Charlie Chaplin je za Božić 1965. godine svojoj kćeri Geraldine, koja tada kao 21-godišnja plesačica radi u Parizu, poslao pismo u kojem je, između ostalog, napisao i ovo:

Vidio sam tvoje snove, Geraldine, tvoju budućnost. Vidio sam djevojku koja pleše na pozornici, kao vilu koja oblijeće nebo. Slušao sam publiku kako govori: ”Vidite tu djevojku? To je kćer jedne stare budale, sjećate se, njegovo ime je Charlie?” Da, ja sam Charlie! Ja sam stara budala! Sada je na tebi red. Pleši! Ja sam plesao u prevelikim pokidanim hlačama, ti plešeš u svilenoj haljini kao princeza. Taj ples i aplauzi ponekad će te vinuti u nebo. Leti! Leti tamo! No spusti se na zemlju! Trebaš vidjeti živote ljudi, živote uličnih plesača koji trnu od hladnoće i gladi. Ja sam bio kao oni, Geraldine. Tih noći, tih magičnih noći dok si ti spavala, umirena mojim pričama, ja sam bio budan.

Gledao sam ti lice, slušao otkucaje tvog srca i pitao se, ”Charlie, poznaje li te uopće ovaj mačić?” Ne poznaješ me, Geraldine. Mnogo sam ti priča ispričao u tim noćima, no njegovu priču – nikada. A ona je također zanimljiva. To je priča o gladnoj budali koja je pjevala i plesala na ulicama Londona i skupljala sitniš. Eto, moja priča! Znao sam što je glad, što znači biti bez krova nad glavom. Više od toga, iskusio sam ponižavajuću bol lutanja – ocean ponosa u mojim grudima je bjesnio, i taj ponos je bolno ranjavan dok su mi bacali novčiće. Ali ipak, ja sam preživio, stoga ostavimo ovu priču.