Desetak dana prije nekadašnjeg Dana državnosti, a danas Dana neovisnosti kojim se obilježava povijesna odluka Hrvatskog sabora od 25. lipnja 1991. o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika, u Zagreb je stigao čovjek koji je odigrao jednu od najvažnijih pozadinskih uloga u procesu u raspadu Jugoslavije i osamostaljenju Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Riječ je o 89-godišnjem slovenskom biznismenu i lobistu Boži Dimniku, koji je prije 30 godina organizirao tajni sastanak na kojem je tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić uvjerio njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera u nužnost međunarodnog priznanja Hrvatske.

Dimnik je u Zagreb došao kako bi se sastao sa Stjepanom Mesićem i Budimirom Lončarom te ih pozvao na promociju svoje biografije, čije je izdavanje morao odgoditi zbog koronavirusa. Naime, knjigu nije želio objaviti bez velike promocije, a grandiozno slavlje s čak 1500 uzvanika planira organizirati početkom rujna u Ljubljani.

Dimnik je tim povodom odlučio Nacionalu ispričati dosad posve nepoznate, intrigantne detalje o tome kako je točno 14. studenog 1991. doveo Mesića na tajni sastanak s Genscherom – sastanak za koji tada, kako on i Mesić tvrde, nije znao čak ni predsjednik Franjo Tuđman. Kako je Nacionalu potvrdio sam Stjepan Mesić, on je Tuđmana o tom sastanku i onome što je ondje bilo dogovoreno obavijestio tek nakon što je Dimnik uspio u strogoj tajnosti organizirati taj sastanak. Dimnik je o važnosti tog sastanka često govorio za medije, ističući da je upravo Stjepan Mesić jedan od najzaslužnijih za priznanje Hrvatske i Slovenije. Pojavile su se, naime, tvrdnje pojedinih hrvatskih političara koji su pokušali anulirati Mesićeve zasluge, kao i tvrdnje kako nije istina da Tuđman nije znao za sastanak. To tvrdi konkretno Vesna Škare Ožbolt, koja je devedesetih bila savjetnica Franje Tuđmana za odnose s javnošću. Međutim, Mesić i Dimnik ne obaziru se na takve tvrdnje jer ističu da to danas pričaju ljudi koji su bili u „trećem ešalonu“, dok su njih dvojica aktivno i izravno u tim događajima sudjelovali. Mesić je za Nacional objasnio zašto je Tuđman za sastanak doznao tek kasnije:

„Tuđmanu sam rekao da imam dogovor o razgovoru s Genscherom, ali sigurno nije znao kada ću ići jer sam morao ići inkognito – da su to doznale jugoslavenske obavještajne službe, sigurno bih bio uhapšen. Ja sam taj sastanak dogovorio po privatnoj liniji s Božom Dimnikom. Postojala je mogućnost da nas Genscher ne primi i bilo bi neozbiljno da sam najavio takav susret i onda se vratio i rekao da ništa od toga. No nakon što je misija uspješno završena, otišao sam odmah k Tuđmanu i obavijestio ga o rezultatima sastanka. Genscher me najprije obavijestio da i on i Helmut Kohl smatraju da je preuranjeno za bilo kakve razgovore te da pokušamo postići dogovor unutar federacije, no kad sam mu objasnio da je takav dogovor nemoguć jer je sve već vojno ekspandiralo i da nema povratka, te da ćemo mi u Hrvatskoj imati krvavi rat, tada je sugerirao da priznanje Republike Hrvatske trebamo najprije tražiti od neutralnih zemalja te da bi bilo dobro da se prvo obratimo Islandu, a onda Vatikanu. Rekao je da će on osobno nazvati islandskog premijera. A ja sam ubrzo nakon toga otišao u Vatikan na sastanak kod kardinala Sodana.“

Mesić je, međutim, dao i jednu zanimljivu političku ocjenu te tadašnje njemačke inicijative:

„Njemačka je do priznanja Hrvatske bila politički patuljak, ništa nije napravila bez dozvole Amerike. Ovo je bilo prvi puta da oni poduzimaju jedan takav važan korak i samostalno djeluju. Dakle, Njemačka je radila za nas i mi smo joj zahvalni, ali treba istaknuti da je ona radila i za sebe jer nakon priznanja Hrvatske Njemačka ulazi na velika vrata u europsku i svjetsku politiku. Dakle, nisu oni radili samo u interesu Hrvatske nego i u svom interesu.“

Božo Dimnik ističe da je taj tajni sastanak Genschera i Mesića tema već 30 godina jer si mnogi naknadno pokušavaju pripisati zasluge ili naprosto izmišljaju događaje.

„Sjećam se da je u svibnju 1991. bio jedan skup u Budimpešti i da su svi pričali da nam je Genscher obećao da će nas priznati. No to uopće nije istina. Ja sam 7. lipnja bio privatno kod njega u vili njegovog najboljeg prijatelja Brune Shuberta u Berchtesgadenu, u blizini nekadašnje Hitlerove rezidencije, i on je apsolutno bio protiv samostalnosti jugoslavenskih republika. Rekao je:

‘Mi ne možemo priznati Sloveniju i Hrvatsku jer to bi bio presedan u Europi. Recite vi vašim prijateljima u Hrvatskoj i Sloveniji da to nije moguće. Razradite neko drugo rješenje, poput konfederacije. Na ovakav način to neće ići.’ Genscher je, dakle, još 7. lipnja bio protiv, ne protiv naše želje, nego protiv realizacije, mislio je da je to nemoguće. Mi smo tada privatno razgovarali jer sam s njim privatno imao dobre veze. Upoznali su me s njim moj tada najbolji prijatelj grof Angus W. Douglas i tadašnji Genscherov najbolji prijatelj Bruno Shubert, koji je bio dobar s grofom.”

No Genscher je i unatoč tome, kako tvrdi Dimnik, bio uvjeren da nitko u Europi neće pristati na priznanje Slovenije i Hrvatske jer su i utjecajni talijanski ministar vanjskih poslova Gianni De Michelis i tadašnji predsjednik Europske komisije Hans van den Broek bili protiv.

„Tu ponovno nastupa jedna dobra priča koja će biti ispričana i u mojoj knjizi, o tome kako nam je Genscher rekao: ‘Pa vi imate tamo jednu Slovenku, ženu jednog liječnika koji je dobar prijatelj i liječi Van den Broeka. Pokušajte preko nje doći do njega.’ Tako da smo mi preko nje uspostavili kontakt, ali to je priča za sebe“, kaže Dimnik.

Četrnaest dana nakon sastanka s Genscherom Dimnik je imao prilike razgovarati i s Helmutom Kohlom u Münchenu. Razgovarali su u četiri oka, a Dimnik tvrdi da mu je Kohl tada rekao: „Gledajte, mi imamo tehnički problem, ako se raspadne Jugoslavija, odmah će biti sedam država. Kako ćemo mi to ukomponirati? I Englezi i Francuzi su protiv toga, to neće ići, treba naći neko drugo rješenje.“

Bivši predsjednik Stjepan Mesić, posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar i Božo Dimnik na sastanku u Zagrebu na kojem su dogovorili detalje jesenske promocije Dimnikove biografije. PHOTO: Sađa Zinaja/NFOTO

No političke okolnosti su se ipak počele mijenjati, a Dimnik tvrdi da je Genscher mišljenje konačno promijenio upravo nakon tajnog sastanka s Mesićem, koji ga je uvjerio u nužnost priznanja Hrvatske i Slovenije. Dimnik je sada prvi put detaljno otkrio kako je točno dogovorio odlazak Mesića u Njemačku:

„Mesić me kontaktirao negdje krajem rujna, u vrijeme kad sam već bio obavio svoje razgovore s Genscherom i Kohlom, jer je preko jednog Dalmatinca doznao da ja imam dobre veze u Njemačkoj, i rekao mi da bi on otišao gore na razgovor. Našli smo se u Banskim dvorima poslije raketiranja i dogovorili da mu ja sredim sastanak s Genscherom, ti dogovori trajali su nekih 14 dana. O tome je znao jedino Janez Drnovšek jer nam je on morao osigurati put od moje kuće do granice, a dalje sam ja u Njemačkoj preko svojih veza sredio da nas nitko na granici ništa ne pita.“

Sve je bilo organizirano kao najtajnija špijunska operacija. Dogovoreno je bilo da Drnovšek kao član Predsjedništva Jugoslavije pozove Mesića kao svog kolegu na jednu prijateljsku proslavu u hotel pokraj Ljubljane.

„Tamo je Drnovšek organizirao večeru za dvadesetak ljudi i Mesić je prema programu trebao spavati u tom hotelu. Međutim, to je bio samo blef. Kad je on nakon večere otišao u sobu, ja sam došao po njega i preko kuhinje ga izveo van iz hotela te odveo najprije kod sebe doma, a onda smo od moje kuće krenuli na put. Jer, pazite, da je Slobodan Milošević to saznao, Mesića bi optužili za veleizdaju, a mene strpali u zatvor. Na austrijskoj granici samo su nas propustili jer su već imali broj registracije automobila i znali su tko je šofer. No kad smo došli na njemačku granicu, mislili smo da će cijela operacija propasti jer se njemački carinik pojavio na prozoru i tražio dokumente. Ja sam se uplašio, otraga sam sjedio, otvorio sam prozor i pitao ga: Wissen sie? On je samo kimnuo i odgovorio: ‘Wir wissen alles.’ Samo su provjerili dokumente vozača da znaju je li to onaj kojeg su najavili. Dalje nam je put bio slobodan. Genscher nas je odmah primio i s njim smo najprije imali ručak, a onda su Mesić i on dugo razgovarali i tada ga je Mesić uvjerio da promijeni mišljenje. Sve ostalo je povijest.“

O tome koliko je Genscher uvažavao Dimnika svjedoče i njihove brojne zajedničke fotografije s raznih druženja i skupova na koje je Genscher dolazio upravo na Dimnikov poziv, kako u Sloveniji tako i u Hrvatskoj. Jedan od njih bio je organiziran i povodom desete godišnjice priznanja Hrvatske, u siječnju 2002. u hotelu Westin, kada je Stjepan Mesić već bio izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Genscher je tada noćio u Vili Weiss na Pantovčaku.

Drugo jutro za vrijeme doručka Genscher je Dimniku, koji ga je izvijestio kako ga ljudi poštuju i hvale vezano uz priznanje, rekao: “Nisam ja taj koji je odlučio, zaslužni za priznanje su vaši Hrvati i Slovenci koji su lobirali po svim kontinentima za priznanje Hrvatske i Slovenije.” Dimnik tvrdi da je to prava istina te da su za priznanje najzaslužniji domoljubi koji su svojim angažmanom uspjeli uvjeriti svjetsku javnost. A Genscher mu je i sam rekao: “Njima ide zahvala i slava, a ne onima koji vrše samo svoju dobro plaćenu dužnost.”

U biografiji će biti opisan cijeli iznimno uzbudljiv život Bože Dimnika, koji je praktički odrastao na dvoru jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića jer je njegov otac Ciril Dimnik bio u kraljevskoj službi kao voditelj kraljevskih lovišta pa se on kao dijete družio s mlađim prinčevima Tomislavom i Andrejem.

Nakon 1945. Dimnikov otac bio je osuđen na 12 godina zatvora jer je radio za monarhiju pa se on kao tinejdžer preselio u Maribor, gdje je najprije završio šumarsku školu, a potom je uz rad završio i gimnaziju te potom upisao i završio studij medicine. Onda se preselio u Švicarsku, gdje je kasnije otvorio privatnu tvrtku i između ostalog se bavio prodajom medicinskih uređaja.

No kako je bio strastven i vrstan lovac i ribolovac, Dimnik je kroz taj sport ušao u elitno europsko društvo i stekao veze koje će 1991. biti presudne za promjenu raspoloženja vodećih europskih državnika u odnosu na raspad Jugoslavije.