Objavljeno u Nacionalu br. 826, 2011-09-13

Dok Vatikan upotrebljava internet, YouTube, Facebook i iPhone za širenje vjere, Crkva u Hrvatskoj je i dalje netransparentna javnosti

Pad broja vjernika i sve manji interes za svećenička zvanja u zapadnoeuropskim zemljama prisilili su Katoličku crkvu da se prilagodi promjenama. Zakoni tržišta koji su suprotstavljeni crkvenoj doktrini, razvoj tehnologije koji omogućava sasvim nove načine komunikacije i nemogućnost da se od toga izolira pokrenuli su u Katoličkoj crkvi revolucionarne promjene. Papa je na Tweeteru, Vatikan na YouTubeu, biskupi su na Facebooku. Svećenici komuniciraju s vjernicima mejlom, većina župa ima svoje sajtove, vjernici u ispovjedaonice ulaze s iPadom, a svećenici s njega čitaju propovijedi. Nije rijetkost da Katolička crkva usvoji i neke marketinške strategije koje kompanije primjenjuju u borbi za potrošače, ne bi li se povećao broj vjernika i zainteresiranih za nova duhovna zvanja.

PROMIJENIO SE i pristup vjernicima. U Italiji, na primjer, kaže dugogodišnji dopisnik iz Rima Silvije Tomašević, Crkva se nastoji približiti ljudima na dosad neuobičajene načine: kapelice su postavljene u trgovačkim centrima i na otvorenom pokraj plaža, a svećenici dolaze ljudima i ne čekaju da vjernici sami dođu u crkve. “U razvijenim zemljama broj svećenika je u padu, ali u latinskoameričkim i afričkim zemljama, pa i nekim bivšim istočnoeuropskima, broj osoba koje se posvećuju svećeničkom pozivu raste. Tako u Italiji ima i svećenika Afrikanaca, Poljaka, Južnoamerikanaca. Crkva mijenja pristup vjernicima i ne stvara nepremostive zidove. Na Međunarodnom danu mladeži u Madridu dana je i mogućnost mladima da ispovijede grijeh pobačaja i da im bude oprošten”, kaže. U Hrvatskoj je situacija nešto drukčija. Rijetki svećenici služe se društvenim mrežama, nemaju sve župe internetske stranice, a i one koje ih imaju nerijetko na njima imaju zastarjele vijesti. Na stranici Hrvatske biskupske konferencije, tvrdi novinar Hrvoje Cirkvenec, urednik vjersko-društvenog portala Križ života, nije čak ni zabilježeno da je papa bio u Hrvatskoj. “Toliko se često obnavlja”, kaže. Ipak se i u Hrvatskoj situacija mijenja, sve više župa ima internetske stranice, sve je više svećenika i župnika koji s vjernicima komuniciraju putem elektroničke pošte ili društvenih mreža, a počeli su se pojavljivati čak i biskupi s profilima na Facebooku poput Mate Uzinića iz Dubrovnika. No u Hrvatskoj su takvi potezi još uvijek isključivo inicijativa pojedinaca, ne postoje projekti organizirani od crkvenog vrha, ističe Cirkvenec.

U Vatikanu i zapadnoeuropskim zemljama je, veli, sasvim drukčije. “Naravno da papa nije osobno na Tweeteru, on se čak i ne koristi računalom i još uvijek piše rukom, ali su njegovi suradnici otvorili razne profile na više društvenih mreža, uključujući i poseban Vatikanov YouTube kanal. To su marketinški potezi kakvima su pribjegle i mnoge tvrtke u svijetu, a Vatikan je prepoznao njihovu važnost. Tako su na njegovu inicijativu mnogi predstavnici modernih tehnologija, poput onih iz YouTubea, dolazili u Vatikan, održavali seminare kako upotrebljavati te alate i educirali crkvene ljude. Ima i jedan svećenik iz Italije, Padrini, koji je napravio nekoliko aplikacija za iPhone i iPad, za misal i časoslov, na svoju ruku. Pročulo se za njega i odmah su ga povukli u Vatikan, da ih napravi još. U SAD-u su pak u aplikaciju za iPad pretvoreni i ispit savjesti te molitvenik koji služe vjernicima kad idu na ispovijed, ali i svećenicima koji ih ispovijedaju.

TO ZNAČI DA sada i vjernici i svećenici mogu u ispovjedaonicu ući s iPhoneom umjesto s molitvenikom. I to je razlika između Hrvatske i nekih drugih država – u razvijenim zemljama jasna je važnost modernih tehnologija i neprestano se ulaže u njih i u edukaciju crkvenih ljudi o njima. U Hrvatskoj ne postoji taj model, i dalje se događa da su ljudi instalirani u urede za odnose s javnošću prema podobnosti, ne prema sposobnosti.” PAPE SU ODUVIJEK pridavali veliku važnost medijima, govori Tomašević. “Odnedavno je stvorena i nova web stranica www.news. va, na kojoj su svi vatikanski mediji. Ovih dana proradila je i web stranica Vatican insider na kojoj su ne samo informacije, nego i stranice blogera vatikanista. Postoje i blogeri vezani uz ime pape, ali i uz razne događaje kao što je Međunarodni dan mladih koji je kao okupljanje mladeži cijeloga svijeta uveo Ivan Pavao II. još 1986. godine. Internetske stranice vezane uz Crkvu, a posebno uz Vatikan, su među najposjećenijima. Na sve načine i svim novim sredstvima koja omogućava nova tehnologija Crkva se služi za svoje propovijedi. Internet je, zapravo, suvremena crkva, prostor na kojem se okupljaju ljudi kako bi nešto doznali i čuli.” Zanimljivo je, kaže, da Vatikan na svojim internetskim stranicama objavljuje i svoje ekonomsko stanje, državni proračun, što ne objavljuju, na primjer, sve biskupske konferencije, pa ni HBK. “Vatikan je ispred lokalnih crkava kad su u pitanju odnosi s javnošću”, veli Tomašević. Ne zabranjuje se, nastavlja, ni zlonamjernim novinarima pristup vatikanskim sredstvima priopćavanja, za razliku od Hrvatske u kojoj je Crkva još uvijek poprilično zatvorena prema javnosti. “Vatikanu smeta kad se iznese neka neistina, ali to neće javno reći. No do mnogih neistina i dolazi zbog pomanjkanja komuniciranja Crkve prema javnosti. Posebno u Hrvatskoj, stječe se dojam, postoji nedostatak odnosa između HBK i novinara.” S njim se slaže i Hrvoje Cirkvenec: “Novinarima je u Hrvatskoj često teško naći sugovornika u Crkvi, zbog čega oni iz određene doze frustriranosti ponekad i nabriju priču. Treba uzeti u obzir i da iz Crkve nitko nikada u Hrvatskoj nije medijima dao na uvid neki dokument, ni jedan račun. Nedostaje transparentnosti ne samo što se tiče donacija, nego i proračuna. Zna se koliko se novca isplaćuje Crkvi, ali se ne zna kamo on odlazi.”

NO ČINI SE da se i to mijenja. U pastoralnim smjenicama Hrvatske biskupske konferencije iz 2006., koje se tiču isključivo odnosa Crkve i medija, stoji kako Crkva ne taji da se dosad nije dovoljno uzimala u obzir važnost sredstava društvenih komunikacija te da se na taj “izazov za Crkvu ne može odgovoriti povremenim inicijativama, nego samo sustavnim i djelotvornim pastoralnim planiranjem“. U tom se smislu, stoji u dokumentu HBK, “od svih koji po svojoj službi sudjeluju u poslanju Crkve očekuje spremnost na dijalog, dostupnost informacija, jasnoću stavova, transparentnost djelovanja i suvremenost medijskog govora”, s naglaskom na to da su svi dužni komunicirati s novinarima “čak i kad opravdano pretpostavljaju da nisu dobronamjerni”. Glasnogovornik Zagrebačke nadbiskupije Zvonko Franc ta nastojanja tako kasnog datuma objašnjava ovako: “Crkva kao sastavni dio hrvatskog društva također prolazi kroz tranziciju iz okružja jednog totalitarnog društvenog uređenja u demokratsko, liberalno uređenje u kojem je osnovna vrijednost tržište. Zemlje s puno dužom tradicijom demokracije imaju i puno više iskustva u uporabi sredstava pripoćavanja i nije tajna da su u tome daleko ispred nas. U kontekstu medija, moglo bi se reći da se Crkva u Hrvatskoj nije uspjela nametnuti na tom tržištu, jer ona još uči kako koristiti nova sredstva društvene komunikacije. Budući da je danas sve podređeno tržištu u ime prosperiteta, uspjeha i bogatstva, tko se nije uspio nametnuti ‘ispada iz igre’.

S druge strane, Crkva i ne može prihvatiti ponuđenu joj igru današnjega svijeta i pristati na to da u zamjenu za dobar imidž u javnosti i kod ljudi pogazi vrijednosti Evanđelja i počne propagirati nešto što je trenutačno u modi ili popularno na tržištu ideja, ono što je objektivno zlo nazivati dobrim.” Osnovni uzrok lošeg imidža Crkve su, smatra Silvije Tomašević, pedofilski skandali. No, ističe, Crkva mijenja odnos i prema tome – kad su prvi slučajevi svećenika pedofila dospjeli u javnost, Crkva ih je zataškavala, što je još više pogoršalo situaciju. Tek otkad je Benedikt XVI. zatražio nultu toleranciju prema svećenicima pedofilima, kaže Tomašević, stječe se dojam da se slika o Crkvi počela malo popravljati. “Takav pristup možda je pridonio ponovnom povratku mladih na skupove s papom i povećavanju broja onih koji dolaze na opće audijencije”, tvrdi.

O IMIDŽU CRKVE u Hrvatskoj glasnogovornik Kaptola kaže da je katastrofalan – ako se gleda u kontekstu nacionalnih medija, koji uopće nisu neovisni, kako se vole reklamirati. No ako se, kaže, javnošću smatra sama zajednica, puno je veći broj onih koji još uvijek imaju povjerenja u Crkvu nego što to mediji žele prikazati. Gotovo isključivo negativno pisanje o Crkvi i isticanje afera smatra orkestriranim napadom na Katoličku crkvu upravo s ciljem da se smanji ili potpuno onemogući utjecaj Crkve na javnost: “Mnogim interesnim skupinama danas ne odgovara da Crkva ima utjecaj u društvu i povjerenje javnosti. Političarima to ne odgovara jer se to ne pdudara s njihovim interesima da osvoje i zadrže poluge vlasti u svojim rukama. Manjinama s vrijednosnim sustavom koji se kosi s crkvenim naučavanjem također smeta utjecaj Crkve na javnost. Tu su i gospodarski subjekti, pogotovo strane korporacije, kojima je najvažnije povećati svoj profit, a crkva im smeta jer svojim vrijednosnim sustavom koji čovjeka stavlja na prvo mjesto ne potiče na potrošnju, protivi se izrabljivanju radnika i kršenju bitnih ljudskih prava poput prava na rad, odmor, pravednu i pradobnu plaću, pravo žena na majčinstvo. Naravno, ne treba ignorirati da su i sami članovi Crkve svojim životima pridonijeli urušavanju dobrog imidža Crkve, od pedofilije, koja je strašan zločin protiv čovjeka i Boga, do licemjerja koje neki članovi Crkve pokazuju svojim djelovanjem.”

Što se samog marketinga tiče, Franc tvrdi da Crkva ne bi ni smjela djelovati s ciljem popravljanja svog imidža, već samo u kontekstu integriranja pojedinca u zajednicu. Međutim, nije rijetkost da se u nekim zemljama pojave marketinške kampanje poput one u Meksiku, kad je tamošnja Katolička crkva na ulice plasirala plakate s provokativnim porukama radi privlačenja ljudi u duhovna zvanja. “Ideja je bila da se ljudi zapitaju: ‘Pa možda biti svećenik i jest nešto što je za mene’”, priča Franc. Potvrđuje da je i u Hrvatskoj sve manje duhovnih zvanja i svećenika te ističe da taj trend zabrinjava. Međutim, kaže, bilo bi pogrešno kad bi se Crkva odrekla svojih kriterija i sakramente svećeničkog reda dijelila “poput kakva zanimanja”. Ipak, ove je godine upisano dvadeset bogoslova na prvu godinu teologije, što je pomak naprijed. “Sve počinje u slobodi Božjeg poziva čovjeku i čovjekova odgovora. Nekakvo nagovaranje, reklamiranje i stavljanje takvog događaja kao što je čovjekov odgovor na Božji poziv na istu razinu s nekakvim proizvodom za široku potrošnju bilo bi, po meni, svetogrđe, iako se Crkva u nekim zemljama zaista počela služiti marketinškim kampanjama na isti način kao i kompanije.

NAJAVITI NEKI DOGAĐAJ, zašto ne? Ali propagirati svoje vrijednosti i trošiti novac na kampanju u državi u kojoj toliko ljudi nema dovoljno za dostojanstven život nema smisla”, kaže Franc. Međutim, važnost medija neprestano se ističe, pogotovo u kontekstu tzv. nove evangelizacije, “ofenzive Crkve u ponovnom otkrivanju Crkve vjernicima u kontekstu novog vremena, ponajprije za revitalizaciju zapadneuropskog dijela svijeta”. To znači da će, objašnjava, crkveni ljudi biti naučeni kako da komuniciraju s medijima i zašto ih se ne treba bojati. “Nove tehnologije u mnogo čemu bitno olakšavaju crkveno poslanje i, što je još važnije, pomažu na razne načine da Crkva zaživi svoju bitnu dimenziju, a to je zajedništvo. Smatram da je vrijeme u kojem živimo za Crkvu blagoslovljeno vrijeme, jer toliko je mogućnosti koje se pružaju Crkvi u ostvarenju njezina poslanja da boljih mogućnosti još nikad nije bilo”, kaže Franc. U zemljama koje duže i spretnije upotrebljavaju blagodati novih sredstava komunikacije to se i dogodilo. “Facebook, YouTube, Twitter i ostali alati što ih upotrebljava Vatikan približili su mlade Crkvi”, smatra Silvije Tomašević. “Oni sad mogu komunicirati i slati svoja mišljenja, odnosno sudjelovati u crkvenom životu, pridonijeti razmišljanjima u Vatikanu. Ta interaktivnost koju omogućava internet vrlo je korisna i Crkvi, dakako, onoj koja se zna služiti suvremenim načinima komuniciranja.”