Prema legendi jednom je u hodnicima Kremlja nekadašnji šef sovjetske tajne policije Lavrentij Berija dao uhititi uljeza koji se derao da treba ubiti brkatu svinju. Kad ga je doveo pred Staljina ovaj ga je pitao na koju to „brkatu svinju“ misli, ovaj je brže bolje odgovorio: „Na Trockog.“ Potom je Staljin prijekorno pogledao svog šefa tajne policije Lavrentija Beriju i njega upitao: „A na koga si ti, pak, mislio?“.

Iako u hrvatskoj političkoj sadašnjosti i prošlosti nema primjera usporedivog s tim, zoološke metafore kojima političari časte sebe i jedni druge u toj su mjeri inspirirale zagrebačkog pisca Borisa Perića i etnologa Tomislava Pletenca da su zajedno napisali knjigu “Hrvatski politički bestijarij”, u izdanju Edicije Božićević. “Hrvatski politički bestijarij” zapravo je rječnik u kojem su skupljene usporedbe sa životinjama kojima su se hrvatski političari služili u proteklih tridesetak godina, od Radićevih gusaka u magli, preko svinjske glave druga Tita, pa sve do plamenih jazavaca i herojskih zečeva predsjednika Zorana Milanovića. U knjizi je popis tih životinja i pokušaj interpretacije njihovih značenja u pojedinom kontekstu.

Boris Perić objasnio je da im se ideja za pisanje ove knjige nametnula sama po sebi, to više što se već naveliko počelo nagađati što bi točno imale značiti sve one prenesenice iz predsjednikovih izjava, tipa plamenog jazavca ili herojskog zeca, što bi točno značilo čistiti ribu, a što loviti King Konga.

Boris Perić i Tomislav Pletenac autori su ‘Hrvatskog bestijarija’, a nalaze se ispred spomenika Stjepanu Radiću koji je obilježio povijest izrekom o ‘guskama u magli’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Iako su animalnosti s druge strane polemičkog spektra bile osjetno pliće pa smo tako imali strvinara, krokodilske suze i slično, sve one otvaraju potrebu za dubljom, da ne kažemo psihološkom analizom. I kad se ona obavi onako kako nam to sugeriraju brojne psihoanalitičke škole, kad se zvijerima doda simbolika što je političari svjesno ili nesvjesno upisuju u imena životinja, pa se tome onda još doda doza humora koja priliči bestijalnosti političkog trenutka, značenja se iznenada počinju bitno mijenjati, posebice uzme li se pritom u obzir još i interaktivnost tih animalnih i animalističkih čašćenja. Ukratko, kao civilizacija odavna smo, čak i mi ovdje, prerasli jednostavne i jednostrane komunikacijske modele i semiotičke sklopove koji ne bi uključivali čak i vlastite suprotnosti. Na takvim se knjigama u nas – dakako, tko želi i umije – zapravo radi neprekidno, jer smo naposljetku neprestance i izloženi političkom govoru. Otkako smo podvukli crtu pod prvo izdanje knjige, a kraj je 13. srpnja 2021., hrvatski politički ZOO-vrt zabilježio je prinove koje će svakako ući u drugo dopunjeno izdanje. Primjerice, puzav udav ili svizac, a i žalac je, kao neosporna sinegdoha, samo dio pčele. I eto nas već u košnici, pa preko nje natrag do hobotnice.“

Boris Perić rođen je 1966. u Varaždinu. Diplomirao je germanistiku i filozofiju, a bavi se književnošću, književnim i znanstvenim prevođenjem te publicistikom i novinarstvom. Tomislav Pletenac rođen je također u Varaždinu, 1967. Nakon što je postao inženjer informatike, diplomirao je još etnologiju i muzeologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je te predaje na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autorima je ovo već peta knjiga koju su objavili u koautorstvu, pri čemu je knjiga “Ne možeš ti to. Koliko self-helpa čovjek može podnijeti?” objavljena prošle godine bila i podosta čitana. Knjiga „Priručnik za ekstremiste“ izišla je nešto prije „Hrvatskog političkog bestijarija“ i predstavlja njihov, kako su objasnili, pokušaj teorijskog pronicanja u začudan svijet teoretičara zavjere, antivaksera, antiglobalista, ekstremnih svatova svih vrsta, boja i predznaka, latentnih terorista, neostvarenih revolucionara, neshvaćenih proroka, kao i svih onih koji u sivom šarenilu tog svijeta pod svaku cijenu žele otkriti smisao.

A na pitanje što se u hrvatskoj političkoj kulturi promijenilo u tih 30 godina kada je riječ o usporedbama sa životinjama i političkoj retorici uopće Tomislav Pletenac rekao je sljedeće:

„Pažljiv čitatelj primijetit će da je posrijedi period od 102 godine, točnije od studenog 1918., kad je Stjepan Radić na sjednici Narodnog vijeća SHS prvi put zazvao svoje čuvene ‘guske u magli’. E, to je još bila usporedba posložena oko poredbenog veznika ‘kao’ strogo prema školskoj definiciji. Potom su krenule i samodopadljive osobne identifikacije, preuzimane, nažalost, odveć često iz riznice pučkog deseteračkog folklora, pa isto takva pučka, apodiktička vrijeđanja bez znatnije semantičke izazovnosti, a na kraju, eto, imamo i postmodernu situaciju u kojoj životinje u političkoj retorici same zahtijevaju da budu protumačene, jer počesto nisu dokraja jasne ni svojim besjednicima. Naravno da usporedbe sa životinjama mogu imati i pozitivne konotacije, eto, pokojni predsjednik Franjo Tuđman uspoređivao je, primjerice, u najboljoj namjeri isticanja pozitivnosti sebe i svoje hadezeovce s rasnim konjima i kravama, dok je za oponente ostala rezervirana sva ona žrtve nedostojna sitnež što su je mediji kasnije podveli pod skupni pojam ‘stoke sitnog zuba’. U drugim kontekstima rado se, i opet u istoj nakani, služio značenjskim parom ‘vuk-lisica’, a obogatio je – bit će na tragu Radićeve zalutale peradi – hrvatsku retoričku faunu i autohtonom vrstom ‘guskana’. Ali to je sve još mrkla pred-moderna, da ne kažemo traljav hrvatski realizam 19. stoljeća.“

Kako je rekao Tomislav Pletenac, prve neslužbene statistike pokazuju da u spominjanju životinja kvantitativno prednjači predsjednik Zoran Milanović, dok ih je njegov prethodnik Franjo Tuđman znao ispaliti najviše u jednom dahu.

„Između njih predsjednicima je tzv. neoznačeni, da ne kažemo javni označitelj uglavnom samo nadijevao animalne epitete, dikobraz, lignja, dok je predsjednica kao formulu političkog sazrijevanja rado isticala sučeljavanje sa strahom od poskoka. Predsjednik Zoran Milanović je naš najdragocjeniji izvor obradivih podataka. Predsjednika Milanovića i dalje smatramo najvećim stilistom hrvatskog javnog govorništva, što ne znači da smo sadržajno ushićeni baš svakom njegovom izjavom. Kako se još Franz Kafka deklarirano gnušao metafora, s radošću možemo konstatirati da s Milanovićem ta stilska figura napokon pada duboko u drugi plan javnog komuniciranja. U teoriji suvremenog pjesništva figura koju on koristi naziva se šifrom i to je, stilistički gledano, velik korak naprijed. Da smo sad rekli ‘korak naprijed’ naočigled ponora pred kojim se nalazimo, e to bi već bila metafora.“

Autorima Borisu Periću i Tomislavu Pletencu ovo je peta zajednička knjiga. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Boris Perić objasnio je zašto je po njima Zoran Milanović najbolji stilist u hrvatskoj politici.

„Pa, u prvom redu zato što pokazuje da ima mašte. U redu, mnogo toga što je rekao pokupljeno je iz popularne kulture, stripova, filmova, slenga i sl., ali u zadanom kontekstu odlično funkcionira. Napominjemo, govorimo o formi, ne o sadržaju. Uz to, iz raznih izjava moglo se iščitati da mu ni teorijski okvir političke stilistike nije stran. Po našem skromnom mišljenju dobar stilist, ma koji diskurs odabrao da mu bude domicilan, mora biti spreman koristiti malo više od uvriježenog minimuma jezika i njegovih sredstava, a naš javni diskurs, bio on književni, znanstveni, novinarski ili, eto, politički, posljednjih decenija opasno prijeti poniranjem čak i ispod granice tog minimuma. Uz to, u Milanovićevoj je osobnoj poetici – teatrolozi će znati na što mislimo – trajno prisutna i neka vrsta brehtovskog ‘efekta očuđenja’, dakle dramatskog prekidanja ili čak razbijanja očekivana konteksta, kako bi se recipijent lišio iluzije sveznajuće konzumentske suverenosti, ali u toj lišenosti ujedno zadobio i malčice kritičkiju distancu prema informaciji koja ga je upravo zatekla. Naposljetku, ima li predsjednikove izjave koja u javnosti nije izazvala barem privid diskusije, svodila se ta na opravdavanje ili zgražanje, svejedno?“ zapitao se Perić.

Moglo bi se, dodao je, o tome teoretizirati u beskraj, no mi bismo se ovdje zadovoljili dijagnozom da se Milanović kao govornik očito ne miri s minimumima, odnosili se oni na blaga iz jezične riznice ili, pak, na predsjedničke ovlasti.

„Istina, takva dijagnoza svakako je vrijedila i za pokojnog predsjednika Tuđmana, iako je razlika u retorici dvojice političara u doslovnom smislu riječi epohalna. Nije isto reći nekome da je ‘jalnuški diletant’ ili da je ‘plameni jazavac’, a vidimo da nisu iste ni emotivne reakcije prozvanih, bile one konotativne ili denotativne prirode. Što se Tuđmanova diskursa tiče, taj je diskurs u svojoj smrtnoj, da ne kažemo usudbenoj ozbiljnosti bio i ostao predmoderan, apodiktičan, da ne kažemo upravo komično autoritaran, strukturalno gotovo aksiomatski neupitan, krut do paralize, bez imalo duha i teorijski nimalo izazovan, osim ako se ne složimo s tvrdnjom mnogih autora da je politika često samo ‘osveta loših pjesnika’. Jer spram ‘globalopolisnog bivanja i mnivanja’, ‘zlosilja’, ‘mrakobjesja’ i ‘svekolikih pojavnosti’ herojski se zečevi doimaju kao pravo osvježenje, ma skakutali oni i šumom dok im pravimo ražanj. Politici je katkad potreban šeret, trickster, da ne kažemo ‘advocatus diaboli’, dočim za Tuđmana i druge korisnike ‘mnivanja’, ‘zlosilja’ i sličnih riječi najčešće vrijedi samo uzrečica ‘Si tacuisses, philosophus mansisses’. Znate ono, da si šutio, ostao bi mudrac.“

A na pitanje jesmo li taoci odnosa Milanović-Plenković Tomislav Pletenac odgovorio je sljedeće:

„Ako smo taoci odnosa među dvojicom ključnih aktera hrvatske politike, nedvojbeno smo razvili zavidan talent za gajenje štokholmskog sindroma, dakle one emotivne papazjanije u kojoj se talac počinje empatično vezati za svog otimača. S druge strane, slažemo se s misliocima poput pokojnog Gillesa Deleuzea, za kojeg mazohizam može funkcionirati i kao politički stav, pa i praksa, ali jedino uza zdravu dozu kantovskog humora, koji u našoj javnosti, doduše, baš i ne primjećujemo. Kako se preferencije prije ili poslije razobličuju kao potisnute zle želje, odnosno demoni, ne bismo ovdje rado preferirali ni predsjednika, ni premijera, premda nas njihov odnos u neku ruku podsjeća na onaj Ahila i kornjače iz klasične aporije, tek što se igrokaz u konkretnom slučaju odigrava bez valjana režisera, koji bi akterima jasno dodijelio uloge. Je li takav igrokaz zabavan, inspirativan, otužan ili tragikomičan, o tome će naposljetku morati odlučiti publika. Sigurno je samo da posrijedi nije tragedija jer ta prema Aristotelovoj poetici nužno vodi prema katarzi, a takve zasad nema na pomolu.“

Imaju li kakav uvid u to kakva je situacija s ovim tipom metafore u drugim političkim kulturama?

„Pitajte neurologe pa će vam reći da je svaka stvarnost specifična. Ali njih, kad je riječ o hrvatskoj politici, naravno, nitko ništa i ne pita. Povijest svjetske politike u svojoj je retoričkoj komponenti puna životinjskih metafora, od krava muzara do očerupanih gusaka, naposljetku, i sami su političari, što u vlastitim očima, što u zrcalu javnosti, nekakve zvjerke, koje bi najradije bile lavovi, a onda se – rodi miš. Naravno da politička korektnost u civiliziranim društvima političarima – već iz samog pijeteta prema životinjama – brani da se međusobno časte animalnim pogrdnicama, ali koje je to, molit ćemo lijepo, civilizirano društvo baš toliko civilizirano da bi se njezinih naputaka beziznimno i držalo? No vjerujte nam, bili bismo ugodno iznenađeni kad bismo jedanput u Saboru čuli nekog zastupnika kako nekom drugom predbacuje da ‘nosi sove u Atenu’, da je ‘Burridanov magarac’ ili barem onaj Apulejev ‘zlatni’, ali to bi već iziskivalo ponovno uvođenje latinskog u saborsku proceduru, za što se zdušno zalažemo“, zaključio je Tomislav Pletenac.