Kažu da vrijeme leti. Kažu da vlada neviđena trka i da nitko više ništa ne stiže. Kažu da se više nema ni toga vremena koje leti. Kažu da je vrijeme uglavnom u prošlom vremenu i da ga nitko nema dovoljno i da je glavni izgovor za mnoge to da nemaju vremena. Kažu da je nekad prije bilo toga vremena napretek. Kažu da u Africi ima još uvijek tog vremena. Nije valjda da ćemo se morati preseliti svi u Afriku ili barem otići na neki safari kako bismo vidjeli kako izgleda to vrijeme.”

Na taj je tekst, slučajno ili ne, naišao dubrovački arhitekt Božo Benić kada je tog lipanjskog jutra 2015. stajao na autobusnom kolodvoru u Zagrebu i čekao transfer za Ljubljanu. Naime, trebao je letjeti preko Istanbula za Dar es Salaam, najveći tanzanijski grad i otići na svoju prvu humanitarnu misiju. Pamti kako je na mobitelu nervozno iščitavao prve jutarnje vijesti, a zbog straha pred nepoznatim čak je razmišljao da od svega odustane. Da je tada odustao ne bi bilo ne samo njegova prvog tromjesečnog putovanja u tu afričku zemlju, nego ni jednomjesečnog boravka u Tanzaniji 2018., kao ni humanitarnih izložbi i akcija koje su uslijedile po povratku u Hrvatsku. O svom je intenzivnom iskustvu Božo Benić upravo objavio knjigu “Zvijezde me uvijek nasmiju”, lirski putopis temeljen na dnevniku dvaju misija u Tanzaniji.

Božo Benić rođen je 1987. u Dubrovniku. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012. Predsjednik je Društva arhitekata Dubrovnik i Vijeća Područnog odbora Hrvatske komore arhitekta te član Predsjedništva Udruženja hrvatskih arhitekata. Osnivač je i voditelj privatnog arhitektonskog studija, polaznik Doktorskog znanstvenog studija Arhitektura i urbanizam Arhitektonskog fakulteta i urednik strukovnog časopisa “Mjera”.

Odgovorio je na pitanje što za njega znači objavljivanje knjige u doba krize izazvane koronavirusom i kakve su reakcije čitatelja.

“Citat na koji sam naišao kada sam se uputio na prvo putovanje u Tanzaniju zanimljiv je i poticajan, no većina ljudi ne razmišlja o tome da je vrijeme ključna stvar u našim životima koje nema bezgranično mnogo. Onda se prije dva mjeseca dogodila ova globalna pandemija koja nam je svima pokazala kako sve ono što nam je do jučer bilo tako važno i hitno odjednom može postati sporedno, možda čak i nebitno. I ne samo to, cijeli svijet odjednom ima vremena. Vremena za sebe, svoje najbliže, svoje interese, hobije, zaboravljene strasti… To vrijeme za samoga sebe također je važno i zato mislim da ove okolnosti, koliko god nam svima bile teške, nude pregršt toga što bismo trebali iskoristiti. Čitatelji mi se redovito javljaju sa svojim dojmovima, idejama i komentarima, a ono što je meni kao autoru osobito važno jest da ih sve potiče na razmišljanje, ne samo o samima sebi i o našim odnosima prema drugima, već i o našem vremenu kojeg ima tek onoliko koliko je potrebno – ako ga dobro iskoristimo.”

Dok je pisao knjigu, često bi u mislima imao Ernesta Hemingwaya koji se svojedobno zapitao zašto svi koji odu na Crni kontinent o tome moraju napisati knjigu, iako je i sam bio jedan od tih. No odgovor je, ističe, jednostavan: Afrika je neiscrpna inspiracija svima koji su spremni od nje nešto naučiti.

Još neposredno prije prvog odlaska, dok je u Zagrebu volontirao u jednoj ustanovi za smještaj djece i mladih bez odgovarajuće skrbi, počeo je voditi bilješke i zapisivati sve što se u to vrijeme događalo. “Tad još uvijek nisam znao zašto to radim, ali kao da sam želio strukturirati neke svoje misli i pratiti svoj osobni razvoj, jedan proces učenja. Pomislio sam ako je tako već prije puta, kako li će onda tek biti kada konačno otputujem. Pisati sam nastavio i kada sam došao u Tanzaniju. Kako su dani odmicali, preda mnom se nizalo sve više i više onog što sam htio podijeliti sa svojom obitelji, prijateljima i poznanicima. Čak bih rekao da sam se osjetio privilegiranim što mogu svjedočiti onome čemu većina neće nikad. Kao što je ustvrdila američka novinarka Maddy Bowen u filmu ‘Krvavi dijamant’ kada je pisala o strahotama građanskog rata u Sijera Leoneu: ‘Misliš da iskorištavam njegovu tugu? U pravu si, to je glupo. Može biti dovoljno da nekog rasplače, možda čak i da napiše ček, ali neće biti dovoljno da se to zaustavi. Muka mi je od pisanja o žrtvama, ali to je sve što mogu napraviti.’ Kada je tekst bio gotov, uslijedila je potraga za izdavačem. Rukopis je završio na stolu našeg uglednog književnog povjesničara, kritičara i antologičara Božidara Petrača iz nakladničke kuće Alfa koji je knjigu objavio u sklopu Biblioteke Duh vremena, čiji je glavni urednik”, ispričao je Benić.

Premda je i prije odlaska u Tanzaniju imao skromno volontersko iskustvo, kaže da se ništa od toga ne može usporediti s angažmanom na Crnom kontinentu. U Tanzaniju je prvi put poželio otputovati nedugo nakon što je diplomirao 2012., no tada ga je spriječio posao:

“Naime, u to je vrijeme Hrvatska bila u recesiji koja je osobito pogodila građevinski sektor. Iako želja za odlaskom u Afriku nije nestala, kako je vrijeme prolazilo pojavili su se neki drugi prioriteti, ali i svakojaka samoopravdanja zašto takvo što nije moguće ostvariti – nedostatak vremena i novca, strah od novog i drugačijeg… Svima nam je u životu često jako teško napustiti svoju komfornu zonu. Zona komfora najveća je zamka jer život započinje upravo tamo gdje ona završava. Jednom kada izađeš iz komforne zone, postaje ti normalno ono što je prije bilo nezamislivo. Tada se ruše iluzije koje su u tebi godinama ugrađivali obitelj, okolina, društvo, tradicija… Konačno sam početkom 2015. presjekao – dao sam otkaz i u Udruzi Kolajna ljubavi pokrenuo proceduru za odlazak u Tanzaniju. Nedugo nakon toga iz udruge su me pozvali na psihološko testiranje. Pozitivno mišljenje psihologa bio je znak da mogu krenuti na višetjedni tečaj, iako te ništa ne može pripremiti na ono što te dočeka u jednoj od najsiromašnijih i gospodarski najnerazvijenijih zemalja na svijetu. Zato je svakom volonteru koji stigne u Afriku potrebno vrijeme da se privikne na tešku svakodnevicu te da prihvati običaje i kulturu.”

Odgovorio je na pitanje što mu znači humanitarni rad, a što vjera i je li potrebno biti vjernik da se bude duhovna osoba.

“Iskustvo mi kaže da nije. Štoviše, veliki broj mojih bliskih prijatelja volontera koje sam upoznao u Africi, za sebe će reći da nisu vjernici. Međutim, u mom su slučaju humanitarni rad i vjera dvije neodvojive životne sastavnice. I papa Franjo je u jednom svom obraćanju mladima istaknuo da čovjek nikada ne bi smio pomisliti da nema što podariti ili da nikome nije potreban. Na tom tragu počiva i moje osobno uvjerenje prema kojemu smo svi pozvani biti misionari, u svojim obiteljima, na radnim mjestima, ili pak kilometrima daleko, u najsiromašnijim dijelovima svijeta. Jer nitko nije toliko siromašan da ne može dati ono što ima, ali ponajprije ono što jest. Stoga, bez obzira na to kako se tko deklarirao, viši smisao čovjek uvijek može pronaći u tom bezuvjetnom darivanju. I ne samo to – paradoksalna tajna konstitucije ljudskoga bića sastoji se u tome da darujući sebe zadobivamo sebe. Drugim riječima, pronalazeći drugoga, pronalazimo sebe, kako je davno ustvrdio Ivan Pavao II.”

Kaže da je veći dio svog prvog boravka u Tanzaniji proveo na jugu zemlje u Sirotištu sv. Ante u Songei, koje je Udruga Kolajna ljubavi izgradila još 2010. godine. U to je vrijeme, dodaje, ondje živjelo 36 djece i mladih bez odgovarajuće roditeljske skrbi, svatko sa svojom tragičnom pričom zbog koje je ondje bio smješten. Njegov je glavni zadatak bio brinuti o djeci, pomagati im u izvršavanju njihovih svakodnevnih školskih obveza, pomoći odgajateljima u razvijanju radnih navika kod djece, upoznavati djecu s kućanskim poslovima, voditi u bolnicu na redovite liječničke preglede te ih podučavati svemu onome što će im biti neophodno za samostalan život nakon što jednoga dana napuste sirotište.

“Usto sam neko vrijeme proveo na sjeveru zemlje u rezervatu Ngorongoro, kamo sam otputovao kako bih djeci iz plemena Masai uključenoj u program Kumstva dostavio školarine i poklone njihovih kumova iz Hrvatske. Taj period suživota s plemenskim narodom koje je simbol istočne Afrike, čudesna afrička divljina, sukobi s korumpiranim lokalnim moćnicima, susreti sa stigmatiziranim i progonjenim ljudima s albinizmom, pa čak i nebrojene po život opasne situacije u kojima sam se zatekao među najdragocjenijim su mi životnim uspomenama. Nedugo nakon povratka, u Dubrovniku smo organizirali nekoliko humanitarnih akcija čiji je cilj bio prikupljanje pomoći za Tanzaniju. Najveća među njima bila je ‘Dubrovnik za Afriku: Kap vode – ocean ljubavi’, kojom smo prikupljali sredstva za izgradnju vodovoda u selima Župe sv. Franje Asiškog u selu Monduli Juu na sjeveru Tanzanije, gdje djeluje naš misionar pater Tomislav Mesić. Kada je konačno krajem 2017. financijska konstrukcija bila zaključena, ja sam ponovno otputovao kako bismo započeli s izgradnjom. Međutim, i taj sam drugi put putovao zemljom u sklopu programa Kumstva. Ponovno sam boravio u Ngorongoru gdje sam s Masajima dočekao Novu godinu. Tada sam prvi put svjedočio i masovnim pokrštavanjima čitavih sela, a upoznao sam i naše misionare. Na kraju svoga puta ponovno sam nekoliko dana proveo u sirotištu u Sonegi, u sklopu kojega je u međuvremenu otvoren i dječji vrtić”, ispričao je Benić.

Ističe da je veliki zaljubljenik u fotografiju i da gdje god da otputuje fotoaparat mu neprestano “škljoca”. Afrika je, kaže, u tom smislu posebno izazovna jer su zanimljivi i živopisni motivi neprestano oko tebe i teško im je odoljeti.

“Ipak, s fotografiranjem u Tanzaniji treba biti oprezan. Lokalno stanovništvo ne voli da ga se snima jer misli da mi bijelci zarađujemo snimajući njihov način života, zbog čega nerijetko negoduju i za fotografiju traže novac. Kada sam se vratio u Hrvatsku, fotografije su vidjeli neki moji prijatelji koji su mi predložili da ih izložim i predstavim javnosti. I tako se spontano u Dubrovačkim muzejima okupio tim koji je osmislio humanitarnu izložbu ‘Tanzanija u srcu’. Izložba je gostovala i u Zagrebu. Izložba je bila dodatni poticaj da se ljudi uključe u akciju prikupljanja pomoći za dogradnju sirotišta u Songei, kako bi se proširili kapaciteti i udomilo još više djece. Stoga smo sve fotografije kasnije odlučili rasprodati, a novac preusmjeriti za tu svrhu.”

Odgovorio je na pitanje kako se osjećao prije tih putovanja, a kako nakon i je li ova knjiga njegov svojevrsni “bildungsroman”.

“Afrika je baš sve promijenila. Sjećam se kako sam nakon svoga prvog putovanja bio neizmjerno sretan kad god bih saznao kako oni s kojima sam dijelio svoja iskustva i sami žele na neki način pomoći ili krenuti nekim sličnim putem. Upravo zbog toga na internetu sam počeo objavljivati svoja svjedočanstva, pisati putopise i na svakojake druge načine promicati volonterski angažman. Čitajući moje priče, redovito su mi se javljali ljudi ne samo iz Hrvatske, već i iz susjednih zemalja. Moje su ih priče doticale, a spoznaja da sam mnoge među njima uspio ponukati da zakorače u svijet volontiranja, ili pak samo da negdje otputuju i nešto promijene u svome životu istinski me radovala. Zato sam organizirao različita tematska predavanja čiji je cilj bio promidžba volonterizma, a potom i upoznavanje šire zajednice sa životom u Tanzaniji. Gostovao sam po školama u kojima bi djeca slušala priče o životu kakav vode njihovi vršnjaci u siromašnim afričkim selima. Razredi su se potom jedan za drugim uključivali u program Kumstva kako bi zajednički školovali svoje vršnjake u dalekoj Africi s kojima su onda svakih nekoliko mjeseci izmjenjivali pisma i poruke. Sve to bio je samo dodatni poticaj da svoju priču konačno i ukoričim. Urednica knjige Marina Katinić naposljetku ju je okarakterizirala kao duhovno-lirski putopis, ali ako bih se ja sada osvrnuo iza sebe i pogledao kojim je sve plodovima urodila, mislim da ne bi bilo pogrešno svrstati je upravo u kategoriju ‘bildungsromana’.”