Jakovlja, najpoznatija kanfanarska manifestacija i jedna od najvećih pučkih fešta Istre, ove godine obilježava se 25. srpnja jubilarni 30. put. Glavni dio Jakovlje je smotra istarskih goveda, ali i istarskih volova, tzv. boškarina, pa je priča o Jakovlji ujedno i priča o spašavanju ove autohtone, visoko ugrožene i zaštićene pasmine goveda čijih primjeraka ima manje od 30. Dok se na uzgoj goveda mogu ostvariti poticaji, uzgoj istarskih volova ili boškarina danas je potpuno neisplativ, a modernizacija poljoprivrede uzrokovala je to da su ove životinje, nekada glavni oslonac svake obitelji na istarskom selu, danas gotovo izumrle. O njima brine tek 15-ak uzgajivača koji, čuvajući volove, čuvaju uspomene na svoja djetinjstva i na ovaj najveći simbol Istre. A da je istarski vol, poznatiji i kao boškarin, zbilja najveći simbol Istre, svjedoči i podatak da se ova preko tone teška životinja smatra jednim od najvećih kopnenih sisavaca Europe. Jakovlja u Kanfanaru potiče uzgoj istarskih volova kroz organizaciju smotre na kojoj se biraju najljepši, najteži i najposlušniji boškarini. Ovogodišnji veliki jubilej bit će obilježen i svečanim otvaranjem Parka istarskog vola, prvog prostora u Istri tematski posvećenog ovoj životinji, vrijednog oko milijun kuna. Park istarskog vola uređen je na prostoru sajmišta, na kojemu se od davnina sajmovalo i trgovalo stokom i prostoru na kojemu se svih ovih godina održava smotra istarskih volova.

Kako kaže Ivana Maružin, direktorica TZ Kanfanara, doživljaj sadržaja Parka zamišljen je tako da se posjetitelj po ulazu u Park najprije upozna s osnovnim informacijama o tome zašto je takav Park uređen baš u Kanfanaru, koja je poveznica Jakovlje i priče oko spašavanja istarskog vola i, naravno, što je istarski vol i što je značio nekada za Istru, a što znači danas:

“Tada se kroz šetnju Parkom susreće s brojnim zanimljivostima o ovim životinjama, dok pravi doživljaj veličine istarskog vola može dobiti promatranjem silueta u prirodnim veličinama. Naravno, tu je i odmorišna zona, a predviđena je i zona za ugostiteljstvo gdje će se moći u određenim prilikama, a s vremenom nadamo se i stalno, kušati tradicionalna istarska jela, prvenstveno fuži koji su uz istarskog vola drugi dio priče kanfanarskog brenda i to, naravno, fuži s boškarinom. Općina Kanfanar želi da posjet ovom parku uđe u školske kurikulume istarskih škola u okviru zavičajne nastave, jer je to mjesto na kojem se može naučiti najviše informacija o istarskom volu. Iznimno je bitno na što je više moguće načina govoriti o istarskom volu i pasmini istarskog goveda općenito, i tako stalno isticati koliko je potrebno i nužno da svi zajedno upregnemo snage i pronađemo prave i dugoročno smislene načine kako ovu pasminu trajno spasiti od izumiranja. Boškarin je zapravo osobno ime koje se je u prošlosti davalo samo najboljem i najljepšem volu, ali je ovaj naziv s vremenom postao uvriježen i kao naziv za cijelu pasminu istarskog goveda, što je krivo. To je osobno ime vola, kao kastrata bika istarskog goveda.”

Prirodni je ambijent tim životinjama šuma, prema istarskom dijalektu ‘’boška’’ – po čemu su, kako neki vjeruju, boškarini i dobili ime. Ivana Maružin kaže da istarski vol doseže visinu višu od 1,70 metara, raspon rogova često mu je i duži od jednog metra, a od drugih fizičkih karakteristika posebno se cijeni da ima ravna leđa i ‘’suru’’, odnosno sivu boju dlake:

“Danas je istarski vol, kao i cijela pasmina istarskog goveda, prepoznata možda najviše po iznimno kvalitetnom mesu koje se sve više i sve uspješnije plasira u ugostiteljstvu. Upravo zbog uvjeta u kojima boravi ova životinja, a to bi svakako trebala biti slobodna ispaša i hranjenje goveda isključivo onime što samo pronađe na terenu kojim se kreće, što su u Istri često brojne aromatične i ljekovite biljke, uz dohranjivanje sijenom te konzumiranje po mogućnosti vode kišnice, i karakteristike mesa bitno su drugačije od mesa goveda koje živi u stajama i hrani se raznim umjetnim smjesama te bogatije mineralnim solima. Iako je po svom mesu već dovoljno prepoznat, istarski vol zaslužuje i druge načine promocije i prezentiranja u javnosti, a poželjne bi bile inicijative koje bi omogućavale upoznavanje života ovog goveda kroz promatranje u prirodnom ambijentu, što bi sigurno i turistima bilo vrlo interesantno.”

Poticanje spašavanja jedne ugrožene pasmine ne bi se smjelo zasnivati samo na mogućnosti prodaje mesa tog goveda, već Ivana Maružin smatra da bi trebalo iznaći i druge načine kako uzgajivače kontinuirano poticati na uzgoj, u čemu bi ulogu svakako trebala prvenstveno preuzeti država koja za istarskog vola ne osigurava nikakve financijske potpore. Uzgajivači istarskog goveda mogu ostvariti vrlo male poticaje, i to za uzgoj samo rasplodnih grla goveda:

“Dakle, za istarskog vola kao kastrat, nema nikakvih poticaja i osobe koje hrane i brinu o istarskom volu, odnosno boškarinu zapravo to čine isključivo iz ljubavi i o svom trošku, što je žalosno. Zato i imamo situaciju da boškarina danas ima 30, ako i toliko. Uzgoj istarskog vola danas je komercijalno definitivno neisplativ, a želimo li povećati njihov broj, trebalo bi pod hitno pronaći načine kako uzgajivačima pružiti financijsku potporu jer ipak uvijek treba imati na umu da je briga o spašavanju ovog velikog simbola Istre i ponosa cijelog ovog kraja, prepuštena samo na dobru volju tek 10-15 osoba koje to rade jer im savjest ne dopušta da odustanu. Ta savjest trebala bi proraditi i drugima, prvenstveno institucijama koje su nadležne za sektor poljoprivrede i stočarstva.”

Procjenjuje se da su mjesečni troškovi uzgoja jednog grla istarskog vola najmanje dvije tisuću kuna, i to u situaciji kada uzgajivač to govedo drži na slobodnoj ispaši i ima minimalne troškove kada je u pitanju hrana i napajanje životinja. Poticaje za uzgoj uzgajivači ne mogu dobiti jer se država vodi politikom poticanja uzgoja samo rasplodnih grla goveda, dakle krava i bikova:

“O volovima kao kastratima čak se ne vodi ni evidencija, što je tragično. Formula za spas u biti je vrlo jednostavna, ali očito nedostižna. Država treba promijeniti i unaprijediti politiku poticanja uzgoja ugroženih pasmina i osigurati veća sredstva za ove životinje, a osobito osmisliti programe poticanja i za uzgoj kastrata. Iako nije rasplodno grlo, istarski vol ima i veliku zavičajnu vrijednost i duboko je usađen u kulturu, povijest i tradiciju našega kraja i to svakako treba poticati jer ako dođemo do situacije da ih potpuno izgubimo – želja će tada možda postojati, ali neće biti tog novca na svijetu koji će moći ispraviti ovo nedjelovanje sada, dok ih još imamo.”

Načelnik općine Kanfanar Sandro Jurman kaže da ta općina sve ove godine kroz Jakovlju radi na promociji uzgoja istarskog vola boškarina, ali i na senzibiliziranju javnosti za ovaj problem. Ali i financijski potiče uzgajivače koji sudjeluju na smotri sa svojim volovima:

“Za svakog vola osiguravamo po dvije tisuće kuna i, nažalost, jedini smo koji uz Istarsku županiju kontinuirano kroz sve ove godine osiguravamo sredstva za uzgajivače istarskih volova. Neko vrijeme dobivali su se značajniji poticaji od županije, a sada su oni manji i mogu se ostvariti također jedino ako istarski vol sudjeluje na smotri u Kanfanaru. Ipak, treba reći da sve to skupa nije dostatno i da se svakako trebaju uključiti i drugi subjekti, prvenstveno država.”

Jurman je objasnio što za općinu i Istarsku županiju znači boškarin te zašto ga je važno brendirati. Boškarin, kako kaže, nije samo životinja, već simbol prošlosti istarske regije, tradicije, kulture i načina života:

“Osim što je njegova uloga kao radne životinje bila neizostavna još do unatrag nekoliko desetljeća, ta je životinja na neki način i ogledalo nas koji ovdje živimo. Boškarin je, baš kao i Istrijani, veliki radnik, poslušan, odan, skroman, a u isto vrijeme snažan, ponosit i velik u svakom pogledu. Vjerojatno ne postoji ni centimetar zemlje na istarskom poluotoku kojim u jednom trenutku u prošlosti nije kročila noga boškarina. Kažuni, kuće, crkve, naša polja, vinogradi i maslinici… sve što nas okružuje od davnina, na neki je način povezano s boškarinom uz čiju je pomoć sve to stvarano, i baš zato sliku ove životinje vidimo i u svim tim objektima i mjestima. Naša je dužnost očuvati ga, a u današnje doba kada on više nema svoju ulogu kao radna životinja, to možemo prvenstveno učiniti upravo kroz brendiranje i kroz promociju njegova značaja u, primjerice, turizmu i ugostiteljstvu. Koliko ćemo grla imati, ovisi o tome koliko će volje za uzgojem uzgajivači imati. Danas o toj životinji brinu praktički o svom trošku, a nerealno je očekivati da će to tako moći uvijek funkcionirati. Država i županija prije svega, ali svi mi u Istri, ne smijemo dopustiti da ova grla posve nestanu, a da se nije ni pokušalo pronaći neko kvalitetno rješenje. U posljednja tri desetljeća, odnosno sve otkad se shvatilo da je riječ o autohtonoj pasmini i životinjama kojih je ostalo toliko malo da im opako prijeti izumiranje, najviše smo boškarina imali u godinama kada su država i županija financijski podupirali njihov uzgoj. Kada su ti poticaji stali, i brojčano je stanje ponovno krenulo padati. Dakle, trebaju se osmisliti kvalitetni programi i osigurati financijska sredstva za sustavno i kontinuirano poticanje uzgoja ovih životinja.”

Kad je riječ o uzgajivačima i njihovu broju, treba naglasiti razliku između uzgajivača istarskog goveda i uzgajivača istarskog goveda koji imaju i volove kao kastrate bika. Uzgajivača istarskog goveda ima više, kao i samih rasplodnih grla goveda. Zajedno s teladi, kravama, juncima i bikovima, procjenjuje se da ih danas ima oko 1500, a najugroženiji među njima svakako su volovi o kojima, u konačnici, nitko i ne vodi službenu evidenciju. No, nažalost, vrlo ih je lako pobrojati jer o tridesetak preostalih volova brine 15-ak uzgajivača, a možemo ih pronaći u svim krajevima Istre, možda najviše uz mjesta blizu zapadne obale.

Jedan od njih je Mario Gašparini, uzgajivač boškarina iz sela Fabci kod Višnjana koji aktivno radi na programu spašavanja istarskih goveda već 25 godina. Za uzgoj boškarina odlučio se iz njemu posebnih razloga i osjećaja: “Kao dijete, sa šest ili sedam godina, imao sam svakodnevni posao: čuvao sam vola, dvije krave, magarca i dvije ovce. U tim godinama ja sam bio profitabilna osoba jer sam zamjenjivao radnika. Moji roditelji imali su mnogo posla u polju, nadzirali su me, a ja sam s tim životinjama stvorio poseban odnos, odrastao sam s njima. Do 50-ih, 60-ih godina prošlog stoljeća boškarini su nam bili stoka za rad i jedino prijevozno sredstvo. S parom volova orali smo 2000 četvornih metara dnevno da ne bismo bili gladni. S njima smo radili u šumi, prevozili drva, vozili pšenicu u mlin i natrag brašno, išli u Lovreč, Tinjan… Nije bilo traktora ni kamiona. Istra je nekad imala 60.000 ovih autohtonih goveda, a prije 30-tak godina skoro su neprimjetno nestali. Razvitkom turizma i moderne poljoprivrede boškarini su izgubili svoj smisao. Traktor ga je izbacio iz brazde. Tada sam se sa šačicom entuzijasta priključio spašavanju ove pasmine. Želio sam ponovno čuti topot njihovih kopita na cesti i vidjeti prašinu koju dižu s puta dok hodaju. Danas, kao 70-godišnjak želim održati ovu tradiciju uzgoja i želim da se ona proširi kako bismo zaštitili ovu pasminu i vratili joj broj na nekadašnji.”

Kako kaže Gašparini, boškarin je životinja koja svakodnevno ima svoje potrebe. To nije stroj kojim napraviš posao, parkiraš ga i ostaviš:

“To je živo biće kojem moraš uvijek biti pri ruci, svaki dan. Telić siše svoju majku do šestog mjeseca kad ima oko 200 kg i tada počinje biti samostalan. Odvaja se od majke i počinje uzgajati. Sva moja goveda idu svaki dan na ispašu, puštena su da samostalno traže hranu, travu koju vole. Dodatno ih hranim na način kako su se hranili unazad stotine godina, prirodno, sijenom, bez umjetne hrane i bez ikakvih dodataka. Sve to utječe na njihovo zdravlje i na kvalitetu. Zbog toga je njihovo meso 30-40 posto skuplje, no zato je bolje i ukusnije.”

Marinela Jugovac, uzgajivačica istarskog goveda i boškarina iz sela Bužleti kod Grožnjana, uzgojem se bavi desetak godina. Imaju 23 grla, a u uzgoj je uključena cijela obitelj, njezin suprug, sin i ona: “Odmalena smo uvijek doma imali boškarine, i ja i muž u svom selu. Svi su ih držali. Odrasli smo uz njih. Voli ih i moj sin Mauricio, pa smo se odlučili na to da ih uzgajamo. Imamo potporu općine i županije te Saveza uzgajivača koji radi na zaštiti o očuvanju populacije. Želimo da im se broj poveća što više, zato je uključena cijela obitelj i predani smo tom poslu. Unazad nekoliko godina povećao se broj uzgajivača na našem području. Ljudi su uvidjeli da su ove životinje veliki potencijal. Boškarini su posebne životinje za koje se brzo vežete. Treba paziti na ishranu, da bude prirodna i samo na sijenu i travi. A sve ostalo je ljubav i ljepota.”