Predstava „Bosanska kraljica“, autorice Marice Petrović, bit će izvedena 15. srpnja u Studiju Exit, u sklopu 13. ljetnih večeri. Tu monodramu režirao je Vlado Kerošević, a ulogu Katarine Kotromanić Kosače igra tuzlanska glumica Ivana Milosavljević. Kako je rekla, kroz istraživanje osobnog glumačkog stila na drugom ciklusu studija glume pri ADU-u u Tuzli, nastao je dramski tekst satkan od različitih povijesnih izvora, legendi, mitova te od usmene etno poezije do biblijskih tekstova.

„Za istraživanje i rad na ovom liku potrebno je bilo dobiti i sagledati postojeće povijesne činjenice, okolnosti u kojima je kraljica živjela, razumjeti njen položaj i ponašanje, što je meni kao glumici dalo i veliku odgovornost, ali i motivaciju da predstavim taj lik publici. Predstava obiluje scenskim pjevanjem, plesom i melosom koji je specifičan za različite krajeve Bosne i Hercegovine, održavajući uspomene koje bosanskohercegovački narod gaji još uvijek prema kraljici“, rekla je Ivana Milosavljević. Predstava je zapravo priča o Katarini Kotromanić Kosači iz 15. stoljeća, koja se smatra posljednjom bosanskom kraljicom i čiji se lik i danas poštuje. Ivana Milosavljević objasnila je zašto je važno davati joj pozornost:

„Katarina je rođena oko 1425. godine u Blagaju, u čuvenoj porodici Kosača. Njen otac je bio Herceg Stjepan Vukčić Kosača, a živjela je u periodu koji je bio prijeloman za povijest srednjovjekovne Bosne, kada je bila potresana unutarnjim previranjima, kao i pod velikim pritiskom Osmanlija s ciljem da je osvoje. Za vrijeme života u Bosni bila je omiljena među narodom. To je ujedno razlog da se i danas na području srednje Bosne održavaju uspomene na njen život kroz pjesme i usmena predanja. Svoje vještine poput veza, tkanja, pletenja, znanja i mudrosti prenosila je na narod i bila veoma omiljena. Dolaskom Osmanlija ona je svoje beznađe pretvorila u aktivnost, u otpor, u traženje izlaza zanemarujući svoje potrebe i davajući prednost potrebama svog naroda nad kojim je duboko patila. Ona nije umrla i postala mučenica, nego se za života borila da zaštiti svoj narod, aktivizmom, da održi tradiciju, kulturu, vrati zemlju narodu, svoju otetu djecu. Takva heroina može nam biti putokaz za ljubav prema domovini. Katarina je više nego potrebna danas da nas podsjeti, potakne i usmjeri prema istinskim ljudskim vrijednostima.“

Katarina je, kaže glumica, cijeli svoj izbjeglički život posvetila spašavanju svog naroda i svoje djece iz osmanskog sužanjstva, što i više nego jasno govori o njezinoj povezanosti s djecom te o boli koju je kao majka osjećala zbog njihova gubitka. Uspomene na životni put kraljice Katarine najviše se čuvaju u srednjoj Bosni.

„Kršćanske žene iz Kraljeve Sutjeske i danas nose crne dimije i marame kao znak žalosti za kraljicom Katarinom. Kraljica je tijekom života žene iz tog stolnog grada učila plesti, tkati, zlatovezu, tako ih je obrazovala, što je pomoglo da se direktno poveže s narodom i ostane u sjećanjima. Međutim, o tom srednjovjekovnom periodu i dalje se dovoljno ne piše niti govori, što je ujedno bila i moja motivacija da se održi uspomena na takvu jaku povijesnu ličnost. Povijest piše svoje junake, ali nije nužno da će svako razdoblje priznati iste. Tako i u Bosni“, navodi Ivana Milosavljević.

U BiH, nažalost, ne slavi se baš previše junake koji su zagovarali Bosnu i Hercegovinu kao jednu i ujedinjenu državu. Ivana Milosavljević o tome kaže:

„Kada sam počela raditi na ideji ove predstave, nisam mogla ni zamisliti da će ta monodrama poprimiti današnji oblik, da će izazvati veliki interes javnosti, da će dobiti nagrade i priznanja. Ponosna sam na cijeli tim ljudi koji je sudjelovao u izradi ove predstave, a naročito sam zahvalna Vladi Keroševiću koji mi je dao povjerenje i prepustio mi da svojim idejama i prijedlozima upotpunim lik kraljice. Budući da se u predstavi služim scenskim pjevanjem, igrom i plesom, ovaj lik je iznio pred mene kako odgovornost tako i zahtjeve koje sam kao glumica trebala ispuniti. Predstava je zamišljena tako da se ona budi iz dubokog sna zatičući suvremeno doba u kojem kroz svoj primjer odanosti ohrabruje ljude da ljube zemlju u kojoj su rođeni jer je to nešto po čemu smo isti, konstantno podsjećajući na važnost održavanja prirodnih, historijskih i kulturnih te tradicionalnih resursa.“