Bojana Bjeljac prva je hrvatska sportašica koja je ispunila normu za nastup na Olimpijskim igrama u Parizu, i to novim hrvatskim rekordom u maratonu nakon kojeg je srušila rekorde u utrkama na tri i pet tisuća metara

Ambiciozna i uspješna atletičarka Bojana Bjeljac (33) već sedam godina članica je Atletskog kluba Dinamo-Zrinjevac. Rodom je iz Bosanskog Novog, a nedavno je ostvarila još jedan uspjeh u svojoj karijeri, plasman na Olimpijske igre u Parizu. Time je postala prva hrvatska sportašica koja je ispunila normu za Olimpijadu, i to u maratonu. To su već druge Olimpijske igre na kojima će nastupiti; prvi i ujedno debitantski nastup imala je 2021. godine u Tokiju, kada je maratonsku utrku završila na 53. mjestu u konkurenciji od 88 trkačica. Osim toga, na nedavnom Dvoranskom prvenstvu Hrvatske istrčala je novi rekord na 5000 metara, da bi početkom prosinca prošle godine istrčala državni rekord u maratonu u utrci u Valenciji koja se na kraju pokazala ključnom za plasman u Pariz dogodine. Očito je da je Valencia postala mjesto sreće za Bojanu Bjeljac jer je 2019. godine tamo ostvarila normu za Tokio s rezultatom 2:27,42. Ove godine postala je prva hrvatska atletičarka koja je 3000 metara trčala ispod devet minuta, računajući natjecanja na otvorenom i u dvorani.

U razgovoru za Tempo Bojana Bjeljac otkrila je koji uspjeh joj je najdraži, koliko je trener Mladen Kršek zaslužan za njezinu karijeru i uspjehe, kada je počela s atletikom i kako je do toga došlo, koliko joj je Dragan Paripović pomogao u napretku te kakvi su joj planovi.

TEMPO: Kako biste procijenili prošlu i ovu sezonu te gdje vidite napredak?

Svaka sezona specifična je na svoj način. Prošla godina bila mi je sretna i nesretna, a imala sam nesreću s povredom potkoljenice i zbog toga nisam mogla nastupati na Europskom prvenstvu u Münchenu. S druge strane, krajem godine istrčala sam državni rekord 2:23,39 u maratonu i ispunila olimpijsku normu za Pariz tako da mogu biti potpuno zadovoljna i reći kako sam imala jako uspješnu godinu. Ova sezona zaista je počela sjajno jer postavila sam dva državna dvoranska rekorda, na 3000 i 5000 metara, tako da mi je to dodatni vjetar u leđa za nastavak sezone.

TEMPO: Ostvarili ste nekoliko velikih i značajnih uspjeha u karijeri. Ima li neki uspjeh, koji vam je najdraži?

Svaki uspjeh mi je drag i poseban, a najviše bih izdvojila utrku u Valenciji u kojoj sam istrčala olimpijsku normu i državni rekord iako sam imala frakturu potkoljenice, koja traži mirovanje i odsustvo od treninga. Mogu se pohvaliti da sam šesterostruka rekorderka Hrvatske u disciplinama 3000 i 5000 metara u dvorani, 5000 i 10000 metara na otvorenom te u miks štafeti i maratonu. Svakako želim oboriti još koji rekord i to mi je dodatni motiv u sljedećem razdoblju.

Bojana Bjeljac pobijedila je u listopadu prošle godine u utrci na 10 kilometara u sklopu Zagrebačkog maratona. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

TEMPO: Postali ste prva sportašica Hrvatske s olimpijskom normom za Pariz, a to ste ostvarili u prosincu prošle godine u utrci u Valenciji. Vaš dojam?

Moj dojam je da sam jako sretna i ponosna na sebe, trenera i sve ljude koji su bili uz mene pri ostvarenju tog cilja.

TEMPO: Na nedavnom Dvoranskom prvenstvu Hrvatske istrčali ste novi rekord na 5000 metara. Kako ste se pripremali za utrku i gdje?

Pripremala sam se u dvorani u Zagrebu. Taj rekord mi je posebno drag jer prethodni je bio postavljen u neregularnim uvjetima i u tenisicama koje su imale deblji đon, iznad 24 milimetra od dopuštenog. Samim tim to nije trebao biti rekord. Što je tu je.

TEMPO: Kako ćete se pripremati za Olimpijske igre u Parizu?

Još nismo odlučili kako i gdje ću se pripremati, ali sigurno je da će to biti negdje na visini.

‘U Valenciji sam istrčala olimpijsku normu i državni rekord iako sam imala frakturu potkoljenice koja traži mirovanje i odsustvo od treninga’

TEMPO: Koliko vremena provedete na pripremama? Što radite i kako se pripremate?

Na pripremama provedem od minimalno tri tjedna do maksimalno 70 dana kada govorimo o Keniji. To je moje omiljeno i najbolje mjesto za pripreme. Treninzi na nadmorskoj visini od 2400 metara jako su teški i razlikuju se od onih koje radimo kada smo kod kuće ili na razini mora. Zbog razrijeđenog zraka i brdovitog terena dionice, tempo, dužine i fartleke radimo sporije, ali to ne znači da ćemo biti loši. Toliko puta sam bila u Keniji da već znam što sve moram napraviti na treningu kako bih bila dobra kada se vratim s priprema. Hrana se razlikuje od onog na što smo naviknuli kada smo kod kuće s obzirom na to da je sve jednostavno i skromno. Temperatura za trening je idealna i uglavnom je od 20 do 24 stupnjeva iako u razdoblju od prosinca do veljače zna biti dosta toplo. Dan počinje u 7 i završava također u 7 jer Kenija leži na ekvatoru pa je dan uvijek 12 sati. Gradić Iten, u kojem se pripremamo, ugostio je i ugošćava sve velike legende i šampione u trčanju. Svaki put osjećam se posebno kada sam tamo. Ono što ne volim vidjeti su gladni ljudi, gladne životinje, siromaštvo i neimaština, a u Keniji je to svakodnevno. Voljela bih kada bih mogla nekako pomoći svim tim ljudima jer najteže je zaspati gladan, a tamo je puno takvih. Kenija nas puno toga nauči, poput skromnosti, discipline, da nam trening počinje u 6 sati ujutro… Cijenimo to što imamo, za razliku od njih koji nemaju ni za kruh.

TEMPO: Kada ste zadnji put nastupali u Bosni i Hercegovini kao atletičarka? Gdje i kako je to izgledalo?

U Bosni i Hercegovini nastupala sam prošle godine na polumaratonu u Banjoj Luci. Svaki put rado se odazovem njihovu pozivu jer me zaista lijepo ugoste.

‘Treninzi u Keniji, na nadmorskoj visini od 2400 metara, jako su teški i razlikuju se od onih koje radimo kada smo kod kuće ili na razini mora’

TEMPO: Danas nastupate pod zastavom Republike Hrvatske i članica ste AK-a Dinamo-Zrinjevac. Kako ste zadovoljni podrškom i statusom u klubu?

Da, nastupam za svoj najbolji klub. Bolji nisam mogla izabrati tako da sam jako sretna zbog toga. Klub mi puno pomaže i velika mi je podrška u svakom pogledu. Osjećam veliku zahvalnost prema svom klubu i svaki nastup za klub mi je značajan.

TEMPO: Kada ste počeli svoju atletsku karijeru?

Moja karijera počela je 2013. godine. Tada sam krenula rekreativno te trčala sve što sam stigla bez posebnog plana i cilja. Tri godine kasnije počela sam suradnju sa svojim sadašnjim trenerom Mladenom Kršekom i može se reći da se od kraja te 2016. godine profesionalno bavim atletikom.

TEMPO: Kako je došlo do toga da postanete atletičarka?

Sasvim slučajno, iz rekreacije i zabave iako sam još na satovima tjelesnog odgoja u osnovnoj školi pokazala trkačke sposobnosti koje su bile naprednije od ostalih. Tada mi nitko nije rekao da bih trebala upisati atletiku i krenuti u tom smjeru. Kako dolazim iz općine i grada Bosanski Novi, tamo nije bilo atletske škole ni atletskih trenera.

Mladen Kršek trener je Bojane Bjeljac od 2016. godine i ona ga smatra najzaslužnijim za sve što je do sada postigla. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL

TEMPO: Jeste li se u svojim počecima ciljano pripremali za maraton ili ste spontano postali maratonka?

U svojim počecima nisam se ciljano pripremala ni za što konkretno jer sam lutala bez nekog konkretnog cilja. Kada sam počela suradnju sa svojim sadašnjim trenerom Mladenom Kršekom, sve je dobilo smisao. Pristup treningu i utrkama bio je potpuno drugačiji.

TEMPO: Koliko je trener Mladen Kršek zaslužan za vašu karijeru i uspjehe?

Mladen Kršek je najzaslužniji za sve i zahvalna sam mu za sve što smo do sada postigli. On je jedan vrhunski trener i ima bogato iskustvo i znanje. Nesebično ga prenosi na svoje atletičare, a na nama je da dajemo sve od sebe i da nikada ne odustajemo. Kada je teško i kada je lakše, bitno je ne izgubiti pravac. Prije svega, on je moj prijatelj, roditelj i oslonac te moja podrška.

TEMPO: Ide li vaš trener svaki put na pripreme s vama?

Uglavnom ide, ali dio priprema nekada budem sama. Najizazovnije mi je bilo kada me je poslao da sama putujem u Keniju, a on je došao naknadno. U takvim situacijama naučite da od panike i straha nemate ništa te da morate biti hrabri i sposobni sami se nositi sa svime što život donese. Kroz takva iskustva najviše se očvrsne.

‘Uvijek treba ostati prizeman i skroman, a ne da nas uspjeh pretvori u nešto što se nikome ne dopada. Za mene je trening odlazak na posao’

TEMPO: Trenirali ste s legendarnim trkačem Draganom Paripovićem, koji se bavi trčanjem. Koliko vam je on pomogao u napretku?

Drago Paripović je veliki čovjek. Puno toga naučila sam od njega te sam zaista imala čast i sreću trenirati s njim. Naučila sam mnogo korisnih stvari. Na primjer, kako biti veliki šampion i ostati skroman, kako trenirati u tišini i pustiti da rezultati govore umjesto vas, kako su jednostavnost i strpljivost glavne karakteristike velikih legendi kao što je on. Drago Paripović je osoba koja će uvijek imati moj naklon.

TEMPO: Kako vi gledate na uspjehe i padove u karijeri, što je za vas trening te jeste li imali i teških razdoblja?

Volim uspjehe i rado ih pamtim. Međutim, uvijek treba ostati prizeman i skroman, a ne da nas uspjeh pretvori u nešto što se nikome ne dopada. Padovi su definitivno trenuci u kojima sam prolazila kroz oporavak od ozljeda i pritom morala mirovati od treninga. Za mene je trening odlazak na posao. Kada nisam mogla trenirati, to je bio jako težak period. To je sada iza mene, a poslije kiše uvijek dođe sunce.

TEMPO: Kakvi su vam planovi?

Planovi su mi priprema za Olimpijske igre u Parizu sljedeće godine, a osim toga da se još poboljšam u svim disciplinama i da svoje granice podignem na još višu razinu. Prije svega, neka bude zdravlja.