službe predviđale tjednima.

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s Božom Kovačevićem, bivšim hrvatskim veleposlanikom u Moskvi i ministrom zaštite okoliša i prostornog uređenja u vladi Ivice Račana. Uz Slavka Goldsteina i Vladu Gotovca, Kovačević je jedan od utemeljitelja HSLS-a, prve demokratske stranke u Hrvatskoj, osnovane 1989. Po struci profesor filozofije i sociologije, tijekom političke karijere bio je saborski zastupnik od 1992. do 2000., a od 2003. do 2008. veleposlanik u Ruskoj Federaciji. Radio je kao publicist i novinar i jedan je od osnivača časopisa Gordogan. Danas je predavač na Sveučilištu za treću životnu dob i na sveučilištu Libertas te suradnik portala Ideje.

NACIONAL: Još prošloga tjedna bili ste uvjereni da Putin neće krenuti u invaziju na Ukrajinu. U međuvremenu se svijet našao na rubu najvećeg rata na europskom tlu u posljednjih sedamdeset godina. Kako komentirate takav razvoj situacije?

Potezi predsjednika Putina iznenađujući su s obzirom na to da je kao diplomatski instrument imao na raspolaganju sporazum Minsk II i – što je još važnije – Zapad je iskazao spremnost razgovarati o sigurnosnim pitanjima koja je Rusija neuspješno pokušavala staviti na dnevni red posljednjih dvadeset godina. Pritom je NATO jasno dao do znanja da se o članstvu Ukrajine neće raspravljati u dogledno vrijeme. Dakle, kad se otvorila perspektiva diplomatskih razgovora o strateškim pitanjima za koja je Rusija zainteresirana, Putin se odlučio za rat. Kredibilnost američkih obavještajnih službi bila je narušena još od vremena priprema za rat u Iraku, a dodatno je oslabljena potpuno pogrešnim predviđanjima o razvoju situacije u Afganistanu. Zbog toga, kao i zbog javnog zaklinjanja ruskih diplomata da neće ratovati protiv Ukrajine, činilo se razumnim pretpostaviti da invazije neće biti.

NACIONAL: Koliko svijet treba zabrinuti činjenica da je Putin stavio nuklearne snage na najviši stupanj pripravnosti?

Svijet i Rusija ponajprije trebaju biti zabrinuti zbog činjenice da je Putin još na vlasti. Rat protiv Ukrajine potpuno je besmislen jer deklarirani cilj rata – onemogućavanje članstva Ukrajine u NATO-u – već je bio postignut. Odluka da se pokrene taj rat nije bila racionalno motivirana. Prijetnju, pak, nuklearnim oružjem možemo shvatiti samo kao reakciju na spoznaju da je, neovisno o ishodu vojnih operacija i pregovora, taj rat za Rusiju izgubljen. Svakim danom njegova trajanja Rusija je sve više dezorijentirana, usamljenija i moralno slabija, a Ukrajina jača. Čak i kad bi vojno okupirao Ukrajinu, ekonomski i financijski iscrpljena Rusija takvo stanje ne bi mogla održati. Putin, lider kojim su se mnogi građani Rusije ponosili, danas je osoba koje se njegovi sugrađani stide. Nadajmo se da će smoći snage i ustrajnosti da ga primoraju na uzmak, na povlačenje iz Ukrajine i odlazak s vlasti. Ostane li on u Kremlju, Ruska Federacija suočit će se s problemom zbog kojega se raspao Sovjetski Savez, a to je nemogućnost da se sa Zapadom utrkuje u naoružavanju. A čak i zakleti pacifisti na Zapadu vjerojatno su pomislili, kad su čuli kako Putin prijeti, da bi jedina poruka koju bi on mogao razumjeti bila ta da i drugi imaju nuklearno oružje. Ako mu ni to upozorenje o uzajamno zajamčenom uništenju ništa ne bi značilo, onda bismo mogli samo rezignirano slegnuti ramenima pitajući se što je to svijet dovelo do stanja u kojem nema alternative potpunom bezumlju.

‘Pokušaj da se Hrvatska profilira na međunarodnoj sceni kao zemlja koja može dati svoj diplomatski doprinos u rješavanju situacije u Ukrajini, bio je vrijedan pažnje. Međutim, naš premijer se malo precijenio i ponašao se dosta pretenciozno’, kaže Božo Kovačević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Prema mišljenju mnogih analitičara, posljednja Putinova televizijska obraćanja dokaz su da on ima ozbiljnih psihičkih problema. Ima li on neku jasnu strategiju ili su se stvari otele kontroli?

Govor u kojem je obrazložio odluku o priznanju Donjecka i Luganska nezavisnim državama ima dva dijela. Prvi dio je, zapravo, iskaz ruskog imperijalnog antiukrajinskog šovinizma i kao takav bio je zloslutan i dao je naslutiti da se Putin – koji je inače izrazito racionalan i proračunat – priklonio iracionalnim kvazi-povijesnim floskulama kao opravdanjima za svoje vanjskopolitičke poteze. Da nema tog prvog dijela njegova govora, argumenti iz drugog dijela bili bi prihvatljivi jer Rusija doista ima razloga biti zabrinuta za svoju nacionalnu sigurnost ako NATO na njezinim granicama razmješta vojna postrojenja. Zašto bi ruske rakete bile prijetnja Zapadu, a zapadne rakete okrenute prema Rusiji ne bi se trebale smatrati prijetnjom ruskoj sigurnosti? No sad kad je prijetnje, obrazložene iracionalnim opravdanjima, pretočio u ratnu agresiju, opravdano je postavljati pitanje o racionalnosti i predvidivosti njegovih daljnjih poteza. No i ovaj rat – ma koliko očito besmislen bio – završit će nekakvim pregovorima. Da bi se diplomatski pregovori uopće mogli voditi i da bi se međunarodni aranžmani mogli postizati, potrebno je da sudionici te diplomatske igre jedni prema drugima imaju minimalno uvažavanje i da polaze od pretpostavke o tome da je sugovornik racionalan igrač. Isto tako treba reći da ruska agresija na Ukrajinu ne znači da će automatski biti poništene opravdanost i smislenost pitanja koje predstavnici Rusije upućuju Zapadu. Jedno od tih pitanja je i ovo: ako je Zapad – znači Amerika i/ili NATO – bez prethodne rezolucije Vijeća sigurnosti mogao napasti SR Jugoslaviju, Irak, Libiju i Siriju, zašto Ruska Federacija ne bi mogla napasti Ukrajinu? Razumljivo je da je ruska diplomacija kompromitirana zbivanjima oko Ukrajine, ali pitanja o dvojnim standardima koje Zapad primjenjuje u međunarodnim odnosima time nisu postala bespredmetna. Ruska diplomacija izgubila je legitimaciju da ih postavlja, ali mogu ih postavljati drugi.

NACIONAL: Mogu li najavljene oštre sankcije EU-a, SAD-a i Velike Britanije doista odvratiti Putina od daljnje agresije?

Od agresije na Ukrajinu, odnosno od nakane da ondje ostvari svoje vojne ciljeve, sankcije ga neće odvratiti. Njihovo bi djelovanje moglo biti dugoročno. Istina, dosadašnje sankcije nisu rezultirale neslogom unutar redova Putinove nomenklature, ali bi ove najnovije to možda mogle postići. Sigurno je da će sankcije – osobito ako rat u Ukrajini potraje – imati pogubne posljedice na standard ruskih građana. Zapad polaže nadu u to da će se ljudi pobuniti zato što nostalgija njihova predsjednika prema Sovjetskom Savezu dovodi do toga da oni opet žive onako kako su u sovjetsko doba živjeli njihovi roditelji: izolirani, obespravljeni, osiromašeni.

NACIONAL: Mnogi Amerikanci smatraju da Putin ne bi napao da je Trump na vlasti te da Biden nije snažni vođa. Kako to komentirate?

Mislim da se Trump s Putinom dogovorio ili o podjeli Ukrajine ili o tome da, uz određenu cijenu, cijela Ukrajina uđe u rusku sferu utjecaja. Ovo drugo se sada događa, ali cijenu plaćaju Ukrajinci. Predsjednik Putin ratuje protiv Amerike osvajajući Ukrajinu. A Bidenova Amerika, kako vidimo, potpuno zanemaruje obveze iz Budimpeštanske deklaracije. Tom deklaracijom su se SAD, UK i Rusija obvezali jamčiti sigurnost Ukrajine u zamjenu za predaju ukrajinskog nuklearnog oružja Ruskoj Federaciji. Na tome je inzistirala administracija predsjednika Busha starijeg. Trump bi glatko ignorirao taj dokument i pozvao Ukrajinu na postupi onako kako su se on i Putin dogovorili. Biden se ni o čemu nije dogovorio s Putinom, ali ga zasad ne sprječava u postizanju onoga što Putin hoće postići u Ukrajini. I Bidenova administracija prešutjela je Budimpeštansku deklaraciju, ali je ukrajinskog predsjednika poticala da ne provede u djelo Minsk II pružajući mu lažnu nadu da će Amerika doista jamčiti sigurnost Ukrajine. Predsjednik Zelenskij je, napokon, shvatio o čemu je riječ kad je objavio da je Ukrajina ostala sama.

NACIONAL: Može li se Ukrajina sama obraniti?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Vijesti koje stižu iz Ukrajine krajnje su zabrinjavajuće. Uspjeh obrane ne ovisi samo o količini i vrstama oružja, nego i o spremnosti građana da sudjeluju u obrani zemlje. Hrvatska je, primjerice, za provedbu akcije Oluja mobilizirala 250 tisuća vojnika. Ukrajina bi, s obzirom na broj svojih stanovnika, trebala biti sposobna mobilizirati barem tri, četiri milijuna vojnika. Ako bi uspjela u tome i ako bi vlast zaključila da je razumno riskirati uništenje prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture, izgledi za uspješnu obranu bili bi znatni. No čak i ako Putin uspije u svrgavanju ukrajinskog režima, taj vojni uspjeh za Rusku Federaciju predstavljat će teško breme kojega će se kad-tad poželjeti osloboditi.

NACIONAL: Njemački kancelar Scholz zaustavio je Sjeverni tok 2. Kakve će biti posljedice za Njemačku, EU i Rusiju? Tko će više izgubiti?

Od početka realizacije tog projekta bilo je jasno da je Amerika protiv. Jedan od ključnih ciljeva američke politike bio je onemogućiti realizaciju projekta Sjeverni tok II. Putin je agresijom na Ukrajinu praktički primorao Njemačku da se povinuje američkim zahtjevima. Premda Rusija uvelike ovisi o prihodima od izvoza energenata, Putin je očito ukalkulirao i mogućnost da Sjeverni tok II ne bude stavljen u pogon. Eventualno dosljedno provođenje sankcija koje bi uključivale prekid opskrbe ruskim plinom, najviše bi pogodilo Rusiju. Europa bi i opet bila kolateralna žrtva američko-ruskih odnosa i svoje nesposobnosti da artikulira autonomnu europsku vanjsku politiku. Putin računa sa strahom Europe od rata i od nestašice plina. Valja podsjetiti na rezultate prvog vala sankcija poslije ruske aneksije Krima. Vanjskotrgovinska razmjena EU-a i Rusije bila je znatno smanjena, dok je vanjskotrgovinska razmjena između Rusije i SAD-a bila povećana. Cijenu slobode, koju je spomenuo predsjednik Biden, trebali bi solidarno platiti svi. Europa će, kako se čini, ipak platiti više.

NACIONAL: Hoće li Europska unija, kada se suoči s posljedicama energetske krize, ostati ujedinjena?

Već se pokazalo da nije ujedinjena. Mađarska je jasno rekla da životni standard svojih građana neće ugroziti pogoršanjem odnosa s Rusijom i povećanjem trenutno iznimno povoljne cijene ruskog plina.

NACIONAL: Održale su se demonstracije protiv rata i Putina na ruskim ulicama. Uhićene su tisuće demonstranata, ljudima se prijeti… Međutim, može li dugoročno ovaj rat uzdrmati Putinovu poziciju u Rusiji?

Pravi odgovor je da ne znam. Nadam se da može. Ali ako je predsjednik Putin bio spreman napasti susjednu zemlju koja sama po sebi nije prijetnja nacionalnoj sigurnosti Rusije, što bi se moglo očekivati da će on poduzeti protiv građana koji osporavaju njegov autoritet i koji ga ne žele vidjeti na vlasti? Unutarnji nemiri mogli bi biti posljedica kombiniranog djelovanja ekonomskih sankcija i financijskog iscrpljivanja u održavanju okupacije Ukrajine. Putinov režim dosad je uspješno izlazio na kraj i s vrlo velikim nemirima. Bez vodstva, organizacije i artikuliranih političkih ciljeva ni iznimno masovni nemiri ne jamče utjecaj na politiku, osobito na vanjsku politiku. A prave političke opozicije zasad u Rusiji nema jer je režim poduzeo sve da onemogući njezino organiziranje, uključujući i politička ubojstva kao što se dogodilo Borisu Njemcovu.

NACIONAL: Je li ukrajinski predsjednik Zelenskij u opasnosti? Želi li Putin njegovu glavu?

Ni predsjednik Putin ni drugi predstavnici ruske vlasti nisu se prema ukrajinskom predsjedniku odnosili primjereno. Oni nerijetko govore o predstavnicima ukrajinskog režima. Sad su napali tu zemlju ne bi li promijenili njezin režim. Ako se ne ustručavaju pucati po pripadnicima naroda koji nazivaju bratskim, kako će se odnositi prema čelnicima režima koji smatraju neprijateljskim?

NACIONAL: Sada kada je invazija počela, hoće li EU biti najveća kolateralna žrtva igre moći SAD-a i Rusije? Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel poručio je da Rusija svojom politikom ne ugrožava samo integritet Ukrajine, već i europski mir i međunarodni poredak. Je li EU u toj priči dovoljno aktivan?

Ovakvo intenziviranje sukoba svakako je opasnost za Europu. Ne samo sigurnosna, već i ekonomska. Angažman ruskih snaga na ukrajinskom tlu znači, kao što smo vidjeli, nestavljanje plinovoda Sjeverni tok 2 u pogon, što neće dovesti u nepriliku samo njemačko, već i europsko gospodarstvo jer preko 40 posto plina EU kupuje od Rusije. Što su zemlje bliže ruskoj granici, to su više opterećene tom predodžbom. EU je kolateralna žrtva sadašnjih prilika, ali je i suodgovorna za stanje s Ukrajinom. Naime, 2013. kada je Janukovič, tadašnji predsjednik Ukrajine, odlučio prekinuti pregovore s EU-om jer je EU davao malo i tražio puno, EU se tada postavio ultimativno – ili ste s nama ili ste protiv nas. Rusija je tada inzistirala na diplomatskom rješenju ukrajinskog pitanja, a EU je to odbio. Tada su se pod američkim utjecajem dogodili prosvjedi na Majdanu, a predsjednik Janukovič bio je primoran pregovarati s opozicijom. Postignut je dogovor o prijevremenim predsjedničkim izborima i mirnoj primopredaji vlasti. Jamci tog dogovora bili su ministri vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske. Umjesto toga, prosvjednici s Majdana krenuli su u oružano osvajanje predsjedničke palače. EU ni na koji način nije reagirao na one koji su prekršili sporazum, čiji su jamac bile europske zemlje. Dakle, u vrijeme kada se problem mogao riješiti, ni Americi ni EU-u to nije bilo u interesu.

‘Teško je odgovoriti na pitanje može li se ukrajina sama obraniti. Vijesti koje stižu s ratišta krajnje su zabrinjavajuće’, rekao je Božo Kovačević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Mnogi europski čelnici hodočastili su u diplomatske misije u Moskvu i Kijev, no čini se kako je Putinu bilo u interesu pokazati da EU nije jedinstven i da svatko štiti svoje interese. Je li u tome uspio?

Naravno da je uspio. To je bilo najočitije prilikom posjeta visokog predstavnika EU-a za vanjsku politiku Josepa Borella Moskvi. Tada je na konferenciji za novinare ministar Lavrov izjavio da EU nije vjerodostojan vanjskopolitički faktor, a istovremeno je protjerano nekoliko europskih diplomata iz Moskve. Nažalost, EU ni za SAD nije ravnopravan partner. No iza svega toga stoji činjenica da EU zapravo Rusiji nije problem. Problem joj je NATO i sve što Rusija poduzima, poduzima zato da bi spriječila daljnje širenje NATO-a na istok. Njihova argumentacija je jasna – nema više Sovjetskog Saveza, nema Varšavskog pakta, nestala je svrha postojanja NATO-a, a osobito njegova širenja prema Rusiji.

NACIONAL: Jedan od europskih premijera koji štiti interese isključivo vlastite države je Viktor Orbán koji je isposlovao pet puta nižu cijenu plina za Mađarsku i odbio ustupiti teritorij i zračni prostor Mađarske NATO-u. Koliko on kvari europsko jedinstvo?

On je imao potpisane dugoročne ugovore o isporuci ruskog plina po nižim cijenama s Gazpromom, suprotno europskoj politici. EU je donio odluku da se ne potpisuju dugoročni ugovori, nego da se kupuje po tržišnim cijenama, a rezultat toga su ogromna poskupljenja energenata. Mora se reći da je Gazprom izvršio sve ugovorene obveze po tadašnjim cijenama, a sada ne žele potpisivati kratkoročne ugovore po starim cijenama.

NACIONAL: Navodno je francuski predsjednik Macron – naravno, prije no što je došlo do ratne eskalacije, izašao s prijedlogom o „finlandizaciji Ukrajine“. Je li to bio dobar prijedlog?

Tu ideju iznio je Macron, ali ona se već prije počela pojavljivati na stranicama nekih američkih think tankova. No s druge strane, ako bi Zapad radio takav pritisak na Ukrajinu, da odustane od članstva u NATO-u, to bi značilo da je Rusija uspjela. Iako smatram da Rusiji ne bi smetalo da Ukrajina postane članica Europske unije. Rusija nema ništa protiv širenja EU-a, ali ima protiv širenja NATO-a. Da ima mudrosti, Ukrajina bi doista mogla dobiti status sličan finskom i funkcionirati kako je funkcionirao Zapadni Berlin u Istočnoj Njemačkoj. Mislim da finlandizacija nije loša ideja, kao i da SAD ne misli ozbiljno da će Ukrajina ući u NATO, ali to koristi kao instrument za nadmetanje s Rusijom. A Rusija, s druge strane, iracionalno inzistira na pisanim jamstvima da se to neće dogoditi. Za to ima stanovite argumente, a to je da su državni tajnik Becker i Gorbačov dogovorili da se NATO neće širiti na istok nakon raspada SSSR-a. Naravno da se otada NATO itekako proširio, a odgovor Amerike na ruske kritike jest da tada ništa nije potpisano. I zato Rusi inzistiraju na pisanim garancijama koje ne mogu dobiti.

NACIONAL: Uoči ruske invazije svjedočili smo oprečnim izjavama hrvatskog vodstva, koje je tek sada zauzelo zajednički stav. S jedne strane, predsjednik Zoran Milanović tvrdio je da Ukrajini nije mjesto u NATO-u i da će povući sve hrvatske vojnike, s druge strane se premijer Plenković godinama ponaša kao europski zaštitnik Ukrajine. Šteti li takva neusuglašena vanjska politika Hrvatskoj?

Odgovor je vrlo jednostavan: naravno da šteti ta neusklađenost. Prvo zato što Hrvatska sama ne može biti jamac sigurnosti Ukrajine, a drugo, pokušaj da se mirna integracija istočne Slavonije i zapadnog Srijema preslika na Ukrajinu nije sasvim uvjerljiv. Pokušaj da se Hrvatska profilira na međunarodnoj sceni kao zemlja koja može dati svoj diplomatski doprinos u rješavanju situacije u Ukrajini bio je vrijedan pažnje. Međutim, naš premijer se malo precijenio i ponašao se dosta pretenciozno. Htio je stvoriti dojam da može učiniti više nego što doista može.

NACIONAL: A izjave predsjednika Milanovića?

S druge strane, predsjednik Milanović je prouzročio višestruku štetu od koje Hrvatska nema baš nikakvu korist na međunarodnom planu. Eventualno je sebi povećao podršku u desnom biračkom tijelu. Ta situacija svjedoči o potpunoj disfunkcionalnosti vrha hrvatske vlasti i kada je u pitanju vanjska, ali i sigurnosna politika. Takve pukotine Rusija jedva čeka i to su sve argumenti pomoću kojih Rusija želi utjecati i na unutarnju politiku određene države, želeći proizvesti razdor između pojedinih zemalja. Hrvatska je ogledni primjer toga kako se čelni ljudi države ne trebaju ponašati kako ne bi sramotili i sebe i državu. Na vanjskopolitičkom planu, otkad je postala članica NATO-a i EU-a, Hrvatska glavinja. Čak i u situacijama u kojima bi mogla imati inicijativu, Hrvatska je nema. To se prvenstveno odnosi na susjedne zemlje Zapadnog Balkana, a možda je najdramatičniji primjer naša vanjska politika prema BiH. Hrvatska je svoj položaj članice EU-a stavila u funkciju ostvarivanja interesa jedne stranke u BiH, umjesto da definira svoje nacionalne interese i u skladu s tim interesima definira politiku prema BiH, pa onda i prema Hrvatima u BiH kao konstitutivnom narodu.

NACIONAL: Kako ukrajinsko-ruski rat utječe na političku situaciju na Zapadnom Balkanu?

Rusija je svoj vanjskopolitički interes na Balkanu definirala kao onemogućavanje daljnjih euroatlantskih integracija zemalja koje nisu integrirane. U tome nije bila osobito uspješna, u Sjevernoj Makedoniji pokušali su inscenirati državni udar koji je propao, slično kao i u Crnoj Gori. Za sada vlasti u Srbiji smatraju Rusku Federaciju svojim saveznikom, a naravno, osobito je problematična Republika Srpska zbog cijelog političkog konteksta u BiH. Način na koji Rusija održava svoj utjecaj i u onim zemljama koje su željele pobjeći iz sfere ruskog interesa su zamrznuti sukobi. To su Abhazija i Južna Osetija u Gruziji, Donbas u Ukrajini i Pridnjestrovlje u Moldaviji. Potencijalno zamrznuti sukob može biti i BiH, odnosno Republika Srpska ako američka administracija procijeni da zbivanja u BiH ne mogu imati utjecaja na unutarnju američku politiku.