Slikar Bojan Šumonja imao je tri samostalne izložbe triju ciklusa u trima različitim državama – Sloveniji, Hrvatskoj i Češkoj – pri čemu su izložbe u Hrvatskoj i Češkoj i dalje otvorene. Početkom godine dobio je Grand Prix na 7. Bijenalu slikarstva za slike ‘Čudna ekipa iz Loborike I i II’

Bojan Šumonja imao je tri izložbe u tri različite države, Sloveniji, Hrvatskoj i Češkoj, pri čemu su izložbe u Hrvatskoj i Češkoj i dalje otvorene. Ta je činjenica dobar povod za intervju sa slikarom koji je početkom godine dobio Grand Prix na 7. Bijenalu slikarstva za slike “Čudna ekipa iz Loborike I i II”. Bojan Šumonja rođen je 1960. u Puli gdje i danas živi i vodi Galeriju Poola. Diplomirao je kiparstvo 1984. na Umjetničkoj akademiji u Veneciji. Radovi mu se nalaze u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti i u mnogim drugim gradskim i privatnim zbirkama. Ovaj višestruko nagrađivani slikar imao je više od 200 grupnih i 90 samostalnih izložbi. Član je neformalne umjetničke skupine One Dollar Bill koju uz njega čine slikari Markom Jakše iz Slovenije i Nizozemac Pierre Tolle.

NACIONAL: Možete li reći više o svojim izložbama u trima gradovima i što vam one znače?

Rijetko se događa da netko istovremeno ima tri samostalne izložbe triju različitih ciklusa u trima državama. Meni se nekako to poklopilo pa sam u jednom trenutku imao odnosno imam izložbu u galeriji FO.VI u Kidričevu u Sloveniji, u Regaleriji u Zaboku te u galeriji dvorca Borovany u Češkoj. U galeriji FO.VI izlagao sam radove iz ciklusa “Kako sjebati zmiju”, u Regaleriji komade iz ciklusa “Ovce”, a u zamku Borovany slike iz recentnog ciklusa “The great observer”. Ništa bitnoga to ne znači osim da sam oborio svoj rekord.

NACIONAL: Jesu li neki od tih radova već prodani pa ste ih posudili za potrebe izložbe ili ih se nadate prodati? Zanima me koliko uspijevate živjeti od s jedne strane svoga slikarskog rada, a s druge strane galerističke djelatnosti?

Ne postoji često interes da se radovi koji su već pronašli dom prikažu na samostalnim izložbama osim ako imaju neko posebno značenje u kontekstu postava. Svi radovi na svim trima izložbama u mom su vlasništvu što znači da su dostupni potencijalnim kupcima. U mojoj svakodnevici prisutno je balansiranje između slikanja u ateljeu i galerističke djelatnosti što je ponekad vrlo izazovno. Budući da je moja galerijska djelatnost vezana za Umjetničku organizaciju i galerija koju vodim nije primarno komercijalna, ne mogu očekivati da bih mogao živjeti od galerijskog biznisa, odnosno, prodaje umjetnika koji izlažu u Galeriji Poola. Biti profesionalni galerist je cjelodnevni posao, a ja nemam tih ambicija. Živim od prodaje vlastitih radova.

NACIONAL: Koliko ste i gdje imali izložaba izvan Hrvatske, u kojoj ste se mjeri probili na strano tržište?

Dosta izlažem i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske pa sam, recimo, ove godine, osim u Hrvatskoj, samostalno izlagao i u galerijama u Njemačkoj, Sloveniji, SAD-u i Češkoj. Osim galerije u Njemačkoj, sve ostale galerije u kojima sam izlagao nisu komercijalne, drugim riječima, one ne ovise o prodaji pa se baš i ne trude i ne znaju prodavati. Ni na jednoj od ovih izložaba koje sam spomenuo nije se prodalo ništa. Moj proizvod se probio na strano tržište, ali nije u galerije koje prodaju. Kolega i prijatelj s kojim sam izlagao u New Orleansu ne radi umjetnost za prodaju jer živi od drugog biznisa te me je okarakterizirao kao “karijerističkog” umjetnika.

NACIONAL: Kakva je vaša umjetničko-izlagačka vizija Galerije Poola, čime se vodite? Kakvi su planovi?

Galerija Poola djeluje iz rakursa “proizvođača”, odnosno, vode je ljudi koji su i sami umjetnici. Takve galerije obično nastaju kao reakcija na strukturu moći kustosa i trgovaca koji odlučuju je li neko djelo pogodno za izlaganje, za prodaju i odgovara li njihovim kriterijima procjene. U galerijama koje vode umjetnici, izloženi radovi se prodaju bez trgovca posrednika, s umjetnicima koji su postali trgovci i bave se prodajom djela. Nastale su kad su umjetnici počeli raditi izložbe u svojim ateljeima, na stropovima ili u kamp-kućicama kao reakcija na jarko osvijetljeni sivi pod i estetiku bijelih zidova bilo koje komercijalne galerije ili institucije suvremene umjetnosti. Još jedna razlika između galerija koje vode umjetnici i institucionalnih i komercijalnih galerija jest u tome to su u ovim prvima umjetnici koji su pozvani da izlože svoje radove često prijatelji ili poznanici kuratora izložbe koji je poznanik ili prijatelj voditelja galerije. Nadalje, u galerijama koje vode umjetnici uloga galerije kao posrednika u komunikaciji, administraciji i prodaji svedena je na minimum, a umjetnici često sami organiziraju rukovanje umjetninama, otpremu i postavljanje itd. Galerija Poola ima za cilj staviti Pulu na mapu kulturnih destinacija te educirati o suvremenoj umjetnosti. Namjera nam je otići na neki međunarodni sajam u bliskoj budućnosti.

NACIONAL: Rekli ste u jednom intervjuu da Hrvatsku vidite kao koloniju s importiranom globalističkom estetikom, možete li to produbiti?

Želio sam reći da autentična hrvatska umjetnost ne postoji. Sve što se kod nas radi je rezultat nekog uvezenog klišea sa zapada: rad bilo kojeg hrvatskog vizualnog suvremenog umjetnika ni po čemu se ne razlikuje od, primjerice, rada nekog Talijana, Nijemca ili Amerikanca. U radu nekog Azijata ili Afrikanca odmah se vidi da je to radio neki Azijat ili Afrikanac iako proces globalizacije te diferencijacije polagano topi. U Hrvatskoj ne postoje više hrvatske banke, hrvatski političari nisu hrvatski političari, više ih prepoznajem kao briselske poslušnike, da ne kažem konjušare. Telefonske kompanije koje operiraju u Hrvatskoj su njemačke, Ina je mađarska, Pliva američka. Hrvatska je najobičnija kolonija. Kako onda očekivati da bi mogao postojati neki autentični hrvatski art? Ali to nije samo hrvatski problem, to je globalni problem ako to uopće i jest neki problem. Možda bi trebalo reći dijagnoza umjesto problem. Međutim, primijetio sam da u tom smislu postoji formula koja funkcionira i koja je prepoznata na međunarodnoj umjetničkoj sceni.

‘Najveće mi je zadovoljstvo kad se iznenadim dobrim radom, kad pobjegnem od sebe’ | Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL

NACIONAL: Koja?

Koriste je pojedini umjetnici iz naše bivše države. Baviti se u radu “ostavštinom” bivše komunističke države nekako je in i to prolazi. To su radili i rade Laibach, Marina Abramović i drugi. Koristiti, primjerice, jugoslavensku arhitektonsku baštinu ili jugoslavenske antifašističke spomenike, pretumbavati materijale iz raznoraznih arhiva bivše države, odlaziti na Goli otok, masturbirati na Josipa Broza, to je barem autentično. Jednom sam o tome razgovarao s Rundekom i rekao mu kako mi u Hrvatskoj nismo autentični, kako je jedan od rijetkih koji su autentični Goran Bregović jer je izvukao nešto odavde. Rundek mi je rekao da je Bregović plagijator. Teoretičari postmoderne su to plagiranje nazvali citiranjem i dali mu legitimitet. Onda sam pomislio da s obzirom na to da je hrvatsko društvo, između svega ostalog, i sustav apsurdnih zakona i da je prevara društveno prihvatljiva, a izigravanje zakona i pravila, potezanje veza radi rješavanja bilo kakve vrste prepreka sasvim normalna pojava, možda je to ona autentičnost koju toliko tražim pa sam je onda počeo prisvajati i citirati onako bezobrazno. Tada je nastala moja kolekcija radova “Prevara”.

NACIONAL: Dugo ste prisutni na našoj umjetničkoj sceni. Što smatrate najvećim uspjesima u karijeri? Postoji li, s druge strane, nešto što niste ostvarili, a željeli ste?

Biti prisutan na umjetničkoj sceni tolike godine donosi i jedinstveno iskustvo, ali i mogućnost osvrta na sve što je ostvareno. Smatram da su moji najveći uspjesi vezani uz autentičnost promjene koju sam uspio zadržati u svom radu. Ciklus „Kako sjebati zmiju” jedna je od recentnih prekretnica u mom stvaralaštvu jer je otvorio duboka pitanja o ljudskoj prirodi, konzumerizmu i individualnosti s jedne strane, a s druge mi je strane donio veliku promjenu u samom slikarskom postupku. Među najvažnijim izložbama izdvojio bih retrospektivnu izložbu u MSU-u Istre u Puli i Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu 2015. gdje je publika, a i ja sam, imala priliku vidjeti moj rad tijekom 25 godina na jednom mjestu, izložbu “Skupna izložba jednog autora” iz 2019. u Umjetničkom paviljonu te izložbu “Acqua alta” u Laubi iz 2021. S druge strane, uvijek postoji osjećaj da je nešto ostalo neizrečeno ili da postoje ideje koje nisu do kraja realizirane. Želio sam se, primjerice, više baviti skulpturom i instalacijom te dublje istražiti prostor između dvodimenzionalne slike i trodimenzionalnih oblika. Takva vrsta eksperimenta još uvijek me privlači i vjerujem da ću iznaći kako realizirati te ideje u budućnosti. Postoji uspjeh prema sebi i onaj “prema vani”. Nikada te drugi ne vide onako kako sam sebe vidiš. Najveće mi je zadovoljstvo kada se iznenadim nekim dobrim radom, kad pobjegnem od poznatog sebe i uvidim da sam bolji nego što sam bio. Najbolje se osjećam kada mi je zadnji rad najbolji.

NACIONAL: Što je u Veneciji, gdje ste studirali, što vas toliko privlači da ste je nazvali duhovnom kućom?

Ernest Hemingway je rekao da svaki čovjek ima dvije domovine: jednu u kojoj je rođen i jednu u kojoj se dobro osjeća. Da ga parafraziram, kažem da svaki čovjek ima više duhovnih kuća, jednu u kojoj je rođen i nekoliko u kojima se dobro osjeća. E pa, Venecija je jedna od mojih kuća. Tamo sam se nadogradio. Taj venecijanski dio mene vrlo mi je dragocjen. Osjećam ga kao plemenito i vrlo vrijedno iskustvo. Bivanje tamo ubrzalo je moj duhovni rast i razvoj. Iskustvo Venecije je osjećaj u koji riječi ne mogu doprijeti.

‘Autentična hrvatska umjetnost ne postoji. Sve što se kod nas radi je rezultat uvezenog klišea sa zapada: rad hrvatskog vizualnog umjetnika ne razlikuje se od rada Talijana ili Nijemca’

NACIONAL: Zapravo ste završili kiparstvo u Veneciji, kako to da ste upisali kiparstvo, a time se niste nikada bavili? Je li vam pomalo žao?

Kiparstvo sam upisao u Veneciji jer su me nekako više privlačile tjelesnost i ekspresija trodimenzionalnog medija. Moj profesor kiparstva u Veneciji vjerovao mi je pa mi je dozvoljavao izlete i u druge medije. Iskustvo je bilo obogaćujuće, naučio sam puno o obliku i prostoru. Moje tadašnje skulpture prilično su koketirale sa slikarskim medijem, bile su često nekakvi kiparsko-slikarski hibridi. Međutim, nakon završetka Akademije osjetio sam neizmjernu strast prema slikanju te osvijestio da gravitiram i k drugim medijima koji su bili više usklađeni s mojom tadašnjom umjetničkom vizijom. Pored toga, produkcijski je puno lakše stvoriti sliku, jeftinije je, lakše je skladištenje. Osjećam li pomalo i žaljenje? Možda, ali vjerujem da čak i ako se ne bavim izravno kiparstvom, svako iskustvo pridonosi mom umjetničkom rastu. Sve je to dio putovanja!

NACIONAL: Što je za vas značila nagrada za najboljeg slikara na ovogodišnjem Bijenalu slikarstva i kako komentirate kritike da je to, što je nečija izjava koju ste citirali, privatni party nekolicine članova HDLU-a koji guraju ‘svoju ekipu’?

Da je Bijenale slikarstva privatni party nekolicine članova HDLU-a, izjavila je jedna nezadovoljna kustosica iz Zagreba. Ja sam komentirao te glasine i rekao u stilu da je “kako svima ugoditi” te da unutar ljudske zajednice, bilo koje vrste, postoje oni koji nisu zadovoljni, oni koji negoduju, oni koji se bune i protestiraju i oni koji su frustrirani. Nagrada na Bijenalu bila je stimulativna, financijski i emotivno.

NACIONAL: Kako biste opisali mijene koje je vaše slikarstvo prošlo od početaka do sada, kako postižete da nakon toliko vremena i dalje imate želju za stvaranjem, a kako se čuvate od ulaska u maniru? Na čemu sada radite?

Moje slikarstvo prošlo je kroz različite faze, što je i prirodno jer ja, kao i život sam, prolazim kroz različite faze i promjene. Međutim, od samog početka spoznao sam, da je suština skrivena u bijegu od poznatog sebe te da je taj bijeg magija koja čini razliku i pretvara prosječan u dobar rad. S vremenom, moj se rad produbio kroz promišljanje o temama kao što su, primjerice, “spasenje”, identitet, ironija, humor, duh i smisao. Taj je razvoj dolazio i dolazi iz iskustava, iz promatranja i iz promjena u životu. Želja za stvaranjem se obnavlja kada čovjek osjeća autentičnu potrebu izraziti nešto bitno ili reinterpretirati ono što je rekao, ali iz drugačije perspektive. Uvijek se trudim ostati otvoren, promatrati i slušati sebe i sve oko sebe. To konstantno promatranje i osluškivanje ne dozvoljava mi zadržavanje u maniri jer kada konstantno nešto stvaraš, tražiš svježinu, a ne ponavljanje. Sada radim na ciklusu velikih slika “The great observer”. Radnja se zbiva u šumi, a protagonisti nastoje proniknuti u tajne svemira i nakratko izaći iz Matrixa.