O istaknutom hrvatskom dizajneru Borisu Ljubičiću (Sinj, 1945.) izlišno je navoditi što je sve do sada napravio jer toliko je toga oko nas u javnom prostoru njegovo djelo, u dvije ili tri dimenzije. Diplomirao je 1968. slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te se zatim profesionalno usavršavao u Finskoj, Irskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Izraelu i Japanu. Njegov prvi značajan projekt bio je vizualni identitet VIII. Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. Znak koji je dizajnirao, tri bijela kruga uronjena u more, na plavoj podlozi, usvojen je kao trajni simbol za sve mediteranske sportske igre. Godine 1987. osniva vlastiti studio, Studio International, u Zagrebu, u kojem radi i danas. Dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada i priznanja, a njegovi radovi i tekstovi objavljeni su u mnogim prestižnim svjetskim dizajnerskim izdanjima. Član je ULUPUH-a i HDD-a. Zastupljen je u svim relevantnim svjetskim pregledima i knjigama o dizajnu, njegovi radovi obišli su sve značajne svjetske izložbe i smotre dizajna, a inozemni kolege i kritičari dizajna imaju za njega samo najveće pohvale. Poznat po vrlo kritičkom duhu i kontinuiranom komentiranju naše umjetničke i društvene zbilje, zalažući se za neprikosnovenu razinu vizualne i dizajnerske kulture, Boris Ljubičić posljednjih godina je zapeo u bespućima našeg pravnog sustava, gdje se ne uvažava mišljenje struke oko pitanja plagijata za dizajnersko rješenje, što je povod razgovora za Nacional, ali otvorili smo i neke teme kojima se do sada u intervjuima nije detaljno bavio.

NACIONAL: Kako komentirate pravomoćnu presudu prema kojoj niste plagirani na natječaju za „Dizajn vizualnog identiteta i slogan informativne kampanje uoči referenduma o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji“, koji je intrigantan i zato što je u ocjenjivačkom sudu, tada kao državni tajnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, sjedio i aktualni premijer Andrej Plenković? Tom prilikom odabrano je rješenje logotipa na temu „kockica“, koje ste upravo vi proslavili kao svoj umjetnički i dizajnerski potpis.

To je moj vizualni kôd za vizualni identitet Hrvatske (lipanj 1990.). Kad već govorimo o politici, ja sam kvadratima rješavao nacionalno pitanje na jedan drugi način nego što političari govore, na razini hrvatskog identiteta. To je za njih bio veliki pomak. Najviše mi je zasmetalo – osim što je to plagirano – što je rješenje preimenovano u drugi sadržaj. Tobože, crveni kvadrat je Hrvatska, a plavi kvadrat je Europa. Međutim, ne. Kod mene su i crveni i plavi kvadrat simboli Hrvatske.

NACIONAL: U ranijim nepravomoćnim presudama može se pročitati pojašnjenje da vaše „hrvatske kockice“ nisu zaštićene kao intelektualno vlasništvo i da ne predstavljaju autorsko djelo.

Točno je da ih ja nisam zaštitio kao vlasništvo.

NACIONAL: Ali to još uvijek nije argument za plagiranje.

Kolega Feđa Vukić, koji je bio vještak, to je jasno potvrdio. A sud je svejedno odlučio kako je odlučio. Čak smo predmet slali u Strasbourg i od tamo se vratila identična odluka suda, već za 45 dana, iako se obično čeka na sudsko rješenje po godinu, dvije. Potvrđeno je da ja nemam nikakva prava. Morao sam platiti sto tisuća kuna i još nisam sve uplatio.

‘Kvadratima sam rješavao nacionalno pitanje na jedan drugi način nego što političari govore, na razini hrvatskog identiteta. Najviše mi je zasmetalo, osim što je plagirano, što je rješenje preimenovano…’

NACIONAL: Smatrate li možda, s današnjim odmakom, da su takve sudske odluke bile i neka vrsta političke odmazde s obzirom na to da ste kontinuirano kroz dizajn bili prilično subverzivan kritičar društva i raznih društvenih, političkih i kulturoloških anomalija?

Koliko to bila moja namjera ili ne, ali to je činjenica. Dobio sam mnogo odbijenica, od rješenja hrvatskog novca, automobilskih tablica pa sad dizajna hrvatskog eura… Pomicao sam svijest o dizajnu i samoinicijativno je nastala zastava (srpanj 1990.) kao i kroz neke pragmatične zadatke, primjerice, HRT je morao dobiti logo, turizam isto, neka ministarstva isto. Napravio sam 1992. godine rješenje nove Bašćanske ploče, koju je Nenad Fabijanić postavio u scenografiju televizijskog studija, na vrh stola.

NACIONAL: Je li to tadašnja politička nomenklatura isto shvatila kao neku vrstu provokacije naspram „povijesnosti“, jer nisu razumjeli grafičko značenje vaše ploče?

To je zanimljivo pitanje. Radi se o tomu da sam putem dizajna, odnosno, njegova pravog pomaka, zapravo preskočio njihova pitanja. O tomu se radi. Umjesto prepleta listova od loze na gornjem vijencu ploče postoje kvadratići. Relacija je dublja. Znamo za Zvonimirovu državu, a ovdje se 1992. ponovno javlja nova država Hrvatska. Tekst priznanja nove samostalnosti uklesan je specifičnim fontom (Can You Read Me). Kada je bio natječaj za poštansku marku u povodu drugog dolaska pape u RH, pobijedio sam na tom natječaju. Međutim, pozvali su me na Kaptol da me pitaju zašto su na križu dva kvadrata i što to znači. Rekao sam da je Papa već jednom bio kod nas, a oni su odgovorili kako je lijepo da sam se toga sjetio. I kada sam napravio plakat „Krvatska“, zvali su me s vrha države i prigovarali kako smo „Hrvatsku tek dobili, a vi je ne znate ni napisati“.

NACIONAL: Je li to doista moguće?

Da! Dakle, uvijek sam morao pronalaziti neke spretne odgovore. Ili kad sam imao izložbu u Zürichu, „New Look Croatia“, u suradnji s Odjelom kulture Ministarstva vanjskih poslova, koja je putovala po metropolama, naš veleposlanik u Zürichu nazvao je direktora Museum für Gestaltung, jednog od najvećih muzeja suvremene umjetnosti, i pitao ga možemo li tamo imati izložbu posvećenu Hrvatskoj. Direktor je odgovorio da ne drže izložbe nacionalnog karaktera, ali kad je čuo moje ime, odmah je tražio da dođem k njemu. Ispostavilo se da u svojem muzeju ima četiri moja plakata, među kojima i „Krvatsku“ i „Read Between The Lines“. Htio sam mu objasniti simboliku naziva „Krvatska“, a on se uto okrenuo i s police izvadio knjigu „Sto plakata za jedno stoljeće“, koja započinje s Toulouse-Lautrecom, a završava mojim plakatom „Krvatska“. Taj mali plakat uvrstio nas je u svijet, u 20. stoljeće, pokazao je i priznao situaciju Hrvatske u tom stoljeću.

NACIONAL: Kakav je općenito bio vaš odnos s predsjednikom Tuđmanom, koliko je on uspijevao percipirati vaša rješenja ili možda s današnje distance mislite da su ga neki savjetnici krivo brifirali?

Nisam nikada s njime imao pravi kontakt. Nikada nisam bio primljen u Ured predsjednika i s njim razgovarao. Iako sam ja možda zapravo tu veći krivac od njega jer nikada nisam ni s jednim političarom htio tako stupiti u kontakt, vući ga za rukav. Uvijek sam imao tezu da dizajn pripada narodu. Ponašao sam se kao pučki tribun. Nikada nisam inzistirao da se nešto napravi. Čak sam stekao jedan malo šaljivi odmak da odbijena rješenja držim jednako vrijednima.

Ljubičićeve Hrvatske kockice na dizajnu kravate (lijevo); rješenje za logo Univerzijade 1987. (sredina); plakat za 11. kongres SKH, 1980. (desno). FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Dosta umjetnika i kustosa sve više inzistira na proučavanju tuđih opusa među kojima su odbijeni radovi, jer oni pokazuju jedan drugi raspon, dokument su vremena, pokazuju kako je razmišljao žiri…

Da, ali reći ću opet nešto realistično. To je jednom konstatirao kolega dizajner Davor Bruketa. On je javno rekao da postoje dva hrvatska identiteta: jedan tzv. službeni, grb-zastava, i jedan drugi, koji sam ja oformio, koji je jači i prisutniji. Pokrio sam logoima ključne stvari državnih institucija i jednoga dana država će se morati redizajnirati! Tek 1998. godine Japan je usvojio svoju zastavu, najčuveniju zastavu na svijetu. Trebalo im je sedamdeset godina da je konceptualno prihvate. Dakle, ni mi ne kasnimo, ima još vremena da se to razriješi. Radim na jednoj knjizi, „Croatian is different“ (Hrvatsko je različito), koja ima hrvatski i engleski tekst. Međutim, hrvatski tekst se ne bi prevodio na engleski, već je namijenjen domaćoj publici, a engleski stranoj. U uvodu za strance bi pisalo da molim mlade ljude da pokidaju prvih 16 stranica jer ne želim da oni vide kakve smo gluposti mi radili. Radim usporedbe Hrvatske s drugih 37 zemalja, takva knjiga do sada ni u svijetu nije napravljena.

NACIONAL: Kada govorimo o vašim epizodama nerazumijevanja duhovitog dizajna s političkim strukturama, nisu bile prepoznate ni slojevitost i kompleksnost metaforike i simbola vašeg rješenja spomenika Franji Tuđmanu?

To je jako važno pitanje. Postoji u mojim radovima tzv. duhovitost, ali ona je jako direktna i ubojita. Do sada postoji više od osamdesetak spomenika Franji Tuđmanu u Hrvatskoj. To je politički strah da bi on kao figura mogao nestati sa scene pa ga se umnaža. Ti spomenici se uglavnom baziraju na tome ima li očale, je li mu dobro lice, a najvažnija mu je gesta položene ruke na srcu, gesta koja je došla iz Amerike, od sportaša i političara. O Tuđmanu možete misliti što hoćete, ali on je donio Hrvatima državu. Dakle, ključno je pitanje kako to prikazati. Veliki kvadar preko devet metara i na njemu su ispisana stoljeća od 12. do dvadesetog. Na prvom dijelu je taj izgubljeni konjanik koji putuje kroz ta stoljeća, a s druge strane izlazi Franjo Tuđman i donosi državu.

NACIONAL: Kako tumačite činjenicu da je to tada malo tko razumio?

Mislili su da konja pretvaram u predsjednika, međutim, zbog veličine spomenika istovremeno se ne mogu vidjeti konj i Tuđman, spomenik treba obići stoljeće po stoljeće od 12. do 20. stoljeća. Postolje je uže od samog objekta tako da se čini kako spomenik lebdi. Mislio sam i da tekst stavim na gornju plohu da se može čitati dronom i Googleom. Da je realiziran, turistički vodič mogao bi objašnjavati stoljeća, našu povijest po stoljećima. To je jedan dubinski rad, vrlo ozbiljan.

Ljubičićeva varijanta logotipa za HRT (lijevo); rješenje logotipa za ZOI Sarajevo 1984. (SREDINA); plakat ‘Vrč’ za Međunarodni dan muzeja, MDC, 1991. (desno). FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Zašto naše političke strukture nemaju smisla za humor, ironiju, iako su Hrvati zapravo jako duhovit narod, što vidimo po karikaturama, memovima, dosjetkama na društvenim mrežama? Zašto se tako sve ozbiljno doživljava, zbog nedavno stečene mlade države ili postoji drugi razlog?

Postoje cenzura i autocenzura. U vašem pitanju je odgovor, radi se o tomu da oni koji vam žele prigovoriti – čak vas i napasti – svoj napad opravdavaju time što smo tek dobili državu. Meni se čini da Hrvatska treba imati sliku 21. stoljeća, jer povijest već ima. Države koje u Europi imaju grb male su nacije. Francuzi su uveli prvu pravu republiku giljotiniranjem kralja. Ja u šali kažem u zemljama sjeverne Europe i nekim drugim koje imaju suverene kraljeve i kraljice, oni više nisu suvereni, već suveniri, jer sve se događa u parlamentu i zato na njihovim zastavama nema grba. Skandinavci, s druge strane, idu s križem od 13. stoljeća naovamo. Također, kada me napadaju za plavu boju kvadrata uz crvene i bijele, pa mi imamo more, s kvadratima koji imaju povijesni temelj i simboliziraju novu državu. Ali nije prošlo.

NACIONAL: Kada god razmišljam o stilskim utjecajima u vašem dizajnu, uvijek mi se ponovno nameće blizina dadaizma i dadaističkih slagalica, rebusa, rugalica, igra riječima, pa i apsurda. Sjetimo se poruka na majicama. Koliko ste toga svjesni? Bacate li namjerno dadaističke bombice?

Dizajn je način mišljenja. No reći ću da je moj mentor Leonardo da Vinci jer je on u svim svojim postupcima zapravo dizajner. I ja, poput njega, idem do kraja u načinu mišljenja. Leonardo je želio napraviti i najvećeg konjanika u povijesti, radio je taj spomenik u glini, nešto je crteža sačuvano u Engleskoj, a glineni predložak uništili su francuski vojnici. Želim naglasiti taj univerzum koji je Leonardo imao, a i ja mu težim: da mi je u svemu što radim jedna noga u Hrvatskoj, a jedna izvan nje. Nikada nisam ostao „zabijen“ tu ili da sam ostavio Hrvatsku. Što se tiče rebusa, uvijek imam u svojem dizajnu skriveni motiv, odnosno, skrivene ideje. To je kreativnost, koja nekomu na prvi pogled može biti i greška. Spajam dva elementa i pretvaram ih u jedan novi, koji više ne korespondira s očekivanjima… možda. Ali uvijek postoji dublja priča. Kod mene su udružene Nove tendencije i konceptuala na novi način. Ima tu radi geometrije utjecaja Ivana Picelja, a radi tipografije Mihajla Arsovskog, ali i konceptuale i nešto od performansa. No problem se sam nameće, ništa umjetno ne konstruiram. Moj dizajn jako se razlikuje na svjetskoj razini jer nemam stil, a stav donekle imam. Zapravo se služim tuđim mišljenjem da bih ga podignuo na neku razinu na kojoj se više ne prepoznaje.

Ljudi zapravo ne vide ideju. Ja nisam školovani dizajner, diplomirao sam slikarstvo na Likovnoj akademiji kod Miljenka Stančića, ali imao sam neke konceptualne ideje i za njegove radove.

Evo, Ministarstvo kulture i medija RH ima samo točku i zarez u svojem logotipu, a ja sam tu sakrio slovo H. Imam i jednu malu igru: kad su lijevi na vlasti, tekst ide s lijeve strane znaka, a kad su desni, tekst ide desno, iza znaka. Dizajner Fons Hickmann napisao je da sam dizajnirao neke od „najčišćih logotipa koje je vidio“, a posebno mu se dopao moj logo za Ministarstvo kulture jer tvrdi da je „legendaran i multifunkcionalan te može biti slobodno popunjen bojom, slikama, tekstom, čime se pretvara u živi logotip“. Ali moja rješenja za plakate imaju i duge priče. Primjerice, plakat za „HELVETICA NOW: Fifty Years of Helvetica Typography (1957-2007)“ ima u sebi poruku da je Helvetica pismo, a ne tipografija. Mnogi dizajneri nisu ga razumjeli, a onda je jedna inozemna knjiga o tipografiji objavila da je autor „objasnio tipografiju tipografijom“. Motiv švicarskog noža, jer kad ga imaš u džepu, imaš i sve alate i ništa ti drugo ne treba. Kad imaš Helveticu, ne treba ti nijedna ova tipografija koja je prikazana umjesto alata unutar noža. Zato su se i kolege dizajneri iznenadili, jer je Helvetica postala pismo koje se može svugdje koristiti, od dizajna knjiga, signalistike, pismo koje je obuhvatilo svijet.

‘Kada je bio natječaj za poštansku marku u povodu drugog dolaska pape u RH, pobijedio sam. Pozvali su me na Kaptol da me pitaju zašto su na križu dva kvadrata i što to znači’

NACIONAL: Inače vas vani prilično dobro razumiju i odabiru vaše plakate za knjige i kataloge o dizajnu koji možda nisu u Hrvatskoj dobili dovoljnu recepciju?

Da, vrlo često. I čak, poput njemačkog dizajnera i profesora dizajna Fonsa Hickmanna, komentiraju kako „nikada u životu nisu vidjeli nešto jednostavnije na polju grafičkog dizajna plakata“. Tri bijele linije u logu HRT-a znače kontinuitet: radio je počeo 1926., televizija 1956., to su vizualni kôdovi vizualnog medija. Uwe Loesch je u časopisu Graphis br. 371 ustvrdio kako ja posebnom kreativnošću ubijam dizajnere!

NACIONAL: Mogli bismo reći da svojom kreativnošću ubijate banalni dizajn kojim smo prečesto okruženi?

Jianping He je napravio knjigu na engleskom i kineskom sa 108 autora svijeta. Pitali su ga zašto nije napravio knjigu intervjua i prikaza dizajnera s brojem 100, a on je odgovorio da ima toliko dobrih dizajnera da se nije mogao ograničiti na samo 100, i ja sam tu. Jianping He je bio član žirija ZGRAF-a i bio je začuđen kad je došao k meni u studio koji uopće ne izgleda kao dizajnerski studio, već stan s puno art stvari. On smatra da smo „zahvaljujući meni sretni vidjeti važnost grafičkog dizajna u različitim područjima društva, od ljudskih prava do teme rata, baveći se temama o kojima dizajneri u pravilu ne mare“. Otuda moj naslov u časopisu Graphis da je dizajn odgovornost za prostor i vrijeme.

NACIONAL: Kada biste radili neki rezime vlastitog dizajnerskog senzibiliteta, pa i svjetonazora, u kojoj biste mjeri izdvojili rješenja koja su komentar društva, društvenih pomaka, politike, kulturoloških nesporazuma, naših nacionalnih mana? Treba li dobar umjetnik biti, u nekoj mjeri, tako društveno angažiran? Naravno, ne mogu to svi.

Pa ja mislim da zapravo živim dizajn, da to sve nije tako doslovno, ne uplićem se…

NACIONAL: Da nije programatski, manifestno?

Da, da! U sedamdesetim godinama tražio sam definiciju dizajna, što je to dizajn. Naravno da sam mnogo definicija pročitao u knjigama, ali to nije bilo zadovoljavajuće. Od loga za tvornicu šibica „Drava“ do Mediteranskih igara, tu sam radio neko istraživanje. Kada sam time ovladao, u osamdesetima sam se bavio provokacijom. Ona je išla od motiva grafitne zvijezde i ove prave, crvene zvijezde koja na plakatu 11. kongresa SKH nestaje u oku tada već pokojnog predsjednika Tita. Od devedesetih do 2000. taj sam period zvao inspiracijom.

Uzeo sam kvadrat kao pojam kojim sam realizirao niz rješenja. Od 2000. godine pa recimo sve do danas, taj period nazivam kontemplacijom. Malo sam se sad smirio, pogledao sve što je iza mene i sažimao ideje u neka rješenja, koliko još mogu. Ali različito su me doživljavali kod nas. Pokojni arhitekt Vjenceslav Richter rekao je da sam poput Gargamela jer sam svojim rješenjima ubadao pojedine probleme. U devedesetima sam se odredio prema definiciji dizajna koju ne mogu svi dobro čitati, nego je promatraju samo kao dizajn. Recimo, plakat „Krvatska“. Hrvatska je željela dobiti Hrvatsku kao samostalnu državu, ali prvo je dobila Krvatsku.

NACIONAL: Je li to, u neku ruku, amblematski plakat naše nove povijesti?

U to vrijeme bili su rađeni mnogi plakati na temu rata i stradanja, ali oni su crtali krv; zvao sam to „akvareliranje krvi“, a ja sam fotografirao pravu krv. Malo sam eksperimentirao sa svojom krvlju, vidio da je pretamna pa sam dodao crvenog tuša i to sam fotografirao na gotovi tekst. Potrošio sam dva filma da bih odabrao jednu dobru fotografiju. Ili, svakoga jutra se Siniša Glavašević javljao iz Vukovara na radiju. Jednoga jutra se nije javio, to je bio 18. studenoga. Tada sam na formatu 2×2 centimetra neurotično ispisao riječ VUKOVAR kako nestaje. To je prvo bila poštanska marka, a zatim plakat za Muzej grada Vukovara u egzilu. To su primjeri koji nisu ničime zadani, ali vas povuku. To je odgovornost za prostor i vrijeme.

‘Nismo iskoristili priliku u devedesetima i sad me to podsjeća na odlazak mladih i školovanih ljudi iz Hrvatske. Dakle, naš dizajn sve više prati globalni koncept i za to dobiva međunarodne nagrade’

NACIONAL: Jeste li primijetili kroz proučavanje povijesti kako se sva društva koja skreću prema totalitarizmu najednom strašno počinju bojati inteligentnih dizajnerskih rješenja, pametnih umjetnika, fine ironije, metafora… Događa li se to malo i kod nas?

Svi se vole vratiti na osamdesete godine prošlog stoljeća u kojima je ta sloboda o kojoj govorite naglo zavladala. Diktator je otišao, a i ja sam tada imao nekoliko provokatorskih radova. Kad se javi ta tvrda politika, onda oni određuju stvari. To je u povijesti poznato.

NACIONAL: Smatrate li se i vi, na neki način, žrtvom toga u nekim situacijama kroz karijeru?

Bio sam dosta velika žrtva, to mnogi ne znaju, nikada to netko nije analizirao, a i ja sam to preskočio kao nešto što se samo meni u dizajnu događalo. Inače, jedna od mojih teza jest da vas znanje sputava, a neznanje oslobađa. Radio sam mnogo za glazbenike: Muzički bijenale, Ivu Pogorelića, Chopina, ali ne razumijem se u glazbu. Tvrdim da se u grešci nalazi kreativnost, a ljudi se boje greške.

NACIONAL: Bili ste jedan od osnivača Studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i profesor, zar ne?

Moram vas ispraviti. Radi se o tomu da ja tamo nisam predavao, zapravo samo jednu prvu godinu studija pa sam odustao.

NACIONAL: Kako? Pa svugdje piše da ste bili dugogodišnji profesor!

Imao sam stalno incidente s okolinom, i to s ograničenim kolegama. Kad se osnivalo Društvo dizajnera, dobio sam zadatak od Bernarda Bernardija da napravim vizualni identitet i s kolegama Brčićem i Kellerom program primanja članova. Ako je netko studirao vani, odmah ga primamo. Ako netko ima međunarodne ili najviše domaće nagrade, isto ga odmah primamo. Ako to nema, donijet će radove pa ćemo ih ocijeniti. Međutim, pojavila se paralelno druga ekipa za koju nisam znao, a oni su nam odgovorili kako je u Dinamu član svatko tko plati članarinu. Bernardi i Richter su prihvatili moj logo društva, ali javio se kolega kojemu smeta slovo H u logotipu i ja sam tada odustao. Postoji slika osnivača društva na kojoj me nema. Punih sedam godina kasnije tek sam postao član. Što se tiče studija dizajna, oni su radili na programu studija, ja za to nisam ni znao.

Kad se u novinama pojavio natječaj za profesore, naravno da sam se prijavio. No nisam bio zadovoljan profesorskim kadrovima, čak sam za Vjesnik dao intervju gdje sam rekao da smo neke ljude prvo trebali poslati van da nešto nauče kako bi tu mogli predavati. Otputovao sam u Japan na petnaest dana i dok me nije bilo, događale su se neke situacije s nastavom meni iza leđa koje nisam odobravao. Smatrao sam i da djeca moraju imati potpunu slobodu izražavanja na studiju jer će kasnije tako i tako raditi po zadacima. Nisam htio nastaviti iako su studenti tražili da se vratim. Pa su mi rekli da sam zapravo predviđen za treću godinu studija kao profesor, a kad je došla ta treća godina, raspisan je natječaj na koji sam se javio. Bio sam odbijen. Uvijek sam bio crna ovca i svi su me se bojali. Tako nisam bio član nijednog stručnog žirija, uvijek su se bojali mojeg mišljenja. Bio sam, zapravo, izoliran.

NACIONAL: Možete li pojasniti natječaje za plakat i dizajn Univerzijade i sarajevskih Zimskih olimpijskih igara (ZOI)? Jeste li u njima sudjelovali i želite li komentirati rješenja koja mnogi do danas jako simpatiziraju i vole, a na stranu što bi možda struka o tomu mislila? Ili, kako na te maskote gledate danas s odmakom?

Bio je to veliki svjetski događaj i projekt koji sam priželjkivao. Ljetne olimpijske igre zapravo su sasvim iste kao i u vrijeme stare grčke. Sportaši skoro potpuno nagi trče, skaču ili bacaju disk, koplje, u namjeri postizanja apsolutnog rekorda koji ostaje zapisan sve dok ga netko ne premaši kao svjetski rekord. Na zimskoj olimpijadi, koja pripada novom vremenu, sportaši su potpuno odjeveni i opremljeni za zimske uvjete i njihovo natjecanje se mjeri na sasvim novi način kompjutorom, Pobjednik nije rekorder, postignuto vrijeme se nakon natjecanja briše, ostaje samo poredak. Moj prijedlog odvaja zimsku od ljetne olimpijade, pet povezanih krugova izvedeno je kompjutorom. Takozvani republički žiri dodijelio mi je drugu nagradu, prva je utvrđeni plagijat, međutim, komitet ZOI-ja Sarajevo ’84 vratio se na rad koji su imali u kandidaturi za dobivanje Igara. Polemike koje su uslijedile nisu ništa promijenile. Činjenica da su u žiriju bili dr. Vera Horvat Pintarić (Hrvatska) i Stane Bernik (Slovenija), koji su preferirali moj rad, samo je naštetila, izabran je znak sarajevskog autora. Da, želio sam promijeniti znak ZOI-ja i to bi se dogodilo da je upotrijebljen. Univerzijada je za mene bila još jedna propuštena šansa da to svjetsko sportsko natjecanje dobije jedinstveni i trajni vizualni identitet. To natjecanje za svoj znak ima slovo „U“ s dodanih pet zvjezdica. Na natjecanju imaju pravo nastupati samo studenti, što znači da rezultati i ne moraju biti vrhunski ili na nivou svjetskog rekorda.

Osam atletskih staza koje se na okretištu pretvaraju u listove knjige su jasna definicija studentskog sportskog natjecanja. Rad je dobio drugu nagradu jer je malo podsjećao na obvezno slovo „U“, koje je u tom vremenu bilo nepoželjno. Uslijedile su polemike u kojima sam tvrdio da se najduža ulica u Zagrebu zove Ilica iz istog razloga! Propala je još jedna mogućnost promjene vizualnog identiteta svjetske manifestacije: dizajn je promjena, ako to nije, onda dizajna nema! Ali izdvojio bih kao pozitivno iskustvo koncept YASSA za Svjetske olimpijske igre 1984. godine. Oprema jugoslavenskog olimpijskog tima bila je cjeloviti projekt „od glave do pete“. Osnovni vizualni kod čine tri linije boja državne zastave, plava-bijela-crvena, gdje je plava kao prva boja na zastavi dvostruko šira od ostalih linija. Te tri linije dijagonalno, pod 45 stupnjeva, putuju duž gornjih i donjih dijelova odjeće i ponavljaju se u velikim razmacima. Prenošenje te ideje s papira na tekstil bilo je izuzetno zahtjevno, no trud se isplatio: sportaši su izgledali poput plakata u pokretu. Neformalno je jugoslavenski olimpijski tim ocijenjen najbolje odjevenim timom na OI u Los Angelesu 1984., a projekt je zaslužio i važna priznanja strukovnih međunarodnih žirija: zlatnu medalju na BIO 10 i Grand Prix na ZGRAF 4.

NACIONAL: Jesmo li mi uopće zreli kao nacija za novo poglavlje u dizajnu, ne mislim samo na grb i zastavu, ili će nove generacije mladih zapravo imati taj hiperrealistički, kičasti uzor „lijepog“, prenesen iz igrica, digitalnih platformi pa i vojske plastičnih, botoksiranih entiteta?

Globalno i lokalno uvijek su u određenom odnosu u kojem jedno prevladava. Nismo iskoristili priliku u devedesetima i sad me to podsjeća na odlazak mladih i školovanih ljudi iz Hrvatske. Dakle, naš dizajn sve više prati globalni koncept i za to čak dobiva međunarodne nagrade – i što sad, tome se ne može prigovoriti.

NACIONAL: Koje su vam međunarodne nagrade, poznanstva i izložbe ostali u sjećanju i kojih se inozemnih kolega posebno sjećate po prijateljstvu ili međusobnom uvažavanju i poštovanju? Koja su vas poznanstva zauvijek obilježila ili čak utjecala na to da o nekim problemima dizajna počnete drugačije razmišljati?

Nagrade su neka vrsta trofeja, čak imaju i takav fizički oblik, međutim, mislim da su veća priznanja objave radova u međunarodnim strukovnim knjigama u kojima se utvrđuje povijest dizajna. Ipak, broj mojih nagrada je veći od 50, od toga međunarodnih oko 30: „Red dot“, „Best of show“, „IF“, „Epica“, „Type Directors“, „Zgraf“, „BIO“ te pojedine bijenalne izložbe i sve više puta. Inozemni kolege su mi jako dragi iako tu nema nekog druženja, poznajemo se uglavnom preko radova.

NACIONAL: Koje biste hrvatske mlađe i mlade dizajnere izdvojili po talentu i „klikeru“? U koga vjerujete na duže pruge?

Nemam najbolji pregled pa ću navesti one koji su se ostvarili i još imaju napredovati: Orsat Franković, Lana Cavar, Davor Bruketa, Ira Payer, Damir Gamulin i još poneki.