U povodu rastuće inflacije i priprema Hrvatske za uvođenje eura 2023. godine razgovarali smo s profesorom Borisom Cotom, nekadašnjim ekonomskim savjetnikom predsjednika Ive Josipovića, profesorom ekonomske politike na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Danas je profesor Cota i u ekonomskom savjetu predsjednika Zorana Milanovića koji vodi Velibor Mačkić, njegov kolega s Ekonomskog fakulteta. Doktorsku disertaciju “Privredni ciklusi u Hrvatskoj” obranio je 1997., a deset godina kasnije imenovan je u zvanje redovitog profesora. Na Ekonomskom fakultetu voditelj je i specijalističkog poslijediplomskog studija “Međunarodna ekonomija i financije”.

B&B: U Hrvatskoj je ponovo počela rasti inflacija, poskupljenja su svakodnevna, a očekuje se da bi sljedeće godine mogla biti i veća? Kakve će to posljedice ostaviti na gospodarstvo i svakodnevni život građana?

Danas je rast inflacije globalni fenomen koji je prvenstveno izazvan rastom cijena energenata i ograničenjima ponude nekih proizvoda koja su nastala zbog prekida u globalnim lancima opskrbe. Takav rast inflacije potaknut je dijelom i rastom potražnje nakon otključavanja. Temeljno pitanje odnosi se na eventualnu mogućnost trajnijeg rasta inflacije. Ako bi rast inflacije bio prolazan kao što to predviđa Europska središnja banka i američka središnja banka FED, u takvom poželjnom scenariju ne bi bilo razloga da središnje banke povećaju svoje kamatne stope, čija se promjena inače odražava na kamatne stope poslovnih banaka. Predviđanje Europske središnje banke je kako će stopa inflacije u 2023. biti oko 1,5%. Međutim, ako rast inflacije poprimi trajnija obilježja, to bi dovelo do napuštanja usidrenih inflacijskih očekivanja jer bi očekivanja o budućem rastu inflacije dovela do rasta sadašnje inflacije i formiranju nominalnih plaća na temelju takvih očekivanja.

‘Euro nije uzrok kriza, ali pogreške u oblikovanju monetarne politike u europodručju mogu produbiti krizu’

B&B: Što bi to značilo?

Ušlo bi se u razdoblje neusidrenih inflacijskih očekivanja, što bi izazvalo reakciju središnjih banaka da znatnije povećaju svoje kamatne stope, što bi moglo dovesti čak i do recesije. Takav se scenarij, nadajmo se, neće ostvariti. I mnogi ugledni svjetski ekonomisti ne daju takvom scenariju značajan ponder, naravno s velikim oprezom. Što se tiče Hrvatske, ona će dijeliti posljedice inflacije ostalih zemlja EU-a, iako se stope inflacije među njima mogu značajnije razlikovati, kao što je slučaj i danas. Vlade imaju ograničene mogućnosti utjecaja na rast cijena energenata i nekih proizvoda zbog prekida u globalnim lancima opskrbe. Zato procjenjuju moguće posljedice i donose specifične mjere, kao što je to napravila vlada Republike Hrvatske plafoniranjem cijene nafte u vrlo krakom razdoblju. Uvijek se mogu tražiti pro et contra argument za takvu mjeru.

B&B: U kakvom je stanju hrvatsko gospodarstvo nakon koronakrize? Koliko se stanje približilo rezultatima prije pandemije, odnosno koliko je lošije i zašto?

Međunarodni monetarni fond na svojim stranicama iscrpno za sve zemlje donosi sve mjere ekonomske politike koje zemlje poduzimaju u ekonomskoj krizi. Tako i za Hrvatsku. Treba imati na umu kako su vlade vrlo brzo donosile različite mjere kako bi pokušale zaustaviti pandemiju i rast smrtnih ishoda, što je dovelo do učinka zaključavanja nekih sektora kontaktnog tipa. Na taj su način vlade proizvele šok-ponude, što je dovelo do smanjenja proizvodnje. Paralelno je i padala potražnja za proizvodima, što je navelo vlade za poticanjem potražnje kroz davanje pomoći poduzećima i stanovništvu. To je pomoglo ekonomijama da ne potonu još dublje, uz ogromne rizike dublje recesije i daljnjeg ionako već snažnog rasta nezaposlenosti i rasta neizvjesnosti. Takve brzo donošene mjere iz područja fiskalne i monetarne politike bile su u početku grube, što je i razumljivo ako ih se mora što brže donijeti. Zato su se mnoga poduzeća i pojedinci osjećali zakinutim. Međutim, vlade su poboljšavale i mijenjale mjere u pravcu njihova preciznije djelovanja. Hrvatska je i u tom pogledu samo jedan tipičan i ogledan primjer zemlje koja je reagirala na covid-krizu, u duhu europskog odgovora koji se u nekim politikama razlikuje od američkog. Zato nema prigovora temeljnim mjerama Vlade. Uvijek će biti sektora, poduzeća i pojedinaca koji će imati i drugačije poglede, ali samo s aspekta njihova položaja. Covid-ekonomska kriza je toliko snažna i ne može se očekivati, uz sav raspoloživi alat ekonomske politike, da se ekonomije brzo vrate na pretkriznu razinu.

B&B: Član ste ekonomskog savjeta predsjednika Zorana Milanovića. Predsjednik često naglašava da je važno povlačiti novac iz europskih fondova. Koliko je to dobra strategija na kojoj se bazira razvoj?

Pitanje povlačenja sredstava iz fondova Europske unije je prvorazredno pitanje za zemlje koje su slabije razvijene članice poput Hrvatske. U svoj osnovi Europska unija ima smisla ako se manje razvijene članice brže razvijaju i brže povećavaju standard svoje populacije, mjereno s domaćim proizvodom po glavi stanovnika u odnosu na razvijene članice, uglavnom sjeverne zemlje EU-a. Jedan od instrumenata oporavka članica Europske unije je program Next Generation. Zamišljen je da popravi ekonomsku i društvenu štetu uzrokovanu pandemijom i da učini Europsku uniju zelenijom, digitalnijom i otpornijom na sadašnje i buduće izazove. Sredstva za takvu Europu imaju cilj omogućiti ogromnu financijsku podršku reformama i javnim investicijama.

B&B: Ta bi sredstva trebala posebno pomoći slabije razvijenim članicama EU-a, pa onda i Hrvatskoj, koja je ispod prosjeka EU-a i na začelju, na predzadnjem mjestu.

Simulacija ekonomista iz Europske komisije pokazuje kako bi korištenje sredstava Next Generation dalo dodatnu podršku konvergenciji unutar Europske unije, pri čemu bi najveći učinak iskusile one zemlje koje imaju bruto domaći proizvod ispod prosjeka Europske unije i koje su najviše pogođene krizom. Rezultati simulacije su pokazali kako bi doprinos rastu bruto domaćeg proizvoda u 2024. bio u najvećoj mjeri u Grčkoj, Bugarskoj, Hrvatskoj i Rumunjskoj, upravo tim redom, od 3,75% do 4%, uzimajući u obzir i učinke prelijevanja među članicama. Prema tome, dok su sredstva raspoloživa, treba ih uzeti i efikasno koristiti. Koliko će to korištenje sredstva u realnosti zaista i biti efikasno to sada ne možemo znati. Next Generation je jedan od značajnih instrumenata razvoja, ali nije jedini. Vlada ima i druge instrumente kojima može djelovati na ekonomski rast te se s europskim fondovskim sredstvima može u velikoj mjeri utjecati na razvoj i rast.

B&B: Rezultati zadnje turističke sezone bili su na razini 70 posto iz pretpandemijske 2019., a strahovalo se od mogućeg kolapsa. Koliko je hrvatska ekonomija ovisna o turizmu?

Pitanje ovisnosti hrvatske ekonomije o turizmu je često na dnevnom redu ne samo domaće javnosti, već i inozemne. U nekim studijama može se naći i zabrinutost je li sve veće oslanjanje na turizam vodi nizozemskoj bolesti, što bi značilo slabljenje drugih sektora i djelatnosti koje nisu vezane za turizam, što bi zemlju učinilo više ranjivom na moguće krize. U studijama Europske komisije hrvatski turizam se spominje kao „sun and sea“ oblik turizma, što zapravo znači kako ima relativno nisku dodatnu vrijednost za razliku od drugih raznovrsnijih, naprednijih oblika turizma, gdje se turisti ne svode samo na kupače, ako se može pojednostavljeno tako reći. Sve je više nagovještaja kako se turizam u Hrvatskoj sve više razvija prema sadržajnijem i luksuznijem obliku. Teško je prihvatiti tezu kako bi razvoj turizma trebalo ograničavati, jer ono što je dano prirodom i položajem kao posebnost nema opravdanja za nekorištenje i nemogućnost zarade, kada postoji rastuća potražnja. Ono što je neophodno napraviti putem politike poreza je smanjiti današnju značajnu apartmanizaciju koja istiskuje mogućnost razvoja naprednijih oblika turističke djelatnosti. Prostora za razvoj drugih djelatnosti koje nisu vezane za turizam ima, na primjer IT sektor ili neke druge djelatnosti u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Profesor Cota ističe da je Next Generation jedan od značajnih instrumenata razvoja, ali da Vlada ima i druge instrumente kojima može djelovati na ekonomski rast. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

B&B: Hrvatskoj je za saniranje posljedica od razornog potresa u Zagrebu odobreno ukupno 683,7 milijuna eura iz europskog fonda solidarnosti. Predujam u iznosu od 88,9 milijuna eura već je isplaćen, a taj se novac još ne upotrebljava u obnovi od potresa. Bi li se to pozitivno odrazilo na ekonomske aktivnosti ne samo u Zagrebu, nego u cijeloj zemlji? Kako bi se mogao upotrijebiti taj novac?

Koliko smo mogli vidjeti, saniranje posljedica i obnova, prema mišljenu tehničke struke zapela je na proceduralnim razlozima, prvenstveno slabom i nedorečenom zakonskom regulativom po pitanju statusa objekata za obnovu. To je evidentan primjer kako se u krizno vrijeme, u ovom slučaju razorne prirodne nepogode, razotkriju sve manjkavosti sustava. U dobra vremena se podcjenjuju budući rizici. Kašnjenje u realizaciji je trošak propuštene prilike koji može biti i značajan u materijalnom smislu, da ne govorimo o ljudskim traumama. Što je društvo uređenije i razvijenije, otpornost i reagiranje na krizna stanja i rizike su veći i efikasniji. Smisao javne politike leži u smanjivanju budućih rizika i izgradnji što veće otpornosti na rizike. Donošenjem Zakona o obnovi koji je na snazi od početka ovog mjeseca dijelom se otklanjaju takvi propusti. Pored izmijenjene zakonske regulative, sa svojim dobrim i lošim stranama koje ćemo u potpunosti moći vidjeti kad krene snažnija obnova, ostaje pitanje dovoljne raspoloživosti i angažiranja radne snage u uvjetima njene oskudnosti.

B&B: Što možemo očekivati od Nacionalnog plana oporavka i otpornosti koji premijer Plenković najavljuje? Kaže da Hrvatska dosad nikada nije mogla povući novac u toliko značajnom iznosu iz europskih fondova. Je li moguće povući tolika sredstva i za koje projekte?

Zaista se radi o značajnim sredstvima koja treba efikasno iskoristiti. Očekivanja Nacionalnog plana oporavka i otpornosti su velika. U kojoj mjeri će se sredstva iskoristiti ovisi o domaćim stručnim i administrativnim kapacitetima. Sredstva bi se trebala usmjeriti u projekte koji donose najveću društvenu korist kada su u pitanju projekti Vlade i profitabilnost kada su u pitanju privatni projekti. Svaki projekt zahtijeva investicijsku studiju, u kojoj se objašnjava i dokazuje njegova ekonomska opravdanost. Opravdanost projekta prolazi kroz domaću i europsku evaluaciju i kontrolu. Kako nema savršenog monitoringa i kontrole izvedbe i realizacije projekta, postoji i mogućnost kako neki realizirani projekti neće biti rentabilni. Taj se rizik mora predvidjeti i minimizirati.

B&B: Dva ključna stupa u vođenju ekonomske politike su monetarna politika i balansiranje tečajem nacionalne valute. Ulaskom u eurozonu hrvatska vlada i HNB će izgubiti oba instrumenta. Koliko je dobro u ovom trenutku uvoditi euro? Koji su nedostaci i prednosti takvog pristupa?

Pitanja vezana za korisnost ulaska u europodručje i efikasnosti funkcioniranja europodručja u pravilu se otvaraju u razdobljima krize. Tako je bilo u razdoblju zadnje globalne financijske i ekonomske krize koja je počela u ljeto 2007. Tako je i u recentnom razdoblju covid-ekonomske krize. U dobrim vremenima sukobi između zagovornika i protivnika eura u javnosti gotovo zamru. Euro nije uzrok kriza, ali pogreške u oblikovanju monetarne politike u europodručju mogu produbiti krizu, kao što je u krizi 2008. bila zakašnjela reakcije Europske središnje banke kao zadnjeg financijskog utočišta. Godine 2012. Grčka je na 10-godišnje obveznice plaćala kamatu 25%, a Njemačka 2%. Jesu li zemlje na financijsku i ekonomsku krizu mogle bolje odgovoriti, da su umjesto zajedničke valute imale svoju nacionalnu? Na takvom pitanju odgovori ekonomista su podijeljeni. Prvenstveni razlog podjeli među ekonomistima u odnosu na euro kao zajedničku valutu leži u činjenici kako europodručje nije potpuna monetarna unija zato što nije fiskalna (budžetska) unija. Štoviše, europodručje nije država, odnosno nije monetarna unija poput SAD-a te se njena efikasnost često propitkuje. Ne samo u ekonomskom smislu.

B&B: Je li to propitivanje uvođenja eura dobro ili loše?

To je dobro i poželjno jer su stručna javnost i politika pod pritiskom traženja i predlaganja oblika snažnijeg institucionalnog povezivanja među državama članicama europodručja. Povezivanje u takvom smjeru je i kroz instrument Next Generation, što je jedan oblik i fiskalne centralizacije. Ne može se reći da je Next Generation loš instrument. Upravo obrnuto, on povećava ekonomske efikasnosti europodručja. Prijenos nacionalne ekonomske politike na zajedničku politiku europodručja smanjuje nacionalni suverenitet. To je „cijena“ koju se plaća ako je cilj povećanje ekonomske efikasnosti europodručja, koja sve više zaostaje za SAD-om i nekim azijskim državama. Zagovornici protivljenja ulaska u europodručje vjeruju kako bi se veća efikasnost postigla kroz monetarnu neovisnost. To bi značilo i promjenu vođenja politike tečaja domaće valute u odnosu na današnju politiku stabilnog tečaja. Više zajedničke europske ekonomske politike znači i manje domaće ekonomske politike. Euro je uveden 1999. Zemlje koje su uvele euro ne žele ga odbaciti ni u kriznim vremenima. Izgleda kako euro ima ne samo ekonomsku poveznicu među članicama. Pitanje eura bit će dugo vremena tema rasprava, a svađe među ekonomistima bit će snažnije u kriznim vremenima.

B&B: Hoće li zbog uvođenja eura doći do pada standarda? Hoće li zbog inflacije bez rasta plaća biti oslabljena kupovna moć građana?

Nagovještaj pada životnog standarda zbog uvođenja eura polazi od pretpostavke kako će doći do rasta cijena. Takva pretpostavka nije vjerodostojna jer bi prema takvom vjerovanju pad standarda bio i u zemljama koje su već uvele euro ili u onim zemljama koje su vezale svoje valute za euro. Ne postoji veza između jedne tehničke operacije, poput zamjene valute i životnog standarda. Činjenica je kako zemlja može proći kroz jedno vrijeme vrlo male korekcije cijena na više zbog zaokruživanja cijena, ali to će biti benigno. Na životni standard utječe prvenstveno produktivnost rada, ali i promjena pariteta domaće valute u odnosu na euro. Međutim, zamjena jedne valute drugom kao u slučaju zamjene domaće valute u uvjetima stabilnog tečaja ne utječe na životni standard.