Bora Ćosić, najpoznatiji po knjizi “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji”, jedan je od posljednjih velikih pisaca iz minule jugoslavenske epohe. Ove godine obilježava se pola stoljeća otkad je napisana knjiga u kojoj je autor na suptilan, duhovit i ironičan način, iz perspektive djeteta pripovjedača, preispitivao korijene i domete socijalističkog društvenog poretka. Za to je dobio NIN-ovu nagradu 1969. Njegova knjiga “Dnevnik apatrida” jedna je od najznačajnijih ratnih knjiga nastalih na prostoru Jugoslavije, a napisao ju je početkom rata 1991. Autor je i brojnih drugih djela, a neka od njih su “Priče o zanatima”, “Tutori”, “Bel tempo”, “Carinska deklaracija”, “Sodoma i Gomora”, “Anđeo je došao po svoje”, “Zašto smo se borili”, “Vidljivi i nevidljivi čovjek”, “Poslovi, sumnje, snovi Miroslava Krleže”, “Doktor Krleža”, “Musilov notes”, “Povijest o Miškinu”, “Kratko djetinjstvo u Agramu”, “Zapadno od raja” i “Mirni dani u Rovinju”.

Bora Ćosić rođen je 1932. u Zagrebu, od 1937. do 1992. živio je u Beogradu, a nakon toga preselio se u Berlin, zbog nezadovoljstva ratnim stanjem i režimom Slobodana Miloševića. Često je u intervjuima isticao da se preselio svojom voljom, unatoč tome što nije bio ugrožen i primao prijetnje, za razliku od, primjerice, književnika Mirka Kovača i arhitekta Bogdana Bogdanovića. Dio godine provodi u Rovinju.

U Zagrebu je krajem prošloga tjedna gostovao u Memorijalnom prostoru Miroslava i Bele Krleže na Krležinom Gvozdu i sudjelovao u programu Zagrebačke posvete – Razgovor s Doktorom Krležom. Zagrebačke posvete, uz Sjećanja Krležinih suvremenika i Festival Miroslav Krleža, obogaćuju program Gvozda. Goran Matović, autor tih triju programa, o Zagrebačkim posvetama rekao je sljedeće:

“Zagrebačke posvete predstavljaju multimedijalnu književnu manifestaciju kojom pokušavamo dati riječ suvremenicima ovog grada. Oni su ti koji su ispisali duh i dušu Zagreba. Do sada smo napravili 25 književnih portreta, oni se fino nadovezuju na program Sjećanja Krležinih suvremenika. Krleža je ipak bio najveći kroničar ovoga grada, svi ovi pisci na neki način obitavaju u njegovom sazviježđu.”

Bora Ćosić, koji Krležu smatra “jednim od svojih medija”, dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Na čemu trenutno radite?

U ovim visokim godinama čovjek sabire razna iskustva koja su se nataložila. Ne mogu točno reći kojim rukopisom se bavim jer ih ima nekoliko, a nije ni u redu da se o tome govori unaprijed. U svakom slučaju, još uvijek baratam svim slovima i znam kako se ta slova stavljaju u riječi i rečenice. Tako izlaze tekstovi u raznim oblicima i u raznim zemljama.

NACIONAL: Većinu vremena ste u Berlinu, u Rovinju ste također određeni dio godine. Koji su vam još gradovi važni, što za vas znače Berlin, Beograd, Rovinj i Zagreb?

U Berlinu živim gotovo 30 godina i taj mi se period čini ako ne najvećim periodom mog života, onda možda najvažnijim. Ponekad mislim o nečemu što je ranije bilo pa se sjetim nečega iz svog berlinskog perioda, a ne nečega što mu je prethodilo. Berlin je neka sinteza mog postojanja i jedno pogodno tlo za rad, promišljanje, ali i za jednostavan i običan život. Zagreb je moj rodni grad, imam neku sućut prema njemu bez obzira na neke društvene prilike u gradu i zemlji koje nisu meni i drugima po volji. Rovinj je jedna enklava koju sam osvojio prije 50 godina, čarobni brijeg, grad u kojem sam učinio i napisao puno toga. Još uvijek ga smatram otokom. Naime, nekad je to i bio otok, a zatim je prije nekoliko stoljeća stavljen pijesak i pretvoren je u poluotok. Za mene je to otok u nekom duhovnom smislu zato što pomalo utjelovljuje izoliranost i veliku mogućnost za slobodno mišljenje.

‘Krleža kao mnogi veliki pisci ima u sebi ambivalentnost. Potrebno je vrijeme i nekoliko sljedećih generacija da se mnoge druge stvari mimo Krleže revidiraju’

NACIONAL: I vaši kolege književnici, pokojni Mirko Kovač i Radomir Konstantinović, jednako tako su Rovinj smatrali prostorom slobode.

Rade je puno vremena provodio u Rovinju. Velika je sramota što je izgubio kuću u kojoj je velikim dijelom napisao svoje najvažnije djelo “Biće i jezik”. Ta je kuća, nažalost, devastirana, kao i knjižnica koja mu je služila za taj veliki pothvat. Imao sam ključ od te kuće koji mi je dao da vidim što se tamo događa, no nije pomoglo jer je bila otvorena i ispražnjena. Vrlo važne njegove stvari završile su na smetlištu, primjerice, prepiska sa Samuelom Beckettom. Tako se završila njegova rovinjska povijest i on do kraja života nije htio tamo ići. Mirko Kovač došao je u Rovinj na početku zadnjeg rata, mi koji smo bili tamo od prije bili smo mu pri ruci, čak smo tražili i neku kuću za njega.

NACIONAL: U jednom intervjuu rekli ste da u Srbiji više nema građanstva i građanskog duha, a to ne vrijedi samo za Srbiju, i da ga je bilo više u Jugoslaviji. Kako tumačite taj paradoks? Ima li u Njemačkoj građanskog duha, građanštine u onom nekom plemenitom smislu?

Građanska klasa kao takva zapravo više ne postoji. Postoji jedan sloj liberalnog ljudstva, ljudi koji razmišljaju ispravno, protive se svakom nasilju, segregaciji, netoleranciji, no nije više građanski sloj taj koji to čini. Građanski sloj odigrao je svoju ulogu u 19. stoljeću i dijelu 20. stoljeća, stvorio je jednu civilizaciju koja je manje-više dovedena u pitanje. Dijelom ju je sam taj sloj doveo u pitanje, odnosno oni njegovi negrađanski elementi koji u svim zemljama imaju u sebi jedan nasilan, gotovo neljudski odnos prema društvu i okolini. To se teško može preko noći ispraviti, pogotovo danas kada jača taj neki retrogradni duh. Ima ga, nažalost, i u Hrvatskoj, Srbiji, pa čak i u nekim zemljama zapadne Europe, unatoč tome što je Njemačka ipak jedan stožer borbe protiv takvih negativnih pojava. Zbog toga tamo i živim i imam povjerenje u to da će to tamo biti prevladano onda kada se pojavi. Nemam nikakvu nadu da će se to lako dogoditi na ovim prostorima.

NACIONAL: Kada je riječ o Srbiji, smatrate da je za adekvatno suočavanje s devedesetima propuštena prilika 1999. kada je NATO bombardirao Beograd i da bi bilo bolje da je izvršio neku vrstu invazije na Srbiju. Kako ste sigurni da bi to promijenilo stvari, odnosno da i nakon toga ne bi došlo do neke vrste autoviktimizacije, koja je, čini mi se, u Srbiji prisutna od 1999.?

Propuštena je prilika da se u Srbiji izvrši denacifikacija. Ono što je Miloševićev režim učinio neka je vrsta nacizma. Bez obzira na kakvu-takvu učinkovitost bombardiranja, koje je, doduše, nažalost za posljedicu imalo i nevine žrtve, nije došlo do katarze. To se dogodilo u slučaju Njemačke koja se odlučno ogradila od nacizma i stvorila pristojno društvo, i to samo zato što je bila vojnički poražena. Srbija uopće ne smatra da je bila poražena, a Hrvatska u prevelikoj mjeri misli da je pobijedila. Pobijedila je u tom besmislenom ratu s paravojnim silama deformirane JNA, ali se također razvila u jednoj nazadnoj varijanti. U Srbiji je posebno izražena ta psihološka značajka autoviktimizacije, nikada ništa ne priznaju. Iako jesu silovit i hrabar narod, puno ružnih stvari učinili su sebi i drugima. Njemačka je bila poražena do dna i razorena, nakon čega je likvidirala sve vođe nazadnog režima i tu je bila točka. Također, to je vrijedan narod koji se ekonomski digao iz pepela. Ovdje na Balkanu se u promjeni društvenih okolnosti pojavila druga vrsta ekonomske transformacije koja je vezana uz kriminal koje čine određeni ljudi na vlasti koji su devastirali ekonomsku i moralnu sliku ovih zemalja. U Njemačkoj ako se pojavi neki izgrednik, bilo da je riječ o korupciji ili ideološkim nepoćudnostima, brzo ga se sankcionira. U Srbiji se podižu spomenici Draži Mihajloviću, ortodoksnom kvislingu, predsjednica Hrvatske govori benevolentno o ovdašnjem kvislingu. Nemoguće je zamisliti u Njemačkoj nekakvu scenografiju koja podsjeća na fašizam. Iako potičem iz Hrvatske po rođenju, a u Srbiji sam živio 55 godina, imam veliku rezervu ne samo prema ovome što se sada događa, nego i prema eventualnom razvoju i prosperitetu tih zemalja. Bez rigoroznog odbacivanja negativne prošlosti teško će biti napretka u bilo kojem smislu.

‘Građanska klasa ne postoji. Stvorila je civilizaciju koju je negrađanski element doveo u pitanje. To se teško može preko noći ispraviti, pogotovo danas kada jača taj neki retrogradni duh’

NACIONAL: Vratimo se na trenutak na taj građanski duh o kojem smo govorili. To je također jedna od stvari koje dijelite s Krležom. Po čemu vam je on još srodan kada je riječ o senzibilitetu te u duhovnom, svjetonazorskom i književnom smislu? Kako ste pazili da ne prijeđete granicu kada ste pisali “Doktora Krležu”, da ostanete svoji, a opet, da progovorite kroz njega?

Moram reći da je Krleža jedan od mojih medija. Ja sam se u periodu etape postmoderne, a tako su je mnogi označavali, uvlačio u kožu mnogih autora. Osim Krleže, to su Robert Musil, Marcel Proust i Günter Grass. Krleža mi je bio najbliži po jeziku, darovitosti, pismenosti i recimo moralu, ali moralu koji nije bio apsolutan i jednoznačan, koji je imao i neke svoje negativne strane. Primjerice, on je poslije razgovora s Titom u Šestinama imao kritički stav prema ruskim logorima i strahotama staljinizma, ali Tito je smatrao da se to treba ostaviti po strani zbog nadolazeće ratne opasnosti. Poslije rata je, pak, on mirno sjedio s istim tim čovjekom, Titom, na onoj lađi i igrao šah. To je jedan od razloga što sam tu knjigu napisao. Pokušao sam Krležu ne samo napraviti boljim, nego i zanimljivijim čovjekom. On kao mnogi veliki pisci ima u sebi ambivalentnost, ali je drugi pisci uglavnom ne iskoriste. Pokušao sam na neki način zamisliti stvarnost u kojoj se drukčije ponašao od 1945. nadalje jer bilo je i toga u njemu… Ne vjerujem baš u jednodimenzionalne moralne osobe, čak i oni koji nisu nikad ništa loše učinili ponekad u sebi imaju tragove sumnje. Ja istovremeno Krležu amnestiram za ono u čemu je eventualno malo posustao.

NACIONAL: Mislite li da je Krležina književnost sačuvana između svih tih svjetonazorskih bitki koje su se vodile i vode se oko njega? Jedni ga svode na jugoslavenstvo i lijevi svjetonazor, drugi ističu samo ono hrvatsko i europsko.

Ona će biti sačuvana kada splasnu ova trenutna politikantska podmetanja koja se čine ne samo njemu, nego i mnogim drugim osobama koje su bile bliže ljevici. Nemoguće je zamisliti da se preskoči najveće poetsko dostignuće hrvatskog jezika, Krležine “Balade Petrice Kerempuha”. S druge strane, danas s puno manje oduševljenja gledam na njegov dramski opus, ali jako su mi važni njegovi dnevnici. Dnevnici su općenito nešto što je danas u Europi u modi, žao mi je što kod europske publike nema puno interesa za njegove dnevnike. Da ne govorimo o njegovim kasnijim bilješkama iz dnevnika u kojima je pokazao gubitak iluzija i prema socijalizmu, i prema radničkoj klasi, i prema komunističkom pokretu, unatoč tome što je htio da se u okviru Jugoslavije i socijalizma dođe do ravnopravnosti i slobode. To su stvari koje se trebaju apotekarski pomno izdvojiti iz mase toga što je napisao. Krleža ne može umrijeti, ali potrebno je vrijeme i nekoliko sljedećih generacija da se mnoge druge stvari mimo Krleže revidiraju i dovedu na neku čistinu.

NACIONAL: Susreli ste ga jednom, slučajno, ali taj je susret praktički ušao u anale, možete li se toga prisjetiti?

To je jedna poznata anegdota, susreo sam se s Krležom kada je Radomiru Konstantinoviću i meni ispričao kako se tuku Gustav Krklec i Vladan Desnica. Imao sam kratke susrete s tih nekoliko najvažnijih pisaca naše književne povijesti, s Krležom, Ivom Andrićem i Milošem Crnjanskim. Čudno je kako do nekih susreta dođe slučajno. Kad sam došao u Njemačku i pisao za vrijeme rata strogo prema Srbiji, Günter Grass me smatrao nekim desničarom. Poslije smo se upoznali, dobio sam nagradu koja nosi njegovo ime. Imao je malu ruku, baš kao i Krleža. Branio sam ga kada su ga napadali jer je bio u SS jedinicama u mladosti. Nedavno sam imao dirljiv susret s unukom književnika Isaka Babelja, a baš te godine išao sam u njegovu rodnu Odesu i napisao veliki putopis koji je izašao u časopisu Gordogan. Andrić mi je prišao na ulici i čestitao na NIN-ovoj nagradi, rekao je za “Ulogu moje porodice u svjetskoj revoluciji” da je tu knjižicu bilo teško napisati. On je bio “zakopčan’” čovjek, nije baš bio za druženja. Primio sam to ne samo kao počast, nego kao jednostavnu gestu koja pokazuje kako se treba odvijati odnos i razgovor među ljudima. Cijela moja generacija je mrtva. Kad odem u Beograd, tamo je malo ljudi koji su vezani uz moj prošli život.

‘Na Balkanu se u promjeni društvenih okolnosti pojavila ekonomska transformacija vezana uz kriminal koje čine ljudi na vlasti koji su devastirali ekonomiju i moral zemalja’

NACIONAL: Što vaši stavovi, kritika Srbije, lijevi svjetonazor te odluka da se ne deklarirate u nacionalnom smislu znače za vašu književnost? Nalaze li vaše knjige put do publike ili je recepcija uvjetovana vašom neknjiževnom osobom?

Imam najveću recepciju u Njemačkoj i zemljama njemačkog govornog područja, gdje je tijekom ovih 27 godina izašlo mojih 30 knjiga. Bilo je dosta mojih izdanja u Hrvatskoj, no pojavile su se neke smiješne neprilike. Unatoč ugovoru pojedini izdavači nisu mi isplatili honorar za knjige. Rekli su mi da ih tužim, ali nemam povjerenja u sud, lakše mi je o tome govoriti kao o čistom lopovluku. Ponekad mi Durieux objavi nešto, kao i Društvo hrvatskih književnika. U Srbiji moje knjige ponekad objavi vrlo dobar izdavač Lom. Ove godine je 50 godina od prvog izdanja knjige “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji”, u Sarajevu su napravili jedno lijepo novo izdanje. Miljenko Jergović je to smislio i napisao pogovor, ja sam i zaboravio da je već prošlo 50 godina od toga. Neke stvari idu mimo mene, a tiču se mene. Nadalje, nema manjeg ili većeg grada u njemačkom govornom području u kojem nisam bio, i to više puta, uvijek dođe puno ljudi sa starim knjigama da ih potpišem.

NACIONAL: Što je knjiga po kojoj ste najpoznatiji “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji” značila za vas prije pedeset godina kada ste je pisali?

Postoji jedan broj ljudi koji negiraju postojanje sloboda u Jugoslaviji, primjerice, pokojni pjesnik i dramatičar Radovan Ivšić i meni blizak prijatelj, pokojni skladatelj Ivo Malec. Oni su, među ostalima, govorili o tome da je štošta bilo zabranjeno u Jugoslaviji, Ivšić je čak tvrdio da je socijalistički realizam bio službena estetika. Imao sam dvadeset godina 1952. kada sam u Hrvatskoj objavio futurističku poemu “Balada o mjesecu lutalici”. Dvije godine poslije objavio sam uz Konstantinovića prve romane koji su bili ocijenjeni kao nadrealistički, objavljivali smo puno toga što je bilo daleko od socijalističkog realizma. Pojavili su se veći problemi kada sam bio manji modernist, kada sam napisao “Ulogu moje porodice u svjetskoj revoluciji”. Doduše, sa samom knjigom bilo je manje problema, ali film i kazališna predstava po tom predlošku bili su zabranjivani. Pisanje te knjige više mi je značilo kao jedna karnevalska lakrdija, a ne kao kritika društva. Češki književnik Bohumil Hrabal stvarno mi je bio nekakav uzor, odnosno, zovem ga stricem.

NACIONAL: Nedavno je preminula Borka Pavičević, je li ostalo što od takozvane antimiloševićevske Druge Srbije kojoj ste pripadali uz Radomira Konstantinovića, Mirka Kovača, Filipa Davida i druge?

Borka je bila jedna od posljednjih numera tog otpora, nažalost ovi koji su živi su umorni, primjerice hrabre žene Nataša Kandić i Sonja Biserko. Umorne su jer nemaju perspektivu. Nadam se da će preživjeti Centar za kulturnu dekontaminaciju na čijem je čelu bila Borka Pavičević, tamo postoje neke osobe koje to žele nastaviti.