Objavljeno u Nacionalu br. 673, 2008-10-05

Peter Tatchell (56), jedan od najpoznatijih ljevičarskih aktivista i boraca za prava homoseksualaca, gostovao je na Queer Zagreb

Sa 16 godina u dvorištu svoje škole u Melbourneu, na američki Dan nezavisnosti, 4. srpnja 1968. godine, zapalio je američku zastavu u znak protesta zbog slanja australskih vojnika u Vijetnamski rat i nakon toga otišao na svoj prvi protestni marš pred američki konzulat. Njega i ostale sudionike pendrecima su pretukli policajci na konjima i potom ih priveli. To je u mladom Peteru Tatchellu proizvelo još veći bunt, a inspiraciju je pronašao u Pariškom i Praškom proljeću te aktivistima kao što su Mahatma Gandhi, Sylvie Pankhurst, Martin Luther King i Malcolm X. Zauzeo se za prava školovanja djece iz siromašnih aboridžinskih obitelji.

Bio je to početak karijere Petera Tatchella, jednog od najpoznatijih svjetskih aktivista za zaštitu ljudskih prava i borca za ravnopravnost homoseksualaca, koja traje punih 40 godina i tijekom koje je od “homoseksualnog terorista” i “državnog neprijatelja broj 1” postao nacionalni heroj, zahvaljujući radikalnim akcijama poput pokušaja građanskog uhićenja afričkog diktatora Roberta Mugabea u Londonu 1999. i u Bruxellesu 2001. godine. Naime, u britanskom zakonodavstvu postoji klauzula prema kojoj svaki građanin može uhititi drugu osobu zbog počinjenja kaznenog djela i zadržati je do dolaska policije. Želeći skrenuti pažnju na kršenje ljudskih prava u Zimbabveu, Tatchell je iskorisio Mugabeov privatni posjet Londonu i zaskočio ga ispred hotela “Crown Princ”, primio ga za ruku i objavio: “Predsjedniče Mugabe, uhićujem vas zbog mučenja u skladu s konvencijom Ujedinjenih naroda o zabrani mučenja.” Uhićenje nije uspjelo, ali je izazvalo pažnju javnosti.

Tatchell je 2002. godine pokušao uhititi i bivšeg američkog državnog sekretara Henryja Kissingera zbog optužbe za ratne zločine u Vijetnamu i Kambodži. Iskočio je i pred automobil bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira na Piccadilly Circusu u proljeće 2003. u znak protesta protiv britanske podrške ratu u Iraku, a dok je prošle godine marširao na moskovskom Gay Prideu njega i još nekoliko aktivista pretukli su pripadnici ultradesničarskih i neonacističkih grupa, nakon čega je još bio i uhićen, a napadači pušteni, kao i u drugim njegovim akcijama.
Tatchell u Velikoj Britaniji živi od 1971., a krajem 70-ih pristupio je Laburističkoj stranci i postao jednim od najradikalnijih vođa njezina lijevog krila, što mu je donijelo nadimak “Crveni Pete”, no nikad nije uspio ući u britanski parlament. Danas je pripadnik lijevog krila Zelene stranke te član i jedan od osnivača queer grupe za zaštitu ljudskih prava OutRage. Živi vrlo skromno, jer od aktivizma nikada nije zaradio ni penija, a osim što piše pisma mnogim britanskim medijima, objavljuje i kolumne u The Guardianu.

U Bruxellesu 2001. Tatchell je po drugi put pokušao uhititi Roberta Mugabea i dobio batinaNACIONAL: U Zagreb ste došli na poziv organizatora Queer Zagreb festivala, gdje je prikazan dokumentarac o vašem životu pod nazivom “Što on misli tko je?” Jeste li hrvatskim aktivistima predložili konkretne akcije?
– Oni sami moraju odlučiti što bi trebalo napraviti. Rekli su mi da postoje glasine kako su neki visokorangirani svećenici Katoličke crkve, koji osuđuju prava gay populacije, ustvari i sami potajno homoseksualci. Ne znam je li to točno, ali ako postoje svećenici koji se protive jednakosti homoseksualnih zajednica dok potajno i sami imaju afere, to je licemjerno i zaslužuje biti otkriveno. Kad smo u Britaniji prozvali desetoricu katoličkih svećenika, nismo to učinili zato što su homoseksualci, već zbog licemjerja.

NACIONAL: Podržavate pravo homoseksualaca na brak, ali vaše je privatno stajalište da se protivite braku kao instituciji.
– Protiv sam zabrane braka između ljudi u istospolnim zajednicama, jer je to diskriminacija. Zakoni bi se trebali odnositi na sve ljude jednako. U Britaniji trenutačno postoji sistem seksualnog apartheida. Samo se heteroseksualni parovi mogu vjenčati, a samo istospolni parovi mogu sklopiti civilno partnerstvo. Moje je viđenje da civilno partnerstvo treba biti omogućeno i heteroseksualnim parovima, i obrnuto. No, osobno, ne bih se volio vjenčati.

NACIONAL: Jeste li pobornik monogamnih ili liberalnih veza?
– Mislim da svaki par treba odlučiti što im najviše odgovara. Što se tiče mene osobno, preferiram monogamne veze, ali imao sam i veza u kojima smo zbog posla i drugih obveza bili razdvojeni duže vremena pa smo postigli dogovor da povremeno možemo spavati s drugim ljudima.

NACIONAL: Još kao 16-godišnjak mislili ste da ste heteroseksualac, iako su vas školske kolege već tada doživljavali kao homoseksualca i zadirkivali kako imate najbolje noge u školi. Nije li čudno da su to drugi znali prije vas?
– Odgojen sam u vrlo konzervativnoj radničkoj obitelji, moji su roditelji duboko religiozni, tako da mi koncept i ideja da bih mogao voljeti osobu istog spola nikad nije pala na pamet. Sve dok nisam napustio školu i na poslu prvi put sreo ljude drukčije seksualne orijentacije. Tada sam shvatio da to nisu čudovišta, kao što mi je bilo rečeno, nego su ustvari vrlo fini i dobri. To me natjeralo da promislim o vlastitom pristupu i taj mi je proces omogućio samopriznanje da sam homoseksualac.

U Bruxellesu 2001. Tatchell je po drugi put pokušao uhititi Roberta Mugabea i dobio batinaNACIONAL: Jeste li ikada voljeli neku ženu?
– Imam mnogo prijateljica, ali ne u seksualnom smislu. Imao sam djevojku kad sam imao 15, 16 godina, ali nismo spavali zajedno jer je moj odgoj strogo branio seks prije braka.

NACIONAL: Jeste li roditeljima tajili da ste gay?
– Zato što su bili toliko konzervativni i religiozni znao sam da bi za njih bio preveliki šok kad bih im rekao direktno, ne bi se znali s time nositi. Zato sam razvio strategiju da tijekom duljeg vremenskog razdoblja bacam mrvice poput: “Kolega s posla rekao mi je da je gay. To me isprva šokiralo, no čini se kao stvarno draga osoba.“ Zatim sam im rekao da idem na protest za prava homoseksualaca, tako da su postepeno i polako, što je trajalo tri i pol godine, do moje 21. godine, zbrojili dva i dva.

NACIONAL: Tada ste već živjeli u Londonu, gdje ste odselili s 19 radi izbjegavanja vojne obveze, jer bi vam u protivnom prijetio zatvor.
– Da, došao sam s tadašnjim partnerom, no namjeravali smo ostati samo kratko i imati svojevrsni radni odmor u Velikoj Britaniji, proputovati Europu i onda se vratiti u Australiju. No, u međuvremenu smo se razišli, ja sam upoznao nekog drugog, iznajmio sam krasan stan, dobio posao, počeo sam ići u večernju školu da završim srednjoškolsko obrazovanje. A kako mi je išlo odlično, upisao sam i politehnički studij. U to vrijeme je u Londonu bio organiziran Gay Liberation Front, bila su to vrlo uzbudljiva vremena.

NACIONAL: Kako vaša obitelj gleda na vaš aktivizam?
– Tijekom vremena prihvatili su ono što radim i postali ponosni na mene. Znaju da to radim zbog ljubavi i suosjećanja s drugim ljudima, što smatraju plemenitim. Vide da činim nešto sa svojim životom, a većina članova moje obitelji nikad nije imala neke velike ambicije. No, naravno, jako su zabrinuti za moju sigurnost, misle da previše riskiram i boje se da će me jednog dana netko ubiti ili toliko pretući da ću završiti u invalidskim kolicima ili kao biljka. No, tijekom povijesti borbe za ljudska prava sav napredak postignut je zahvaljujući individualcima koji su bili voljni riskirati i žrtvovati se. Radije bih čavrljao s premijerom uz šalicu čaja kako bismo postigli dogovor o prestanku diskriminacije, kada bi bilo moguće tako.

NACIONAL: Živite od prosječno 80 tisuća kuna godišnje. To je malo čak i za hrvatske pojmove. Kako uspijevate s tim novcem podmirivati troškove stanarine i života u Londonu?
– Teško, ali uspijevam. Nisam materijalist. Kupujem namirnice na tržnici, a kroz London se probijam biciklom. Ne putujem puno, a kada letim, onda preko interneta kupujem jeftine avio-karte.

Jedna od brojnih Tatchellovih akcija odnosila se na homoseksualna prava muslimanaNACIONAL: Izgledate vrlo krhko i ne mogu zamisliti da ste pokušali uhititi Roberta Mugabea. Kako ste uspjeli preživjeti sve te napade na sebe?
– Pa, oštećeno mi je desno oko, na koje vidim vrlo mutno i imao sam potres mozga, što je utjecalo na moje pamćenje, koncentraciju i ravnotežu, pa ponekad znam pasti. Ali to je ništa u usporedbi s onim što se događa ljudima u Iranu, Zimbabveu ili drugim diktatorskim sistemima, tako da se smatram sretnim. Najteže ozljede zadobio sam kad su me pretukli Mugabeovi zaštitari u Bruxellesu 2001. godine i onda prošle godine u Moskvi. Moji ruski prijatelji rekli su da je među njima bilo i Putinovih ljudi.

NACIONAL: Čini se da svaki put izvučete deblji kraj, jer osim što vas pretuku, vi ste taj kojeg odvode u lisicama.
– Da, dobijem batine, uhapse me, a moji napadači slobodno odšeću. Ali srećom nikad nisam bio u zatvoru, a u pritvoru sam najduže proveo dan i pol. Osuđivan sam više puta, ali svaki put bih se žalio i uspio odbaciti tužbu. Imam samo jednu kaznu.

NACIONAL: Pretpostavljam da su za to djelomično zaslužni i mediji koji prate vaš rad.
– Da. Kad sam recimo iz zasjede zaskočio automobil Tonyja Blaira na Piccadillyju, prije rata u Iraku, tehnički je to bilo vrlo ozbiljno kršenje sigurnosti i mogli su me optužiti na više osnova, no na kraju su odbacili tužbe jer su smatrali da bi mi to donijelo još više medijske pozornosti. Slična je situacija bila i kad sam zaskočio kolonu predsjednika Zimbabvea Roberta Mugabea u Londonu 1999. Mogao sam se suočiti s vrlo teškim optužbama, ali na kraju su policija i optužba odbacili tužbu jer nisu željeli da testiram zakon prema kojem svaka osoba ima pravo na građansko uhićenje osobe koja je po bilo kojoj stavci međunarodnog prava kriva za zločin protiv čovječnosti.

NACIONAL: Živite u neprestanoj opasnosti. Je li ikada bila napadnuta i vaša voljena osoba, kako je to utjecalo na vaše veze?
– U jednom periodu bilo je vrlo loše, ali s tom sam se osobom razišao iz drugih razloga. Bilo je situacija da sam s nekim počeo izlaziti, ali se on ne bi znao nositi sa svim prijetnjama i nasiljem upućenima na moju adresu. Jednom sam nakon nekoliko izlazaka pozvao čovjeka kod sebe na večeru. I sjedili smo tako za lijepom romantičnom večerom uz svijeće, kad je kroz prozor točno nasred stola doletjela cigla. Komadića posuđa i hrane bilo je po cijelom stanu, no srećom nisu pogodili nijednog od nas.

NACIONAL: Zato ste stavili rešetke na prozore, a ispod kreveta držite aparat za gašenje požara i uže za bijeg kroz prozor. Jesu li vas napadali i bombama?
– Tri puta su me već napali molotovljevim koktelima. Srećom, dvaput nisam bio ondje, oštećeno je samo nekoliko slika. Sada su napadi puno rijeđi. Prije otprilike dva tjedna netko mi je na prozor bacio gomilu kamenja i jaja. Kamenje nije razbilo prozore zahvaljujući rešetkama, ali jaja su bila posvuda. Mogao sam napraviti šampon od njih.

Peter Tatchell 1971.NACIONAL: Što vam prolazi kroz glavu u trenutku kada se spremate za akciju, poput pokušaja uhićenja Mugabea?
– Um mi je fokusiran samo na uspjeh. Uvijek sam nevjerojatno nervozan jer ne znam što će se dogoditi, hoću li biti pretučen, uhapšen, optužen i poslan u zatvor, ako budem pretučen hoće li ozljede biti ozbiljne, hoće li me ubiti ako neki zaštitar potegne pištolj na mene.

NACIONAL: Već ste primili metak upozorenja.
– Pucano je u vrata mog stana, ali srećom ne direktno u mene. Ne još. No, iako sam u akcijama bio preko sto puta, još uvijek sam jako, nervozan, želudac mi se prevrće, tresem se, imam glavobolju, temperatura mi padne. Najviše zbog neizvjesnosti uspjeha i eventualnog otkrivanja mojih namjera od strane policije koja bi me u tom slučaju mogla spriječiti u akciji. Obično izvršavam akcije u javnim situacijama, kada znam da će biti prisutne kamere, ili povedem novinara, fotografa ili kamermana. Vođe su najranjiviji dok putuju, zato preferiram zasjedu vozila. No, to je taktika zasnovana na vjerovanju ili nadi da će se vozilo zaustaviti.

NACIONAL: Za takve akcije zapravo vam nije potrebno mnogo novca, osim možda za zdravstveno osiguranje.
– Točno. To su niskobudžetne i “uradi sam” akcije. Uspjeh se bazira na originalnoj, maštovitoj ideji i na tome da je izvršim, ili sam ili uz pomoć drugih ljudi. Nekad mi treba dosta vremena da dođem na neku ideju, poput uhićenja Mugabea.

NACIONAL: Koliko se taj zakon o građanskom uhićenju primjenjuje u britanskoj praksi?
– Vrlo rijetko, jer ljudi uglavnom nemaju dovoljno hrabrosti primijeniti ga, možda i žele uhititi nekog nasilnika, ali se previše boje da će dobiti batine, što je razumljiv strah.

NACIONAL: Pokušali ste i politički djelovati. Mislite li da biste u parlamentu mogli više postići?
– Natjecanje za parlament nikako ne znači zamjenu za moj aktivizam, nego je samo nadopuna. Moja ideja je ugurati raspravu o ljudskim pravima u parlament.

NACIONAL: Zalagali ste se i za otkrivanje zločina srpskih postrojbi nad mladićima u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
– Da, jer bilo je mnogo akcija od strane UN-a za kažnjavanje zločina seksualnog zlostavljanja žena, dok je seksualno zlostavljanje mladića i dječaka bilo stavljano pod tepih, to je bilo nešto sramotno i šokantno.