Pisac Bora Ćosić rođen je 5. travnja 1932. u Zagrebu, od 1937. do 1992. živio je u Beogradu, a nakon toga preselio se u Berlin, zbog nezadovoljstva ratnim stanjem i režimom Slobodana Miloševića. Često je u intervjuima isticao da se preselio svojom voljom, unatoč tome što nije bio ugrožen i primao prijetnje, za razliku od, primjerice, književnika Mirka Kovača i arhitekta Bogdana Bogdanovića. Dio godine provodi u Rovinju.

Družio se s poznatim imenima književne scene i rado ih se prisjeća:

– Susreo sam se s Krležom kada je Radomiru Konstantinoviću i meni ispričao kako se tuku Gustav Krklec i Vladan Desnica. Imao sam kratke susrete s tih nekoliko najvažnijih pisaca naše književne povijesti, s Krležom, Ivom Andrićem i Milošem Crnjanskim. Čudno je kako do nekih susreta dođe slučajno. Kad sam došao u Njemačku i pisao za vrijeme rata strogo prema Srbiji, Günter Grass me smatrao nekim desničarom. Poslije smo se upoznali, dobio sam nagradu koja nosi njegovo ime. Imao je malu ruku, baš kao i Krleža. Branio sam ga kada su ga napadali jer je bio u SS jedinicama u mladosti. Nedavno sam imao dirljiv susret s unukom književnika Isaka Babelja, a baš te godine išao sam u njegovu rodnu Odesu i napisao veliki putopis koji je izašao u časopisu Gordogan. Andrić mi je prišao na ulici i čestitao na NIN-ovoj nagradi, rekao je za “Ulogu moje porodice u svjetskoj revoluciji” da je tu knjižicu bilo teško napisati. On je bio ‘zakopčan’ čovjek, nije baš bio za druženja. Primio sam to ne samo kao počast, nego kao jednostavnu gestu koja pokazuje kako se treba odvijati odnos i razgovor među ljudima. Cijela moja generacija je mrtva. Kad odem u Beograd, tamo je malo ljudi koji su vezani uz moj prošli život.-