Roman Borisa Škifića ‘’Pisma iz Vinogradske’’, u izdanju Hene com, prati život u bolničkim sobama i hodnicima zagrebačke bolnice Sestara milosrdnica. Mnogi likovi prolaze kroz bolničku sobu glavnog lika, a autor prati što se događa u psihi teško oboljelog čovjeka koji na urološkom odjelu boravi deset godina.

Boris Škifić rođen je 1957. na otoku Zverincu. Završio je Filozofski fakultet u Zadru. Priče, drame i pjesme objavljivao je u časopisu Matice hrvatske Zadarska smotra i časopisu Fantom slobode. Dosad su mu izašle zbirke priča Adios amigos (2013.), Let leptira (2008.) i roman Priča o četiri čempresa (2003.). Živi u Splitu i radi kao gimnazijski profesor hrvatskog jezika.

NACIONAL: Vaš roman ‘’Pisma iz Vinogradske’’ je vrlo stvaran prikaz života u bolnici koji godinama proživljava glavni lik, ali i mnoštvo likova koji ulaze u njegov život.

Pišući ‘’Pisma’’ pokušao sam prikazati život neovisno o tome što se taj život događa u bolnici gdje ima puno više smrti nego života. Pritom sam poželio ostati neprimijećen, maknuti se iz romana da bi glavni lik mogao biti u centru čitateljske pažnje. Zanimljivo je kako sam pri pisanju unaprijed odredio glavnom liku kraj romana, ali on se svojim postupcima opirao tome kraju, smatrao ga je suviše banalnim te me je na kraju i natjerao da potpuno promijenim zamišljeni kraj romana. Svi likovi koji ulaze u njegov bolnički život sa sobom donose neku sliku vanjskog svijeta, metaforičku, i na taj način ga spašavaju od potpune samoće i duhovnog umiranja.

NACIONAL: Zašto ste ga napisali, i nije to išlo baš tako glatko niti lagano, čini mi se?

Ne pišem jer sam odlučio nešto napisati, planski, užasavam se takvog načina. Pisanje može biti zanat, ali to onda nije umjetnost, iako je i ona jadna danas poprilično prostituirana. Pisma nosim u sebi i samo zato su napisana. Često sanjam onaj dugi hodnik, između nas i vas veliko staklo na kraju hodnika i pahulje snijega koje se lijepe za to staklo, sjene ljudi koji mi dolaze u susret i nestaju kada mi se približe. Koliko god bilo bolno o svima njima pisati, toliko je bilo očaravajuće noćima se s tim likovima družiti, dijeliti njihove sudbine i uvjeravati ih da nije ništa strašno ako umru, da je to posve normalno stanje stvari. Ponekad bi me preplavio val beskrajne tuge, ne zato što sam ih ubio, nego zato što mi njihova priča pokazuje kako je život beznadno prolazan jer si rođen da umreš, i kako je nepravedan jer što su oni krivi i čime su ti nevini ljudi sa svojim malim i jednostavnim životima zaslužili da budu osuđeni na bolničku patnju i umiranje.

NACIONAL: Sigurno ste u roman ugradili osobno iskustvo, kako su godine u bolnici djelovale na vas, što ste naučili iz tog iskustva?

Sve što pišem, gradim iz osobnog iskustva. Sve je već zapisano u mojoj podsvijesti i luta mojim tokom svijesti. A nastalo je na osnovi mog iskustva na urološkom odjelu u Vinogradskoj u trajanju od tri godine s kratkim prekidima. Bolničko iskustvo me promijenilo. Prije ulaska u bolnicu mislio sam da je cijeli svijet moj i da mogu što hoću samo ako to poželim. Ne mogu nikada zaboraviti svibanjska predvečerja kada me doktor u nekoliko navrata pustio prošetati Ilicom, do Trga i natrag. Oko mene miriše opojni proljetni miris života, Ilica i prolaznici žure negdje, a ja sam sretan dok promatram izloge i tada mi se pričini da sam doživio nešto posve posebno i zadivljujuće lijepo. Koračam i ogledam se u izlozima. Kao prosvjetljenje.

NACIONAL: Mnogi likovi prolaze kroz roman, ulaze u sobu, izlaze, umiru, idu na zahvate, razgovaraju, zaljubljuju se, žive. Tko su glavna sestra Ruža, sestra Brankica, Hanza, Kvizoman, Grana, Nina, razni liječnici? Jeste li namjerno ubacivali tolike likove u radnju, da biste možda naglasili prolaznost, ili jednostavno taj život koji se odvija u bolnici, bez obzira na to koliko nekima to može zvučati neobično?

Likovi su većinom izmišljeni, ali ne svi, neki su doista postojali i pretvorili su se u inspiraciju, ali ‘’Pisma’’ su fikcija, neka nova imaginarna stvarnost stvorena iz postojeće stvarnosti. Mnogi likovi prolaze kroz roman i tamo se ne zadržavaju dugo, oni su prolaznici i oni su slika prolaznosti. No to je i moj stil pisanja, to je moja poetika čipke koja zahtijeva u romanima i dramama mnogo likova. Likovi su nositelji malih dijelova te čipke i na kraju stvaraju konačnu čipku. Čipka je nakon čitanja obješena na zidu i tek kada se odmakneš od nje, vidiš točno što ona predstavlja. To bi kao trebala biti umjetnost. Svi dijelovi, kratka poglavlja kao priče, gotovo su nevidljivim metaforičkim sponama povezani u završenu i uokvirenu sliku čipke. Užasno su mi dosadna i nedorečena književna djela od tek nekoliko likova.

NACIONAL: Na koricama romana piše ‘’Život je ponekad lijep, ma gdje bio’’. U romanu zapravo, unatoč tome što pišete o bolesti i smrti, i svim fazama između, slavite život. Može li se tako reći?

Roman kazuje kako je svačiji život protkan patnjom, ali sa zagradama koje bliješte od ljepote življenja i zbog tih zagrada vrijedi živjeti. Tih zagrada ima i u bolnici. Bilo gdje, pa i u bolnici, život može biti lijep ako znaš učiniti ljepotu od svojeg života jer bolnica je metafora svijeta oko nas i nema drugih svjetova pa se ti misli što ćeš napraviti od svog života. Roman slavi život, a ta rečenica je izvučena iz romana, zanosno je pušiti i piti kavu na kraju hodnika ispod stakla koje dijeli čovjekovo unutarnje i vanjsko, lijepo se zaljubljivati i radovati jutarnjem buđenju osmijehom medicinske sestre, usprkos umiranju sve je tamo životno, čarobno, doduše protkano smrdljivom mješavinom krvi i urina. Uostalom, takav je život izvan bolnice.

‘Lopovluk je dignut na pijedestal ponašanja vođen vladavinom kanalizacijskog otpada’. FOTO: Ante Cizmic / CROPIX

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema smrti? Često je smrt riječ o kojoj ljudi ne razmišljaju osim kad se približi, kakav treba biti odnos prema smrti?

Ležeći dugo u bolnici stalno sam se kretao na ivici života i smrti. Jednom nakon dvadeset dana postoperativnog tijeka prešao sam na drugu stranu, a tamo ničega nije bilo, samo mrak i nepostojanje, ništavilo. Možda je sve to odredilo moj odnos prema smrti kao jedan sasvim normalan korak u ništa. Puno je strašnija bolnička neizvjesnost i čekanje sasvim izvjesne smrti. To je pogubnije od bilo kakve smrti. Ta spoznaja. I čemu stvarati cirkus oko smrti, u romanu puno je dramatski napetija prva cigareta i ispijanje jutarnje kave nego sama smrt.

NACIONAL: Vi ste profesor, predajete Hrvatski jezik i književnost u splitskoj gimnaziji. Imate li posebnu tremu baš zato što predajete to što predajete ili se ne opterećujete time? Čitaju li vaše učenici, vole li čitati? Jer neprestano slušamo o tome kako djeca danas imaju otpor prema čitanju, a posebno prema lektiri koja je ‘’nametnuta’’. Kakav je njihov odnos prema klasičnim djelima, toj obaveznoj literaturi?

Vaše pitanje je kompleksno, ali ukratko. Svaki izlazak pred učenike je izlazak na pozornicu teatra koji ne priznaje nikakve greške u izvedbi. I zato trebaš biti ono isto što tražiš od njih, prepun ljubavi za njih i u svakom trenutku laf u srcu. Ne opterećujem se tremom, ali se opterećujem time da mi se ne dogodi slučajno koji sat da se učenici ne nasmiju i da nisu ozareni, e to bi me ubilo jer bih osjetio promašenost svog posla. Ne pada mi na pamet pričati učenicima da sam napisao roman i nametati ga na čitanje, ali danas živimo u takvom svijetu da oni brzinom munje sve doznaju što ih zanima pa mi svakodnevno netko od njih donosi roman na potpis, i sva sreća dopada im se, bilo bi mi strašno neugodno da je obratno. Što se tiče učenja, ja učim njih, ali i oni uče mene. Kako je naša ljubav obostrana, tako je i učenje obostrano. Ne može jedno bez drugoga, a oni znaju biti tako prekrasni da često ostanem zadivljen viđenim. Misao da oni ništa ili malo čitaju čista je izmišljotina i nepoznavanje stanja stvari. Vole čitati ono što im je zanimljivo, ali ako im date ‘’Juditu’’, tu bezvezariju od književnosti, bolje da im izvadite zub bez anestezije, lakše će to podnijeti, iako moram priznati da baš nemaju sreću ni sa suvremenom hrvatskom književnošću jer je dosadna. Sve ovisi o učitelju, ako ih zaintrigiraš za djelo, oni će ga pročitati jer su znatiželjni i otvoreni prema novim spoznajama i putovanjima svojeg duha.

NACIONAL: Puno se ponovno priča i piše o toj famoznoj Državnoj maturi, ali i o upisima u srednje škole, o ‘’ganjanju’’ petica, štrebanju, bubetanju gradiva te izostanku bilo kakve naznake učenja s razumijevanjem i toliko isticanog kritičkog promišljanja. Gdje se to izgubilo u hrvatskom školstvu?

Jednostavno rečeno, Državna matura je konačno učinila ono što se spremalo odavno, učenike je svela na digitalni broj, na ništicu ili jedinicu. Treba će dugi niz godina promjena u školstvu da se ta bedastoća ispravi. Državna matura mora imati testove znanja, ali i zapise kreativnosti te razgovor s učenicima. No što se tiče petica i svega ostaloga, škola je odraz društva u kojem živimo, djeca su proizvod tog društva, a naše društvo je tako uhljebarski korumpirano da je takav način probijanja do uspjeha dobio etiketu normalnog i zdravog. Lopovluk je dignut na pijedestal ponašanja vođen vladavinom kanalizacijskog otpada. Svakom roditelju je jasno da mu dijete neće uspjeti ako vrijedi, nego ako se uspije ukomponirati u slojeve besramnog društva koji se zasniva na većini onog što ne priliči poštenom čovjeku. I čemu onda kritičko promišljanje kada u školi uče da je sve oko nas dogma u koju treba vjerovati i gdje je svaka sumnja strogo zabranjena. Čista srednjovjekovno stanje duha. A sumnja je osnova svakog odrastanja i kritičkog promišljanja. Bez obzira na to sve, ja vjerujem u svoje učenike da će oni pozitivno mijenjati ovaj svijet sumnjajući u sve i svašta te prestati vjerovati lažnim i licemjernim lutkama napravljenima od recikliranog ružnog materijala.

NACIONAL: Puno je problema u hrvatskom obrazovnom sustavu, a nedavni slučaj veličanja ustaškog režima u slavonskobrodskoj strukovnoj školi još je jedan podsjetnik da stvari zaista ne štimaju. Kako to komentirate? Što se može učiniti da se situacija upristoji, ako ne i sasvim popravi?

To je nedostojno postojanja i tu ne treba neka posebna priča. Poneki ljudi su u svom duhu beskrajno ružni i oni žele svojim djelovanjem svu ljepotu oko sebe preliti svojom ružnoćom i tako je uništiti. Ljepota ih uznemiruje. Oni žele i sve će učiniti da svijet oko sebe učine po svojoj mjeri, mjeri svoje nakaznosti. Tu degeneričnost opravdavaju svojim domoljubljem i na taj način vrijeđaju svakog čovjeka koji ima imalo istinskog domoljublja, pameti i dostojanstva. Najodvratnije je to što u taj jad i bijedu svoje duše upliću djecu, a zna se da oni u tim godinama upijaju sve oko sebe kao žedna zemlja vodu. Nisu učenici krivi, iako su ipak mogli malo promisliti o smeću koji ih okružuje, krivi su oni koji ih poučavaju, od ravnatelja pa do svih učitelja koji brane takve postupke i na taj način visoko vijore svoj barjak od nakaznosti. Što učiniti, teško se boriti protiv zla u ljudskim glavama, Ministarstvo očito ništa ili vrlo malo poduzima oko toga, čovjek se na njih ne može osloniti jer su oni samo politički poslušnici i ništa više, ali ni manje, nažalost. Treba svaki učitelj, koji to istinski jest, ustati u obranu ljudskosti i dobrote, u obranu tolerancije prema drugima i drugačijima koji nas okružuju. Nije važno tko si i čiji si, važno je kakav si čovjek. Čovjek je iznad svih mogućih nacionalnih, vjerskih, ideoloških stremljenja, ako je doista čovjek.

NACIONAL: Kad se ‘’ugugla’’ vaše ime, odmah ‘’iskoči’’ da ste omiljeni splitski profesor. Zašto volite raditi s djecom i zašto djeca, očito, vole s vama raditi? Što je najvažnije što biste željeli da ponesu nakon srednje škole?

Ma to vam je jednostavno kao što je jednostavna svaka ljubav, volim ih i oni vole mene. Naša ljubav je uzajamna i nepotrošiva, ja njih nikada neću zaboraviti, a oni mene nose sa sobom u život i nikada, barem tako mislim, moje ideje o „biti velik ispod zvijezda“ neće iznevjeriti, nadam se. Što nose sa sobom izrekli su davno jedni maturanti na odlasku iz škole, oni su rekli da su oni Škifićisti jer sam im usadio novu vjeru pa su je nazvali škifićizam, vjeru u čovjeka koja se temelji na svetom trojstvu postojanja, a to je plemenitost, poštenje i istinoljubivost. Tako da bih zaista volio da ponesu sa sobom u život sve ono o čemu sam im svakodnevno govorio, a to se može svesti na to kako u besmislenom životu glavni i možda jedini smisao je biti plemenit čovjek.

NACIONAL: U ‘’Pismima’’ se sjetite odrastanja, koliko je važno imati pozitivan odnos prema djetinjstvu, odrastanju? Ljudi često to nemaju, a upravo to nas u velikoj mjeri određuje.

Itekako nas djetinjstvo određuje, gotovo sudbonosno. Sve moje što je u meni dugujem Zverincu i odrastanju na tom kamenu izronjenom iz mora. Od tamo sam potekao, to me odredilo i na kraju kruga tamo ću i uteći. Svaki put kada nešto pišem, mjesto mog rođenja navijek izroni iz moje podsvijesti, barem na trenutak i moram to unijeti u svoje zapise. Mnoge moje priče govore o tom otoku, ali i u ‘’Pismima’’ taj otok se pojavljuje. Zverinac nećete naći na većim kartama, od tog skučenog prostora vidite samo obzorje između modrine mora i plavine neba, tek neki brod u prolazu praćen galebovima. Moji su porijeklom kmetovi i djetinjstvo je bilo samotnjačko, siromašno i teško, ali utopljen u sav taj krajolik, ono je bilo i čarobno, na neki način bajkovito pa me tako nekako i odredilo. Moram reći da mi je i Zagreb bitan za pisanje, on često izranja iz moje podsvijesti jer sam tamo proveo mladost, većinom u Vinogradskoj. Djetinjstvo i mladost određuje čovjeka, sve ostalo su nijanse.

NACIONAL: Kakav je život u Splitu? Koliko vas određuje? Jer znaju Splićani reći da je Split grad u kojem se treba znati živjeti, biste li se složili s tim?

Split je čudesan grad i oko toga nema nikakve dileme, iako nitko to ne može razumjeti ako nije živio u ovom gradu kao što nitko ne može voljeti Zverinac tko se nije rodio tamo. Split je po mjeri svakog imalo otkačenog i kreativnog čovjeka, koloritan je, zanimljiv, buntovan, nepredvidiv. Jedini je problem što se masu primitivizma naselilo u taj grad te ga pokušava primitivizirati, ali u tome neće uspjeti. Splićani će pobijediti. Cijeli svoj radni vijek sam proveo u Splitu i svu svoju učiteljsku vještinu poklonio sam Splitu i zato me odredio u velikoj mjeri, posebno su to učinili učenici, pa i obitelj mi živi u Splitu, neki dragi ljudi su tu koje ponekad srećem, čitam zapise Splićana i nemam riječi na koji način bih opisao taj grad. Možda jednostavno spektakularan.

NACIONAL: Za godinu dana odlazite u mirovinu, kakvi su planovi? Je li pisanje put kojim ćete intenzivnije krenuti?

Nemam pojma, ali znam da ću izlaskom iz škole kao nožem napraviti rez i nikada se neću ničim, pa ni mislima vratiti tamo. Treba znati kada je kraj i kako ne postoji ni jučer ni sutra, samo danas, samo ovaj trenutak. Možda ću više vremena biti na Zverincu i ribariti jer sam iskonski po svim genetskim okvirima ribar, a možda i neću. Sve prije i poslije je nepostojeće pa trenutno o tome ne razmišljam. Cijeli život sam posvetio učiteljevanju i nisam baš imao vremena ni za ribarenje, osim ljeti kada je ribarenje posebno zahtjevno, a još manje sam imao vremena za pisanje. Biti učitelj je ozbiljan posao i oduzima ti cijeli dan, nemaš vremena ni za što drugo jer sa sobom, gdje god se makneš, nosiš svoje učenike. Nisam od onih koji mogu pisati u svakom trenutku. Nisam nešto produktivan i ne želim to ni biti. Pisanjem ulazim u paralelni svijet svojih snova i tamo dugo ostajem. I zato ne znam hoću li biti toga svijeta kada odem u mirovinu i hoće li se dogoditi nešto kao što se dogodilo s ‘’Pismima’’, romanom u kojem su likovi i njihove sudbine opomena čitateljima, neka paze što čine od svog života jer povratka ni popravka nema, smrt je konačna i u svojoj konačnosti slika totalnog mraka.

Škifićev roman ‘Pisma iz vinogradske’ objavljen je u izdanju kuće Hena com