Slovenski poslovni čovjek i lobist Božo Dimnik, predsjednik Društva slovensko-hrvatskog prijateljstva i hrvatski počasni konzul u Kopru, odigrao je intrigantnu i važnu ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske jer je upravo on organizirao tajni sastanak na kojem je Stipe Mesić, tada predsjednik Predsjedništva SFRJ, uvjerio tadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera da Njemačka treba priznati Hrvatsku i Sloveniju. Dimnik je 7. srpnja 1991. boravio u Berchtesgadenu, na imanju njemačkog poslovnog čovjeka i konzula Brune Schuberta, na privatnom ručku s tadašnjim njemačkim ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom i svojim dobrim prijateljem, grofom Angusom W. Douglasom. Tom prilikom je o osamostaljenju Hrvatske i Slovenije s Genscherom razgovarao četiri sata i on mu je rekao sljedeće: „Mi ne možemo priznati Sloveniju i Hrvatsku jer to bi bio presedan u Europi. Recite vi vašim prijateljima u Hrvatskoj i Sloveniji da to nije moguće. Razradite neko drugo rješenje, poput konfederacije. Na ovakav način to neće ići.“ U to doba je američki veleposlanik u Beogradu bio Warren Zimmermann koji je rekao da SAD ni za 50 godina neće priznati Sloveniju i Hrvatsku. Ni itko drugi nije bio za to, ni Francuzi, a niti Britanci. U to je doba preko svojih veza s Hrvatima i Slovencima u dijaspori Dimnik upoznao i Mesića. On ga je nazvao u listopadu 1991., poslije raketiranja Banskih dvora. Mesić je doznao da Dimnik ima veze s njemačkim političarima i pitao ga može li mu organizirati sastanak s Genscherom, ali tako da se tone zna jer je on tada bio predsjednik Predsjedništva SFRJ. Dimnik mu je uspio organizirati sastanak, a sve ostalo je povijest.

Dvadeset i osam godina nakon tog događa Dimnik, Mesić, ali i ključni hrvatski političari s početka 90-ih Josip Manolić i Budimir Lončar okupili su se na prijateljskom ručku u zagrebačkom restoranu Baltazar. Pozvao ih je Dimnik koji im je tom prilikom najavio da upravo dovršava svoju biografiju, u kojoj će prvi put detaljnije opisati i događaje s početka 90-ih i ulogu Mesića, ali i Manolića i Lončara. O svemu tome, ali i o slovensko-hrvatskim odnosima i odnosu prema događajima iz Drugog svjetskog rata i Josipu Brozu Titu, danas 87-godišnji Dimnik govorio je u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Je li točno da je Robert Redford rekao da bi se o vašem životu trebao snimiti film – i je li knjiga koju pišete uvod u neku buduću filmsku priču?

To je istina i o tome govorim u knjizi. Priča je preduga, ali je vrlo zanimljiva. To bi mogao biti uvod u filmsku priču, ali to nisam namjeravao kada sam započeo pisati biografiju.

NACIONAL: Što smatrate najznačajnijim stvarima koje želite da putem te knjige ostanu zapisane za povijest?

Opisat ću svoju životnu priču s posebnim događajima koji mi se tu i tamo čine gotovo nevjerojatnima. Od kraljevskog dvora u Beogradu do zatvora s osamnaest godina i kako sam se uz pomoć ribolova probio i izvukao iz problema te ušao u elitno europsko društvo. Međutim, danas će biti zasigurno široj javnosti najzanimljiviji događaji nakon 1990.

NACIONAL: U knjizi će biti opisan onaj čuveni sastanak s tadašnjim njemačkim ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom, na kojem ste vi i Mesić lobirali za međunarodno priznanje Hrvatske. Hoćete li u otkriti nešto što dosad niste rekli?

Poznati susret s Genscherom sigurno je središnji događaj u mom životu. Naravno, u to vrijeme nisam lobirao samo za priznanje Hrvatske, nego i Slovenije. O tome sam više puta govorio u mnogim intervjuima, ali nigdje tako sveobuhvatno kao u knjizi.

NACIONAL: Izjavili ste da bez Mesića ne bi bilo međunarodnog priznanja Hrvatske. No on je oduvijek bio svojevrsna ‘’crvena krpa’’ za hrvatske desničare. Kako vi gledate na tu situaciju i što mislite zašto je tako?

U knjizi ću točno opisati zasluge predsjednika Mesića i kako je fascinirao Genschera svojom direktnošću. Mesić je uvjerio Genschera da se Jugoslavija nepovratno raspada. Moram ipak naglasiti da ni u kojem slučaju ne bismo trebali tvrditi da je samo jedna osoba zaslužna za ono što neki misle da jesu. Ministar Genscher to mi je najbolje rekao u posjetu Zagrebu, u siječnju 2002., kada mi je rekao za doručkom u vili Weiss na Pantovčaku: ‘’Znate, rekao je, podržali smo vas, izvršili smo svoju dužnost. Bila je to naša služba, ali mnogo zaslužuju i vaši ljudi, Slovenci i Hrvati u dijaspori, oni koji su lobirali po parlamentima Novog Zelanda, Amerike i Kanade. Ti su nam ljudi dali snagu da se upitamo: je li tu stvarno nešto pogrešno? Ako dvije nacije u istoj državi tvrde da ne mogu živjeti u toj zajednici, onda ima nešto na tome. Tek tada smo uspjeli uvjeriti naše susjede, osobito Francuze i Engleze, a za njima i ostatak svijeta da mora doći do raspada Jugoslavije.’’

‘Da je Milošević saznao naše tadašnje namjere, očekivalo bi se da će Mesić kao posljednji jugoslavenski predsjednik biti uhićen na granici i optužen za veleizdaju. Sve pripreme obavljene su u strogoj tajnosti’

 

Bez sumnje, Mesić je bio jedan od najzaslužnijih za to. Da je Milošević saznao za naše namjere, očekivalo bi se da će Mesić kao posljednji jugoslavenski predsjednik biti uhićen na granici i optužen za veleizdaju. Činjenica da je Mesić ‘’crvena krpa’’ hrvatskim desničarima ukazuje na suštinu naših problema, ideoloških sporova radi kojih nas danas kupuju Česi i Poljaci.

NACIONAL: Kako se to uspjelo sakriti od Miloševića?

Nismo razgovarali telefonom poput nekih naših ‘’diplomata’’ koji još uvijek imaju problema s aktualnom arbitražom. Sve pripreme za ovaj posjet obavljene su u strogoj tajnosti, samo u četiri oka. Samo je Drnovšek nešto znao o putovanju u Njemačku. Milošević nije ni pomišljao na mogućnost da se ovako nešto može dogoditi jer bi u tom slučaju istog trenutka zatvorio sve granice.

NACIONAL: Kad kažete da je Mesić izvršio presudnu ulogu kod Genschera, kako je on uspio u onome što drugi nisu, u čemu je njegova tajna i može li se onda tvrditi da je i u političkim odnosima najvažnija nečija osobnost – da je Mesić to uspio zahvaljujući svojoj vjerodostojnosti i moći uvjeravanja? Ili su druge okolnosti u pitanju?

Njegove oči i obrve zrače iskrenošću i uvjerenošću. Imao je i toliko argumenata da je jednostavno uvjerio Genschera. Genscher mi je to više puta potvrdio rekavši: „Njemu jednostavno moraš vjerovati!“. O tome svjedoči činjenica da ga je, nakon tog sastanka, 14. studenoga 1991., Genscher više puta pozvao za sudjelovanje na savjetodavnom području.

NACIONAL: Je li najteže dobiti priznanje ‘’kod kuće’’, od ‘’svojih’’ – i vama se dogodilo da ste dobili priznanje od Hrvatske, a od Slovenije niste?

Latinska poslovica kaže: nemo profet in patria. Mislim da u Sloveniji nisam dobio odlikovanje – u Hrvatskoj jesam – zato što bi neki političari izgubili dio svoje slave kad bi morali pri podjeli odlikovanja reći zašto mi je uistinu dodijeljeno odlikovanje. Pogotovo ako uzmemo u obzir to da je većina onih koji su odlikovani za svoje postupke bila dobro plaćena i novcem i položajima, a mi iz dijaspore smo podržali borbu za priznanje obiju država besplatno, čak i vlastitim novcem.

NACIONAL: Zašto smatrate da bi bilo bitno da vam Slovenija oda priznanje, osobito u kontekstu narušenih hrvatsko-slovenskih odnosa?

Da su me tadašnji političari slušali o nekim sporovima, poput rješavanja problema Ljubljanske banke, o kojima detaljno govorim spominjući konkretna imena u knjizi, ti bi odnosi bili potpuno drugačiji, doista prijateljski. Odlikovanje bi značilo da su to napokon i sami shvatili.

NACIONAL: Vi ste nominalno poslovni čovjek koji se nikad nije bavio politikom, ali ste uvijek bili u doticaju s važnim svjetskim političarima, a često vas u medijima opisuju kao ‘’Jamesa Bonda’’. Jeste li ikada surađivali s nekim službama i da jeste, biste li to priznali?

Nikad se nisam bavio politikom, bio sam opsjednut poslom i ribolovom. Zbog nekih mojih uspješnih kampanja, ponajviše tijekom i nakon neovisnosti, neki su me zaista uspoređivali s Jamesom Bondom, a ja nisam radio ni s jednom tajnom službom, osim tijekom tajnog posjeta Mesiću u Bonnu. Jednom sam u jugoslavenskoj ambasadi u Zürichu najavio krađu 50 milijuna njemačkih maraka, što detaljnije opisujem u knjizi.

NACIONAL: Možete li usporediti nivo današnjih političara – i slovenskih i hrvatskih – u odnosu na one iz burnih 80-ih i 90-ih?

Što se tiče profesionalizma, sigurno je ispod razine tadašnjih političara.

NACIONAL: Iznimno ste dobri s predsjednikom Mesićem, čak ste mu posudili i novac navodno, bi li se to u današnjim uvjetima smatralo nekom vrstom ‘’sukoba interesa’’ ili smatrate da u vašem slučaju toga nije bilo i zašto?

Mesiću sam zaista posudio novac za kupnju stana, ali siguran sam da to nije bilo u sukobu interesa jer Mesić više nije bio u predsjedništvu. Najviše sam se iznenadio da čovjek koji je obavljao tako važne zadatke nije imao na svom računu relativno malu svotu novca za koju me je zamolio da mu je posudim.

NACIONAL: Osim što ste dobri s Mesićem, kakav je bio vaš odnos s predsjednikom Franjom Tuđmanom?

U Sjedinjenim Američkim Državama upoznao sam predsjednika Tuđmana i Gojka Šuška. Dva puta sam bio s Josipom Boljkovcem kod predsjednika Tuđmana zbog Ljubljanske banke. Drugih kontakata nisam imao s njim.

NACIONAL: Kakvo rješenje ste predlagali oko Ljubljanske banke?

Predsjednik Tuđman predložio je neposredno plaćanje u visini pet milijuna njemačkih maraka uz kamate najpotrebnijima, onima s najnižim novčanim depozitima. Takvih je bilo najviše. Iznos koji je još manjkao trebao se sukcesivno plaćati u roku od pet godina. Pritom bi Hrvatska bila spremna ponovno odobriti poslovanje Ljubljanske banke.

NACIONAL: Kakvo biste danas predložili rješenje vezano uz Piranski zaljev, je li arbitražna odluka pravedna i kako bi se trebala provesti na kraju da svi budu zadovoljni?

Pitanje za milijun dolara. Svaka strana ima svoje argumente. Kada bi se takva pitanja rješavala u gospodarstvu, to ne bi moglo funkcionirati. Velika ekonomska šteta za obje države nastala je nakon pada sporazuma Drnovšek-Račan. Navest ću primjer nesuradnje političara: nedavno smo organizirali akciju čišćenja morskog dna ispred Savudrije i Pirana, kada su stotine mladih ronioca prelazile granice bez ikakve kontrole. Pozvali smo najvažnije političare obiju zemalja da ovu kampanju iskoriste za neformalno druženje, ali nije bilo nikoga osim Williama Bassanesea i Đenija Zadkovića, gradonačelnika Umaga i Pirana, te Tomislava Čorića, hrvatskog ministra okoliša i prostornog planiranja.

‘Ne bih Tita zvao negativcem. Osnivanjem nesvrstanih postao je osoba stoljeća koja je zaslužna za priznanje države koja je bila daleko veća od Hrvatske i Slovenije danas’

 

NACIONAL: U kakvim ste odnosima bili s Budimirom Lončarom i Jožom Manolićem, mislite li da oni danas imaju zasluženo mjesto u hrvatskom društvu?

Budimira Lončara poznavao sam od početka 90-ih. Cijenio sam ga kao velikog domoljuba, stručnjaka i diplomata. Postali smo dobri prijatelji. S Jožom Manolićem sam, međutim, doživio vrlo zanimljiv događaj koji opisujem u knjizi, ali inače su naši kontakti bili uglavnom protokolarni.

NACIONAL: Možete li malo precizirati te događaje oko Manolića?

Vrlo zanimljiva priča koju će trebati pročitati u cijelosti. Upozorenje: nije za maloljetnike! Sve što mogu reći je to da se Manolić u njoj pokazao kao veliki gospodin.

NACIONAL: Kako gledate na ove današnje pokušaje izjednačavanja fašizma i komunizma u onom obliku kakav je postojao u bivšoj Jugoslaviji, zatiranje vrijednosti antifašističke borbe, svođenje žrtava fašizma pod ‘’žrtve svih totalitarnih režima’’…?

Poslije Rankovića komunizam u bivšoj Jugoslaviji zapravo je bio socijalizam, pa ga nije moguće usporediti s fašizmom. Također ne razumijem nevjerojatno smanjenu vrijednost antifašističke borbe. Postaviti sve žrtve rata pod jedan ‘’krov’’ kao žrtve svih totalitarnih režima nije fer prema žrtvama.

NACIONAL: Slažete li se s tezom da je Josip Broz Tito bio zločinac, odnosno može li se danas ta teza opovrgavati i kako, ako se svaki dan iskopavaju neke ‘’grobnice žrtava komunističkog sustava’’? Treba li se danas odreći Tita?

Ne bih Tita zvao negativcem. Osnivanjem nesvrstanih postao je osoba stoljeća koja je zaslužna za priznanje države koja je bila daleko veća od Hrvatske i Slovenije danas. Ne znam osobu koju bi na pogrebu pratilo toliko nevjerojatno vrhunskih političara iz cijelog svijeta kao što su njega. U knjizi je opisano što je tadašnja Jugoslavija predstavljala u svijetu. I govorim kao žrtva tog razdoblja jer su nam nakon rata oduzeli sav naš imetak, zatvorili mog oca u zatvor i prisilili me da potražim svoju sreću kao liječnik u drugim sredinama i u inozemstvu.

NACIONAL: Zašto ste i vi završili u zatvoru, a bilo vam je tek 18 godina?

Bio sam u zatvoru u osjetljivom razdoblju svog života koji se ne može opisati u tri rečenice i o kojem nikada nisam nikome govorio. Neka ovo bude iznenađenje za čitatelje knjige.

NACIONAL: Kako ste se konkretno izvukli i pomoću ribolova ušli u visoko elitno europsko društvo?

Bio sam najbolji ribar u tom dijelu svijeta deset godina, a do ozljede i slovenski prvak u ribolovnom šesteroboju. Tada je mušičarila samo elita, dolazeći u Sloveniju na najljepše rijeke na svijetu i mogu vam reći da su mi se divili i postali moji prijatelji na prvi pogled. Bilo nas je toliko da smo 1962. osnovali IFFC (Internationa Fly Fishing Club). Već 1958. su me spomenuli u Švicarskom automobilističkom klubu fotografijom s podnaslovom: ‘’Tko ovlada lovom s umjetnom muhom?’’. Milijarderi i visoki političari dolazili su nam na ribolov, primjerice vlasnik lanca hotela Ritz iz cijelog svijeta Charles Ritz, s kojim smo 1958. imali desetodnevnu školu ribolova u Bohinju. Gunter Sachs, jedan od najbogatijih Nijemaca, također je bio član kluba. Kad se oženio s Brigitte Bardot, i ona je postala članica ovog kluba.

NACIONAL: Kao čovjek intrigantne biografije sigurno imate i mnogo anegdota sa ženama. Hoćete li i o tome pisati u knjizi?

Iako me neki opisuju kao ženskara, moram reći da sam, u usporedbi s mojim vršnjacima prijateljima imao najmanje žena, ali bile su lijepe i pogled mnogih muškaraca bio je okrenut prema njima. Bio sam im partner i prijatelj. Uistinu su bile puno mlađe, ali ne zato što sam bio dio njihova društva. Želio sam starije, ali jednostavno tako se dogodilo.