Scena pod tušem u ‘Psihu’. Potjera avionom u ‘Sjever, sjeverozapad’. Napad na benzinsku postaju u ‘Pticama’ – to su neke od najupečatljivijih i najužasnijih scena u povijesti kinematografije, a proizašle su iz uma jednog čovjeka: Alfreda Hitchcocka. Majstor napetosti, koji je nosio nadimak “Hitch”, također je jedna od najprepoznatljivijih holivudskih ikona, a njegov život bio je fascinantan kao i njegovi filmovi.

Sir Alfred Joseph Hitchcock rodio se u Londonu 13. kolovoza 1899. godine, a preminuo je u Los Angelesu 29. travnja 1980. godine. Slijedeći mnoge konvencije žanra, Hitchcock je u svojim trilerima nadišao standarde koji zadovoljavaju publiku, postigavši ujedno popularnost ravnu glumačkim zvijezdama.

Karakteristike su njegovih filmova sklonost montaži ili pokretima kamere, crni humor, ironija i cinizam, napetost i šok, izmjena komičnih i tragičnih elemenata, te atraktivna, uzbudljiva i napeta fabula kao maska za dublju, misaonu podlogu djela. Hitchcock se poigravao s emocijama i očekivanjima publike. “Vjerujem u usađivanje užasa u um publike, ne nužno na ekran”, izjavio je 1964. godine za BBC.

Pojasnio je tada da je njegova spretnost u stvaranju i održavanju kinematografske napetosti ukorijenjena u njegovom intuitivnom razumijevanju ljudske psihologije. Hitchcock je u to vrijeme već napravio revoluciju u žanru trilera s nizom klasičnih filmova koji su pogađali psihu publike, kao što su Vrtoglavica, Psiho i Stranci u vlaku. Majstor u umjetnosti polaganog podizanja napetosti na ekranu, vjerovao je da ključ neizvjesnosti nije samo šokiranje gledatelja, već suptilno manipuliranje njihovom percepcijom i emocijama.

U svojim filmskim scenama polako bi gradio sve veću eskalaciju prijetnje, rastežući tjeskobu publike da bi se nešto strašno moglo dogoditi svakog trenutka. Kad bi do toga napokon došlo, gledatelje u kinima preplavio bi intenzivan osjećaj olakšanja. Redatelj je ovaj osjećaj nazvao “zadovoljstvom privremene boli”. Ljudi će “izdržati agonije napetog filma” pod uvjetom da im pružite neki oblik katarzičnog oslobađanja od napetosti.

Gledatelji su morali biti svjesni stvari koje su bile nepoznate likovima u filmu. Tad bi mogli unaprijed odrediti što bi se moglo dogoditi i brinuti se o ishodu. Pomno bi planirao svoje snimke kako bi gledatelju dao te potrebne činjenice kako bi omogućio postavljanje napetih situacija.

Akcija bez riječi

Iako je Hitchcock bio iznimno vješt u korištenju zvuka ili tišine za intenziviranje filmskog dojma, smatrao je sebe prvenstveno vizualnim pripovjedačem.

Karijeru je započeo režirajući nijeme filmove 1920-ih godina i naučio je pomicati granice onoga što bi kamera obično radila. Stalno je eksperimentirao s odvažnim potezima kamere i inovativnom montažom kako bi prenio bitne detalje zapleta, motivaciju likova ili njihovo emocionalno stanje uma. Često bi koristio snimke iz perspektive kako bi publiku intimno uključio u priču, mameći je da suosjeća s nevoljom glavnog lika. To se može vidjeti u njegovom trileru o opsesiji iz 1958., ‘Vrtoglavica’.

U njemu je koristio sad već poznati dolly zoom – dezorijentirajuću tehniku ​​pri kojoj se kamera zumira dok je istovremeno povučena unatrag – kako bi gledateljima omogućio da iskuse osjećaj straha, šoka i zbunjenosti u isto vrijeme kada njegov protagonist pogađa vrtoglavicu, pomažući u stvaranju te emocionalne veze.

U ‘Stražnjem prozoru’, publika veći dio filma gleda iz perspektive Stewarta u invalidskim kolicima dok špijunira svoje susjede. Gledatelji vide kako se događaji odvijaju kroz Stewartove oči, otkrivajući tragove o ubojstvu njegovog susjeda u isto vrijeme kad i on, pojačavajući napetost filma.

Igre, igrice

Natjerati svoju publiku da uloži ovu emocionalnu uključenost bilo je ključno za Hitchcocka, kako bi mogao manipulirati njihovim osjećajima. To je, smatrao je, mnogo važnije od onoga o čemu se zapravo radi u filmu. Hitchcock je bio taj koji je popularizirao izraz “MacGuffin”, sredstvo zapleta koje pokreće motivaciju likova i priču naprijed bez unutarnjeg značenja.

“Uopće me nije briga za sadržaj“, rekao je za BBC i dodao: “Film može biti o bilo čemu, sve dok natjeram tu publiku da reagira na određeni način na sve što stavim na ekran”. A Hitchcock je znao da nije potrebno publici pokazati sve da bi iz nje izmamio ovakav intenzivan osjećaj, te da je ono što publika zamišlja često strašnije od onoga što stvarno vidi.

Jedna od nezaboravnih scena iz ‘Psiha’ je ona u kojem je lik Marion Crane koju je glumila Janet Leigh izbodena pod tušem. Trenutak je prikazan u brzoj montaži koja presijeca slike napadača s nožem u pokretu, poredane s krupnim planovima njezina prestravljenog lica… Brzi ritam montaže, besprijekorno u skladu s drhtavim zvukovima, stvara akutni osjećaj nasilja, ranjivosti i panike u gledatelju, bez stvarnog prikazivanja slika noža koji ulazi u žrtvu ili eksplicitne krvi.

“Pa, namjerno sam to učinio prilično grubim”, rekao je Hitchcock. “Ali, kako se film razvijao, stavljao sam sve manje i manje fizičkog užasa u njega jer sam to ostavljao u umu publike, a kako je film odmicao, bilo je sve manje nasilja, ali napetost u umu gledatelja bila je znatno povećana, prenosio sam to iz filma u njihove umove. Dakle, pred kraj, nisam imao nikakvog nasilja. Ali publika je u to vrijeme vrištala u agoniji. Hvala bogu!“, poručio je.

‘Majstor neizvjesnosti’ imao je vlastite fobije

Hitchkcockov cjeloživotni strah od policije proizašao je iz incidenta iz njegova djetinjstva kad ga je njegov strogi otac William kaznio poslavši ga u lokalnu policijsku postaju Leytonstone u istočnom Londonu. “Poslali su me s porukom, mora da sam imao četiri ili pet godina, a šef policije ju je pročitao, a zatim me strpao u ćeliju i rekao: ‘To je ono što radimo zločestim dečkima‘”, Hitchcock se kasnije prisjetio tog iskustva.

Također, omleti definitivno nisu bili njegova omiljena hrana za doručak. “Bojim se jaja, gore od straha, zbunjuju me”, rekao je jednom u intervjuu. “Ta bijela okrugla stvar bez ikakvih rupa… Jeste li ikad vidjeli išta odvratnije od žumanjka koji se razbija i prolijeva svoju žutu tekućinu? Krv je vesela, crvena. Ali žumanjak je žut, odvratan. Nikad ga nisam probao.”

Napisao enciklopedijski unos o tome kako snimati filmove

Filmski redatelj napisao je, barem dio, knjige o mediju koji ga je proslavio. Hitchcock je osobno pridonio pisanju dijela unosa “Filmovi, filmska produkcija” u 14. izdanju Enciklopedije Britannice, dajući tipično bezobrazan uvid iz prve ruke u osnove i tehničke aspekte snimanja filmova.

O praksi pomicanja kamere tijekom snimanja, Hitchcock je napisao: “Pogrešno je pretpostaviti, kao što je prečest slučaj, da ekran filmske slike leži u činjenici da kamera može lutati u inozemstvu, može se ugasiti sobe, na primjer, za prikaz dolaska taksija. To nije nužno prednost i lako može biti samo dosadno”.