Objavljeno u Nacionalu br. 565, 2006-09-11

O LIJEČNICIMA U HRVATSKOJ SUKOBLJAVAJU SE OPREČNA stajališta: jedno po kojem su materijalisti koje nije briga za profesiju, i drugo koje tvrdi da pojedinačne afere stvaraju krivi dojam jer su liječnici potplaćeni, naporno rade u lošim uvjetima i sve ih je manje.

O liječnicima u Hrvatskoj postoje dva potpuno oprečna stajališta. Dio javnosti doživljava ih kao materijaliste koji su zabravili osnovne postavke profesije i uglavnom su zainteresiraniji za vlastitu materijalnu dobrobit nego ublažavanje ljudskih patnji s kojima se susreću, dok se u posljednje vrijeme sve više čuju i mišljenja prema kojima korupcijske afere u kojima sudjeluju liječnici stvaraju potpuno krivi dojam o stvarnoj situaciji. Ono oko čega se sukobljene strane sigurno u suglasju je to da hrvatski zdravstveni sustav proživljava tešku krizu, a nitko još nije ponudio izlaz.

Ovdje nije riječ o proračunskom deficitu, višku zaposlenih ili sukobima različitih struja među liječnicima. Stvar je u tome da su uvjeti rada u hrvatskim bolnicama u pravilu loši, neke renomirane klinike poput zagrebačke Šalate izgrađene su prije jednog stoljeća, liječnici rade u skučenim prostorima, a i dalje se koriste stari uređaji kakvi su na Zapadu izbačeni iz upotrebe prije desetak godina. U takvim okolnostima položaj pacijenata je slab jer ne mogu računati na tretman kakav žele. Na ovakvu situaciju nedavno je upozorio i Željko Poljak, dugogodišnji urednik Liječničkih novina i umirovljeni kirurg otorinolaringolog koji je u članku “Od čega liječnici boluju i zašto kraće žive” opisao nezavidno stanje liječničke struke u Hrvatskoj i tako otvorio temu o kojoj se uglavnom šutjelo. Podaci Hrvatskog liječničkog sindikata o neto plaćama liječnika u koje ulaze uvjeti rada, godine staža, vjernost službi i liječnička odgovornost pokazuju da liječnik stažist ima plaću 3915 kuna, a specijalist s pet godina radnog staža 7500 kuna.

Specijalist s 25 godina staža ima plaću 8000 kuna, a onaj s 40 godina radnog staža 8800 kuna. Ovi se izračuni odnose na liječnike koji svoj posao obavljaju samo u jednoj ustanovi, ne rade na fakultetima niti se bave pisanjem i objavljivanjem knjiga. Da liječnička profesija nije ni približno primamljiva kao nekad najjasnije pokazuje i podatak da se 1990. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu za jedno studentsko mjesto natjecalo sedam, a 2004. tek dva buduća studenta. U HLK-u upozoravaju da na četiri hrvatska medicinska fakulteta posljednjih godina studira približno tritisućepetsto studenata, dok ih je, primjerice, u Srbiji i BiH čak 13 tisuća. Poljak sumnja da će se stanje u budućnosti popraviti, pogotovo u situaciji kad, kako kaže, javnost traži linč liječnika kojem se pri liječenju dogodi pogreška ili komplikacija, smatrajući da liječnik mora biti nepogrešiv. “Priznajem da sam u svojoj liječničkoj karijeri pogriješio najmanje stotinu puta.

Na klinici gdje sam radio svaki smo se dan prepirali treba li nekog pacijenta operirati ili liječiti konzervativno. Ako pacijent nije izdržao operaciju, pogriješili su svi oni koji su krivo procijenili. Novine proglašavaju liječnika zločincem čak i prije pravomoćne sudske osude. I ne samo to, dok se za razbojnika ili ubojicu navode samo inicijali, jer je tako propisano zakonom, za osumnjičenog liječnika nema milosti: iznošenjem njegova punog imena zauvijek se ruši njegov ugled. Ma tko bi se pametan danas odlučio za profesiju koja je na društvenoj ljestvici niža od razbojnika?” Zanimljiv je podatak da niti u nekim visokorazvijenim državama položaj u kojem se nalaze liječnici nije puno bolji. Kako bi ispitali od čega liječnici u njihovim državama najčešće obolijevaju, Australci i Kanađani došli su do poraznih rezultata. Istraživanja su pokazala da je samo u jednoj godini 72 posto ispitanih liječnika bilo nezadovoljno svojim životom. Njihova sklonost suicidu je za 1,5 do 2,4 puta veća od prosjeka, a više od tri četvrtine onih koji su počinili suicid patilo je od depresije, ili bilo ovisno o lijekovima ili alkoholu. Najugroženijima su se pokazali anesteziolozi, psihijatri, liječnici opće prakse i urgentne medicine. Kanadsko istraživanje pokazalo je da je među liječnicima čak 23 posto depresivnih, dok kod “običnih” ljudi taj broj ne prelazi 15 posto. Anonimna anketa među liječnicima u Australiji je pak pokazala da ih je tri posto ovisno o alkoholu, te da 2 posto ispitanih liječnika sami sebi propisuju narkotike. Sva svjetska istraživanja pokazuju da su u liječničkoj profesiji konstantnim stresom najugroženiji liječnici urgentne medicine. Za zaposlene u hitnoj pomoći koja neprestano, 24 sata dnevno pokriva određeno područje, svaki izlazak na teren i odlazak do pacijenta novi je mali šok, što potvrđuje i liječnica zagrebačke Ustanove za hitnu pomoć, Slobodanka Keleuva, kojoj je kao i svim njezinim kolegama 1999. ukinuto pravo na beneficirani radni staž. Ona i njezini kolege rade u smjenama od 8 do 15 sati, te u takozvanim turnusima koji traju punih 17 sati, od 15 do 8 sati sljedećeg dana. Još je teže u hitnoj službi gdje su intervencije potrebne i danju i noću.

“Zaposleni u hitnoj službi moraju u svakom trenutku biti maksimalno psihički i fizički zdravi. Svaka intervencija je drukčija, letite po cijelom gradu kako biste stigli najrazličitijim profilima pacijenata, od trudnica, preko unesrećenih u sudarima, do starih ljudi na umoru. Nikada ne znate na što ćete naići i svako jutro morate biti spremni na to da ćete u trenutku kada vas pozovu na teren osjetiti nevjerojatnu navalu adrenalina, koju ćete potom osjećati do kraja dana”, kaže Slobodanka Keleuva. Priznaje da je, poput ostalih kolega na Hitnoj kontinuirano u napetosti i stresu zbog čega bi, kaže, liječnicima i svim ostalim zaposlenicima u toj zdravstvenoj grani trebalo omogućiti da svaka tri do četiri mjeseca uzme par dana odmora. Jedino se tako, kaže, čovjek može dovoljno psihički i fizički odmoriti i predahnuti kako ne bi “izgorio” i upao u stanja depresije koja su u ovom zanimanju, kaže Keleuva, itekako česta. “Ne treba čuditi podatak da su liječnici izrazito skloni depresiji. Uz naš posao naprosto ide to da slušamo i promatramo tuđu bol i jad. To što pokušate blokirati svoje emocije i praviti se da vas ljudska patnja ne pogađa, možete nekako održavati, ali ne možete se apsolutno izolirati. A akumulirani dojmovi i emocije kad-tad vas dostignu i zapravo se upravo zbog borbe s njima konstantno trošite”, zaključuje liječnica zagrebačke Hitne pomoći u kojoj, neslužbeno doznajemo, plaća rijetko prelazi protuvrijednost tisuću eura.

Slično se rezonira i u Hrvatskoj liječničkoj komori gdje upozoravaju da je interes mladih za medicinski studij iz godine u godinu sve manji. Predsjednik Komore, Hrvoje Minigo objašnjava da statistika već sada pokazuje da je broj liječnika u Hrvatskoj manji od europskog prosjeka i na tisuću stanovnika iznosi 2,4 dok je, na primjer, u Austriji taj broj 3,2, u Italiji 5,7, a Mađarskoj 3,6. “Već sada znamo da će Hrvatskoj 2007. godine nedostajati 398 specijalista interne medice i 340 kirurga, pa je vrlo realna mogućnost da ćemo liječnike uvoziti iz istočnih zemalja poput Srbije i Crne Gore u kojoj ih je trenutačno više od 1500 nezaposlenih”, objašnjava predsjednik HLK-a. Minigo ujedno napominje da je situacija tim teža što se očekuje da će oko 40 posto domaćih liječnika posao potražiti u zemljama EU-a. “Ne treba biti suviše pesimističan, no treba se suočiti s tim da zbog toga što nemamo dovoljan broj liječnika i specijalista, te činjenice da će i oni postojeći u potrazi za boljim uvjetima odlaziti iz zemlje, hrvatsko zdravstvo očekuju problemi koji se ne smiju zanemariti.” Osim toga, Hrvatska bi, najavljuje Minigo, napokon trebala dobiti prvo istraživanje o tome kako žive hrvatski liječnici i koliko su zadovoljni stanjem u struci kojoj su se posvetili.

Slično istraživanje koje je Pfizer Medical Partnerships Initiative proveo među liječnicima od studenog 2001. do travnja 2006. u 20 zemalja Europske unije pokazalo je da su liječnici frustrirani i pesimistični glede svoje budućnosti. Od ispitanih liječnika, njih 49 posto pokazalo je da su zadovoljni svojim radom i ulogom u zdravstvenom sustavu, ali njih 67 posto ne očekuje nikakva poboljšanja u budućnosti, dok ih 28 posto očekuje smanjenje zadovoljstva svojim radom. Predsjednik Hrvatske liječničke komore uvjeren je da rezultati skorog hrvatskog istraživanje neće biti puno drukčiji, ako ne i gori. Davor Miličić, predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva podržava sve koji govore o teškom položaju liečnika. Pritom podsjeća kako plaća liječnika specijalista bez dežurstava odgovara otprilike plaći blagajnice u talijanskome supermarketu ili socijalnoj pomoći u Nizozemskoj. “Liječnici su uglavnom u nezavidnom položaju zbog množine bolesnika kojima treba dijagnostika i liječenje što nerijetko rezultira besplatnim prekovremenim radom, sve većih zahtjeva za dodatnim administriranjem, pretežito loših prostornih i tehnoloških uvjeta, a u posljednje vrijeme i opadanja ugleda liječničke profesije u očima javnosti.

Zbog malog broja kriminalaca u medicini nadvila se sjena nad velikom većinom čestitih, stručnih i požrtvovnih liječnika, koji se unatoč svim objektivnim teškoćama i potplaćenosti žrtvuju za bližnje kao malo koja profesija, u vremenu u kojem se nažalost društveni status mjeri debljinom novčanika”, upozorava Miličić. Miličić dodaje da lijčnici nemaju novca za kupovanje svih stručnih knjiga ili pretplatu na stručne časopise bez kojih je teško pratiti napredak znanosti i struke. Zdravstvene ustanove najčešće nemaju sredstava da plate službena putovanja niti dnevnice, kupuju računala i plaćaju internetske priključke u mjeri koja bi barem donekle zadovoljavala uvjete u kojima rade liječnici u razvijenijim zapadnim zemljama. Uz to još se povremeno kritizira kada službena putovanja na znanstvene skupove liječnicima plaćaju farmaceutske tvrtke, umjesto da im se zahvali što su barem nekima od naših liječnika time otvorile „prozor u svijet,“ mogućnost izravnog komuniciranja sa stranim kolegama, što je od neprocjenjive vrijednosti i ni sa čime se ne može nadoknaditi. “Liječnici koji žive od plaće žive skromno, uključujući i vrhunske eksperte. Budući da vrhunski klinički liječnici još uvijek nemaju mogućnost legalnoga privatnog rada izvan radnoga vremena, događaju se apsurdne situacije – neki stručno inferiorni, bezimeni privatni liječnici postaju bogataši, a njihovi učitelji koji preuzimaju najkompleksnije slučajeve i revidiraju njihove nalaze prema njima su prava sirotinja”, drži Miličić.

Rad u državnoj ustanovi i život od plaće, osigurava relativno pristojne uvjete ako se ne ulazi ni u kakve veće investicije, poput kupnje stana ili boljega automobila. Školovanje liječnika je dugotrajno jer studij traje 6 godina, obvezatni pripravnički staž godinu, specijalizacija 4 godine, subspecijalizacija 2 godine, a potom još i usavršavanje u užim oblastima struke još nekoliko godina. Za one koji kreću putem sveučilišne karijere, doktorski studij s izradbom disertacije traje oko 4 godine, a moraju kontinuirano objavljivati znanstvene i stručne radove. “Moglo bi se nabrajati još štošta, ali ja osobno nisam frustriran niti ogorčen. Odabrao sam ostati u Hrvatskoj i to bih učinio ponovno, zaljubljen sam u kardiologiju i svoj fakultetski poziv, radim 15-ak ili više sati dnevno i općenito sam sretan i ispunjen čovjek”, optimističan je Miličić. Liječnici-privatnici nemaju financijskih problema, ali i oni nisu zadovoljni svojim položajem. Ulla Marton, zagrebačka liječnica, specijalistica ginekologije, nakon odrađenog staža u bolnici Sveti Duh karijeru je nakon specijalizacije nastavila u privatnoj ginekološkoj ordinaciji koju je otvorila njezina majka, također ginekologinja Mada Marton. Ulla Marton za Nacional je objasnila zašto netočnim smatra inače uvriježeno mišljenje da privatni liječnici žive puno bolje od svojih kolega u državnim bolnicama: “Privatnici imaju svojih, i to velikih briga. Nastupate sami na otvorenom tržištu, bez zaleđa ustanove koja bi vas štitila i isključivo sami odgovarate za svoje postupke.” Budući da je i sama dijete liječnika, Ulla Marton dobro zna da liječnici svoje zvanje nerijetko moraju staviti ispred svog obiteljskog i društvenog života. “Sjećam se da je moj otac Eduard koji je bio pročelnik Centra za intezivnu medicinu u Klinici za infektivne bolesti, kući dolazio u sedam navečer, a onda se zadubljivao u stručnu literaturu kako bi bio u korak s novim dostignućima svoje struke. Takva edukacija naprosto je nezaobilazna za svakog liječnika koji svoj posao želi obavljati na najbolji mogući način. Dok s jedne strane, kaže, obožava svoj posao, često ima grižnju savjest jer zbog nastojanja da ga savjesno radi ne provodi dovoljno vremena s obitelji. “Zbog posla sam propustila mnoge važne trenutke u odrastanju mog 14-mjesečnog sina i zapravo sam stalno u emocionalnom raskoraku jer želim biti dobar liječnik, ali i dobar roditelj koji svom djetetu posvećuje dovoljno vremena i pažnje. Morate jako voljeti medicinu da bi vam se ono što ste uložili vratilo, ali neizbježno propuštate sitnice koje čine život.” Postoji i drukčiji primjeri.

Među onima koji smatraju da su jadikovke o uvjetima rada i niskim plaćama deplasirane je i dr. Matko Marušić, profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i autor knjige “Medicina iznutra”. Iako ne navodi koliko iznosi njegova plaća, kaže kako je s njom zadovoljan jer je izvrsna i dodaje da klinički liječnici istoga ranga službeno imaju pedeset posto veća primanja od njega. Pritom prilično žestoko ocjenjuje zahtjeve za povišicama: “Na niske plaće se tuže svi, to je onaj neviteški element opisan u Prosjacima i sinovima. Ja mislim da čovjekov materijalni status više ovisi o štednji, nego o zaradi. Plaće su odraz ekonomske snage države, odnosno produktivnosti njezinih građana i državni službenici ne bi se trebali tužiti na male plaće. Uvijek mogu otići u privatnike”, drži Marušić. Kada govori o profesiji kojoj i sam pripada, tvrdi kako u zdravstvu cvjeta siva ekonomija, baš kao i u drugim djelatnostima u Hrvatskoj. Podsjeća da je imao dosta problema zbog blage istine iznesene u “Medicini iznutra” i dodaje kako nitko ne bi vjerovao kada bi javno iznio stopostotnu istinu. U najkraćim crtama iznosi situaciju koja generira stvaranje sive ekonomije u zdravstvu: “Kliničari imaju tzv. kumulativni radni odnos na klinici i fakultetu i primaju novac iz dva izvora. Taj je sustav uništio temeljne medicinske znanosti jer na kraju su razlike goleme, a novac je ljudima važniji nego što bi trebao biti. Mladi liječnici ne idu u kliniku zbog ljubavi prema pacijentima, nego zbog mnogo bolje plaće. Stanje u društvu je i razlog zašto se svake godine smanjuje broj kandidata na medicinskim fakultetima. Jednostavno govoreći, živimo u divljem kapitalizmu i ljudi vjeruju da novac leži u ekonomiji te idu tamo, a ne idu za znanjem i etikom”, upozorava Matko Marušić.

‘Političari šute o zdravstvu’

Marko Pećina, poznati zagrebački specijalist ortoped i profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu slaže se da je došlo do strmoglavog pada vrijednosti liječničke profesije. On jedini od Nacionalovih sugovornika govori o ulozi politike u cjelokupnoj situaciji. “Najvažniji razlozi koji su do toga doveli su zapravo vanjski čimbenici, jer smo trenutačno tranzicijska zemlja u kojoj nije reguliran sustav zdravstvene zaštite građana već se isprepliće državno, privatno i poluprivatno. Građanima pak teško prodire u svijest da nema tako bogatog društva koje može pratiti razvoj moderne medicine i da su za zdravlje odgovorni najvećim dijelom oni sami, a to neizbježno uključuje i materijalne troškove. S druge strane teško je naći političku stranku koja će riskirati da izgubi izbore, te da biračima predoči pravo stanje stvari i potrebu participiranja samih građana u zdravstvenoj zaštiti. Međutim, svjedoci smo da je u našoj domovini općenito došlo do izrazitog pada vrijednosti svih profesija, odnosno pada moralnih i vrijednosnih kriterija u cijelom društvu”, objašnjava Pećina.