Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić poslao je u srijedu božićnu poruku, koju Vam u nastavku prenosimo u cijelosti:

“Draga braćo i sestre!

1. Božićno vrijeme na puno načina pokazuje Božju sućut prema čovjeku i svijetu, a ona se u svojoj punini očitovala u Isusu Kristu. »Žao mi je naroda« (Mt 15, 32) — to je Isusov samilosni izričaj koji se tiče i nas, jer osjećamo da i nama govori: Žao mi je moga hrvatskoga naroda i svekolikoga hrvatskoga društva, zbog svega što proživljava.

Znamo da je posljedica grijehom zahvaćene ljudske naravi to da je čovjek spreman više isticati zlo negoli dobro, da nam u našoj sredini više zanimanja privuče ono što je loše, a manje ostvareno dobro i vijesti o tom dobru. Vidljivo je da postoje ljudi i skupine što se upravo natječu kako bi našli što više zla oko nas i uvećali njegovo očitovanje; kao da se sugerira kako u nas ništa ne valja i kako sve ide u pogrješnom smjeru. U narodu i domovini rastače se samopoštovanje i zdravo pouzdanje, guši se i umrtvljuje zdravi ponos. I nije tek dojam da se to čini vještim manipuliranjem u isticanju, odnosno zatajivanju, određenih činjenica, kao i ciljanim djelomičnim predstavljanjem, onim, naime, kojim se fragment izdvaja i iskorjenjuje, da bi bio tumačen bez cjeline.

Življenje u našoj domovini prečesto se opterećuje poticanjem razočaranja i biranim naglašavanjem nepovjerenja. Umjesto da se u prvi plan stavlja zauzimanje za jačanje pravila i sustava vrijednosti, ističu se pojedini slučajevi u službi zla, da bi se poljuljalo bitno, da bi se narušila ljepota i vrijednost braka, obitelji, naroda, domovine, ljudskoga života od začeća do naravne smrti, obiteljskoga i rodbinskoga zajedništva, otvorenosti životu, dostojnoga starenja, životnoga poziva, institucija… I čini se da se nad sve što nas okružuje stavlja mač neizvjesnosti. Razboritost i srce nam govore da takav pristup pokreće složene procese rastakanja hrvatskoga identiteta, s posljedicama koje nisu do kraja sagledive, ali je njihova štetnost itekako vidljiva.

Dragi vjernici, nimalo ne dvojim da će ove moje riječi pojedinci tumačiti kao pretjerivanje, ali smatram važnim upozoriti na opasnost stvaranja ozračja beznadnosti koje nas zatvara u bezvoljnost. Zato je dragocjeno ovo božićno vrijeme u kojem nam Bog daje prepoznati svoju prisutnost u otajstvu dobra, velikodušnosti, zalaganja koje vidi i seže dalje od prolazne koristi i ciljeva. Božić daje prostora za otkrivanje ljudi koji teže prema dobru, susretima i zajedništvu. I u novije smo vrijeme bili svjedoci koliko je važno čuvati i njegovati dušu naroda koja se u svojim prosudbama ne vara, koja nosi spremnost za nesebičnost, za opraštanje, za traženje oproštenja; u kojoj postoji otvorenost za dobro i za novi početak. Prepoznajmo i prihvatimo kao božićni dar otajstveni plan Božje providnosti, jer nam svima dolazi dobri Bog koji se objavljuje u ljubavi i poštivanju ljudske slobode, kojemu je stalo do naše vječne sreće.

2. Jer, što je Božić? Zacijelo ne samo dražesna pripovijest i poruka utješnih želja. Božić je dolazak Boga na zemlju — u malenosti koja nikoga ne isključuje. »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3, 16).

Kad razmišljamo o čovjeku i svijetu što nas okružuje, o svemiru u kojem postojimo, o zakonima po kojima se ravna sve što postoji, o uzvišenoj i nedokučivoj mudrosti koja svu tu neizmjernost drži i upravlja, ostajemo zadivljeni. Takva spoznaja vodi nas do Stvoritelja koji izaziva osjećaj strahopoštovanja i veličine. Veličina pak može djelovati daleko, a mi smo pred njom nedostatni i osamljeni. Možemo prepoznati i priznati neizmjernost, ali istodobno biti zbunjeni u svojim osjećajima, u svojim tjeskobama, u životnoj svakidašnjici. Božić nije Bog koji zadivljuje i ostaje nedodirljiv.

U Božiću Bog privlači i izaziva u svojoj dodirljivosti i blizini; on nas poznaje dublje i od nas samih i traži od nas da uđemo u svoje srce i odgovorimo na predivni Božji zahvat koji se dogodio u ljudskoj povijesti utjelovljenjem Isusa Krista, kojim je uspostavljen novi odnos između Boga i čovjeka. Božić otvara srce Svemogućega.

3. U Isusu, Sinu Božjem, rođenom od Djevice Marije, zasjala je dobrostivost i čovjekoljublje našega Gospodina. Zbog toga je svatko od nas ljubljen od Boga. Božja dobrota zahvaća sve ljude, svaki ljudski stvor, svaku ženu i svakoga muškarca. U tome je i tajna božićne radosti i veselja, božićne dobrote i mira, što se tako spontano o Božiću razliježe na ljude dobre volje i potiče pjesmu hvale i zahvaljivanja Bogu za njegovo neizmjerno milosrđe. I ovih će se dana postaviti izravno pitanje o tome što je privlačno u Božiću, zašto ljudi rado dolaze u crkve, zašto su drukčijega raspoloženja, što ih potiče na dobro…

Božić je objava da je svaki čovjek ljubljen od Boga. Tako jednostavno i duboko: Božić nam govori Božjom ljubavlju; Božić unosi tu ljubav u međusobne odnose; Božić iznosi iz nas snagu svoje ljubavi koja prebiva u nama po Duhu Svetom.

Spoznaja i prihvaćanje da smo ljubljeni od Boga daje posebno usmjerenje i smisao našemu životu. Božja je ljubav prisutna u svakoj nepatvorenoj ljudskoj ljubavi. Smijemo stoga reći da je u svakoj ljudskoj ljubavi Bog koji prvi ljubi. Stoga je veliki Augustin mogao uskliknuti: »Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe« (Ispovijesti, VII).

Bog je s nama uvijek, i onda kad u svom životu računamo na njega, ali i onda kada odbijamo njegovu ljubav i ne mislimo na njega. U svojoj ranjenosti imajmo u srcu istinu da Božja prisutnost iscjeljuje naše rane i daje našemu životu vječni sjaj. On svakomu od nas dolazi ovoga Božića, i vjerniku koji bez vjere ne može zamisliti svoj život i onomu tko misli da ne vjeruje. Svima nam je potrebno ponirati u dubinu svoga bića, pronaći izvorište čežnje za ljubavlju i slijediti trag koji postaje vidljiv u susretu s najbližima, pred potrebama onih koji su nam povjereni ili pred neznatnim znakovima ljudskosti, a koji su vidljivi u odrazu iskrenosti kakva se očituje u jaslicama. Isus nam dolazi ovoga Božića, kako bismo konačno i mi došli do samih sebe i vidjeli Gosta koji je Domaćin vječne ljubavi.

4. Dragi brate, draga sestro, Božja ljubav ne poznaje zaprjeke među ljudima. Ona pobjeđuje suprotstavljenost životu, grijeh i svaku vrstu zla koje vodi u umiranje. Bog nam je svojim utjelovljenjem očitovao pobjedu nad zatvorenošću srca u sebičnost i obdario nas svojim mirom. Na nama je poput Marije prihvatiti ljepotu Božjega plana.

Ovo je vrijeme pomirenja s Bogom koji vodi radosti i miru među ljudima. Iskustvo nam svjedoči: kad je čovjek u istinskom miru s Bogom, onda je blizak i u miru s braćom i sestrama s kojima živi, s ljudima koje susreće. A tu započinje rasti i jačati lanac dobra.
Zato bih želio da u ovoj božićnoj poruci prihvatite moju molitvu i poziv: da osjetimo koliko je važno graditi i živjeti savezništvo u dobru.

Poziv Božića jest da Božju ljubav koja je »razlivena u našim srcima« pretočimo u otajstvo »Saveza u dobru«. U njemu se dublje ponire u smisao i razloge naše stvorenosti i postojanja, vidi se šire potreba zajedništva i suradnje među ljudima, nadahnućem postaju ostvarenja i svjedočanstva koja uspostavljaju plodonosnu ljestvicu vrjednota.

A odakle krenuti? Od ljudi koji nam daruju ljubav, koji se žrtvuju za druge i zalažu za istinu. Pritom ne smijemo previdjeti obitelji koje prepoznaju najveće bogatstvo u djeci kojom ih je Bog obdario. Pred očima su nam ljudi koji se brinu za potrebite, koji brane dostojanstvo ljudskoga života, počevši od hrabrih roditelja i medicinskoga osoblja preko znanstvenika i političara do dragovoljaca na raznim područjima.

U tom izgrađivanju »Saveza u dobru« mislim na naše župne zajednice, molitvene zajednice, a pomaže nam naše nadbiskupijsko iskustvo zajedništva Druge sinode, u kojem smo još snažnije osjetili potrebu za boljom uzajamnom komunikacijom. Ohrabreni smo prisutnošću mnogih predanih vjernika, iznimno osposobljenih i — što je još važnije — ljudi otvorenih dobru.

5. Braćo i sestre, dolazeći k vama sa svojom božićnom čestitkom, na kraju vam predlažem da pred jaslicama zastanemo i razmatramo razne ljude: Mariju i Josipa, nositelje i zaštitnike »Saveza u dobru«, pastire koji su Savezu pristupili vođeni divljenjem i glasom srca, mudrace što ih je ponizno traženje dovelo do neočekivanoga zajedništva, nalazimo i protivnike »Saveza u dobru« koji su se vođeni ohološću dopustili zaslijepiti zlom, zatim nasilnike koji su sredstvima smrti željeli zaustaviti Život… Svaki lik nosi nutarnju borbu i pokazuje kako Bog po nama čini čudo dobra, a opiranje dobru rađa zlo.

»Savez u dobru« započinje u obiteljima, u odnosima muža i žene, u odnosima prijatelja, suradnika, svih ljudi koji su ljubitelji dobra. Taj je Savez potreban u našoj Crkvi i u hrvatskoj domovini. On je drugo ime blagoslova, blage, dobre Riječi nasuprot svemu što širi strah, netrpeljivost i nepovjerenje.

Čestit vam Božić, svetkovina Božjega Saveza s ljudima, miljenicima njegovim, i blagoslovljena nova 2018. godina, s molitvom da budemo blagoslov jedni drugima, da budemo nositelji dobra!

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
U Zagrebu, o Božiću 2017. godine.”