Predstava ‘’Mrtvački ples’’ Augusta Strindberga, u produkciji Eurokaza, bit će prva koja će se izvesti na novoj lokaciji, u Hrvatskom inženjerskom savezu u Berislavićevoj 6. Osim što ju je režirao, Borna Baletić u predstavi i igra, a uz Ivana Penovića radio je i dramaturgiju. Uz Baletića, igraju i Iva Kraljević, Luka Bulović, Nataša Kopeč, Matija Čigir i Igor Jurinić.

Borna Baletić je 57-godišnji glumac i redatelj, redoviti profesor glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te bivši dekan te ustanove. Tijekom njegova četverogodišnjeg mandata ADU je doživjela pravu renesansu – otvorene su galerija f8, dvorana za izvedbene umjetnosti f22 i pokrenut je studij plesa. U ovoj Eurokazovoj predstavi Baletić se, nakon niza godina, vraća na scenu kao glumac pa mu je to, kaže, dodatna odgovornost.

NACIONAL: Iako je predstava ‘’Mrtvački ples’’ Augusta Strindberga već imala premijeru, lokacija Centra za kulturu Novi Zagreb neće biti ona u kojoj ćete igrati pa ćete predstavu premijerno zapravo izvesti 10. veljače, na novoj lokaciji – u salonu u Hrvatskom inženjerskom društvu u Berislavićevoj 6. To je posve nova lokacija, nijedna predstava se prije vaše ondje nije izvodila. Kako je došlo do toga?

Željeli smo neki prostor u centru grada, iako je prostor u Remetincu, u tom centru za kulturu, lijep. Međutim, ondje je puno korisnika, naprosto nam je logistički i tehnički bilo lakše u centru. Pogotovo nama koji radimo u nezavisnoj produkciji. Sad ćemo, međutim, morati malo prilagoditi predstavu, naravno. Prostor Centra za kulturu puno je veći od ovog u Berislavićevoj, ima veliko gledalište, veliku scenu. Sve to ćemo sad morati ‘’stisnuti’’ u salon. To je izazov, ali bit će sve u redu.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o takvim alternativnim kazališnim prostorima?

Ja sam uvijek za to. Lijepo je otvoriti prostor koji ti da novi pogled na stvari, novu poetiku.

NACIONAL: Kako publika gleda na to? Je li tradicionalna po tom pitanju?

Ne pretjerano, voli to publika, vole otkrivati nove prostore. Nas koji radimo predstavu jako je zaintrigirao taj novi prostor, htjeli smo vidjeti što nudi, jer to je salon, intimnije je i nije prilagođeno kazalištu – gdje ćeš staviti garderobu, gdje će biti scena. Sve je to zanimljivo.

NACIONAL: I nakon toliko godina, kazalište vas i dalje zanima i inspirira?

Kako ne, to mi je profesija, to mi je život.

NACIONAL: Zašto radite baš ‘’Mrtvački ples’’?

Pa u razgovorima s Brankom Brezovcem iz Eurokaza to se nekako iskristaliziralo. Ponuda je došla od Eurokaza kao producenta, a ja sam prihvatio sugestiju. Nakon tih razgovora odlučili smo i da ja, osim što ću režirati, i igram jednu od glavnih uloga – kapetana Edgara.

NACIONAL: A osim režije i glavne uloge, vi ste i dramaturg predstave. Kako je raditi u trostrukoj ulozi?

Ja jesam redatelj, ali profesor sam na Akademiji dramske umjetnosti i predajem glumu, cijeli život glumim, gdje god mi se ponudi. Uživam u svim tim ulogama. Kod nas je to, međutim, malo drugačije. Ako ne igraš, ljudi te se ne sjete. Tako i mene doživljavaju kao redatelja i profesora, a ja volim glumiti. To je pristup kazalištu koji mi je jako zanimljiv.

Baletić je bivši dekan ADU-a koji je pokrenuo studij plesa te otvorio galeriju F8 i dvoranu F22. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakvo vam je iskustvo s tekstom ‘’Mrtvački ples’’?

Nisam ga dosad radio. Moram priznati da sam se uvijek nekako bojao švedskih autora, čak sam i zazirao od njih. U putovanjima u mladosti bio sam dosta u kontaktu sa Šveđanima i shvatio da imaju drugačiji mentalitet, drugačije pristupaju životu. Ovo što bismo nazvali građanskom kulturom, posebno pitanja obitelji, odnos s djecom, to je posve drugačiji pristup. Mi smo otvoreniji. Mi ne bismo s nekim stvarima polemizirali, prije bismo raskrstili s time, ali oni polemiziraju. Mi bismo, isto tako, neke stvari prešutjeli, a oni bi o tome razgovarali. Stoga sam se uvijek bojao ‘’ući’’ u takav mentalitet, a da ostanem iskren prema sebi, da ne glumim.

NACIONAL: Tekst govori o obitelji, odnosima roditelja s djecom, samoći, na čemu je fokus?

Da, tu su dvoje ljudi, kapetan i njegova žena. Iz priloženog se vidi da ja igram kapetana, imam dugačku bradu. Oni su se iz nekog razloga osamili, ali Strindberg ne želi pretjerano ulaziti u razloge te osamljenosti, ne pojašnjava zašto oni ne vole druge, kao ni zašto ne žele nikamo otići. Nalazimo ih u nekoj situaciji gdje jedno drugog ‘’glođu’’, mrze ili vole. Strindberg ne ulazi u psihologiju likova.

NACIONAL: Stoga niste ni vi?

Ne, zato što je to ono što je zanimljivo. Jer pitaš se vole li se ili se ipak mrze. Ne znaš koja je njihova motivacija, zašto se uništavaju u samoći. Zanimljivo je to što je sve lapidarno, kratko, dijalozi su kratki i nemaju psihološku motivaciju. Kod Krleže se, iako je on bio pod velikim utjecajem Strindberga, ipak sve zna o likovima, sazna se.

NACIONAL: Dobro, on nam je bliskiji.

To svakako, ali ipak je objašnjeno što se događa s likovima. Kod Strindberga to nije tako. Puno je pitanja pa je zato to toliko utjecalo na teatar apsurda, primjerice.

NACIONAL: Ova predstava nije prva koju radite s Eurokazom, kakvo je vaše iskustvo s njima?

Ne radim prvi put, s Brankom Brezovcem radim već dugi niz godina.

NACIONAL: Zašto vam se sviđa ta njihova neobična poetika? Kažu da se ovom predstavom vraćate mainstreamu, što ne znam baš objasniti.

Ne znam ni ja što bi značilo da se vraćamo mainstreamu, ali naraciji sigurno da. U Brezovčevim predstavama koje su obilježile 80-e, postoji želja za razbijanjem slika, razbijanjem dramaturgije. Ja ipak volim linearnost priče, tu sam malo staromodniji, ne idem toliko u performativno.

NACIONAL: Koja je važnost Eurokaza?

Eurokaz je obilježio moje odrastanje, a već sam u nekim godinama. I kao festival i sada kao produkcijska kuća, oni su promijenili naša viđenja, razmišljanja. Bili su uvijek opozicija mainstreamu, što mainstreamu daje legitimitet. Eurokaz je jako važna pojava u kazališnom životu već desetljećima.

NACIONAL: Upoznati ste s problemima financiranja, s otvorenim pismom Eurokaza Zakladi Kultura nova, u kojem ističu probleme oko birokratizacije, ali i nedovoljno jasne i pretjerano brojne kriterije koji se trebaju zadovoljiti, kao i nedovoljno jasna objašnjenja Zaklade.

Upoznat sam i naravno da navijam za to da svatko, pa i Eurokaz, dobije što više novca. Bila bi šteta da se neke institucije gase zbog manjka novca. U Eurokazu, primjerice, radi gomila mojih studenata, pa mi je i zbog toga jako važno da Eurokaz djeluje i da ima novca za rad. Važno je da glumci, redatelji, svi umjetnici, kroz poetiku Eurokaza razviju neke nove vještine i poglede na svijet. Eurokaz bi trebao dobiti dio financijskog kolača koji im pripada.

Javna kazališta, s druge strane, moraju, trebaju dobivati novac jer i oni kroje kulturnu politiku države. Veliko je pitanje kako se taj novac troši, kakav je repertoar, koliko je gledatelja, time će se morati pozabaviti politika. Ne mislim da se nema sluha za alternativu, ali nepravda je u tom segmentu kojiput izraženija, to je sigurno. Isto tako, treba se sjetiti da puno mladih umjetnika koji su tek počeli raditi, na nezavisnoj sceni, jako teško živi.

NACIONAL: Ta nezavisna scena je posljednjih nekoliko godina nevjerojatno živa, ne samo da se osniva puno novih umjetničkih organizacija, već glumci osim što igraju, ujedno i pišu, režiraju, rade mnoge druge poslove, mnogo je novih nekazališnih prostora koji su zaživjeli. Kako gledate na to?

To je nešto najbolje što se moglo dogoditi. Pogledajte Kunst teatar! Oni su pokazali da se može pisati, igrati svoje predstave, raditi sjajne stvari u divnom prostoru.

NACIONAL: Je li to sve bilo iz nužde?

Bit ću bezobrazan pa ću reći da je to zato što se promijenila i klima na ADU. Nekih 60, 70 posto ljudi koji idu u kazalište u Zagrebu imaju neke veze s Akademijom, ostatak dođe s drugih akademija ili izvana. Isto tako, plesna umjetnost je aktivna.

NACIONAL: Za to imate velike zasluge jer se upravo za vrijeme vašeg mandata kao dekana ADU otvorila plesna akademija. Isto tako, za vrijeme vašeg mandata otvorena je i galerija f8, za studente fotografije, kao i dvorana f22, gdje se izvode brojne predstave studenata. Kako gledate na to vaše razdoblje života, te četiri godine kad ste bili dekan?

To je bilo stvarno lijepo razdoblje, jako zanimljivo. Ušao sam u neke svjetove koji su mi dotad bili nepoznati, a to su svjetovi kulturne politike, sveučilišne politike, gradske politike prema Sveučilištu. Nije bilo lako sve to pokrenuti, ali je moguće i to sam želio sam sebi dokazati.

NACIONAL: Jeste li se zamjerili kome putem, je li to nužno ili se može nešto napraviti i bez svađa?

Odjeneš odijelo i staviš kravatu, odeš do gradonačelnika i razgovaraš. Možda su mi neki zamjerili upravo to, što sam imao dobar odnos s gradonačelnikom. Ali nema drugog načina jer nisam radio za sebe, radio sam za studente. Ako imaš viziju, znaš što treba napraviti, znaš cilj i ideš prema tome.

NACIONAL: Sad ste i dalje na ADU, predajete glumu. Što učite studente i što ste od njih naučili?

Sve sam od njih naučio, to je tajna dobrog pedagoga. Učim od studenata, mladi ljudi, mlada energija. Učim od njih, ne pokušavam im docirati. U svakom poslu, a posebno za umjetnost, u pitanju je zaista dosta individualnosti. Sjetim se jednog profesora koji je studente Akademije nazivao pitomcima, kao da su na vojnoj akademiji. Bilo mi je to smiješno, ali zapravo to je slično tome. Ne samo zbog discipline i vještine, nego zbog toga što ih ti ne možeš naučiti kako da vode ratove, možeš jedino voditi svoje. No ti tvoji su prošlost, sad su neki novi ratovi došli, nova oružja, nove taktike. To s pitomcima je zapravo jako zgodno jer ih ne mogu učiti kako se radi kazalište, oni moraju raditi svoje kazalište. Ja im moram samo malo pokazati, usmjeriti ih, pokazati im neki drugačiji pristup.

NACIONAL: Koliko se taj pristup promijenio?

Ne onoliko koliko mislim da bi trebalo.

NACIONAL: Zašto?

Iz istog razloga zbog kojih se stvari na Sveučilištu ne mijenjaju kako bi se trebale. Prije svega, naša misao vodilja treba biti interdisciplinarnost. Dosta smo mi na ADU još zatvoreni sami u sebe. Trudili smo se da se akademije povežu što više.

NACIONAL: Radi se dosta projekata po tom pitanju, mnoge predstave u kojima sudjeluju studenti Muzičke akademije, ADU, Tekstilno-tehnološkog fakulteta i Likovne akademije.

Da, i to je izvrsno. Velika i važna stvar je kad student glume vidi kako neki student svira ili dirigira ili radi scenografiju. Ne samo da to vidi nego svi zajedno sudjeluju u stvaranju predstave, to je odlično iskustvo za sve njih i za njihove mentore. To su velike stvari, počneš razmišljati na drugačiji način, to otvara vidike. Uostalom gomila najvećih redatelja su i glazbenici, likovni umjetnici. Ta interdisciplinarnost je jako važna. Zato mislim da je nezavisna scena tako aktivna, jer takav način rada otvara vidike. To je važno, posebno za kazalište.

NACIONAL: Ima li previše studenata glume, previše akademija u Hrvatskoj?

Oko toga se svi slažemo, ali kako nekome zabraniti da studira ako to želi? Ima li previše akademija? Ima. Ali moja pozicija je ona profesora s akademije u Zagrebu. Zašto bismo mi bili privilegiraniji od drugih gradova? Treba biti oprezan, međutim, jer brojke su velike. Što će svi ti glumci raditi, ne znam.

NACIONAL: Zato sam i pitala je li onolik broj nezavisnih umjetničkih organizacija osnovan iz nužnosti, jer ti ljudi nemaju gdje raditi? Neki su jako kvalitetni, bez sumnje, ali bit će toga pretpostavljam još puno više.

Ako je iz nužnosti, onda je ta nužnost dobra zato što je ipak dosta tih organizacija koje su kvalitetne. Bolje je raditi greške, napraviti lošu predstavu, nego uopće ne raditi. U vrijeme moje mladosti oni koji nisu igrali uglavnom su sjedili po kafićima, nisu radili predstave, čekali su da ih kazališta pozovu. Nezavisna scena je živa i to je jako važno. Ključno je da se akademije profiliraju, kulturnom ili sveučilišnom strategijom. Ako je Osijek napravio izvrsnu stvar uvođenjem lutkarstva, a zaista jest, onda je to put kojim se može krenuti. Ti studenti koji završe lutkarstvo, pa oni su fenomenalni! Što je s glumačkom pedagogijom, primjerice? Mi to nemamo kao neko usmjerenje, za razliku od muzičara koji to imaju, a i likovnjaci. Sad već gotovo 20 godina imamo bolonjski sustav, preddiplomski i diplomski studij, zaista se može diversificirati studij i može se studentu dati mogućnost da odabere pedagogiju. To ga ne mora nužno zakopati pa da se pomisli ‘’aha, ti nećeš biti glumac, već samo pedagog’’. Još uvijek se, nažalost, nismo riješili takvog zatvorenog načina razmišljanja. Na ovaj bi način, zapravo, ti studenti dobili dodatnu vještinu i mogućnost posla ili dodatnog posla. Jer da bi mogao predavati likovnu kulturu u školi, moraš završiti akademiju, isto je i s glazbenom kulturom. A dramske grupe i ostale slične sadržaje predaju profesori hrvatskog. Neka se ne naljute, ali mislim da je to odlična niša za one koji su završili Akademiju dramske umjetnosti.

Borna Baletić u ‘Mrtvačkom plesu’ s kazališnom suprugom Ivom Kraljević kao Alice. FOTO: Marko Milovac

NACIONAL: A kad vi pogledate tu Akademiju danas, posebno nakon vašeg mandata, kad vidite studij plesa, f8, f22, jeste li ponosni?

Jesam, ponosan sam. Vidim da se i dalje lijepo radi. Malo me strah financiranja jer sve se mora i dalje razvijati nakon što se pokrene, ali nova uprava o tome brine. Putem EU fondova bi se moglo dosta napraviti, Sveučilište se treba otvoriti. To ne smiju biti 33 sastavnice koje su svaka za sebe.

NACIONAL: Da se vratimo sad na vas kao glumca. Što vam je u ulozi kapetana u ‘’Mrtvačkom plesu’’ bilo najvažnije, što je bio fokus?

Bilo mi je najvažnije pokazati njega kao toplog čovjeka. Sva ta hladnoća ide iz nekog straha, ali i želje za dokazivanjem. Sve se svodi na njegovu toplinu, ali i na ljubav koju osjeća prema svojoj ženi.

NACIONAL: A njegov odnos s djecom?

U drugom dijelu predstave dolaze i djeca, da. Čovjek se pita što je s tom djecom, zašto su ih odbacili. Djeca donose nešto posve drugačije, nisu tako štura u govoru, ipak su otvoreniji od roditelja. Kod Strindberga je jako bitan taj moral, bijeg od licemjerja. Kapetan bježi od tog licemjerja, ali i sam upada u to licemjerje. Kapetan se bori sam sa sobom, da bude iskren, da nije ičiji, da bude svoj. Ali klopka je to pa ostane u tom braku, to ga tišti jer ženu obožava, ali ne može dobiti ono što očekuje od te ljubavi i te zajednice. Tako da s jedne strane bježi od svega, a s druge čezne za svim time od čega bježi.

NACIONAL: Vi niste bježali od kazališta, kako vam je bilo vratiti se na scenu kao glumac?

Nije to bilo baš jednostavno, moram priznati. To je velika odgovornost, ali mi je jako lijepo s mladim kolegama. Proces rada je drugačiji nego kad režiram, ne stojim sa strane nego sam unutra. Kao i muzičari, sviraš svoje i odgovoran si, ali si ujedno i sa svim drugim muzičarima. To je neka pozicija koja mi se sviđa. Naravno, donosi puno rizika.

NACIONAL: Primjećujete li da glumci u vama vide autoritet?

Valjda, ne igram na to. Ali vjerujem da je to nesvjesno u njima. Zato osjećam i veću odgovornost, želim da se svi dobro osjećamo u svojim ulogama, ne samo glumačkim već i životnim.