U povodu trećeg u nizu pozitivnog ekonomskog pokazatelja za hrvatsku ekonomiju razgovarali smo s Borisom Cotom, nekadašnjim ekonomskim savjetnikom predsjednika Ive Josipovića i profesorom ekonomske politike s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Prema agenciji S&P, hrvatska ekonomija je prvi put nakon sedam godina dobila pozitivnu ocjenu izlaskom iz kreditnog rejtinga kolokvijalno zvanog “smeće”. Tako hrvatske dugoročne obveznice više nisu samo špekulativni instrumenti, već su opet postale i ulagačka prilika na burzama s dugoročno stabilnom prognozom. Boris Cota doktorsku disertaciju pod naslovom “Privredni ciklusi u Hrvatskoj” obranio je 1997., deset godina kasnije imenovan je u zvanje redovitog profesora, a danas je na Ekonomskom fakultetu voditelj i specijalističkog poslijediplomskog studija “Međunarodna ekonomija i financije” na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Od 2010. godine do potkraj 2012. obavljao je dužnost posebnog savjetnika predsjednika Republike Hrvatske za gospodarstvo, a potom je do veljače 2015. bio predsjednik Savjeta predsjednika Republike Hrvatske za gospodarstvo.

NACIONAL: Jedna od triju najmoćnijih kreditnih agencija S&P u subotu je povisila kreditni rejting Hrvatske koji više nije u “smeću”. Time se odmah pohvalio i premijer Andrej Plenković. Kako tumačite taj podatak?

Kreditne agencije se ponašaju slično financijskim tržištima, što znači da njihov optimizam značajno raste u dobrim vremenima, kada i ekonomija raste, poput Hrvatske. Tako njihove dobre ocjene koje djeluju na smanjenje prinosa obveznica mogu još više pojačati rast jer je mogućnost zaduživanja veća, a samo zaduživanje je jeftinije. Zato kreditne agencije i financijska tržišta pojačavaju financijsku disciplinu zemlje. Potpuno je obrnuto u situaciji recesije. Tada kreditne agencije i financijska tržišta pretjerano discipliniraju zemlje, nameću niske ocjene i velike prinose na obveznice, što poskupljuje cijenu zaduživanja i prisiljava zemlje na fiskalnu štedljivost i time još više pojačavaju recesiju. To smo sve već vidjeli nakon zadnje globalne i financijske krize. Zato treba biti oprezan po pitanju ocjena kredibiliteta koje daju kreditne agencije. Njihova ocjena kod mnogih zemalja ne odražava temelje ekonomije zemlje. Tko vjeruje kreditnim agencijama i financijskim tržištima, u konačnici se razočara, slično onima koji vjeruju u svetost slobodnog tržišta.

NACIONAL: No na sličnom je tragu bila i Europska komisija. Nakon što je Hrvatska izašla iz prekomjernog deficita, nedavno je stigla još jedna dobra ocjena za hrvatsku vladu: Hrvatska je u okviru tzv. europskog semestra uspjela izaći iz prekomjernih ekonomskih neravnoteža. Međutim, neravnoteže su i dalje ostale, samo što više nisu prekomjerne.

Od 2011. počelo je nadziranje makroekonomskih neravnoteža članica EU-a s ciljem prevencije ili ispravljanja neravnoteža koje su u EU-u pojačale djelovanje globalne krize, nakon financijske krize koja je počela u ljeto 2007. u SAD-u. Procedura pri makroekonomskim neravnotežama obuhvaća izvješća i preporuke za ekonomsku politiku Europske komisije kao i moguće aktiviranje ekonomskih sankcija za članice koje ne ispravljaju neravnoteže. Takva procedura je zamišljena da upotpuni sustav nadziranja u EU-u tako da prati ostvarenja država članica prema većem broju makroekonomskih pokazatelja jer prema Paktu o stabilnosti i rastu postoji samo strože nadgledanje u području fiskalnih pokazatelja. Prate se pokazatelji vezani za vanjske neravnoteže, unutrašnje neravnoteže i konkurentnost, pri čemu je za svaki pokazatelj određena referenta vrijednost. Od vlada se traže nalazi na temelju dubinske analize i prijedlozi mjera za suzbijanje prekomjernih neravnoteža. U tu je svrhu Hrvatska izradila Nacionalni program reformi i Program konvergencije i dala ih Europskoj komisiji.

NACIONAL: Nije li ta pozitivna ocjena za hrvatsku vladu stigla iz Bruxellesa i zbog činjenice što je Europska komisija na kraju svog mandata, pa je malo uljepšala opću sliku ekonomije u cijelom EU-u, pa tako i u Hrvatskoj. U svibnju su izbori za Europski parlament, a poslije njih dolazi i novi sastav Europske komisije. Što od buduće komisije očekujete?

Ne. Pozitivna ocjena nije rezultat činjenice skorog kraja mandata Europske komisije. Radi se o poznatom obilježju Europske komisije, a to je značajan izostanak samokritičnosti te se slika o ekonomiji EU-a pokazuje boljom nego što je. Treba se samo sjetiti nesnalaženja i pogrešnih preporuka u vrijeme financijske i ekonomske krize, poput zahtjeva za snažnom fiskalnom štedljivosti i vjerovanja u doktrinu ekspanzivne štedljivosti, što je još više produbilo krizu. Iz kruga takve političke elite još nismo čuli mea culpa. Nismo čuli ni u Hrvatskoj. Na djelu je “papagajska ekonomika”. Od početka krize, više od deset godina, slušamo ponavljanje jednog te istog; treba provoditi fiskalnu štedljivost, eurozona dobro funkcionira i treba provoditi strukturne reforme. Kada to uporno ponavljate i još kada za to dobijete medijski prostor, onda ste ušli u klub nezavisnih i uglednih ekonomskih analitičara. Za takav ugled i nezavisnost ne trebaju vam saznanja, nego vjerovanje u ono što zagovarate. Činjenica je kako po pitanje rasta EU sve više zaostaje za SAD-om i Kinom. Zato se od buduće komisije očekuje više samokritičnosti, jasniji odgovori na pitanja zaostajanja rasta u EU-u i prijedlog novih politika za veći rast.

NACIONAL: Može li se u Hrvatskoj Uljanik spasiti od stečaja? Je li talijansko brodogradilište Fincantieri dobra opcija za opstanak Uljanika ili će se dogoditi repriza priče Ine s mađarskim MOL-om kao strateškim ulagačem koji uništava Inu kao dugoročno potencijalnu konkurenciju?

Ne mogu govoriti o Uljaniku na taj način, ni o imenima kompanija jer o tome nemam pouzdana saznanja. Jedno je sigurno, a to je da je restrukturiranje i privatizaciju brodogradnje trebalo napraviti prije početka globalne financijske krize, u dobrim i normalnim vremenima. Znamo da je tada Europska komisija bila potpuno jasna. Međutim, do toga nije došlo. Zašto? Treba pitati političare koji su u to vrijeme bili u vladi ili njihove ekonomske savjetnike. Proces restrukturiranja i privatizacije je tako prebačen u globalno krizno vrijeme i u vrijeme slabog oporavka svjetske ekonomije. U takvim okolnostima nije bilo dovoljne potražnje za brodovima, jer su bili više nego dovoljni i postojeći svjetski kapaciteti, mnogi i s naprednijim tehnologijama nego što ih nudi hrvatska brodogradnja. Rezultat toga je da se kao potencijalni ulagači javljaju oni koji gotovo da i nemaju povijest bavljenja brodogradnjom. Ostalo sami zaključite.

NACIONAL: Ako je Agrokor doista spašen onda i pitanje: u čemu je bio ključ za tu operaciju spašavanja? Što se može očekivati od budućih sudskih procesa?

Agrokor danas živi jer tako žele njegovi vjerovnici na temelju njihova dogovora. Njegova daljnja sudbina ovisit će o mogućnosti otplate dugova istodobno praćenih troškovima dodatnog zaduživanja. To će utjecati na odluke vjerovnika po pitanju njegove sudbine. S obzirom na to kako nismo imali iskustvo programa spašavanja Agrokora bez uplitanja Vlade, zagovornici takvog modela mogu isticati kako se radi o uspješnom modelu spašavanja i kako za sada “sve ide po planu”. Sudski procesi dijela nezadovoljnih vjerovnika koji su kolateralna žrtava posljedica su tog dogovora, odnosno operacije spašavanja. Vidjet ćemo kakve i kolike će posljedice presude izazvati, a vjerojatno ćemo dobiti i nova saznanja o samom procesu spašavanja Agrokora. Procesom spašavanja Agrokora dobili smo također potvrdu kako živimo u vremenima postojanja “supermenadžera” te tvorac takvog naziva, ekonomist Thomas Piketty, ima dodatan materijal za svoja istraživanja.

NACIONAL: Gdje možemo potražiti izlaz za hrvatsku ekonomiju, s obzirom na činjenicu da su ekonomisti jednodušni u ocjeni da se u turizmu ne može pronaći izlazna strategije? Jesu li u pravu?

Ako želimo od Hrvatske kao male i otvorene ekonomije učiniti i snažnu ekonomiju, onda je neophodno usmjeriti se na inozemnu potražnju, što znači razvoj i rast izvoznog sektora. Taj sektor uključuje i značajan dio turizma i djelatnosti koje se na njega vežu. Turizam će i dalje imati značajan utjecaj na ekonomiju, osobito onaj dio koji Europska komisija u svojim studijama zove “sun and sea” turizam, ako i u idućim desetljećima ostane takav oblik turizma. Imajući na umu kako ekonomika nije ništa drugo nego ljudska djelatnost, to znači da investiramo u one djelatnosti i zapošljavamo se u onim djelatnostima za koje imamo poticaj. Poticaj za razvoj ovakve vrste turizma je dovoljno sunčanih dana, toplo i čisto more i rast potražnje. Očito smo u turizmu, zbog izostanka značajnijeg poticaja drugih djelatnosti, našli mogućnosti zarade i zaposlenja.

NACIONAL: Ali slažete li se da to predstavlja i ekonomski problem unatoč zapošljavanju i zaradi?

U takvim okolnostima postoji značajan rizik za ekonomiju zemlje koji se može materijalizirati u onome što ekonomisti kada je razvoj zemlje snažno povezan s razvojem jednog sektora, a stagniranjem ostalih, zovu nizozemska bolest. Zato bi vlada morala stvoriti ambijent i za razvoj drugih sektora. Taj ambijent stvara se značajnim poboljšanjem poslovne klime kroz sve one mjere o kojima se govori u izvješćima Europske komisije, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, a u drugom redu kroz posebne sektorske politike koji se svode na određene poticaje poput manjih poreza. Za sada ne možemo govoriti o značajnijim potezima Vlade u tom smjeru. Zato se čini kako je prevladavajući stav zadržati smirenost i nastavi dalje, “keep calm and carry on”.

NACIONAL: Kako će se Brexit odraziti na Veliku Britaniju, a kako na ekonomiju EU-a, pa onda i Hrvatsku?

Brexit će imati negativan učinak na Veliku Britaniju koji može biti još štetniji ako se ne uzme u obzir sporazum s EU-om. Naime, percepcija države koja nije članica EU-a pa makar bila vezana s norveškim tipom sporazuma s EU-om, od investitora je slabija nego kada je ta zemlja članica. Osim takvog nepoželjnog učinka na investicije, doći će i do slabljenja trgovačkih tokova, što će djelovati na slabljenje produktivnosti i slabljenje rasta u Velikoj Britaniji, kao što previđa studija njihove središnje banke, Bank of England. U razdoblju članstva u EU-u, prije referenduma o Brexitu, Velika Britanija je prošla kroz jačanje i izvoz financijskog sektora i usluga, a londonski City je bio najsnažniji centar financijske industrije. Zbog toga je stagnirao proizvođački sektor, što je također svojevrsni “slučaj nizozemske bolesti”. Zato se može očekivati jačanje proizvođačkog sektora i slabljenje funte zbog učinka domaćeg tržišta. Izlazak Velike Britanije slabi i EU, ali ipak značajno manje nego Veliku Britaniju. Osim toga, izlazak mora potaknuti Europsku komisiju za snažnijim propitivanjem postojećih institucionalnih rješenja koja u određenom dijelu potiču propitivanje koristi od članstva. Zapravo, takvo propitivanje bit će sve češće i snažnije. Ne treba zaboraviti kako su protestne stranke u EU-u nastale i razvile se upravo na slabosti institucionalnog okružja EU-a.

NACIONAL: Treba li se pripremati za novu ekonomsku krizu? Dosad je bilo uobičajeno da se krize vraćaju svakih sedam godina. Je li prošlo dovoljno vremena od 2008. da bi se opet suočili sa sličnim ekonomskim problemima? Procjene su da će sljedeća ekonomska kriza biti pogubnija kao nijedna dosad.

Novu moguću financijsku krizu 2020. nakon koje bi slijedila recesija nagovijestio je prošle godine profesor sa sveučilišta New York Nouriel Roubini, poznatiji kao dr. Doom, jedan od nekolicine ekonomista koji je predvidio i prošlu krizu. Roubini je naveo nekoliko razloga za razvoj takvog scenarija. Djelovanje fiskalnih stimulansa u SAD-u koji potiču stopu rasta iznad 2 posto koja je potencijalna stopa rasta američke ekonomije postat će neodrživo. S 2020. stimulansi će vjerojatno prestati, a ekonomski rast će se smanjiti ispod 2 posto. S obzirom na to da je američka ekonomija pregrijana, a stopa inflacije je iznad ciljane od 2 posto, Fed će nastaviti s rastom kamatne stope koja bi 2020. mogla biti veća od 3 posto, što će usporiti rast ekonomije i ojačati dolar te tako smanjiti cjenovnu konkurentnost američkog izvoza.

NACIONAL: Kakve će posljedice biti za ostatak svijeta?

Rast u ostatku svijeta će se također usporavati, dijelom zbog politike američkog protekcionizma, a dijelom zbog usporavanja rasta Kine, čija ekonomija je prekapacitirana i značajno zadužena. Moguće je i smanjivanje europskog rasta zbog stezanja monetarne politike te slabosti eurozone koja je još uvijek daleko od potpune monetarne unije. U takvom scenariju Roubini vidi mogućnost da bi još jedna globalna kriza potaknula Italiju i neke druge zemlje da izađu iz eurozone. Teško je reći kada će i kolika ta kriza biti, ali treba uzeti u obzir ono što je za vrijeme svog života isticao veliki američki ekonomist Hyman Minsky, poznat po hipotezi financijske nestabilnosti, odnosno kako je sjeme buduće krize zasijano u ekonomski dobrim vremenima. Drugi, također veliki američki ekonomist Rudi Dornbusch, isticao je kako ekonomskoj krizi treba dugo prije nego što je možemo zamisliti da će doći, ali kada dođe dogodi se brzo i prije nego što smo mogli zamisliti, što je poznato u teoriji kao Dornbuschov zakon.

NACIONAL: Mislite li da je u postojećim okolnostima dobro nastojanje hrvatske vlade i HNB-a za ubrzanim uvođenjem eura?

Novija istraživanja pokazuju kako nije dilema brzo ili sporo uvođenje eura, već treba li se ili ne treba uopće priključiti eurozoni. Uvođenje eura 1999. bilo je popraćeno euforijom koja je trajala sve do globalne financijske krize koja je počela 2007. Euforija eura bila je popraćena značajnim prilivom novca u zemlje periferije, odnosno juga eurozone, poput Španjolske ili Grčke i nastanaka tržišnih balona. Znamo koje su bile posljedice pucanja takvih balona: ekonomska depresija i velika nezaposlenost popraćena zahtjevom europske političke elite za rigoroznom fiskalnom štedljivosti. Takva politika je još više produbila europsku depresiju. Neki su ekonomisti to nazvali eurohavarijom. Ući u eurozonu ili ne pitanje je bez jasnog odgovora, a presudit će političari i njima bliski ekonomisti koji vjeruju da je ulazak bolja opcija. Kao što znamo, za vjerovanje i ne trebaju argumenti.

NACIONAL: Što o tome govore ekonomska istraživanja?

Nekoliko zadnjih godina istraživanja nekih europskih i američkih ekonomista pokazala su kako je pozitivna uloga eura na međusobne trgovinske tokove i rast članica Europske unije prenaglašena, a u nekim slučajevima kako je ta uloga izostala. Jedno od najzanimljivijih istraživanja proveli su američki ekonomisti Andrew Rose i Reuven Glick 2015. Pokazali su kako europska monetarna unija u odnosu na druge monetarne unije ima znatno manji učinak na trgovinu članica nego druge monetarne unije. Istraživanje je dalo neočekivane i porazne rezultate za EU jer su slično istraživanje radili 2002. i dobili suprotne, pozitivne rezultate. Drugo, novije njemačko istraživanje Ifo instituta 2017. pokazalo je da je izostao “euro učinak” na međusobnu trgovinu članica. Još su porazniji rezultati studije iz veljače ove godine koja govori o zemljama dobitnicima i gubitnicima u eurozoni, s obzirom na bruto domaći proizvod po stanovniku.

NACIONAL: Kakav je vaš stav o uvođenju eura?

Imajući na umu kako eurozona funkcionira kao nepotpuna monetarna unija, postavlja se pitanje zašto ulaziti u takvu uniju. Pokušaji njenog institucionalnog popravljanja, ali bez formiranja budžetske (transferne) unije izgledaju često više kao eksperiment, ali i nemoć ekonomista i političara da u potpunosti poprave sve ono što su započeli još 1999. Danas se gotovo svi ekonomisti slažu kako je politički nemoguće formirati i budžetsku uniju te se kao supstitut tome traži provođenje strukturnih reformi, odnosna veća fleksibilnost u eurozoni. Međutim, ne radi se o supstitabilnosti nego o komplementarnosti jer istodobno s većom centralizacijom budžeta i većom fleksibilnosti eurozona postaje manje ranjiva na različite vrste šokova. Naravno, javljaju se i druge ideje za popravljanje funkcioniranja eurozone poput nedavnog zajedničkog prijedloga njemačkih i francuskih ekonomista. Za sada, oni koji zagovaraju ulazak u eurozonu vjeruju kako je život u eurozoni bolja opcija nego ostati izvan eurozone. I 20 godina nakon uvođenja eura njegovo uvođenje je kontroverzno.

NACIONAL: Početkom 2017. napravili ste komparativnu analizu ekonomija Grčke i Hrvatske i ocijenili da su obje zemlje bile, prema ekonomskih pokazateljima, u sličnoj situaciji. Kakva je situacije bila onda, a kakva je danas?

Ekonomski oporavak nakon globalne i financijske krize pokazao je i na slučaju Grčke i Hrvatske kako u razdobljima ekonomskog rasta financijska tržišta primjenjuju slabu disciplinu na zemlje koje imaju veliki javni dug kao Hrvatska ili ogroman javni dug kao Grčka, jer je cijena zaduživanja nekoliko puta manja nego u razdobljima ekonomskog pada i recesije. Tako samo djelovanje financijskih tržišta putem jeftinog novca pojačava ekonomski rast. U razdobljima recesija financijska tržišta primjenjuju previše discipline jer je cijena zaduživanja nekoliko puta veća nego u dobrim vremenima. Tako još više pojačavaju recesiju. Zato takvo funkcioniranje financijskih tržišta ne održava fundamente ekonomija, kao što smo danas svjedoci na primjeru Hrvatske. U nekoliko godina je cijena zaduživanja pala s više od 6% na 1%. Zar su se toliko popravila struktura hrvatske ekonomije? Naravno da nije.