Ni najnoviji pokušaj rektora Damira Borasa da lukavim manevrom svojeg pulena, privremenog dekana Miljenka Šimprage, izigra svoje protivnike na Filozofskom fakultetu i napokon nametne nekog svojeg poslušnika za dekana, nije uspio. Rat za prevlast na Filozofskom fakultetu već dulje traje, ali fakultetska većina profesora i studenata koji se protive hadezeovskom preuzimanju i tog fakulteta, energično odbija sve Borasove napore u tom smjeru, braneći akademsku autonomiju Fakulteta i njegovo dosadašnje usmjerenje.

Ovoga puta povod je bila vrlo važna izvanredna sjednica koja se trebala održati prošle srijede. Na njoj je svoje programe za izbor novog dekana trebalo predstaviti troje kandidata. Neven Jovanović kojega je Fakultet već bio predložio prije nekoliko mjeseci, ali ga je rektor Damir Boras odbacio te dvoje novih kandidata – Renata Geld, profesorica s Odsjeka za anglistiku, i Tomislav Galović, privremeni prodekan za organizaciju i razvoj kojega je na to mjesto nakon smjene dekanice Vesne Vlahović Štetić postavio rektor Boras. Sjednica nije ni započeta jer su članovi Fakultetskog vijeća odbili odluku privremenog dekana Miljenka Šimprage, kojega je, podsjetimo, na to mjesto također imenovao rektor. Šimpraga je samo 24 sata prije početka sjednice samovoljno odlučio da se rasprava o kandidatima i njihovim programima vodi u dvjema odvojenim skupinama, što su članovi Vijeća odbili ocjenjujući tu odluku neregularnom i neprihvatljivom. Takvom podjelom bilo je ugroženo načelo jedinstvenog rada najvažnijeg tijela odlučivanja jer su, između ostalog, studentski predstavnici bili stavljeni u drugu grupu, što znači da im se u prvoj oduzelo pravo na postavljanje pitanja i komentiranje prijedloga kandidata. Uz to se, zbog već viđenih postupanja prinudne uprave zbog kojih je rad Fakulteta paraliziran u nekoliko važnih segmenata, među brojnim članovima Vijeća pojavila sumnja da je podjela smišljena kako bi se osigurao prolazak kandidata koji odgovara rektoru Borasu, a riječ je o Tomislavu Galoviću. Članovi Vijeća stoga su od privremenog dekana Šimprage tražili da se sjednica u punom sastavu održi virtualno, što je on odbio.

Nacional je već pisao o nekim spornim odlukama privremenog dekana Filozofskog fakulteta, uključujući smanjenje broja upisnih rokova, čime se ove godine smanjio broj novoupisanih studenata pa se s pravom postavlja pitanje opasnosti koje su se nadvile nad znanstveni i nastavni rad Filozofskog fakulteta. Član Fakultetskog vijeća Zvonim Komar o tome je rekao:

“Budući da je, uz održavanje redovitog funkcioniranja Fakulteta, temeljni zadatak privremene uprave osigurati pravovremeno provođenje postupka izbora dekana, nadam se da je spomenuta neodržana sjednica jasno pokazala koliko je važno da se taj zadatak odradi regularno. Ako se Fakultetsko vijeće i dalje ne bi održavalo, u opasnost bi došao najširi spektar i znanstvenih i nastavnih aktivnosti, osobito onih vezanih za nastavu, izmjene studijskih programa, ali i sudbine ljudi koji rade u ovome sustavu, s obzirom na to da su uz sjednice Fakultetskog vijeća vezani razni izbori u zvanja, kao i procedure obrane doktorata i slično. Uz to, ne bismo mogli donositi odluke koje je ovih dana potrebno donositi u vrlo brzoj dinamici, kako bismo kontinuirano osiguravali potrebnu kvalitetu i sigurnost nastave svojim studentima, što je poseban izazov u ovim vremenima.”

Jedno od važnih pitanja s kojima se suočava Fakultet jest budućnost mladih znanstvenika iza kojih stoje godine znanstvenog i nastavnog rada, a koji danas nisu sigurni u svoja radna mjesta jer se ona dodjeljuju po načelu podobnosti. Mladi ljudi, od kojih je veliki broj primljen na određeno vrijeme, boje se da im se neće obnoviti ugovori ili da ih se neće primiti u stalni radni odnos ako se suprotstave i dignu glas protiv štetnih odluka i planova sadašnje uprave.

Komar je s tim u vezi istaknuo da oni koji su na pozicijama moći moraju postupati odgovorno i raditi transparentno: “Iako se ovdje radi o važnom pitanju koje treba kontinuirano postavljati i osvještavati na svim razinama sustava, teško je na njega dati negenerički odgovor koji bi bio više od puke fraze, poput ‘moramo zaštititi naše mlade znanstvenike i nastavnike’. Ako o tom inače općem problemu govorimo u užem kontekstu Filozofskog fakulteta, tada je potrebno, u prvome redu, da oni koji su na pozicijama moći odgovorno postupaju, rade transparentno, donose jasna pisana pravila koja su što manje podložna fluidnim interpretacijama ovisnim o pozicijama moći, primjenjuju ta pravila jednako na sve, a pritom ne samo omogućuju, već i ohrabruju kritiku u pravom akademskom duhu, i to svih članova akademske zajednice, što znači svojih mladih kolega i studenata sasvim jednako kao i onih u višim zvanjima i na višim funkcijama. Pravi akademski duh zahtijeva otvorenu kritiku koja je njegov unutarnji pokretač. Stoga bi se problem trebao rješavati strukturalno tako da se onemogući odmazda prema ‘neposlušnim’ mladim ljudima. Kad kažem ‘strukturalno’, onda mislim mimo dobre ili loše volje onih koji su trenutno na pozicijama moći. Izgradnja takvih struktura koje bi omogućavale i osiguravale razvoj i sigurnost mladih, ali i svih ostalih znanstvenika, nastavnika i studenata, ono je na čemu dugoročno trebamo zajednički raditi. Sve dok ne počnemo tako misliti i djelovati, samo se vrtimo u krug.”

Rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras na tu je funkciju reizabran u veljači 2018. Protukandidat mu je bio Damir Bakić sa zagrebačkog Prirodoslovno – matematičkog fakulteta, koji je u međuvremenu postao saborski zastupnik. Bakić smatra da Filozofski fakultet ne bi bio u ovim problemima da je on izabran za rektora.

“Nijedan fakultet ne bi se mogao naći u takvoj situaciji. Jednostavno zato što to ne bi dopustio Senat – onaj koji bi me izabrao. Jer Senat nije tu samo da bira rektora, nego i da istinski vodi Sveučilište. Senat i njegovo djelovanje ogledalo su rektora. I obratno. Bojim se da ovaj rektor – kao i, nažalost, uvjerljiva većina članova Senata – to ne razumije.”

Bakić smatra da Boras čini štetu Filozofskom fakultetu, ustanovi koja je priznato središte društveno-humanističke kritičke misli, što je porazno za razvoj visokog obrazovanja i znanosti u Hrvatskoj:

“Prije svega, sadašnji rektor ne može zaustaviti ičiju kritičku misao, pa onda ni Filozofskog fakulteta. Još nijedna prinudna uprava nije uspjela zaustaviti kritičku misao. A na pitanje što rektor čini krivo prema Filozofskom, odgovorit ću protupitanjem: što je rektor uopće učinio dobro naspram Filozofskog? Što se njegova ukupnog djelovanja tiče, mislim da se sve može reći s nekoliko ključnih riječi: neakademsko, klijentistički, častohlepno. Dokaza je koliko hoćete. Možda, na primjer, da započnemo s godišnjim iznosom koji rektorat plaća jednom odvjetničkom uredu da ga zastupa i brojem sudskih sporova koje ovaj rektor vodi i kao rektor i kao privatna osoba. Ili možda s troškovima medijske propagande koju rektorat plaća. Ili brojem novih radnih mjesta u rektoratu – to se drži kao neka tajna, a nije; zna se da je ovaj rektor pribavio rektoratu više od stotinu novih namještenika i više nego udvostručio službenički kadar.”

Osvrćući se na postupke rektora Borasa, Bakić je posebno istaknuo što nikada ne bi učinio ako postoji vjerojatnost da bi time povrijedio načelo autonomije nekog fakulteta:

“Nikako ne bih napravio sljedeće: ne bih izazvao te probleme. Probleme su, naime, izazvali rektor i neki njegovi prorektori. Uvjeren sam da bitnih problema s Filozofskim fakultetom nema; problem je samo u tome što je uprava Sveučilišta nakanila svim sredstvima provesti osvetu nad bivšom dekanicom, bivšom upravom Filozofskog fakulteta i većinom Fakultetskog vijeća jer svi su oni, redom, bili i jesu u opoziciji prema ovoj upravi Sveučilišta. Sve ostalo je paravan. To najbolje pokazuje apsurdni obračun rektora s dekanskim programom kolege Jovanovića. Apsurdan zato što se tom programu ni s akademske ni s formalne strane nema što prigovoriti. Pa je onda jedan od ključnih argumenata rektora u odbacivanju tog programa bio taj da predloženi program u središte fakultetskog djelovanja stavlja – studente. Razlozi zbog kojih su se među svim fakultetima koji ne gledaju lijepo na sadašnji način upravljanja Sveučilištem – jer takvih fakulteta ima još – rektor Boras i njegovi prorektori okomili baš na Filozofski, vjerojatno su osobne prirode. A ta zloupotreba moći s osobnim motivima čini onda stvar još gorom i još manje dostojnom akademske zajednice.”

Danas se uvriježilo mišljenje da se preko Filozofskog fakulteta desnica obračunava s neposlušnim dijelovima Sveučilišta. Međutim, događaji usmjeravaju pozornost i u drugim pravcima, uključujući prodor privatnih interesa na Sveučilište i marginalizaciju liberalne misli, o čemu je Bakić rekao:

“Niti je desnica tako moćna niti se to uopće može tako izvesti. Srećom, Sveučilište je još uvijek nezavisno. I ne mislim da je Filozofski marginaliziran. Ako ćemo pravo, glas kolega s Filozofskog se čuje i čuju ga sada i oni koji možda i ne prate akademsku scenu. Prije je ovaj problem stvar privatnih interesa. A što se samog rektora tiče, ni njegov javni rejting nije na vrhuncu; teško da on može više biti ičija uzdanica, malo je vjerojatno da bi neka struja ili grupacija u njemu vidjele vrijednog promotora. Nekako je njegova pozicija vrlo slična onoj gradonačelnika Bandića. Sada je toksično biti u rektorovom društvu. Fotografirati se s njim, dijeliti s njim počasne doktorate i priznanja, nisu baš najbolje preporuke.”

Zanimljiv je i Bakićev komentar o tome je li raspodjela sredstava kojima raspolaže Sveučilište u Zagrebu, osobito sada kad se u blagajnu priljeva i novac za obnovu sveučilišnih zgrada, zaoštrila sukobe s rektorom i produbila krizu ne samo na Filozofskom, nego i na drugim sastavnicama:

“Novac je uvijek važan. Pogotovo sad, pred sveobuhvatnu statičku obnovu mnogih sveučilišnih zgrada. Novac je i bio motiv djelovanja rektora kad je krenuo pacificirati jedno po jedno sveučilišno tijelo, to je – mislit ćete da je tako nešto nemoguće, ali moguće je! – čak i sam jednom izjavio na marginama sastanka financijskog odbora.”

Budući da se na Filozofskom fakultetu pod privremenom upravom stalo s reformom studija koju je nužno što prije provesti, kao i da se rad Filozofskog fakulteta kontinuirano blokira, što može dovesti do urušavanju kvalitete nastave i znanstvenog rada u toj ustanovi, Zvonimir Komar razmotrio je mogućnosti izlaska iz sadašnje situacije:

“Reforma studija doista je nešto što nam je na Fakultetu potrebno iz mnogo razloga. Mijenja se znanost, mijenjaju se načini istraživanja, mijenjaju se odnosi među znanostima, mijenjaju se i znanstveno-nastavni kadar na Fakultetu i istraživanja ljudi koji tu rade, a nastava mora biti u jedinstvu sa svim tim procesima. To i jest ono što čini sveučilišnu nastavu, koja je ukorijenjena i isprepletena s istraživanjem. Reforma koja je započeta to bi jedinstvo u suvremenim uvjetima trebala i osiguravati. O njoj se može i treba raspravljati, ali je svakako treba što prije nastaviti. Trenutno je taj proces potpuno zaustavljen. No možda je od o.d. uprave neprimjereno očekivati da provodi jedan takav vrlo kompleksan proces, pogotovo u situaciji gdje postoji duboko nepovjerenje Fakultetskog vijeća prema o.d. upravi. U takvim okolnostima suradnja na i inače vrlo zahtjevnom, ponekad kontroverznom procesu bila bi teško ostvariva. To je još jedan razlog zbog kojeg bi bilo najprimjerenije i za Filozofski fakultet iznimno važno da o.d. uprava osigura pravovremen i što raniji izbor dekana i uprave, koji bi nastavili započete procese.”

Što se daljnjih događanja na Filozofskom fakultetu tiče, Komar ne vidi načelni problem ako privremeni dekan otpočetka do kraja procesa izbora omogući i osigura Fakultetu da samostalno i pravovremeno izabere svojeg dekana ili dekanicu: “Međutim, prvi korak prema tome je organiziranje regularne i cjelovite sjednice Vijeća na kojem će kandidati predstaviti svoje programe, kao i daljnje poštivanje institucije Fakultetskog vijeća i uobičajenih načina odlučivanja.”

Osim na Filozofskom fakultetu, na čije čelo rektor dovodi osobu s doktoratom iz područja agronomije, slično se trebalo dogoditi na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu gdje je za privremenog dekana trebao biti postavljen doktor znanosti iz područja urbanizma, što se na kraju ipak nije dogodilo. Znači li to da rektor pokušava upravljanje Sveučilištem i njegovim sastavnicama pretvoriti u pseudomenadžiranje?

“Mislim da ne. U stvari se radi samo o nametanju volje. Tako da nije pseudo nego je stvarno, ali nije ni menadžiranje nego više ima karakteristike nasilja. Nešto drugo me pritom više zabrinjava, a i čudi. Prinudna uprava nikom nije ugodna. Prinudno upravljanje nekim fakultetom – kad već do toga dođe, a obično dođe zbog nekih teških nepravilnosti ili nezakonitosti – obavi se kad se već mora, ali skromno, ponizno, na vrhovima prstiju, jer svima je neugodno. Naravno da je neugodno nekome, ne znam, recimo iz društveno-humanističkog područja ako mu je već povjereno da izvede neki tehnički fakultet s neke poslovne ili upravne stranputice. Ali ako je na tom fakultetu i bilo nepravilnosti, pa znaš valjda koliki je akademski kapacitet tog fakulteta, nastavnika, studenata… i valjda nastojiš što bezbolnije predati upravljanje nekoj novoizabranoj upravi; ne može biti da pomisliš kako si ti sad tu glavniji, važniji, veći… Ili možda može?” zapitao se Bakić.

Komar je, pak, istaknuo da je iznimno važno da upravljački kadar neke institucije dolazi iz same te institucije: “Upravljanje ne može biti neutralno spram sadržaja upravljanja, konkretne institucije, konkretnih poslova i konkretnih ljudi. Taj sadržaj i konkretnosti trebaju u bitnome modificirati samo upravljanje, koje za njih mora imati istančani sluh. Neko ‘neutralno upravljanje’ po jedinstvenim principima, kao u pokušajima poput F. Taylorova ‘scientific managementa’, čak i kad je kompetentno, dovelo bi do katastrofalnih posljedica ako se ne razumiju konkretnosti sadržaja kojima se upravlja.”

Bakić je zaključno objasnio koji bi mu bili prioriteti i u kojem bi pravcu razvijao Sveučilište u Zagrebu da je 2018. dobio mandat rektora:

“I danas, s ovim odmakom, mislim da bih imao iste prioritete koje sam izdvojio i u programu. Prvo, nastojao bih potaknuti interdisciplinarnost i unutarsveučilišnu suradnju i u nastavi i u istraživanju. Zalagao bih se za unaprjeđenje kvalitete nastave na svim razinama, za snažnije poticanje svih nastavnih napora i postignuća. Poticao bih širenje izbornosti i znatno izvan granica svake pojedine struke. Također bih se snažno založio za internacionalizaciju Sveučilišta otvaranjem prema inozemnim nastavnicima, ali i privlačenjem stranih studenata. To bi, naravno, bilo i pogonsko gorivo za podizanje intenziteta i kvalitete istraživačkog rada. A smjer u kojem bih volio da se Sveučilište razvija je jednostavan. To je onaj kojim je sveučilište inače definirano, koji sveučilišnu ideju sublimira – to mora prvenstveno biti mjesto propitivanja i traženja odgovora, mjesto uvažavanja, mjesto dijaloga utemeljenog na kritičkom promišljanju i znanstvenoj ekspertizi, ali otvoreno prema društvu i u službi društva.”