Književnik i prevoditelj Borivoj Radaković napisao je ‘Ne plači, dušo’, prvu svoju zbirku kratkih priča nakon 20 godina. Prema njegovu spisateljskom iskustvu, puno je lakše napisati pet kartica romana nego priču od pet kartica. A u novoj zbirci piše o brojnim likovima – voajeru, dementnoj ženi, nasilniku iz tramvaja…

Čovjek koji se proslavio u uskom krugu ljudi kao pisac posmrtnih govora, muškarac koji je spreman ugroziti brak sa ženom koju ne voli da bi otišao na sprovod žene koju je volio, žena koja je do te mjere puna predrasuda prema Srbima da je duboko uvjerena da oni tijekom sprovoda zamijene mrtvace i stavljaju pogrešnu osobu u grob, šezdesetogodišnjakinja koja je u vezi s muškarcem od 25 godina koji ju je sveo na fetiš pa tako mašta o tome da je vidi bez zubala, voajer, dementna žena, nasilnik iz tramvaja… Sve su to likovi nove knjige Borivoja Radakovića „Ne plači, dušo“, prve njegove zbirke kratkih priča nakon 20 godina.

Književnik i prevoditelj Borivoj Radaković rođen je u Zemunu 1951. Diplomirao je južnoslavenske jezike i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Najpoznatija djela su mu roman „Sjaj epohe“ i drama „Dobrodošli u plavi pakao“, praizvedena 13. svibnja 1994. u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Suosnivač je poznatog Festivala alternativne književnosti (FAK) koji je krajem devedesetih promovirao urbanu književnost i čitanje pred publikom.

NACIONAL: Nakon dvaju romana napisali ste zbirku kratkih priča. Što se može reći kratkom pričom, a ne može romanom?

Joj, na to mi je pitanje vrlo teško ukratko odgovoriti. Najbanalnije rečeno – radi se o dvama različitim medijima, ne samo po dužini. Inače ne volim naziv „kratka priča“ jer dolazi iz američke nomenklature, a u nas podrazumijeva prozni tekst od četiri, pet kartica. Amerikancima, koji roman zovu novelom, „kratka priča“ može imati nekoliko desetaka kartica. Preuzevši pojam kratke priče, odveć doslovno smo ga preveli i shvatili pa smo, kolonijalno raspoloženi kakvi jesmo, potpuno odbacili pripovijetku, priču, novelu. To se odrazilo i na proznu praksu jer novele gotovo više nitko ne piše, a događa se da tekstovi koji su objektivno novele dobivaju nagrade kao romani. Ali eto, bez reda govoreći, „kratka priča“ načelno podrazumijeva jednu liniju fabule, može dopustiti više poetskih elemenata negoli roman, drugačije tretira vrijeme… Ali i ima potpunu slobodu ne pridržavati se ijedne od tih kategorija. Samo što to može i roman. To su ljepota i draž književnosti. Ipak, da ne pobjegnem od odgovora, svest ću stvar na najosobnije, na svoje spisateljsko iskustvo: mnogo mi je lakše napisati pet kartica romana nego priču od pet kartica.

NACIONAL: U vašim pričama donekle je prisutna i epidemija covida-19. Znam da imate zazor od epidemije kao književne teme, ali može li ova epidemija ipak biti književna tema i kako tome adekvatno pristupiti? Kakav biste roman na tu temu voljeli čitati?

Svakome tko uopće pomisli pisati o koroni i pandemiji preporučujem da prvo pročita „Kugu“ Alberta Camusa. Meni su takozvane „velike teme“ odiozne, a danas kao da dolaze u prvi plan bavljenja pisanjem. Rat, pokret Me Too i uopće feminističke inicijative, pa i korona, takve su teme i valjda jamče popularnost i prihvaćenost. Odavno se, kad se htjelo pisati „marksističku književnost“, ipak odustalo od takozvane „tendenz literature“ jer je ona potpuna profanacija književnosti. Nužno je da se te teme obrađuju jer književnost ne smije i ne može imati zabrana i dužnost joj je govoriti o svemu, ali mi u nekom vremenu odabiranje tih tema djeluje lažno, pomodno, neiskreno.

‘Ljevica je postala konzervativna i koči razvoj urbaniteta. Ostao sam bez grupacije koju bih mogao simpatizirati. Odavno postoji pojam razočarani ljevičar. E, taj sam’

NACIONAL: Kako uopće odvagnete što je iz stvarnosti vrijedno umjetničke obrade?

Sve je vrijedno umjetničke obrade, dakako, samo naglasak je upravo na umjetničkoj obradi, ponavljam, ne na temi.

NACIONAL: „Mislim da ću potpuno odrasti kada prema smrti ne budem imao stav“, kaže jedan vaš lik u jednoj od priča. Kakav je vaš stav prema smrti?

He, he. Slažem se sa svojim likom. Inače, o smrti ne mislim i ne govorim. Borim se protiv smrti još, evo, za života.

NACIONAL: Neke su od tema vaše nove knjige starost, smrt i bolest. Govorili ste u jednom intervjuu o tome da mnogi stare po određenoj navici i da postoji društveni obrazac starenja. Kako bi trebalo stariti? Kakav je vama osjećaj imati 70 godina?

Moj je otac sa sedamdeset bio starac u svakom pogledu. Ja to nisam. Promatram svoje vršnjake. Mnogi puštaju tipično staračke brkove i brade, izbacuju boje iz svog života i odijevaju samo odjeću sivu, smeđu, crnu, tamnoplavu, teget, kako je nekoć govorila moja mama. Ne izlaze, ne idu u kazalište, kino, na koncerte, čak ni u kafiće. Govore o bolestima, politici i TV-programu. Sve, dakle, što su činili naši stari. Ja, i izvjestan broj mojih vršnjaka, to ne mogu. Ne glumim da sam mlad i ne oponašam nikoga, čak ni sebe kad sam bio mlad. Živim u bojama, ne u tonu. Starost je, nažalost, ton.

NACIONAL: Književnik ste i prevoditelj, jezik vam je jako bitan pa ste tako napisali i roman „Što će biti s nama“ koji se može okarakterizirati kao vrlo uspio jezični eksperiment. Jeste li ikada razmišljali o tome kako biste pisali da vam je neki drugi jezik materinski – recimo, engleski, s kojeg prevodite? U čemu vidite specifične prednosti i potencijal hrvatskog jezika, odnosno, još uže, urbane zagrebačke kajkavštine?

Misao o jeziku ili o jezicima bila bi mi vjerojatno ista. Da sam izvorni govornik engleskog jezika, tražio bih što se sve njime može više reći, a ta bi potraga bila vječna kao i istraživanje u našem jeziku. Ah, što su radili Joyce, Eliot i Pound… Nisam pretenciozan, ali mislim da bih i ja išao tim putem. Odnosno, već idem, ali u našem jeziku kojem se sve više divim. Ne uspoređujem jezike, samo pratim što se njima može izreći. Nešto se bolje može izreći na engleskom, ali nešto, mnogošto, na našem jeziku. Ipak, ima jedna usporedba: engleski se i dalje razvija, naš jezik stagnira, gubi mnoga svojstva koja je imao, iz engleskog preuzima sredstva koja mu nisu bliska. Ha! Najviše se primaju frazemi s interneta koji se vrlo brzo šire, postaju mjera „učenosti“, obaviještenosti… Načas to izgleda kao nemušt prijevod, a potom se uvriježi. Kao, naprimjer, „užurbana ulica“ prema „busy street“ i bezbroj takvih besmislica… Bolje da se zaustavim i ne nabrajam. A zagrebačka kajkavština je doista fenomen – ugrožena je brojčano, guše je mediji koji su gotovo svi odreda štokavski, a najužasnije je kad se političari njome u kičerskom populizmu trude prokajkati. Ali ostaje, mijenja se, oplemenjuje se iz sebe, rekao bih. Karikaturalna je, pak, bila kajkavština svedena na nekoliko arhaizama kojom se služio pokojni Milan Bandić, a ne razlikuje se mnogo u novije vrijeme predsjednik Milanović, koji čak glumeći čovjeka iz naroda, odnosno „dečka s Trnja“, ubacuje i pokoji žargonizam sa zagrebačkih ulica. I jedno i drugo je otužno i bljutavo.

‘Gradonačelnik je zatrpan svime što je loše radio njegov prethodnik, ali je nešto trebao i napraviti. Razočaran sam, ali zasad suzdržan. Kreativnosti i energije nema na vidiku’

NACIONAL: Erotika i seks ulaze u vaše standardne teme. Kakvima vam se čine današnji mladi i njihov odnos prema seksu i erotici u odnosu na vašu generaciju?

Nažalost, o tome nisam kvalificiran govoriti. Ne poznajem ih, ne znam jesu li seksualiziraniji nego što je bila moja generacija. Društvo se, svijet se uvelike promijenio, nekadašnja seksualna revolucija štošta je poboljšala, ali vidim da mnoge stvari treba danas ponovno aktualizirati ili detabuizirati. O seksualnosti svojih junaka rado pišem, odabirem stvari i ponašanja koji nisu sasvim uobičajeni, osluškujem reakcije. Nekima se to što pišem sviđa, nekima ne, neki se ljute na mene… Zapravo, biva kao što je i prije bilo: seksualnost u literaturi je provokativna, ne ostavlja čitatelje ravnodušnima. Pisac se u tome mora moći snalaziti.

NACIONAL: Iako se obično o FAK-u i naslijeđu FAK-a govori pozitivno, od osobe čiji je posao povezan s književnošću čula sam i stav da je FAK uništio hrvatsku književnost zato što je ozbiljna i važna umjetnička vrsta privatizirana i estradizirana. Kako to komentirate?

Ne znam o kome govorite, ali mislim da je ta ocjena potpuno promašena. FAK nije nitko privatizirao ni na koji način. Na FAK-u je nastupilo oko osamdeset pisaca, dvadesetak stranih… Nismo imali, a nismo ni tražili nikakve dotacije, nismo trošili ničiji novac. Konstatirali smo da se spontano rodio nov stil, pravac na kojem smo mnogi već bili i u tri godine smo ga i afirmirali, a da nikada nitko nije govorio protiv drugih. Društvo je bilo šaroliko – od Ive Brešana, Borisa Marune do Jergovića, Tomića, Ferića… od Tonnyja Whitea, Irvinea Welsha, Aleksandra Tišme, Berryja Gifforda do Tanje Gromače i, smijem to valjda reći, mene. Književnost nije estradizirana, ali FAK je bio festival, zaboga, i čitanja su bila javna, pisci su prezentirali i svoj tekst i svoj glas. To se oduvijek događalo, događalo se u svim vremenima, tako se događalo i na FAK-u, događa se i danas na domaćim i svjetskim festivalima. Sâm sam, pak, uvijek volio čuti autora kako čita svoj tekst i sâm vrlo dobro čitam publici to što sam napisao. I još, kaže da je FAK uništio hrvatsku književnost. Neka pogleda kakva je bila proza u hrvatskoj književnosti, neka nabroji više od dvadeset doista relevantnih romana prije nas i neka pogleda što su tekovine FAK-a. Afirmacija proze kao dominantne književne vrste, ustoličenje književnosti kao umjetničke djelatnosti ravnopravne filmu, televiziji, glazbi… Simpatično mi je da netko brani književnost, ali da je brani baš od nas koji je stvaramo, zvuči stupidno i pubertetski.

NACIONAL: Ima li hrvatska književnost budućnost? Kako biste okarakterizirali dominantni književni izraz, koga biste istaknuli od mlađih autora?

Mislim da u ovom trenutku književnost u nas ima svoj proplamsaj. Mnogo je novih pisaca i mnogo je novih romana. Sigurno i poezije, ali je slabije pratim. Ne bih nikoga isticao, ali je očito da je došlo do smjene generacija. Nedavno sam upoznao cijelu jednu generaciju pisaca, sada tridesetogodišnjaka, koji već imaju zrele knjige i uskoro će voditi ovu književnost i ovu kulturu u nove prostore.

NACIONAL: Gradonačelniku Tomaševiću, prema recentnim istraživanjima, pala je popularnost, dosta mu se toga već uzima kao krimen, a prema nekima, nije dovoljno kapacitiran za tu poziciju. Kakav je vaš stav o gradonačelniku, s pozicije glasača, Zagrepčanina i pisca o Zagrebu?

Još malo pa će već godina dana da imamo novog gradonačelnika. Razumijem da je zatrpan svime što je loše radio njegov prethodnik, ali već je nešto trebao i napraviti. Razočaran sam, ali za sada suzdržan. Očekivanja se tope. Kreativnosti i energije nema na vidiku.

NACIONAL: U čemu, po vama, ljevica zakazuje, što ste ustvrdili u jednom intervjuu, i zašto?

Ljevica se odavno ne bavi onime čime se bavila kad je bila ljevica – pravima radništva, prekarijata, migranata, ne problematizira užasnu eksploataciju, ne bavi se raspodjelom društvenog dohotka, društvenom pravdom, oporezivanjem, ne prokazuje pljačku, korupciju, kriminal… Postala je konzervativna i koči razvoj urbaniteta. Ostao sam bez grupacije koju bih mogao simpatizirati, odavno više nisam ljevičar koji svoje ljevičarenje formira i stasava u nekoliko kafića u kojima istomišljenici znaju sva pitanja i odgovore. Odavno postoji pojam „razočarani ljevičar“. E, taj sam.

NACIONAL: A predsjednik Milanović i njegove najnovije izjave, je li on za vas i dalje ljevičar?

Kako god to sada zvučalo, nikada ga nisam vidio kao ljevičara, kao što nisam volio što je SDP uzurpirao ljevicu. Bila je to stranka sa svojim uplašenim i bezidejnim predsjednicima koja se gubila u mlakoj vodi socijaldemokracije. Pošteni ljevičar u socijaldemokratima vidi možda slatkorječive, ali kukaveljske mekušce, uvijek izdajice lijeve misli koji će lako otići udesno. Predsjednik Milanović, uostalom, ni sam sebe nije vidio kao ljevičara.

‘Karikaturalna je bila kajkavština Milana Bandića, a ne razlikuje se puno ni predsjednik Milanović, koji glumeći dečka s Trnja ubacuje žargonizam. Oboje je otužno i bljutavo’

NACIONAL: Zadržimo se još malo na ljevici. Najljevije što postoji je anarhizam, jeste li vi stvarno anarhist, kako vas nerijetko predstavljaju, i što to točno za vas znači?

Anarhizam je danas vrlo raznolik, često i kontradiktoran unutar sebe tako da ga je teško svesti na jednu definiciju. Anarhist je onaj tko ne priznaje važnost vlasti, države, nacije, vjere, već ih smatra sistemom represije, izrazito se suprotstavlja eksploataciji i dokidanju proizvođača i radnika, nacionalizmu, šovinizmu, rasizmu, militarizmu, depopulaciji… deforestaciji, uostalom.

NACIONAL: Kako živite i provodite dane u pandemiji, uspijevate li sada, kada je situacija ipak normalnija, nastupati sa svojim bendom BoraBora? Radite li na nekom novom rukopisu, možete li reći više o tome?

Cijepio sam se triput i osjećam se sigurnije nego prije godinu dana. Stoga se više krećem i susrećem s ljudima, obnavljam zamrla prijateljstva. Nedavno sam imao promociju knjige, došli su dragi ljudi, sve je djelovalo kao da se nešto od prijašnjeg života vraća. Što se benda BoraBora tiče, nadam se da ćemo se moći ubrzati, uvježbati svoj repertoar i pokazati se pred publikom negdje na proljeće. Do tada, tko nas želi vidjeti, može nas naći na YouTubeu. U međuvremenu radim na novom romanu o čovjeku u godinama koji želi napraviti recitatorski zbor jer se čitajući jedan tekst Augusta Cesarca informirao o izvjesnom Serjožnjikovu i njegovu „Teatru čteca“. Odavno me ta stvar privlači i mislim da je sada došao čas da taj roman napišem.