Među onima koji su nakon razornog potresa koji je 29. prosinca 2020. poharao Petrinju ostali bez svega je i liječnička obitelj Vrga, čija je kuća u samom centru grada skoro do temelja srušena. Od petero članova obitelji Vrga četvero je liječnika koji rade u Općoj bolnici Sisak, a i najmlađi sin je student završne godine Medicinskog fakulteta u Osijeku. Svi su sve vrijeme pandemije, bez dana izostanka, bili sa svojim pacijentima, a nakon potresa je stariji sin, kirurg, na biciklu jurio iz Petrinje u sisačku bolnicu kako bi pomogao stradalima. I kada je centar Petrinje poharao potres – osim Borisa, koji je trenutak potresa doživio u opasno uništenom stanu – članovi obitelji bili su na svojim radnim mjestima i tek su naknadno saznali da se zapravo nemaju kamo vratiti.

Liječnik specijalist pulmolog, pjesnik, pisac, osnivač kulturnih časopisa, autor nekoliko monografija o petrinjskim slikarima i jedan od stupova petrinjskog kulturnog života, Boris Vrga drugi put proživljava gubitak doma. Morao ga je napustiti i 1991; bio je tada dragovoljac Domovinskog rata, obitelj mu je godinama bila u progonstvu, a kada su se 1995. vratili u voljenu Petrinju, podigli su sve iz pepela i krenuli u novi život. Neizlječivi lokalpatriot i zaljubljenik u Petrinju, u kojoj je završio gimnaziju i kojoj se naposljetku vratio, Boris Vrga se, uz svoje liječničko zvanje, posvetio očuvanju kulturne baštine grada.

Pjesme piše od 1979. godine, a 1993. je s književnikom i slikarom Josipom Stanićem Staniosom pokrenuo Generacije – časopis za kulturu, književnost i duhovni identitet grada Petrinje. Od 2011. izdaje i uređuje časopis Kupa, a bio je i član redakcije zagrebačkog časopisa Haiku.

Objavio je brojne monografije petrinjskih i sisačkih slikara s kojima je prijateljevao i čija djela je, kao strastveni kolekcionar, godinama sakupljao – Gašpara Bolkovića Pika, Ivana Antolčića, Milana Steinera, Vilima Muhe, Marijana Glavnika, Lovre Findrika, Đorđa Petrovića – kao i monografije „Stoljeća petrinjske likovnosti“, „Petrinjski atelijeri“ i „Trideset godina Galerije Krsto Hegedušić“. Autor je knjige „Tuberkuloza i likovnost“ te stručnih medicinskih knjiga „Ambrozija, nevidljivi napadač iz prikrajka“ i „Sedamdeset godina pulmologije u Petrinji“. Objavljivao je panorame sisačkog, pokupskog i banijskog pjesništva i pisao za različite likovne časopise, pjesme su mu objavljivane u antologijama i zbirkama, a kao scenarist i autor surađivao je i s Hrvatskom televizijom. Dakle, homo universalis, renesansnog tipa.

Iako je nakon potresa u Petrinji nastojao ostati racionalan, priznaje da mu je bilo teško koncentrirati se na razgovore ili intervjue jer je šok bio prevelik. U razgovoru za tjednik Nacional – koji je uslijedio nakon potresa od 5 stupnjeva po Richteru prošloga tjedna – Boris Vrga govorio je o zapuštenom urbanitetu Petrinje, suživotu Hrvata i Srba, uništenoj kulturnoj baštini toga kraja i političkim igrama koje su do toga dovele.

NACIONAL: U ovom potresu ostali ste bez doma. Rekli ste dan poslije da ste ni na nebu ni na zemlji, da ne znate kako ćete organizirati život i da vam je sve skupa previše jer ste to već jednom prošli. Kakva je sad situacija? Jeste li se negdje smjestili, gdje ćete živjeti?

Vaša konstatacija da sam ostao bez doma potpunija je i kompleksnija nego da ste rekli da sam ostao bez svoga stana, odnosno stambene zgrade u kojoj sam živio, s obzirom na to da ona u sebi, osim fizičkog gubitka, uključuje i onaj psihološki koji u sebe integrira brojne duhovne dimenzije bića. Kada to kažem, onda zapravo želim istaći da je dom prostor u kojem sam formirao obitelj, podizao djecu, kreirao atmosferu i okružio se dragim predmetima. Gubitak doma stavio me je u poziciju egzistencijalnog vakuuma u kojem, osim gubitka materijalnih dobara, trpim i gubitak duhovnih zračenja i silnica. Takav osjećaj otežava činjenica da sam sve to već jednom prošao, kada sam 1991. godine također ostao bez doma i živio četiri godine kao prognanik u Zagrebu. Sadašnja situacija je traumatična jer još nisam našao prostor u kojem ću živjeti, tim više što mi ni majčin stan po procjenama statičara nije siguran za življenje. Privremeno sam smješten kod prijatelja u Kalinovici kod Sv. Nedjelje, a gdje ću živjeti, to još uvijek ne znam jer sam profesionalno vezan uz Sisak i Petrinju. Osim toga, unatoč svemu neugodnom što sam doživio, ne bih se želio previše fizički udaljavati od Petrinje u kojoj sam svakoga dana.

NACIONAL: Zar se trebala dogoditi katastrofa ovakvih razmjera da predstavnici najviše vlasti napokon posjete Petrinju i Banovinu nekoliko dana zaredom i uvjere se koliko je taj prostor zapušten, a tako je već 25 godina? Bili ste prilično ogorčeni nakon svega. Što vas je najviše pogodilo?

Potres koji je zadesio Petrinju otkrio je svu nebrigu vlasti za taj grad i područje Banovine koje je tijekom posljednjih desetljeća doživjelo nevjerojatan ekonomski i demografski nazadak. Petrinja je još 1903. imala željezničku vezu sa svijetom, a od 1995. je više nema. Ne treba posebno naglašavati koliki je to, u suvremenom svijetu u kojem se svi bore za prometne veze, civilizacijski korak unazad. Petrinja je do rata imala dvije specijalne bolnice (plućnu i psihijatrijsku), a danas nema nijednu. Od plućne bolnice ostao je tek plućni odjel koji je dio sisačke Opće bolnice. U gradu je postojao Medicinski centar koji je pružao cjelokupnu izvanbolničku i bolničku zdravstvenu zaštitu stanovništvu, a danas imamo tek Dom zdravlja, koji je u funkcionalnom smislu na osjetno nižem nivou. U gradu više ne postoje ni sud niti gimnazija kao samostalna škola, a jedna od najpoznatijih preparandija na hrvatskim prostorima, petrinjska Pedagoška akademija, postala je nesamostalna depandansa zagrebačkog Učiteljskog fakulteta. Sportski život je također regresirao, naročito hrvanje. Podsjećam da su petrinjski hrvači bili višestruki prvaci bivše države i donosili su u grad olimpijske medalje. Tvornica Gavrilović koja je nekada zapošljavala preko 3000 radnika i bila motor svekolikog razvitka Petrinje i Banovine, sada angažira tek oko 500 ljudi. Vlasnik tvornice potpuno je zanemario kooperaciju od koje su nekada živjela sela oko Petrinje. Propalo je transportno poduzeće Slavijatrans, svojedobno jedno od najvećih transportnih poduzeća u bivšoj državi. Sve to dovelo je do demografske katastrofe Banovine na kojoj danas imate preko dvadeset sela bez ijednog stanovnika. Sve te činjenice potvrđuju vašu tezu o hotimičnoj ili nenamjernoj zapuštenosti Petrinje i to me kao čovjeka koji živi u Petrinji i koji je svoju djecu usmjeravao na to da svoj život vežu uz ovaj grad, posebno pogađa.

NACIONAL: Bio je ogorčen i gradonačelnik Darinko Dumbović, čak je u svojoj emotivnoj reakciji želio odbiti pomoć od 30 milijuna kuna. Kako komentirate reakciju državnih institucija koje ni tjedan dana nakon potresa nisu uspostavile sustav?

U potpunosti razumijem emotivnu reakciju gradonačelnika Dumbovića kojem se svota od 30 milijuna kuna učinila neadekvatnom i neproporcionalnom u odnosu na stupanj oštećenja grada i činjenicu da je epicentar ovog razornog potresa ipak bio i još uvijek jest u Petrinji. Potres je povijesno lice Petrinje učinio neprepoznatljivim i svota potrebna za obnovu grada zasigurno će trebati biti puno, puno veća. Državne institucije uspostavile su sustav pomoći koji je, unatoč stanovitim manjkavostima, na koristi potrebitim stanovnicima, pa vjerujem da je ta svota tek početna, namijenjena rješavanju gorućih problema u aktualnoj situaciji. No činjenica da se katastrofa proglasila kasno i da se razrješenje sudbine grada i njegovih stanovnika namjerava rješavati po načelu postupnosti, a ne maksimalno moguće hitnosti, ne ostavlja previše prostora za nadu da ćemo tako brzo ponovno imati svoje domove.

NACIONAL: Je li vas iznenadila eksplozija solidarnosti građana Hrvatske? Je li barem to u vama probudilo neku nadu?

Odista, „eksplozija solidarnosti“ pravi je naziv za reakciju građana iz svih dijelova Hrvatske i može se reći da je potres ujedinio Hrvatsku. Posebno me je iznenadila reakcija pojedinih dalmatinskih gradova koji se žele uključiti u obnovu grada tako da na sebe preuzmu izgradnju jedne do dviju kuća. Tu inicijativu treba svesrdno podržati jer ona ubrzava proces obnove, ali i učvršćuje regionalne i humane veze između kontinentalne i jadranske Hrvatske. Taj, doslovce, nalet interesa, empatije i brige za ranjeno područje i stradale ljude, nešto je čime se kao građani Hrvatske možemo ponositi i budi nadu koja, nadam se, neće okopnjeti u sudaru s papirologijom i državnom birokracijom, koje bi u slučaju ove prirodne katastrofe trebalo ograničiti na minimum. Vjerujem da je upravo svijest ljudi o ratnim stradanjima Petrinje i njenih građana, na neki način inducirala taj stupanj solidarnosti. Pritom ne treba zanemariti činjenicu da je 1982. Petrinju također zadesila prirodna katastrofa – tzv. pijavica, poznatija pod nazivom tornado – koja je oštetila preko 500 kuća u centru grada i ozlijedila nekoliko desetaka ljudi. Mogu reći da sam i sȃm naišao na izuzetnu solidarnost i sućut kolega liječnika, književnika i brojnih drugih dobrih ljudi koji mi pomažu i podržavaju me na razne načine pa koristim ovu prigodu da im se svima – u svoje i u ime svoje obitelji – javno zahvalim.

NACIONAL: Spomenuli ste i ‘91. Vi ste liječnik, primarijus, pulmolog, živjeli ste i u Karlovcu i u Zagrebu. U kakvom vam je sjećanju ostalo to ratno razdoblje, kao i ono nakon rata, i što možete reći o suživotu Srba i Hrvata danas u Petrinji?

U Zagrebu sam živio silom prilika, kao student i kasnije prognanik. Direktno s kupske bojišnice, u lipnju 1992. dobio sam radnu obavezu i pridijeljen na rad u Specijalnu bolnicu za plućne bolesti u Rockefellerovoj ulici, gdje sam radio do 1999. bez mogućnosti da kao liječnik iz područja tzv. posebne državne skrbi budem primljen u stalni radni odnos. Kada sam 1999. povučen na rad u Petrinju, nisam imao gdje raditi jer bolnica nije bila obnovljena, a kako su mi i primanja bila svedena na trećinu dotadašnjih, to sam se iz egzistencijalnih razloga 2000. odlučio profesionalno vezati uz Karlovac, sedam punih godina putujući tamo iz Petrinje. Zbog gubitka doma i spomenutih profesionalnih okolnosti u ratno i rano poratno vrijeme, to razdoblje nije mi ostalo u posebno lijepoj uspomeni. Što se tiče suživota Hrvata i Srba u Petrinji, ne znam ni sam što da vam kažem. Kao liječnik humanist ne prilazim ljudima s tih odrednica. Ni prije rata, a ni sada ne znam koje su nacionalnosti moji suradnici, a pogotovo pacijenti. Da bi postojao nacionalni suživot, odnosi bi trebali biti donekle iznivelirani, a kao što i sami znate, isti nerijetko nisu takvi. Mislim da su multietničnost, multikonfesionalnost i multikulturalnost bogatstvo svake sredine i da na tome treba još više uznastojati. Žao mi je što je židovska komponenta Petrinje – koju predstavljaju tragična dječja glumica Lea Deutsch, glumac Marijan Lovrić, kipar Viktor Samuel Bernfest, petrinjski Steineri s kojima je rodbinski bio vezan veliki hrvatski slikar Milan Steiner, trgovačka obitelj Koestler i drugi – potpuno nestala iz života grada.

NACIONAL: Koliko se Petrinjaca uopće vratilo i koliko se promijenila demografska slika, zbog useljenika iz BiH? Jesu li oni prihvatili petrinjske običaje, osjećaju li se Petrinjcima?

Ne treba dvojiti da se imigracijom stanovništva iz raznih dijelova bivše države promijenila demografska slika Petrinje, tim više što se znatan dio Petrinjaca nakon rata nije vratio u grad. Nemali dio doseljenika participira, shodno vlastitim mogućnostima i preferencijama, u pojedinim običajnim petrinjskim manifestacijama.

NACIONAL: Veliki ste ljubitelj i poznavatelj petrinjske kulture, osobito likovne kulture, autor brojnih monografija, pokretač kulturnih časopisa, pisac knjiga s područja medicine. Što možete reći o uništenom urbanitetu Petrinje u posljednjim trima desetljećima i zašto se to, po vašem mišljenju, događalo? Naime, vlasti su se mijenjale, a odnos prema Petrinji i ovom kraju nije.

Petrinja ima vrlo bogatu kulturnu tradiciju koju su zajednički izgrađivali svi njezini žitelji, neovisno o svom nacionalnom predznaku. Osobito je bogata književna i likovna tradicija, u kojoj značajno mjesto zauzimaju avangardne tekovine među koje ubrajam „zenitističke večernje“ Marijana Mikca, kubokonstruktivističke slike Đure Tiljka i ekspresionističke slike Zlatka Šulentića. Ne smije se zaboraviti ni bogata glazbena tradicija. Petrinja je sijelo pučkih lončara i doajena hrvatske umjetničke keramike. Petrinjska fontana Ferde Ćusa je, prema nekim mišljenjima koje osobno uvažavam, jedna od najljepših europskih fontana. Svjetski značaj dostigla je petrinjska Ženska udruga za promicanje kućne tekstilne industrije, koja je osnovana pet godina prije zagrebačke, afirmirajući ideju o ženskom autorstvu i kreativnoj moći žena. Njezina predvodnička uloga u europeizaciji petrinjske folklorne tradicije honorirana je nagradama na izložbama dekorativne umjetnosti u Torinu 1911. i Parizu 1925. Nažalost, bogati petrinjski urbanitet je, kao što i sami vidite iz navedenih primjera, stvar prošlosti, jer sadašnjost nije u stanju afirmirati petrinjski ambijent kao prostor sposoban za inovacije na nacionalnom planu. Činjenica jest da se ignorantski odnos politike prema Petrinji nije bitnije mijenjao, neovisno o tome je li na vlasti bila lijeva ili desna politička opcija. Prave razloge nepostojanja senzibiliteta i interesa za petrinjski lokus nažalost ne znam i volio bih da mi ih netko otkrije.

NACIONAL: Što je sve od kulturne baštine nepovratno uništeno u ovom potresu i ima li nade da će to biti obnovljeno u nekom razumnom roku?

U ovom času bilo bi preuranjeno reći koji je i koliki dio petrinjske kulturne baštine nepovratno uništen, jer potresi još uvijek nažalost traju i rezultiraju novim oštećenjima. Najviše su stradale stare kasnobarokne i klasicističke zgrade u centru grada koje su zaštićeni spomenici kulture i koje su se srušile kao kule od karata. Teško je definirati vremenski rok u kojem bi se nepovratno uništena graditeljska baština trebala obnoviti prema europskim standardima, s ugradnjom sigurnosnih elemenata. Građani žele da se ista obnovi po hitnom postupku, a preostaje vidjeti koji će tempo odabrati oni koji upravljaju javnim i proračunskim financijama. Galerija „Krsto Hegedušić“ također je stradala, a njezin je fundus bez većih oštećenja evakuiran u Klovićeve dvore. Kako i sam posjedujem likovnu zbirku, mogu reći da je četvrtina zbirke nepovratno uništena. Druga četvrtina je nedostupna čak i Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja. Preostalu polovinu je moja obitelj, bez pomoći društvenih institucija, svjesna životne opasnosti kojoj se izlažemo, uspjela evakuirati i smjestiti na sigurno. Kako sam istodobno i bibliofil, to mi je nekoliko tisuća knjiga, među kojima ima i raritetnih, još uvijek „zarobljeno“ u srušenom domu, izloženo teretu, kiši, vlazi, prašini, a samim time i nepopravljivim oštećenjima. Ono što smo uspjeli izvući, izvlačili smo s uvjerenjem da treba spašavati i duhovnu komponentu grada koja je, u nekom civilizacijskom i kulturološkom smislu, važna gotovo kao i fizička, ako ne i značajnija, barem kad je urbana budućnost Petrinje u pitanju.

NACIONAL: Mnogi veliki petrinjski slikari, umjetnici i intelektualci više nisu živi. Postoje li u Petrinji danas mlade snage, intelektualci koji žele očuvati petrinjsku kulturnu baštinu i na njoj raditi?

Osim već vremešnog arhitekta Davora Salopeka, promotora građenja kuća u dosluhu sa zavičajnom tradicijom, gotovo ne znam nikoga mlađeg koji bi radio na očuvanju petrinjske kulturne baštine. Profesor Mato Bučar istraživač je flore i faune Zrinske gore i aktivist njezina proglašenja regionalnim parkom prirode. Kako će se u nju uklopiti skladištenje nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, koja je dio Zrinske gore, ozbiljno je pitanje za stručnjake, tim više što se u njenom podnožju zemlja lomi i otvara velike kratere i što ne znamo kada će se i u kojoj snazi potresi ponoviti.

U poslijeratnom razdoblju afirmirali su se na poetskom planu Miroslav Kirin i Monika Herceg, no oni žive i djeluju u Zagrebu i tek povremeno dolaze u Petrinju. Promocijom petrinjske kulturne baštine bavi se Turistička zajednica grada Petrinje i nedavno osnovani Interpretacijski centar baštine Banovine.

NACIONAL: Uništena je i županijska bolnica u Sisku te liječnici i medicinsko osoblje rade u nemogućim uvjetima. Kako izgleda vaše radno mjesto, imate li uopće gdje primati pacijente i zašto sve do danas nova bolnica nije dobila uporabnu dozvolu?

Točnije bi bilo reći da su pojedini paviljonski objekti sisačke bolnice izvan funkcije. Sačuvani dio funkcionira zahvaljujući nadljudskim naporima medicinskih djelatnika, itekako zamorenih višemjesečnom borbom protiv pandemije covida-19. Možemo se nadati da će isti biti brzo obnovljeni i privedeni medicinskoj svrsi. Vjerujem da će u najkraćem mogućem roku biti obnovljena tzv. petrinjska nova bolnica, namijenjena liječenju plućnih bolesnika, čija se tradicija u Petrinji odvija u 75-godišnjem kontinuitetu. Projektirana od specijaliziranih arhitekata, građena nakon skopskog potresa, doživjela je relativno brzo obnovljiva oštećenja. Županijska skupština pred nekoliko je godina donijela odluku o ponovnom osnivanju „plućne bolnice“ u Petrinji, no ta odluka, nažalost, još nije provedena u djelo. Kažem nažalost jer plućne bolesti, u koje uključujem i trajne plućne komplikacije preboljelog covida-19, s kojima smo se već imali prigodu susretati, dominiraju u slici zdravlja i mortalitetnoj statistici Sisačko – moslavačke županije.

NACIONAL: Koliko političko prepucavanje između stranke na vlasti u državi i županiji i onih koji su na vlasti u Sisku i Petrinji, šteti prosperitetu tih gradova?

Ne treba dvojiti o tome da pojava o kojoj govorite ima štetan utjecaj na urbani prosperitet i jednog i drugog grada. Za dobrobit građana takvu praksu treba što prije dokinuti i konačno shvatiti da u jednom i drugom gradu žive ljudi i da se primarno treba aktivno postavljati prema rješavanju njihovih potreba. U tom smislu, potres bi trebao biti prijelomna točka da se prekine s takvom praksom, da se konačno uspostavi efikasna razvojna strategija i scenariji održiva opstanka ljudi na ovom trusnom tlu.

NACIONAL: Sa svih strana čujemo komentare stručnjaka i građana o budućoj obnovi. Svi se slažu s time da ako ona ne bude gotova u nekoliko godina, u Petrinji više neće imati tko živjeti. Što mislite o tim tvrdnjama i vjerujete li da je ovaj potres možda doista bio okidač za neki novi početak?

U odgovoru na vaše pitanje ne želim biti neutemeljeni optimist niti bezrazložni pesimist. Osjećaj za realnost govori mi da je Petrinja u poslijeratnom razdoblju deindustrijalizirana i da kroz cijelo to razdoblje tu nisu ustoličene nijedna moderna tehnologija ni efikasna razvojna strategija. Bez održavanja postojećih ili otvaranja novih radnih mjesta, bit će teško zadržati mlade ljude u Petrinji i trend njihova iseljavanja iz grada zasigurno će se nastaviti sa svim negativnim posljedicama na demografsku strukturu grada. Kako je država na testu ažurnosti i promptnosti, nadam se da će izbjeći primjer Zagreba i da će procesi sanacije oštećenja zidanih zgrada i strogo kontrolirane izgradnje novih, s najnovijim i najsigurnijim materijalima, već od sutra teći simultano i dovesti do brzog povratka stanovništva u svoje domove. Hoće li se procesi obnove odista odvijati tako, vidjet ćemo uskoro.