Ponekad slučaj odredi čovjekov radni i životni put. To se dogodilo hematologu Borisu Labaru koji je nakon što je 1971. završio fakultet i odslužio vojni rok, bio siguran jedino u to da želi kliničku medicinu i da bi volio specijalizirati internu medicinu. Dobio je ponudu da, za početak, volontira u Kliničkoj bolnici dr. Ozren Novosel, današnjem KB-u Merkur i predloženo mu je da bude na odjelu sa šefom Klinike Erikom Hauptmannom koji je bio hematolog. Zbog te je ponude odustao od već dogovorenog odlaska u Sloveniju gdje su on i supruga dobili specijalizaciju, trosobni stan i smještaj za dijete u vrtiću. Da je Hauptmann bio kardiolog, Labar bi vjerojatno postao kardiolog. A da slučaj ponekad zaista dobro uredi stvari pokazuje to što je Boris Labar postao jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih hrvatskih hematologa, priznat i izvan granica Hrvatske, stručnjak za bolesti krvotvornog sustava, od slabokrvnosti, preko bolesti zgrušavanja i tromboze, do zloćudnih tumora krvotvornog sustava i prvi koji je u Hrvatskoj transplantirao koštanu srž. Zbog toga je njega i akademika Andriju Kaštelana predsjednik Zoran Milanović nedavno odlikovao Redom Ante Starčevića za izniman doprinos i osobite zasluge u zdravstvu te razvoju transplantacije matičnih stanica u Hrvatskoj i svijetu te dodijelio Povelju Republike Hrvatske za izniman doprinos i osobite zasluge u razvoju transplantacije matičnih stanica u Hrvatskoj Timu za transplantaciju krvotvornih matičnih stanica i staničnu terapiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb. Povod je bio to što se obilježilo 40 godina od prve transplantacije krvotvornih matičnih stanica u ovom dijelu Europe, a ona je izvedena 8. veljače 1983. Kako bi sačuvao sjećanja na te dane, Boris Labar je uz kolegu Damira Nemeta napisao, u izdanju Medicinske naklade, nedavno objavljenu knjigu „Stanice života: zapisi o transplantaciji koštane srži“.

Boris Labar rođen je u Zadru 1947. Doktorirao je 1982., a od 1985. je specijalist hematologije. Radio je u Kliničkoj bolnici Merkur od 1972. do 1977., zatim je prešao u Klinički bolnički centar Zagreb gdje je radio do umirovljenja 2012. Bio je voditelj transplantacijskog programa, a od 1985. do 2012. pročelnik Zavoda za hematologiju na Klinici za unutrašnje bolesti KBC-a Zagreb. Obnašao je dužnost dekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu od 2000. do 2004. Dobio je državnu nagradu za znanost za životno djelo Republike Hrvatske, Nagradu grada Zagreba i Nagradu za životno djelo grada Zadra.

Boris Labar danas radi u privatnoj praksi dva puta tjedno što mu, kako kaže, omogućuje da ostane intelektualno aktivnim i ima dovoljno vremena da se posveti svakom pojedinom pacijentu, što prije nije bilo moguće.

Prva transplantacija 8. 2. 1983. Lijevo Boris Labar, desno Vinko Bogdanić. FOTO: Privatna fotografija

Govoreći za Nacional o tome kako je došlo do toga da se u Hrvatsku, u Zagreb i na Rebro primijeni liječenje transplantacijom, rekao je da je te 1983. tek pedesetak centara u Europi prakticiralo transplantaciju kao metodu liječenja. On i njegovi kolege prepoznali su je, nešto prije Beča i definitivno prije Budimpešte, kao veliki iskorak u liječenju leukemija, limfoma, ali i drugih hematoloških oboljenja.

„U Zagrebu smo imali jaku eksperimentalnu transplantaciju na Institutu Ruđer Bošković koju je vodio profesor Boranić. Zagrebački su hematolozi aklamacijom prihvatili da je sazrelo vrijeme da se transplantacija uvede u Zagreb i to na Klinički bolnički centar Zagreb. Iako nismo očekivali nuklearnu nesreću na Krškom, to što se gradila Nuklearna elektrana Krško bila je olakotna okolnost jer je transplantacija bila nužna za potrebe skrbi eventualnih ozračenih osoba. Ljudi su se doduše pitali je li transplantacija jedan od prioriteta za zemlju u tranziciji, neki su mislili da je to igračka nekolicine ambicioznih ljudi. Naime, transplantacijom se tada liječilo od 15 do 20 bolesnika godišnje, a do sada smo liječili 4000 ljudi. Danas se godišnje liječi oko 110 ljudi alogenom transplantacijom i oko 200 osoba autolognom transplantacijom. Postojala je dilema transplantacija ili vakcinacija, neki su se bojali da će se ulaganjem u transplantaciju smanjiti sredstva za velike javno-zdravstvene probleme, npr. vakcinaciju. Argument nam je bio i da na Rebru već postoji transplantacija bubrega. Nakon nekoliko godina shvatili smo što je zapravo značila transplantacija. Da bi se ona razvijala i optimalno provodila, bilo je potrebno osnivati i razvijati mnoge dijagnostičke laboratorije, poglavito mikrobiologiju, transfuziologiju, imunologiju, radioterapiju, molekularnu genetiku, citogenetiku, citologiju, patologiju i druge. Porast kvalitete tih disciplina davao je zamah i drugim područjima, sve je to dovelo do bržeg razvoja kliničke medicine u našoj sredini. Brzo smo shvatili i da je transplantacija karta za međunarodnu suradnju, povezivali su se nacionalni centri u međunarodne stručne udruge, provodile su se važne kliničke studije u više centara, naši su ljudi mogli ići u relevantne europske i svjetske centre pa se vratiti prenositi znanje ovdje“, rekao je Boris Labar.

Prvi pacijent kod kojeg je u Hrvatskoj izvršena alogena transplantacija, dakle presađivanje koštane srži srodnog donora, u ovom slučaju pacijentova brata, imao je 22 godine i bolovao je od aplastične anemije. Nije bio idealan pacijent. Dulje je vrijeme bolovao, primio je velik broj transfuzija eritrocita i trombocita, što pogoršava ishod liječenja transplantacijom, razvio je zbog liječenja šećernu bolest i prebolio inokulacijski hepatitis.

Boris Labar prima odlikovanje od predsjednika Zorana Milanovića. FOTO: Privatna fotografija

Labar je bio jedan od pet ili šest hematologa kada je došao na Rebro, kada je otišao u mirovinu tamo ih je bilo dvadesetak, a ovako se prisjetio tog slučaja:

„Transplantacija se vrši tako da se bolesniku vadi koštana srž opetovanim punkcijama iz stražnjeg grebena zdjelične kosti. Sa svake njegove strane je po jedan doktor i on punktira i izvlači koštanu srž, tekući organ u kojem plivaju matične stanice. Pri vađenju koštane srži kod zdravog, odraslog muškarca treba se skupiti između litre i litre i 200 mililitara te tekućine. Mi smo taj dan morali improvizirati, jer posebne igle za vađenje koštane srži nisu stigle na vrijeme. Zato smo koristili igle za dijagnostičku punkciju koštane srži. Igle su odlične, ali imaju jednu manjkavost za višekratnu punkciju. Njihov kraj u ruci ima vrlo malu površinu. Kako smo morali od 70 do 80 puta ubosti stražnji greben da dobijemo potrebnu količinu koštane srži, a pritiskom dlana smo uvodili iglu u koštanu srž, kolega Bogdanić i ja vrlo brzo smo dobili veliki hematom na ruci. Počeli smo u 9, a u 15 sati smo bili gotovi. Slavodobitno smo izašli iz prostorije gdje nas je čekala pacijentova obitelj. Najvažnije je ono što slijedi nakon transplantacije, pratimo hoće li pacijent prihvatiti koštanu srž, pazimo koliko možemo da ne dođe do komplikacija. Od dva do tri tjedna nakon transplantacije uspostavlja se funkcija transplantirane koštane srži.“

Kako kaže naš sugovornik, prije 40 godina liječenje leukemija u pravilu je bilo bez ikakvog učinka, bolesnici su živjeli kratko, moglo se zaustaviti bolest s nekoliko lijekova, ali ona bi se brzo vratila i došlo bi do smrti. Kod nas su se liječili uglavnom mladi ljudi što je, ističe, činilo hematologiju tada još depresivnijom. Ni transplantacija nije svemoguća, ali njenom primjenom oko 50 posto, ako ne i više bolesnika, preživljavalo bi relativno dugo. Mogli smo govoriti i o izlječenju jer kada pacijent preživi više od 5 godina od liječenja, govori se o izlječenju.

„Danas je ta statistika i bolja zato što transplantacija više nije jedina metoda liječenja, nego svjedočimo zamahu pametnih lijekova koji ciljano djeluju na zloćudne stanice. Transplantacija nosi i određenu toksičnost, a pametni su lijekovi pokazali još veću djelotvornost, praktički bez toksičnog učinka. Stoga osnovno načelo personalizirane medicine je izlječenje i odlična kontrola zloćudnog tumora uz prihvatljivu toksičnost. Indikacije za alogeničnu transplantaciju su akutne leukemije, a za autolognu, odnosno presađivanje pacijentove vlastite koštane srži, prije početka agresivnog liječenja, limfomi i multipli mijelomi. Alogenična transplantacija se koristi i kod liječenja nekih nasljednih bolesti krvotvornog sustava i kod teške aplastične anemije kod koje koštana srž ne radi. Kod liječenja leukemije prije transplantacije treba uništiti leukemiju citostaticima i zračenjem. To uništava i ostatak zdrave koštane srži, ali se stvara prostor unutar koštane srži gdje će se naseliti transplantirana koštana srž. Bolesnika je nužno nakon transplantacije smjestiti u sterilne jedinice kako bi ga se zaštitilo od gljivičnih i bakterijskih infekcija u tom najosjetljivijem razdoblju. Limfociti davatelja ne ‘prepoznaju’ bolesnika do kraja, pri čemu može doći do reakcije transplantata protiv primatelja. Ali na isti način ne prepoznaju ni leukemijske stanice pa ih uništavaju. Zbog toga je transplantacija najučinkovitija metoda liječenja leukemije. Očekujemo i da će se toksičnost transplantacije u neposrednoj budućnosti i dalje značajno smanjivati“, rekao je Boris Labar.

Naglasio je i da je Zaklada Ana Rukavina označila jednu od prekretnica u hrvatskoj hematologiji. Svjetski registri matičnih stanica imaju milijune darivatelja, mi ih imamo oko 62.000, što je velik uspjeh. Kako kaže, u ovih 40 godina nije došlo do povećanog broja oboljelih od leukemija, ali limfomi i multipli mijelom pokazuju stalni trend porasta, čemu se ne zna uzrok. „No limfomi su danas bolesti koje možemo dobro kontrolirati.“

A na pitanje kako je bilo živjeti svoj poziv u uvjetima Domovinskog rata, rekao je:

„I tada smo radili transplantaciju, nikada nismo dobili poruku Ministarstva ili nekog drugog da to treba prekinuti, ali mi smo imali veliku dilemu u vezi toga treba li nastaviti s poslom ili se angažirati u liječenju ranjenika. Liječili smo bolesne ljude, a svaki su dan ginuli mladi ljudi u naponu snage. Na kraju smo shvatili da time što pomažemo bolesnima ukazujemo na našu žilavost i snagu, da pokazujemo da možemo i u takvim uvjetima raditi. Imali smo situacije kada smo i pod uzbunama funkcionirali i radili, nismo napuštali naše bolesnike i radno mjesto. Moj kolega i prijatelj, liječnik iz Los Angelesa Robert Peter Gale, došao je u Hrvatsku tijekom rata. Zanimalo ga je ratno stanje, razaranje, civilne žrtve. Nakon Siska i Osijeka, otišli smo u vinkovačku bolnicu koja je bila manje od pol kilometra udaljena od borbene linije. Kada smo ušli i vidjeli prave ratne uvjete, Bob je pitao mislim li da trebamo ostati pomoći kolegama. Rekao sam da ima dovoljno ljudi, ali da bi bilo dobro izvijestiti medicinsku javnost o napadima na bolnice. Uputili smo pismo glavnom uredniku medicinskog časopisa Lancet pod naslovom ‘Civilne bolnice kao vojna meta“. Naša kolegica, poznata citogenetičarka koja radi u New Yorku, u sljedećem je broju napisala da smo prikazali samo hrvatsku stranu. Pokušao sam joj odgovoriti da bi odlazak na drugu stranu bio ‘nemoguća misija’ koja bi mogla ugroziti naše živote. I ona i Bob bili su Židovi. Bob je na njezinu kritiku reagirao jasno i nedvosmisleno rekavši: ‘Da Židovi bombardiraju palestinske bolnice, bio bih na strani Palestinaca.’“

Boris Labar se prisjetio i nekih posebno upečatljivih trenutaka i pacijenata:

„Kada je bujala epidemija covida-19, došao mi je pacijent, odrastao čovjek, i pitao smije li se cijepiti s obzirom na bolest koju je imao. Rekao mi je da sam ga liječio kada je imao 4 mjeseca. Sjetio sam se da je imao teški kombinirani imuni deficit, bolest kod koje se često razviju ozbiljne infekcije i pacijent nema budućnosti. Izliječili smo ga transplantacijom, sestra je dala koštanu srž. U pamćenje mi se urezalo i kada mi je došla žena koja je bolovala od akutne leukemije, imala je 33 godine i liječnici u Koprivnici rekli su joj da joj nema spasa. Rekla je da ima troje male djece i molila me da joj pomognem. Srećom, njezina sestra mogla je dati koštanu srž, napravili smo transplantaciju. Poslala nam je pismo sa zahvalom za 25. godišnjicu transplantacije, a prije nekoliko mjeseci pojavila mi se u ordinaciji, sada starija od sedamdeset godina, s odraslim sinom. Rekla je da ima i troje unučadi i da je išla u starosnu mirovinu. Nema većeg zadovoljstva od toga da ljudima vratimo njihovu izgubljenu budućnost. Naravno, porazi su teški. Naime, određeni bolesnik živi s vama mjesecima, razgovarate s njim, poznajete mu obitelj. Svaki put kada nam umre bolesnik pitamo se jesmo li mogli napraviti više, jesmo li negdje napravili grešku, od toga se ne može do kraja pobjeći. Pamtim sedmogodišnjeg dječaka s velikim smeđim očima koji mi je, znajući da umire od leukemije, rekao: ‘Profesore, želim vam reći samo jedno veliko hvala. Hvala vam na svemu što ste učinili za mene.’ Kraj života u tako mlade osobe nije prihvatljiv, a njegova mi je zahvala posebno teško pala.“

Odgovorio je i zašto je odbio poziv Ivice Račana da bude ministar u njegovoj vladi.

„Ne mislim, za razliku od nekih drugih, da mogu biti jednako uspješan na nekom drugom poslu, ako sam uspješan u svom. Ako sam kompetentan za ovo što radim, bilo bi gotovo bolesno napustiti to mjesto i baviti se nečim posve novim. Ministar zdravstva mora prepoznati javno zdravstvene probleme i postaviti ih na pravi način, ‘špica’ je mali dio zdravstva. Ja sam se bavio špicom, a ne javnim zdravstvom, općom medicinom, trebale bi mi dvije godine samo da prepoznam javno zdravstvene probleme. Ministar zdravstva ne mora biti liječnik, on može biti politička figura koja zna prepoznati i organizirati posao i imati svoj medicinski savjet s vrhunskim stručnjacima. Mi u hrvatskoj medicini imamo neke fantastične pomake na svjetskoj razini, evo zadnji primjer je slučaj dvostruke transplantacije na Rebru. No kronično nam nedostaje bazična medicina, nedostaje nam i prevencija, sustav je toliko opterećen da njegova kvaliteta teško može doći do izražaja pa se on lomi. Moramo se vratiti domovima zdravlja kakve smo imali prije, to nije izmišljotina niti jednog sustava, nego izum velikog Andrije Štampara. Kod nas nisu ni odškrinuta vrata reforme zdravstva, za to je potreban konsenzus svih stranaka. Reformu treba pametno osmisliti i napraviti iskorak, kada smo već tako duboko zaglibili da 30 godina nismo ništa napravili.

Ovo što sada spominje ministar su kozmetički zahvati. Da biste napravili suštinsku reformu u zdravstvu, morate imati niz pokazatelja koji će vam pokazati koji su najveći problemi i kako ih možete rješavati. Najveći problemi zdravstva su s jedne strane oskudno financiranje, a s druge nepostojanje jasne strategije što i kako, koliko nam doktora treba i gdje. Liste čekanja su neprihvatljive u zdravstvu, uvijek su postojale, ali procjenjuju ih ljudi koji ne mogu znati što je hitno, a što nije“, zaključio je Boris Labar.