Jedan od najistaknutijih hrvatskih grafičkih dizajnera Boris Ljubičić primit će ove godine Nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo. Upravo je u Hrvatskom dizajnerskom društvu do 21. srpnja otvorena njegova izložba „Boris Ljubičić: Slike vremena – dizajn i politika“, kustosa Marka Goluba. Izložba obuhvaća dizajnerske radove nastale od sedamdesetih godina prošloga stoljeća do 2020., i to u rasponu od plakata preko vizualnih identiteta, kampanja i objekata u javnom prostoru do samoiniciranih projekata i novinskih tekstova.

Boris Ljubičić rođen je 1945. u Sinju, a 1968. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osnovao je 1987. svoj STUDIO INTERNATIONAL u kojem primarno surađuje sa suprugom Rajnom Buzić-Ljubičić, sinom Igorom Ljubičićem te do 1992. sa Stuartom Hodgesom. Među najvažnijim projektima su mu logotipi i vizualni identiteti VIII. Mediteranskih igara u Splitu 1979., brenda YASSA, tvornice Labud, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Zagrebačkog velesajma, HRT-a, tvrtke SMS, Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, Muzejskog dokumentacijskog centra, Ministarstva kulture, Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Matice Hrvatske, Instituta Ruđer Bošković, CroSki-ja, Hrvatskog autokluba i niza drugih. Od početka 90-ih aktivno zagovara ideju cjelovitog vizualnog identiteta Hrvatske kao nositelja prepoznatljivosti svojih institucija, privrede i drugih pojavnosti. Inicijator je niza važnih strukovnih projekata i izložbi, uključujući Izložbu hrvatskog dizajna, Hrvatski dizajn centar i Europa 2020. Član je više međunarodnih žirija i dobitnik niza najuglednijih međunarodnih i hrvatskih nagrada i priznanja.

Već dulje radi na dvojezičnoj knjizi o dizajnu države u kojoj analizira 37 država s aspekta dizajna, s naglaskom na Hrvatsku, a očekuje da će knjiga izaći u izdanju Školske knjige u roku godine dana. O svojoj karijeri, angažmanu te vlastitom shvaćanju dizajna Boris Ljubičić govorio je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Osjećate li se kao angažirani umjetnik, kako biste opisali vlastiti svjetonazor i političke stavove?

Svjetonazor imam manje-više kao svi građani, odnosno, unosim u svoja rješenja mišljenja drugih, a ne sasvim ona vlastita, ona su samo na neki način moje čitanje tih ideja i pretvaranje u vizual, koji je možda malo više pomaknut od trenutka i situacije u kojima je nastao pa ga možda ne razumiju svi potpuno. Što se političkih stavova tiče, u jednom trenutku sam se pozabavio pojmom Druga Hrvatska, što znači da sam zapravo tražio mogućnost da Hrvatska shvati svoje vrijeme. Hrvatska država je nastala krajem dvadesetog stoljeća, što je velika prednost, jer ne treba biti opterećena vremenom prije toga, pogotovo što u tim vremenima nije bila samostalna i sad treba ići dalje, pa možda onaj moj primjer plakata sa zastavom na kojoj je obrisana zvijezda o tome doslovno govori kao o nekom ulasku u novo vrijeme.

NACIONAL: Na što mislite kad kažete da imate svjetonazor kao i drugi? Zanimljivo je da je vama identitet važan, s naglaskom na vizualni, a opet, ne etiketira vas se kao desno orijentiranog umjetnika iako se bavite identitetskim pitanjima.

Takozvana desna orijentacija u politici postoji i na zapadu i na istoku, ali kod nas nije postojalo jedno i drugo, došli smo iz jednopartijskog sustava u kojem je samo lijeva pozicija bila u igri. Promjena nije značila samo skidanje lijeve pozicije, nego i formiranje države, a kada se radi o formiranju države, to je iznad podjela na lijevo i desno i obuhvaća sve. Svi se vole lijepo postaviti da ih se ne bi svrstalo, čak i HDZ i SDP govore o sebi kao o desnom i lijevom centru. Ja nisam čak ni centar, išao sam razinu iznad toga, imajući u vidu dizajnirani pojam Druga Hrvatska. Druga Hrvatska je skromnija, jer nije prva, ona uvažava sve ono što je prva napravila, osamostaljenje, oslobođenje od agresora, ulazak u EU i NATO. Oformila je neke svoje sisteme, financijske i druge, ali tu je zastala. Nažalost, naš političari nemaju viziju, nije vizija više radnih mjesta, više demokracije i više kapitala, to treba svima, od Amerike do Kine. Ja sam za autentično naš pogled, pogled u budućnost Hrvatske koji svojim dizajnom nastojim dati.

NACIONAL: Je li moguće kroz dizajn sudjelovati u mijenjanju društvene stvarnosti? Vi ste nekim svojim radovima anticipirali promjene u svijetu i Hrvatskoj s prijelaza iz osamdesetih u devedesete – recimo, plakatom „Vrč ide na vodu dok se ne razbije“.

Moguće je. Iako ljudi to ne vide jer nema neposredni učinak i normalno da misle o svakodnevici u kojoj imaju svoje probleme. Jedna gospođa u tramvaju rekla mi je da me nije dugo vidjela na televiziji, moj odgovor je bio da sigurno gleda 4. program i da treba gledati 1., 2. i 3. jer sam tamo uvijek u uglu ekrana. Dizajn djeluje iz drugog plana, mijenja i pokreće stvari, kolega Bruketa je svojedobno rekao da imamo dva vizualna identiteta, službeni i onaj koji sam ja inaugurirao, a taj je sve vidljiviji i zatire onaj prvi. Međutim, za cjeloviti dizajn identiteta neke elemente trebali bismo promijeniti. Primjerice, Japan je 70 godina usvajao svoju zastavu, koja ima samo crveni krug na bijelom polju. Japan nazivamo Zemljom izlazećeg sunca, gdje je na toj zastavi sunce sa svojim zrakama? Unatoč tomu, to je jedna od najekspresivnijih zastava na svijetu. Krug je konceptualna razina. U našem slučaju to su crveni i plavi kvadrat kao sinteza grba i zastave, minimum koji zovemo vizualnim kodom kojim možemo obilježiti sve što je hrvatsko. Sasvim je razvidno da su kvadrati Hrvati jer ih imamo u grbu više od 10 stoljeća, čak i dok nismo imali samostalnu državu. Nikada nisam ni s jednim političarom razgovarao o tim idejama, držim da je to puno šire, to je projekt koji pripada hrvatskom prostoru i narodu, a ne političarima. Moram reći onima koji me zbog toga napadaju da ja ne realiziram projekt, već ga javno putem medija pokažem, a hoće li ga prihvatiti i realizirati oni koji to mogu, to nije na meni. Moj je koncept: dizajner je odgovoran za prostor i vrijeme!

3D maketa spomenika dr. Franji Tuđmanu, nerealiziran projekt Borisa Ljubičića. FOTO: Radovi Borisa Ljubičića

NACIONAL: Je li u nekom trenutku bilo sluha za vaše ideje?

Neki su mi predložili taj dizajn za pomorsku zastavu, kakvu imaju Italija, Velika Britanija i druge pomorske države. Ona nije upisana u Ustav i ne bi bio problem da je se primijeni, a bila bi jako vidljiva na moru zbog ritma crvenih i plavih kvadrata na bijeloj podlozi. Neki je vide kao navijačku zastavu ili narodnu zastavu, kako bi se uskladila s hrvatskim dresom. Kad je nastao dres za prvu utakmicu, to su bile puno sitnije kockice pa su ga neki podrugljivo nazvali stolnjakom, tražio sam povećanje polja i danas taj dres poznaje cijeli svijet. Vizualni identitet dresa doživljava promjene zbog proizvođača koji pokušavaju stvoriti svoj tržišni proizvod pa ga tobože mijenjaju. Više su me puta pitali za medije kada se pojavi uzorak kvadrata negdje, zašto to nije zaštićeno, dres se možda mogao zaštititi, ali bi morao biti standardan, sam kvadrat ne možete zaštititi. Odlučio sam kvadratu dati inačicu koja se može zaštititi, ime bi mu bilo „hvadrat“, bio bi to novi hrvatski brend koji još ne mogu pokazati jer to moram zaštititi. Proizvodilo bi se sve s tim uzorkom, od cipela, kravata, torba, vrećica, majica do dresa ako to HNS prihvati.

NACIONAL: Bili ste u radnoj skupini predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je radila na brendiranju Hrvatske. Na čemu sada radite po tom pitanju? Surađujete li s predsjednikom Milanovićem?

Projekt koji je napravila Kolinda Grabar-Kitarović po mojem je mišljenju bio u osnovi promašaj, tridesetak ljudi je tobože pokrivalo razna područja, došli smo do zaključka koji je banalan, da smo zemlja dobrih i pozitivnih ljudi i da se kod nas može piti kava u bilo koje vrijeme jer smo opušteni. Nismo postigli ništa osim što si je predsjednica mogla upisati u biografiju da je to pokušala. S predsjednikom Milanovićem nisam imao kontakt po tom pitanju.

NACIONAL: Koliko imate nerealiziranih projekata i zašto nisu realizirani, neke zanimljivosti vezane uz to?

Dosta ih je, neke sam već zaboravio, ali jedan je poseban: natječajni rad za spomenik prvom predsjedniku doktoru Franji Tuđmanu u Zagrebu, planiran za njegov trg. Spomenik je ocijenjen od žirija kao najbolji rad, ali s primjedbom da se rugam predsjedniku. Najveći Tuđmanov doprinos je stvaranje hrvatske države, nakon devet stoljeća, zato u mom projektu postoje ispisana stoljeća od dvanaestog do dvadesetog, i to na kvadru s jedne i druge strane. Rimski brojevi su u punoj visini kvadra koji je na postolju užem od samog kvadra zbog čega se čini da objekt lebdi. Konjanik koji simbolizira hrvatske velikane od 12. stoljeća prolazi kroz sva ta stoljeća i na kraju u 20. stoljeću izlazi Tuđman s pruženom rukom i donosi hrvatsku državu. Posebnost je i povijesni tekst na krovu kvadra koji govori o tome što se događalo s Hrvatskom u svakom stoljeću. Spomenik domovini sam također slao na natječaj, to je jedna slojevita priča koju žiri nije ni uspio „pročitati“. Cijela površina koja nije mala pretvorena je u maskirnu površinu, ravna ploča je linijama izrezana u obliku maskirne uniforme. Teza je da su ljudi koji su bili u tim uniformama ostvarili Hrvatsku, ali da je domovina puno starija i odnekud dolazi iz povijesti. Na maskirnoj podlozi je prvo slovo glagoljice „a“ koje po sredini ima kvadrat iz hrvatskog grba i stvara dva mala slova „h“ – od glagoljice smo, dakle, došli na latinicu. Kvadrat je zrcalan tako da uvijek vidite cijelo slovo „a“ ili njegove strane. U oba ta projekta suradnik na arhitekturi bio je poznati arhitekt Igor Franjić.

Dizajnerska rješenja Borisa Ljubičića: ‘Druga Hrvatska’, ‘Cijela naša himna’ i za deterdžent. FOTO: Radovi Borisa Ljubičića

NACIONAL: Imate li neke novije projekte koji biste voljeli da budu prepoznati i ostvareni?

Trebam se, opet, vratiti u prošlost koja se činjenično skriva u mom dizajnu. Radio sam kao dizajner priznanje Hrvatske 15. 1. 1992. godine. Arhitekt Nenad Fabijanić, koji je radio scenografiju, pitao me je gdje može naći kip kralja Tomislava koji bi se mogao staviti na stol kao davni pojam o državi. Rekao sam da to ima možda Gliptoteka, ali da je po meni za tu svrhu bolja Bašćanska ploča, nova, koju sam za tu povijesnu priliku dizajnirao. Na njoj tekst nije na glagoljici nego na latinici, nije izvorni, to je moj „prijevod“ u prostoru i vremenu: „Priznajemo povijesno pravo hrvatskog naroda na samostalnu državu. Slobodni narodi Europe i svijeta, anno domini 1992.“ Tekst je izveden tipografijom koja se zove „možeš li me pročitati“, moraš se zamisliti i stati ispred i možeš je pročitati, za razliku od glagoljice koju ne zna svatko. Slovo „i“ ima samo točku, a slovo „o“ četvrtinu kruga, ona postoji samo u malim slovima. Vidite, to je najvažniji dan u novijoj povijesti, a čak nije ni praznik, to je nevjerojatno. Ove godine je trideseta obljetnica, zamislio sam i napravio projekt „Novi kamen“ za Trg svetog Marka. To je objekt nepravilnog oblika, ali s jedne strane bi imao hrvatski, a s druge engleski tekst i dvije kamene klupe na koje možete sjesti i pročitati isti tekst kojim se otvorila posebna TV-emisija o priznanju u kojoj se kao prva zemlja javio Island. Pokušao sam doći do svih koji bi mogli o tome odlučivati. Nisam dobio pozitivan odgovor, nekima je sporna lokacija. Projekt u suradnji s Radionicom arhitekture premjestio sam na novu zanimljivu lokaciju, ideja je postaviti ga na gornjem djelu Trga dr. Franje Tuđmana, kamen bi bio nenametljiv na travi, to je kao himna uklesana u kamenu u Klanjcu.

NACIONAL: U jednom intervjuu rekli ste da su svi vaši radovi samoinicirani, da su mnogi nastali prije negoli bi ih netko trebao i da mnogi nemaju mogućeg naručitelja. Kako dizajner uspijeva živjeti od svog rada, jeste li vi uspjeli, uspijevate li?

Čovjeku je zadan samo jedan život i pitanje je u što će ga utrošiti, hoće li nakon njega ostati neki trag. Imao sam definiciju od pet pojmova: na prvom mjestu ono što radiš mora biti različito, na drugom dobro, trećem lijepo, četvrtom svjetsko i na petom hrvatsko. Zapravo nikada nisam radio neposredno za klijente nego posredno, radio bih za njihova klijenta, za kupca, za narod. Marketinški stručnjaci, agencije za koje nikada nisam radio, oni rade tako da smišljaju koncept koji trebate nacrtati i dati mu takozvani dizajnerski izgled, ja na to nisam pristajao, dizajn je cjeloviti projekt – od koncepta, ideje do realizacije. Nisam nikada bio zaposlen ni jedan dan, kao ni moja supruga koja je također akademska slikarica i dizajnerica. Nekako se izvlačimo, danas teže nego ranije.

NACIONAL: Kako komentirate skandal s kovanicama eura? Što danas, u eri globalizacije, kada smo bitno izloženiji različitim utjecajima i informacijama, znači plagijat?

Taj natječaj je bio amaterski, Ministarstvo kulture i Vlada trebali su odlučivati o nacionalno važnim projektima, a ne da se na osnovi anketa odlučuje što ide na kovanicu ili kako će se zvati most koji vodi prema Pelješcu. Svijet je sada jako umrežen, svi vide sve, u toj šumi informacija plagijat možete napraviti namjerno ili slučajno. Ako ste ga i napravili namjerno, uvijek možete reći da je slučajno, to je ta perfidnost.

NACIONAL: Kako vam dolaze ideje i koji je put od ideje do realizacije?

To je apstraktno pitanje o kojem imam jednu formulu, kao grešku u matematici koja glasi: 1+1=1. Koristim dvije različite stvari i u njihovoj sintezi radim nešto novo, ali se te dvije stvari u konačnom dizajnu ne prepoznaju. Najbanalniji primjer su Mediteranske igre, pravilni krugovi posuđeni kao znak OI, tri plava kruga su osnova geometrije, ali su stavljena u vodu dobila oblik nepravilne morske slike, što je suprotno pravilnim krugovima i nastao je novi znak koji se koristi za sva vremena. Pogrešno je sjediti za stolom pred kompjutorom i crtati ili slagati grafičke elemente, to nije trenutak nastanka ideje, koncepta ili originalnog mišljenja. Iako mi je išlo crtanje na Akademiji, kada sam krenuo na dizajn vezao sam si ruke jer sam zaključio da je ruka počela misliti i da vas ograničava. Dizajn je način mišljenja. Ideja mora biti takva da ćete se sami uplašiti, izazovna i drukčija, da se pitate kako ste se toga sjetili.

NACIONAL: Kako bi se mladi dizajneri, po vama, danas trebali obrazovati i gdje bi trebali započeti s radom?

Danas je dizajn tako široko rasprostranjen da se ne zna uvijek tko je dizajner, nema puno autorstva. Svi koji sjede pred računalom znaju odabrati neku tipografiju, znaju nacrtati neke osnove likove, a imaju na raspolaganju po programima i gotove slike i obrade tih slika. Vratio bih se na svoje iskustvo, a ono glasi: kako pronaći svoju poziciju u svemu tome? Inače ćete samo odrađivati taj posao, bit ćete sretni kada budete plaćeni, netko će vas možda i pohvaliti. Dizajneri se danas skrivaju u prostoru kulture koji sam izbjegavao. Držao sam da je to prostor umjetne slobode zato što u njemu odlučuju intelektualci, ali kada morate napraviti deterdžent za tvornicu Labud, i to tako kako to nikada nitko nije napravio, to je čudo. Studij slikarstva dao mi je definitivno širinu za dizajn. Iako sam sudjelovao u pokretanju studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu, nisam bio predavač na kraju jer su mi okrenuli leđa. Bio sam tamo samo prvu godinu i otišao sam kada sam vidio da program nije dobar. Studenti su željeli da se vratim, ali profesori nisu, napisali su da sam planiran za treću i četvrtu godinu, tada sam se kandidirao, ali su me odbili. Što se tiče prvih poslova u slučaju mladih dizajnera, za najbolji napredak morali bi raditi samostalno, ali mogu odraditi i šegrtovanje radi tehničkih stvari.

NACIONAL: Što će tehnologija i umjetna inteligencija u budućnosti značiti za dizajn?

Kako je u slučaju likovne umjetnosti napravljen krug od pećinskih slika u špilji Altamira u Španjolskoj do Maljevićeva crnog kvadrata na bijelom polju, slike koja po meni označava smrt slikarstva, tako se i dizajn kreće u tom istom smjeru, prema kraju sebe samoga. Danas svi mogu dizajnirati što i kako žele, a pravi dizajn mora ući u prirodu stvari, ne smije ostati na površini. Mladi se gube jer im agencije uvjetuju sve pa su se i oni pretvorili u osobe iz agencija. Umjetna inteligencija i tehnologija mijenjat će svijet u cjelini, pa tako i dizajn. Smeta mi samo što su roboti čovjekolikog izgleda, mogli bi obaviti sve što rade i da nemaju ruke, noge i oči kao ljudi. Držim da je prvi pravi robot semafor, koji je svojim obojenim svjetlima na raskrižju zamijenio čovjeka.

Boris Ljubičić autor je plakata za Mediteranske igre u Splitu 1979. godine. FOTO: Radovi Borisa Ljubičića