Međunarodni monetarni fond još je lani uvrstio Hrvatsku u napredna gospodarstva, skupinu koja broji ukupno 41 najrazvijeniju državu, a sve tri rejting agencije svrstale su Hrvatsku na razinu na kojoj su Poljska, Portugal i Španjolska

Ekonomski stručnjaci zdravlje i dinamizam pojedinih gospodarstava vrednuju i metodologijom u javnosti poznatoj kao “pačji test”. Prema tom je testu ptica koja izgleda, pliva i kvače kao patka, vrlo vjerojatno upravo – patka. To znači da se stanje i perspektive razvoja nekog gospodarstva tumače temeljem ekonomskih pokazatelja i statistika poput rasta BDP-a, inflacije, nezaposlenosti, javnog duga ili stanja platne bilance. No te su statistike rijetko jednoznačne – ekonomisti imaju “dvije ruke” pa, primjerice, snažan gospodarski rast i niska nezaposlenost automatski izazivaju bojazan od pregrijavanja gospodarstva, inflacije ili produbljivanja vanjskih neravnoteža.

“Čaše” koje ekonomisti promatraju najčešće su poluprazne, ili eventualno polupune. Ipak, kad o domaćem gospodarstvu razgovaram sa stručnjacima iz međunarodnih financijskih institucija, investicijskih fondova koji ulažu u vrijednosne papire ili rejting agencija, ti su razgovori neuobičajeno pozitivno intonirani. Redovito čestitaju na relativno visokim stopama rasta koje su već četvrtu godinu pri europskom vrhu. Isto tako, hvale osjetno povećanje BDP-a po stanovniku, koji je s razine otprilike dvije trećine prosjeka EU-a prije nekoliko godina, dogurao na domak tri četvrtine tog prosjeka. Analitičari i stručnjaci posebno cijene što je taj rast ostvaren uz kontinuirano pozitivan saldo na tekućem i kapitalnom računu platne bilance pa su tako potraživanja prema inozemstvu, što se uglavnom odnosi na inozemnu imovinu HNB-a i banaka, premašila iznos hrvatskog inozemnog duga. Istovremeno, broj nezaposlenih se smanjio na najnižu razinu od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, iako treba uzeti u obzir da su to smanjenje potpomogli nepovoljna demografska kretanja i intenzivno iseljavanje nakon ulaska u EU. Snažan rast je, uz povišenu inflaciju u prethodnim godinama, omogućio i da se udjel javnog duga u BDP-u znatno smanji bez pretjeranih odricanja. A ove se godine osjetno smanjila i inflacija, koja se mjerena nacionalnim indeksom potrošačkih cijena, što je relevantan pokazatelj za domaće potrošače, zadnjih mjeseci vrtjela oko “magične” brojke od 2 posto. Sve navedeno potaklo je Međunarodni monetarni fond da još lani uvrsti Hrvatsku u napredna gospodarstva, skupinu koja broji ukupno 41 najrazvijeniju državu. Na gospodarski su napredak nedavno reagirale i sve tri rejting agencije svrstavanjem Hrvatske na istu razinu na kojoj su Poljska, Portugal i Španjolska. Troškovi zaduživanja za Hrvatsku još su lani anticipirali pomak pa su se praktički izjednačili s troškovima zaduživanja spomenutih zemalja.

Takve, pozitivne ocjene hrvatskog gospodarstva u domaćem medijskom prostoru često udaraju u neprobojne barijere onkraj kojih kao da vrijede drugi zakoni. Povoljni pokazatelji gospodarskog stanja u javnosti se redovito suočavaju s pitanjem – kada će se napokon ti pokazatelji odraziti i na životni standard građana? Navedeno uvijek implicira da se životni standard građana pogoršava ili da u najboljem slučaju stagnira. Raspoložive brojke pokazuju upravo suprotno – iz njih je itekako vidljivo poboljšanje standarda. Realne plaće tako trenutno rastu po dvoznamenkastim stopama koje nisu zabilježene još od druge polovine 1990-ih. Taj porast nije samo nadoknadio kratkotrajno smanjenje kupovne moći plaća koje je prouzročila povišena inflacija, nego ih je doveo čak i iznad razine na kojoj bi realne plaće bile da su proteklih godina pratile pred-pandemijski trend rasta od otprilike 3 i pol posto godišnje. Pritom su, zbog povećanja minimalne plaće, najsnažnije rasle plaće na donjem dijelu distribucije, odnosno plaće radnika s najmanjim primanjima. Osjetno poboljšanje standarda vidljivo je i u raznim drugim statistikama. Osobna potrošnja se snažno povećava i glavni je pokretač rasta gospodarstva. Potrošački optimizam pogurao je rast gotovinskih kredita preko stope od 15%, što je daleko najsnažniji porast još od razdoblja neposredno pred globalnu financijsku krizu. Po sličnoj stopi, 14 posto, povećao se u dvanaest mjeseci između listopada prošle i rujna ove godine i broj novoregistriranih vozila, čime je premašio brojku od 62 tisuće. S druge strane, zaduženost po kreditnim karticama i prekoračenjima na tekućim računima se smanjuje. Sve statistike koje mjere dohotke i potrošnju konzistentno upućuju na snažno povećanje realnih prihoda stanovništva, potrošačkog optimizma i osobne potrošnje. Usporedno s time se i štednja postupno oporavlja s niske razine na koju je pala na vrhuncu inflacije.

Koji je izvor tog raskoraka između brojki i dojma? Možemo nagađati o dvije skupine uzroka, iako bi radne hipoteze svakako valjalo detaljnije istražiti. Prva je skupina uzroka na neki način univerzalna i vezana uz povišenu inflaciju. I u razvijenim je zemljama rasprostranjena percepcija erozije životnog standarda u ovoj epizodi povišene inflacije. Ta je percepcija prisutna i u zemljama u kojima su realni dohoci rasli, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Izgleda da radnici rast nominalnih plaća doživljavaju kao nagradu za uložen trud, a inflaciju kao nepošteno otimanje teško zasluženih povišica. No u stvarnosti je većina porasta nominalnih plaća tek puka kompenzacija za povišenu inflaciju. Jaz između stvarnog kretanja inflacije i dohodaka i njihove percepcije je dobro poznat i dokumentiran fenomen, ali nitko se još nije domislio kako ubrzati prilagodbu građana na trajno višu razinu cijena, odnosno približiti percepciju promjene realnih dohodaka njihovu stvarnom porastu. Druga skupina uzroka u većoj se mjeri vjerojatno tiče Hrvatske. Prije nego što se u proteklih nekoliko godina domaće gospodarstvo premetnulo iz “ružnog pačeta” u labuda, dugo je vremena čamilo u “zamci srednjeg dohotka”. Apsolutna razina plaća je i dalje relativno niska kao odraz tog dugotrajnog zaostajanja. Primjerice, bračni par s jednim zaposlenim roditeljem na prosječnoj plaći i dvoje djece lani je u Hrvatskoj uprihodio nešto manje od 15 tisuća eura, što je otprilike 44 posto dohotka identične obitelji na razini prosjeka EU-a. Tek su tri članice EU-a zabilježile nižu razinu plaća. Niža razina cijena u Hrvatskoj u odnosu na prosjek EU-a donekle umanjuje razliku u kupovnoj moći prosječne plaće, ali ona je naglašena i ako se u obzir uzme veća kupovna moć eura u Hrvatskoj. Dugotrajna, doslovno višedesetljetna stagnacija dohodaka koji bi se nakon svake uzlazne faze ponovo smanjili, doveli su do razočaranja i frustracije uz duboko ukorijenjeno nepovjerenje u nositelje ekonomske politike, a posredno možda i u same gospodarske pokazatelje.

Nekoliko godina uzleta ne znači održavanje putanje rasta na kojoj će naše gospodarstvo dostići gospodarstva najrazvijenijih zemalja. No postoje dobri razlozi zbog kojih bi se ovaj ciklus rasta mogao razlikovati od prethodnih. Ovaj put rast se temelji na zdravim ekonomskim fundamentima. Uz dobre ekonomske politike, proteklih je godina znatno pomogao jedinstven stjecaj povoljnih okolnosti. Turizam se oporavio najbrže na Mediteranu, unatoč znatno snažnijem povećanju cijena za turiste u odnosu na konkurentske zemlje. Također, priljevi sredstava iz europskih fondova dosegli su vrhunac, i premda se narednih godina ne bi trebali znatnije smanjivati, prilično je izvjesno da se neće ni povećati. Konačno, ovakvim dobrim rezultatima pomoglo je uvođenje eura kao i ulazak u područje Schengena. Rezultanta svih navedenih silnica bio je snažan vjetar u jedra kakav teško da će se ponoviti. No koristi od ulaska u eurozonu i Schengen su trajne i neće nestati, a umješnost u gospodarskom upravljanju mogla bi nadomjestiti neke od silnica rasta koje će postupno gubiti snagu te pomoći u suočavanju s izazovima, često nepredvidljivim, koji nas čekaju. Kao prvi korak prema boljem gospodarskom upravljanju pomoglo bi da se krenemo usuglašavati oko dijagnoze stanja i problema. Ukratko, pomoglo bi da patke nazivamo – patkama.