Dvije godine nakon što je izabran za ravnatelja zagrebačkoga Gradskog dramskog kazališta Gavella, točno na polovici mandata, glumac Boris Svrtan napokon je, kaže, nakon unutarnjih previranja dobio toliko potrebnu energiju za vođenje kazališta. Za Nacional stoga govori o novim planovima, od kojih je za prvi – otvaranje nove scene u Gavelli – napokon dobio obećanje Grada i potreban novac, oko 10 milijuna kuna. Scena 121, kako će se zvati, trebala bi početi raditi sljedeće sezone, a nova dvorana gradit će se tijekom ljeta. Osim o planovima za ovu i iduće sezone, Svrtan je za Nacional priznao da je bio prisiljen “preko veze” zaposliti jednu glumicu – Anicu Kovačević – u Gavellu, ali je i obećao da se takva praksa više neće ponoviti.

Boris Svrtan rođen je u Rijeci 1964. godine, na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti (ADU) diplomirao je 1988. u klasi Neve Rošić. Od 1986. kao student igra u Gavellinim predstavama “Ludi dani”, “Viktor” i “Leda”, a tri godine poslije postao je i član ansambla tog kazališta, u kojem je ostao do 2006. Od 2003. do 2007. na ADU je radio kao vanjski suradnik, profesor scenskog govora, a 2007. zaposlen je u zvanju izvanrednog profesora. Pedagoškom radom bavi se 14 godina na osnovama doktrine organske glumačke svijesti redatelja i teatrologa Branka Gavelle. Napisao je i na scenu Satiričnog kazališta Kerempuh postavio dva satirička komada “Spika na spiku” 1992. i “Spika 2” 1994. koji su igrali pet sezona i imali 380 izvedbi.

NACIONAL: Počela je nova sezona u Gavelli i upravo je izvedena prva premijera, predstava “Gospođa Bovary” redatelja Saše Božića. Dobila je loše kritike. Jeste li očekivali negativne reakcije?

Posao kritike je da objektivno prati zbivanja u kazališnom životu i na obraz svakog kritičara ide to kako će pisati o predstavi, profesionalno ili vrijeđajući. U nekim kritikama ove predstave bilo je uvredljivih tonova, ali to graniči s drugom domenom: to nisu kazališne, nego medicinske teme. Odjek kritika za ovu predstavu ipak je bio dobar, ali ja bih prije svega govorio o predstavi. Mi smo u posljednje vrijeme imali nekoliko predstava koje su lektirni naslovi. Želimo transformirati svijest o lektiri i kazalištu koje bi trebalo naturalistički prikazati ono o čemu se u nekom lektirnom naslovu radi. Naša je ideja da kazalište ne bude zamjena za čitanje pa da onda đaci dođu u kazalište, umjesto da čitaju. Ja želim, a vodit ću računa da se o tome povede javna rasprava jer je to goruća tema, da lektirni naslovi budu derivacija osnovnog djela, kao što je Ivana Sajko napisala poetski esej na temelju Flaubertove “Madame Bovary”. Predstava je vrijedna da se inaugurira taj mehanizam, kazališna transformacija i estetska nadogradnja nekog literarnog djela.

NACIONAL: Osim tog, jedinog lektirnog naslova, ove sezone planirate još četiri predstave na velikoj sceni. Radit će iznimno hvaljeni srpski redatelj Igor Vuk Torbica, nakon dugog vremena vraća se Aida Bukvić, zanimljivo će biti vidjeti dekana ADU Bornu Baletića koji će kod vas režirati “Pijane” Ivana Viripajeva, a radit ćete i “Nevidljive” Tene Štivičić. Kako ste slagali repertoar?

Zajednički naziv sezone izrazit ću u brojkama: – 35 plus 35 jednako 70. Dubravko Mihanović i ja našli smo tekstove u kojima ima 35 muških i 35 ženskih uloga. Prva na redu je predstava “Priča iz Bečke šume” i nadam se da će je Torbica postaviti još hrabrije nego “Hinkemanna” u ZeKaeM-u koji je fantastičan. Tome se jako veselim i kad god budem mogao, doći ću na probu. Njegov rad s glumcima bit će mi veliko osvježenje i škola, iako sam profesor na ADU. Želim redatelje koji imaju koncepciju, ali kojima je ona samo idejni predložak. Onog trenutka kad počne rad s glumcima, ta ideja nekako postaje mrtva jer predstava se mora raditi u sinergiji s njima. Kazalište je živi organizam i publika zbog toga dolazi. Gavella je rekao da publika, ostavljajući kapute na garderobi, predaje svoje unutarnje organe u vlast glumcima. Ako glumci svojim unutarnjim organima dobro igraju, što se na publiku prenosi suigrom, onda gledatelji iz kazališta odlaze kao s jedne dobre tjelesne i mentalne masaže. Nakon premijere “Gospođe Bovary” tulum je trajao do šest ujutro, pa odmah znaš da se dogodilo nešto dobro. Nakon loše predstave svi se razbježe jer ne žele dijeliti loš osjećaj.

NACIONAL: Sve će se te predstave igrati na velikoj sceni, ali godinama se priča o maloj sceni, o dvorani u kojoj bi se izvodile manje predstave. Mnogi znaju da vas je Grad dosta dugo “zavlačio” jer vam nije dao novac za novu scenu, ali vi ste ove godine najavili najmanje dvije manje predstave na maloj sceni, zasad u atriju. O čemu se radi?

Ove godine otvorit ćemo novu scenu u Gavelli pod radnim nazivom Scena 121 jer će dvorana koja će se uskoro početi graditi imati toliko mjesta. To je siguran plan, dobio sam potvrdu iz Grada. Gavella će za tu scenu imati repertoarni program, a počinjem u studenom obnovom moje monodrame “Moj slučaj” Vlade Gotovca koju ću igrati bez honorara i na velikoj i Maloj sceni 121 koja će do izgradnje dvorane, a nadam se do će to biti početkom iduće sezone, biti privremeno u atriju Gavelle. Tako ćemo prikupiti novac za produkcijsko pokretanje male scene. U veljači je premijera “Romance o tri ljubavi” u mojoj režiji, to je zapravo ispitna predstava od prije šest, sedam godina koju obnavljamo za tu scenu. Od ožujka će se igrati i “Srce veće od ruku” Elvisa Bošnjaka u režiji fenomenalne studentice Tamare Damjanović koju sam ja “otkrio” na ADU. Bit će tu još predstava, na primjer Krležina “Jazz Leda” sa studentima, u sklopu programa “GavellADU“.

NACIONAL: Spomenuli ste i to da će se do izgradnje dvorane te manje predstave igrati u atriju, ali on prokišnjava. Kako ćete održavati predstave u takvom prostoru?

Imat ćemo priručno rješenje, pokrit ćemo krov najlonom, a pustit ćemo vodu da kaplje u kante, ako nam treba glazba, primjerice KANTATA.

NACIONAL: A što je s obećanim novcem od Grada za sanaciju krovišta?

Dobit ćemo novac, ali sanacija krovišta bit će obuhvaćena istim projektom.

NACIONAL: Koliko je važna ta nova scena?

Za nas neizmjerno, ali i za Grad je jer se od kraja 80-ih kad je izgrađena Trešnja u Zagrebu, nije izgradila nijedna kazališna dvorana, osim što su prerađena kina u kazališne dvorane, poput Histrionskog doma. Ta dvorana će nastati iz nule.

NACIONAL: Kolika će biti cijena njene izgradnje?

Još nismo definirali iznos, a on će ovisiti o javnom natječaju na koji se mora javiti najbolji ponuđač. Troškovi neće prelaziti milijun i pol eura. Kazalište Gavella započelo je rad sa 17 glumaca u ansamblu, danas ih je 42, a dvorana u kojoj igramo iste je veličine.

‘Za dom spremni!’ ne može biti moj pozdrav. I petokraka na Šljivančaninovoj i Mladićevoj glavi zaprljana je dječjom krvlju kao i svastika koja nakon Hitlera više nije znak života’

NACIONAL: Ono što je obilježilo vaš mandat tijekom dvije godine na čelu Gavelle, upravo je nezadovoljstvo time što ne možete ništa napraviti, unatoč tomu što ste pokušavali. Odakle vam energija ove sezone, imate brojne planove, svježi ste, što se dogodilo? Dosad ste bili u kreativnoj tišini.

Tako je, sabirao sam sve informacije. Gavella je pogon od 115 ljudi, to je ogromna mašinerija koja ima puno naslijeđa iz prošlosti. Uzeli smo iz socijalizma ono najgore – “radio ne radio, svira ti radio”. Nismo uzeli kvalitete kao što su zajedništvo i solidarnost. To se izgubilo ne samo u kazalištu, nego i u društvu. Nadire kapitalizam, a ti imaš resurse koje imaš. Grad je obećao izgradnju dvorane od koje je tada bio odustao jer je u jednom trenutku, sjećate se tog zakona, ostao bez 800 milijuna kuna koje je lokalna samouprava morala proslijediti državi. Bio sam pred zidom.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o ostavci?

Jesam, to je bila neka vrsta unutarnjeg preslagivanja. Svatko tko dođe na ovakvu poziciju, mora se suočiti i sa svojom slabošću i priznati ju.

NACIONAL: Što je bila vaša slabost?

To što sam bio premekan prema svima jer sam kolega glumac i sa svim glumcima sam u dobrim odnosima. Ali svi moraju shvatiti da taj čovjek koji sjedi u mom stolcu zapravo nisam ja jer on ne može biti prijatelj, nego kapetan broda. Kapetan mora čvrsto držati kormilo. Velikim trudom svih ljudi u pratećim službama uspjeli smo prevladati sve nedaće. Bio sam u velikim previranjima kako to sve uskladiti i to je posljednjih godinu dana utjecalo na atmosferu u kazalištu. Odsad idemo samo prema vrhu.

NACIONAL: Više ne želite dati ostavku?

Ostavku sigurno neću dati, to zapravo nisam nikad ozbiljno mislio, nego sam u nekoliko situacija bio pred zidom jer nisam znao što učiniti. Ostavka je nešto o čemu svatko tko sjedne u neku fotelju treba razmišljati jer ako nije spreman otići, ako se grčevito drži fotelje koja ionako ništa posebno ne donosi, nema šanse da će išta napraviti. Ja sam na ovo mjesto došao s Akademije, na kojoj još predajem, a namjera mi je da pružim posao mladim ljudima. Kad sam shvatio da postoje financijska, proceduralna i svaka druga ograničenja i da neću moći ostvariti ono zbog čega sam i napravio kopernikanski obrat u svom životu, nisam znao zašto bih uopće vodio kazalište. Međutim, moj rezultat dosad je šest ljudi koje sam primio u ansambl i još dvoje, Andreja Dojkića i Taru Rosandić koji će biti primljeni na pola koeficijenta. To je važno zato što danas od 200 studenata barem njih 20 posto, dakle 40 izvrsnih, čeka pred vratima. To su genijalni studenti koji moraju imati priliku glumiti i taj pritisak izvana morat će uroditi promjenama iznutra. Morat će se poslu pristupati drugačije. Agilnije, s puno više strasti. Tko taj tempo neće moći pratiti svim srcem i plućima, neće biti član ansambla. To je tako u Europi.

NACIONAL: Spomenuli ste ansambl i da mladi čekaju priliku glumiti. Sve se češće mogu čuti priče o zapošljavanju “preko veze”, to je već prešlo razinu trača i mogu se čuti konkretne informacije, ali naravno da nitko za to nema dokaza. Mnogi govore da ste i vi kao ravnatelj imali iskustva s tim. Govori se i da je jedna od glumica koja je tako dobila posao Anica Kovačević, koja je primljena u Gavellu zato što ste vi morali pristati na to, a da vam je zauzvrat obećan novac za saniranje predvorja. Ima li istine u tome? Anica Kovačević u godini dana igrala je samo jednu sporednu ulogu. Kako se nosite s takvim političkim pritiscima?

Za Anicu mogu samo reći da je glumica koja može igrati i imat će priliku glumiti.

NACIONAL: Ali ona nije bila prvi izbor jer biste sigurno umjesto nje zaposlili nekog drugog?

Ove sezone Anica će igrati jednu od 14 ravnopravnih uloga u komadu “Pijani” Borne Baletića. Ta uloga pokazat će njezin pravi potencijal pa ćemo vidjeti. Na njoj je da opravda svoj angažman u ansamblu.

NACIONAL: Dakle, morali ste je angažirati. Kako ne podleći takvim pritiscima? Možete li reći “ne, neću, ne želim nju nego nekog drugog”? Morate razmišljati o ansamblu i ako primite nekog koga ne želite jer smatrate da nije dovoljno dobar, onda ste frustrirani i vi i drugi glumci. Slažete li se s tim?

Ja razmišljam o ansamblu i vjerujte, svatko će svoj ulazak u njega morati itekako opravdati. Osim toga, postoje ugovori koji se ne moraju produžavati ni za koga pa tko ne bude zadovoljio kriterije ove slavne kuće, morat ćemo se pozdraviti. Svaki glumac u ansamblu mora s ponosom izlaziti pred publiku, svake večeri u pola osam. Ništa manje Gavella nije zaslužio. Imate pravo. Ako se od nekog traže vrhunski rezultati – kao što je slučaj s Real Madridom – takvo ponašanje mora biti smanjeno na nulu. Ne mogu golove zabijati slabi nogometaši i tako se ne može igrati u Ligi prvaka. Postoji neka granica preko koje se neće ići, barem što se tiče mene.

NACIONAL: Govorili ste o monodrami “Moj slučaj”. Koja je ostavština Vlade Gotovca?

Godinu i pol nisam igrao tu predstavu i nažalost sviju nas, ali na moju sreću, ona ima potencijala da je se odigra još sto puta. Jer poruke koje je Vlado uputio toliko su jake i opominjuće današnjim političarima, posebno onima koji su proteklih godina stvorili cirkus u hrvatskoj politici. Te poruke narod mora čuti. Gotovac je rekao: “Ja volim Hrvatsku, ali ne volim druge zbog toga manje jer domovina nije redukcija svijeta.” Poznata je i ona njegova: “Hrvatska da, ali kakva?”

NACIONAL: Gdje su se izgubile te vrijednosti?

Izgubile su se u nebrizi onih koji su na vrhu jer su zbog nedostatka spoja s narodom otišli u kule od slonovače onog dana kad su sebi dali saborske plaće četiri puta veće od hrvatskog prosjeka. Bila je anegdota iz tog vremena: jedan političar pitao je što će on s tolikom plaćom pa mu je Gotovac rekao “pa vrati je!”. Gdje se izgubila odgovornost? U podjeli interesa vladajućih i oporbenih. To se događa na komandnom mostu, a narod u potpalublju povraća i tuče se. Ovi s komandnog mosta trebali bi upiti bol i tragediju naroda, te ispražnjene Slavonije. Gotovac kaže: “Ti mladi koji danas odlaze iz Hrvatske, čine dobro: pomažu državi da riješi pitanje zapošljavanja.” Ali kaže i da je na nama radikalna odgovornost. Zato ću predstavu igrati koliko god je potrebno jer je Gotovac paradigma dobra. Govorili su da nije bio dobar političar jer je bio idealist. Zašto ne bi bilo idealizma u politici? Bilo ga je od Grčke. Ono što kaže pjevač Đorđe Balašević o političkom cirkusu: “Prije su ih pitali za vikend, sad ih puštaju pred kamere”. Imaš osjećaj da je upravo tako i nema satire koja to može nadmašiti. Dušan Kovačević davno je rekao da ništa ne izmišlja, nego samo zapisuje. Gotovac je kamen temeljac, rekao je da smo mi svi nasljednici svega i ne može na jednoj strani biti sva slava, a na drugoj sve zlo. Kako je to ljekovito! I to rađa mržnju i nemilosrdnost, to su dva tabora koja se dogovaraju o svemu, a to vidimo i danas.

Franjo Tuđman je, primjerice, 1993. došao na predstavu “Spikom na spiku” i jako mu se svidjela, razgovarali smo do pola četiri ujutro. Tom prilikom ispričao nam je da je 1986. susreo Josipa Manolića i rekao mu da piše program za novu stranku, HDZ. Kad ga je Manolić pitao može li pročitati, Tuđman mu je to dozvolio. Manolić se vratio s pročitanim programom i rekao Tuđmanu: “To je izvrsno, ali neće ti to uspjeti bez mene.” To je stvarnost u kojoj živimo. Bez Josipa Perkovića ne bi se ništa moglo, on je “dofurao” svoje stare udbaške veze, bez tih ljudi i bez te mreže to zbilja nije bilo moguće. Pitanje je, kao i s Faustovim đavoljim ugovorom, što dalje s prošlošću i zločinima iz garaže.

NACIONAL: Je li to ta odgovornost o kojoj govorite?

Tako je. Gotovac je ispričao jednu anegdotu s Miroslavom Krležom iz 1971., neposredno prije Hrvatskog proljeća. Gotovac je zamolio da ga zaštiti jer su i Krležu izbacili iz Komunističke partije pa je mislio da su “drugovi”. Tražio ga je da kaže da oni nisu nikakve ustaše. Krleža mu je rekao da tada, te 1971., to nije moguće i Gotovcu je ponudio mjesec dana svog opatijskog apartmana da se malo odmori. Rekao mu je da se stvaranje Hrvatske neće moći tada dogoditi. U to je vrijeme Gotovac imao 42, a Krleža 78 godina. To je kao sukob Leonea i Ignjata Glembaja, dramatična scena kad ga Gotovac odbija i razočarano mu govori da ne može vjerovati da je idol njegove mladosti tako pokleknuo pred političkim vezama. Gotovac je bio tvrdoglav, išao je glavom kroz zid.

NACIONAL: Ponekad treba tako reagirati.

Ponekad treba, ali treba i procijeniti okolnosti. Da sam ja odmah dao ostavku, kad sam želio, ne bi se dogodilo ovo danas, a to je izgradnja nove scene. Politika je kurva, ali je pitanje koliko je platiš. Moraš biti veća kurva od politike ako je želiš iskoristiti za opće dobro.

NACIONAL: Što mislite o mandatu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i njegovoj politici?

Smatram da još od prije postoji tendencija da se kulturu podijeli na crveno i crno, a to je nemoguće. Tko iz te pozicije kreće u politiku i reagira tako da bude previše isključiv, ne može napraviti ništa dobro. I prije njega je bilo toga, a sad se takve stvari vide na HRT-u kad su mnogi “posmicani”. To klatno koje kod nas ide od lijevog na desno mora se smiriti jer smo mi zemlja koja toliko toga može dati u kulturi. Moramo osloboditi taj potencijal i prestati se tući oko te šake novca. Trebamo zajedno pokušati raditi na tome da proračun za kulturu bude povećan na jedan posto državnog proračuna, tko god bio ministar. U Europi on iznosi dva posto, a mi smo na pola posto. To je sramota! Onda treba vidjeti kako taj novac raspodijeliti. Primjerice, treba prevesti Gavellinu knjigu o glumi na koliko god jezika možemo. To vrijedi nekih 200.000 eura. Ta teorija bi trebala biti, na svjetskom nivou, ravnopravna s teorijom Stanislavskog, Čehova ili Stelle Adler, pa da se vidi tko je taj čovjek iz Hrvatske koji je toliko toga napravio. Tu imamo potencijal i to moramo razvijati. A ovo međusobno trganje samo nas vodi u propast.

U Hrvatskoj nema familije u kojoj se za nedjeljnom juhom ne nađu lijevi i desni i razgovaraju o lijevom i desnom unedogled. O tome priča Gotovac kad kaže da smo svi nasljednici svega. Dajte shvatite! Ja kad vidim da netko nacrta kukasti križ, odmah pozovem policiju i pozivam da svi odmah zovu službe da se takvi znakovi miču. Ne može na ulazu u Zagreb biti napisano veliko slovo U. Gotovac je rekao da je ustaštvo bilo totalitaristički pohod u ništa. S druge strane, pitao se i zašto se mi svakog dana moramo opravdavati pred svijetom da se to ustaštvo konstantno obnavlja. I zaista, stalno se opravdavamo. Kao da netko radi na tome da se tako kompromitira Hrvatsku. To prije svega treba počistiti u obrazovanju, moramo educirati mlade ljude. Pozdrav “Za dom spremni!” bio je ispod Pavelićeva naloga za deportaciju djece u Jasenovac. Od tog trenutka taj pozdrav ne može biti moj pozdrav! Isto tako, petokraka na Šljivančaninovoj i Mladićevoj glavi zaprljana je dječjom krvlju kao i svastika koja nakon Hitlera više ne predstavlja indijski znak života. Nikad, never, no more. Okrenimo se budućnosti, rekao je Ante Gotovina.