U posljednjoj dramskoj premijeri Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Čehovljevu “Ivanovu” u režiji Matiusa Nekrošiusa koja će biti izvedena 5. svibnja, Bojan Navojec igra naslovnu ulogu. Ivanov je vlasnik ladanjskog imanja koji se bori s brojnim životnim problemima jer je u braku sa ženom koju ne voli, a koja je i vrlo bolesna. Za njezino liječenje potreban je znatan novac, ali kako je ona neposredno prije udaje prešla sa židovske vjere na kršćanstvo, obitelj ju je razbaštinila. Dok se muči sa smislom vlastite egzistencije, Ivanov se zaljubi u djevojku Sašu, što mu dodatno zakomplicira život te se, kako bi pobjegao od problema koje ne zna riješiti, odlučuje na drastičan korak. Atmosfera beznađa u toj drami, kazao je Navojec za Nacional, kao da se može preslikati na današnju situaciju u Hrvatskoj, iako je Čehov ovaj tekst napisao u 19. stoljeću.

Navojec je rođen 26. travnja 1976. u Bjelovaru. Akademiju dramske umjetnosti završio je u Zagrebu 2010. Prije diplome bio je angažiran u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, a od 2004. do 2006. bio je član zagrebačkog Kazališta Trešnja. Član ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu postao je 2010., a od 2015. prvak je Drame HNK u Zagrebu. Iza sebe ima brojne kazališne uloge, ali i više od 70 filmskih. Ispred kamere je ovaj glumac, inače mlađi brat glumca Gorana Navojca, stao još 1994.

U intervjuu za Nacional 41-godišnji Navojec govori o današnjoj društvenoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj, otkriva što misli o Europskoj uniji, a tvrdi da se u Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC) dogodila ‘’ekonomska kuhinja’’, što se događa u cijelom hrvatskom društvu jer je profit važniji od ičega.

NACIONAL: Situacija u Hrvatskoj može se preslikati iz Čehovljeva teksta ‘’Ivanov’’. Kako vidite današnjeg Ivanova u Hrvatskoj?

Taj dramski tekst je eho nekih glavnih scenarija koji su davno napisani. To je ideja o najključnijim socijalnim pitanjima – nas se naizgled nešto pita, izlazimo naoko na izbore i jesmo neki kotačić svih tih zbivanja, ali iza svega toga stoji računica. Dnevnopolitička zbivanja rezultat su kalkulacija i iza svega se nalazi zapravo profit koji kreira našu svakodnevicu, ali i odnose, i međunarodne i međuljudske, pa se to reflektira na sve nas. Kako se nosimo s tim? Neki u potrazi za pripadnošću priklone se nekim strujama pa se osjete sigurnije i zaštićenije, neki odlaze u supkulturu, neki iz zemlje, neki se okreću introspekciji jer se žele približiti sami sebi, ali reagiraju. To je naša svakodnevica.

NACIONAL: Kako komentirate našu svakodnevicu u slučaju prosvjeda u Splitu zbog predstave Olivera Frljića?

Nisam imao priliku gledati predstavu pa ne mogu reći ništa konkretno o njoj, ali bilo bi pametno da ti ljudi koji dižu svoj glas protiv nje da je prvo pogledaju, a onda reagiraju jer na reakciju imaju potpuno pravo. Ljudi trebaju javno govoriti i zalagati se za svoje vrijednosti, ali ključno je nešto vidjeti pa onda donijeti sud. A u mojoj utopijskoj ideji bilo bi jako lijepo da ljudi o tome pokušaju razgovarati, da sve predrasude malo izuju i nataknu na noge lagane mogućnost razumijevanja jednih za druge. Sve što se u Hrvatskoj radi je to da se napada nekoga ili nešto ‘’po defaultu’’ ili zato što je netko rekao da to tako treba učiniti. Primjerice, ovaj najavljeni famozni referendum oko Ine. Sad će trust mozgova koji ne zna što bi s Inom dati nama da odlučimo što bismo trebali učiniti. Čudim se da nekome nije palo na pamet raspisati referendum da narod odluči o tome i što uraditi s ekonomskim trendovima u Hrvatskoj ili svijetu.

Naizgled nam je svima jako malo potrebno da živimo u boljem društvu. Sve imamo da bismo mogli živjeti u takvom društvu, ali unatoč tome svemu čini se da u društvu postoji sve manje solidarnosti, sve su veći raskoli – od najčudnijih lijevih i desnih do bogatih i siromašnih. Kao da živimo u paralelnim svemirima, u kojima nas ne zanima što ljudi misle i koje su njihove vrijednosti, nego nas zanima to da pronađemo svoje interesne skupine i ‘’uklanimo’ se. Onda kad nas ima više osjećamo se jači, a volio bih da kad ljudi osjete potrebu da se pronađu i kažu svoje mišljenje. Naše društvo treba proći kroz neke procese i vjerojatno se neka generacija u tome neće snaći, a nadam se da će oni koji dolaze ipak živjeti u boljem i uređenijem društvu, u kojem će se više vrednovati rad i, prije svega, život. Nadam se da će život biti vrijedan zbog njega samoga, a ne zbog nekog ekonomskog razloga, da nećemo gledati vrijednost čovjeka kroz novac, nego kroz ono što radi i pridonosi za društvo. Događa se neka vrsta duhovnog ‘’survivala’’ pa nije teško, kad se zbroje sve te činjenice, shvatiti da će ljudi u Hrvatskoj doživjeti Ivanovljevu sudbinu.

NACIONAL: Kako gledate na sve veći utjecaj Katoličke Crkve u društvu?

Nije to samo specifičnost Hrvatske, to se događa u cijeloj Europi i svijetu, mi ni u čemu nemamo originalni scenarij zato što smo jako dužni. Ako sam ja vama dužan određenu svotu novca, a Hrvatska je jako dužna, onda nemamo mogućnost ni slobodu kreirati bilo što, a da to nije diktirano od onih od čijih kredita živimo. I to je vrlo jednostavno. Stranke koje su na vlasti, ova, prošla ili buduća, najvećem dijelom financirane su upravo tim kreditima i one će nam govoriti da se malo sredimo, ali ni u čemu u našem društvu ne vidim ništa što se ne događa drugdje. Imamo neke blistave momente kad se povežemo i solidariziramo kao u slučaju poplava u Posavini. Tad imamo potrebu biti solidarni i nekome pomoći. Ili u slučaju kurikularne reforme. Ali zapravo nemamo originalnih scenarija, samo što ovi drugi veći od nas malo više ovise sami o sebi, a mi ipak više ovisimo o njima.

NACIONAL: Kako onda u takvom društvu opstaje kazalište? Ima li ono utjecaja ?

Utjecaj kazališta postoji, uglavnom na nekoj pojedinačnoj osnovi, ili postoji utjecaj na mlade ljude koji dolaskom u kazalište otkrivaju neke svjetove i žele vidjeti nešto drugačije, baviti se kazalištem. Može li kazalište utjecati na društvo? Može tom dijelu društva koje odlazi u kazalište pomoći u tome da pronađe odgovore na neka pitanja, ili može pomoći u tome da postaviti neka pitanja, može pomoći da dožive određene izmjene nekih ideja, energija, emocija, ali da kazalište ima snagu da može utjecati na to da se društvo mijenja, to ipak nije slučaj, te mehanizme imaju neki drugi mediji.

‘Hrvatska je jako dužna pa nemamo mogućnost ni slobodu kreirati išta što ne diktiraju oni od čijih kredita živimo. Sve stranke koje su na vlasti, financirane su upravo od tih kredita’

NACIONAL: Odigrali ste mnogo filmskih uloga, kako gledate na situaciju u HAVC-u?

HAVC postoji sedam godina, a ja sam prvi put stao pred kameru 1994., pa sam velik broj uloga odradio kad je film bio izravno pod Ministarstvom kulture. Mogu reći da gdje god sam došao u posljednjih četiri, pet godina, bilo da je riječ o festivalima ili gostovanjima, vidio sam da su ljudi u pozitivnom smislu zaista zavidni Hrvatskoj i hrvatskom filmu zbog HAVC-a. Naravno da je uvijek trava zelenija kod susjeda, ali nekako se slažemo s idejom da je film u odnosu na puno drugih segmenata u društvu, postajao sve bolji i organiziraniji. Čudi me što se napada nešto što funkcionira, ne govorim to s lošim namjerama, nego smatram da je to politička kuhinja. Zapravo, nije riječ o političkoj kuhinji jer nijedan političar nema toliku moć, nego je sve to ekonomska kuhinja, a politika je u toj ekonomskoj jednadžbi produžena ruka. Tu se manje radi o ljudima, a više o novčanicama.

NACIONAL: A kako gledate na sve veći i aktivniji politički angažman vaših kolega kulturnjaka?

Volio bih vjerovati da se zbilja stvari mogu promijeniti i žao mi je što sam donekle pesimist. Sve vrste promjena u hrvatskom društvu mogu biti vanjske, kozmetičke, prividne. Suštinske promjene počinju od vas, mene, od svakog od nas koji smo zatečeni u vremenu i nismo svjesni što se zapravo događa. Svi mislimo da će biti bolje ako bude ovaj ili onaj na vlasti. Da bi svima bilo bolje, to znači da treba biti pošteno. Nešto što je pošteno treba biti i istinoljubivo, a nešto što je istinoljubivo mora u sebi imati istinu i ljubav. Za to sve treba puno vremena i ne mislim da će moja generacija tome svjedočiti. Mikro stvari će se mijenjati u nekoj općini ili gradu, ali društvo se predugo nalazi u ovakvom stanju, predugo smo gradili kuću na lošim temeljima i možemo se truditi graditi fasadu i štukaturu, ali temelji naše kuće u kojoj bismo svi trebali živjeti očito su na trusnom području.

NACIONAL: Kako biste ocijenili situaciju u Srbiji? Često boravite u Beogradu, u kojem vam živi četverogodišnja kći Luča.

Moja kći državljanka je obiju zemalja i oba grada, Zagreb i Beograd, njezini su. Kao roditelj gledam perspektivu moje kćeri i gajim nadu da će se njezinu generaciju ipak nešto pitati, da će biti malo bitniji, obrazovaniji i tolerantniji nego što su naše generacije. Sličan je scenarij i u Hrvatskoj i u Srbiji, ponekad mi se čini kao da je sve kopipejstano, ali kad se to događa nama doživljavamo to kao dramu, a kad se događa nekom drugom onda je to neki drugi žanr, uglavnom komedija. Nije scenarij Grčke daleko od nas, on je tu. Žao mi je što sam fatalističan, ali to su realne stvari. Mi stalno mislimo da se to nama neće dogoditi, da je to ‘’tamo negdje’’, a ti turisti koji neće putovati u Grčku doći će nama i odlično. Ali što ako bude jako kišno ljeto?

Slična je situacija i u Sloveniji, Makedonija je u problemima, pa ta žalosna zbivanja u Bosni i Hercegovini te Poljska, Mađarska, Rumunjska. Sve su to slični scenariji, samo su njihove izvedbe drugačije. Onda mi pomislimo kako su skandinavske zemlje uređene, kako imaju drugačiju svijest, kako je tamo lijepo, a kad dođete u njih shvatite da i oni imaju svoje Ivanove, svoje probleme. Činjenica je to da nas netko u Austriji ili Njemačkoj ne može razumjeti zbog nekih stvari – primjerice kako netko može ići na posao šest mjeseci ili godinu dana i za to ne primati plaću. To je tamo zaista nezamislivo. U našem društvenom kontekstu to je, nažalost, gotovo pa normalna stvar. Uzimamo to zdravo za gotovo, ‘’strpite se još koji mjesec i doći će plaća’’.

NACIONAL: Što mislite o zbivanjima u Europskoj uniji koja se suočava sa sve ozbiljnijim izazovima?

To je birokratizirani tromi organizam. U svojoj početnoj ideji prije pola stoljeća bila je to dobro osmišljena tvorevina. Europa je kontinent s iznimno mnogo razlika, puno je tu zemalja, jezika, kultura, mi smo umirovljeni kontinent i dogodilo se to da smo se počeli ujedinjavati i dobili smo osjećaj da se nešto značajno počelo događati. Ali vidi se da je to u ideji puno bolje zvučalo nego što to izgleda u stvarnosti, čemu smo i sami svjedoci. Mi jesmo članica EU-a, ali većina nas zapravo nema pojma što to točno znači, što smo mi to potpisali, što se nalazi u tom ugovoru i koje su naše obaveze, što nas čeka. Mi smo sjeli u taj vlak jer su rekli da je to dobro. U Hrvatskoj se to tako lako napravilo zato što većina ljudi nije vjerovala, i još ne vjeruje, svojem pravosuđu, svojim institucijama i svojim političarima.

Da bi popravili cijelu tu upravnu mašineriju, mislili su da će ulaskom u EU i sudovi početi bolje raditi, da će se voditi više brige o malom čovjeku, o obrazovanju, da ćemo možda imati veću mogućnost da uredimo društvo. Kad ono… Ušli smo u društvo zemalja koje i same vode svoje bitke s tim istim stvarima, a neke žele i izaći iz EU-a. Kako gledam na to? Bojim se da je to jedna li jepa romantična ideja koja u svakodnevici pokazuje jako puno problema. Ali bilo mi je drago kad smo zatvarali ta posljednja poglavlja i kad smo napokon ušli u EU. Mislio sam da će se stvari početi slagati. Možda se i slažu, samo što ja to ne vidim, a ne vidi ni većina građana Hrvatske.

NACIONAL: Igrate naslovnu ulogu u “Ivanovu”, kako ste doživjeli njegov lik? On je, rekli bismo, mali čovjek koji se s brojnim problemima i izazovima života nosi kako zna. Koliko je teško ili lako poistovjetiti se s njim?

Još uvijek nastojim proživjeti ulogu i dokučiti je. Uloga sa sobom nosi neko posebno ozračje. Neki tekst nazivaju ruskim ‘’Hamletom’’, drugi kažu da je mističan i nedokučiv. Ta uloga ima značajno mjesto u svjetskoj dramaturgiji, a sve te glasovite uloge nose sa sobom i određeni pritisak. I ja sam ga u početku osjećao, ali onda sam shvatio da je poanta u neshvaćanju i prepustio se.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema klasicima? “Ivanov” je aktualniji nego ikad, zato i jest klasik.

Klasični tekstovi postoje zbog toga da nas podsjete, da nas razdrmaju. “Ivanov” je jedan od prvih Čehovljevih tekstova i tada je, u 19. stoljeću, bilo aktualno da se ljudi koji su obrazovani, inteligentni, nađu u situaciji da su zatečeni životom, ne snalaze s, čak dižu ruku na sebe. Taj fenomen Čehova je inspirirao da se posveti pisanju ovog teksta.

NACIONAL: U tekstu je izražena atmosfera beznađa i Ivanovljeva borba s vjetrenjačama. Osjećate li to i danas?

Svatko tko malo zastane i tko si počne postavljati ijedno od tih silnih pitanja koja si Ivanov postavi, nalazi se u nezavidnom položaju, i tada i danas. Koliko god to bilo izlizano, baveći se Čehovom bavimo se i samima sobom, nekim pitanjima koja nas se izravno tiču, prije svih egzistencijalnima. Ivanov je pasionirani sakupljač pitanja i netko tko na njih ima jedan jedini odgovor, a puno sam toga – kako sam prolazio kroz tekst – naučio, ali sam i mijenjao raspoloženja, kao i Ivanov. Igramo se lovca, ponekad sakupljača. Za ovaj tekst ne može biti aktualniji trenutak nego što je sada. Iz moje sebične vizure, drago mi je da je aktualan tekst, ali kao čovjeku iznimno mi je žao što je to tako. To je ta podvojenost i nerazumijevanje o kojoj govorim.

NACIONAL: Koji su vam planovi nakon što odigrate ulogu u “Ivanovu”?

Nakon “Ivanova” koji je posljednja dramska premijera u HNK u Zagrebu, na ljeto počinjem snimati novi film, a dotad uz ovu predstavu do kraja sezone igram u još dvjema, u “Tri zime” i “Ljudima od voska”. Veselim se novoj sezoni i nadam se da će i ona donijeti nove izazove.

NACIONAL: Kako je raditi s Mariusom Nekrošiusom, jednim od trenutačno najintrigantnijih redatelja?

Osjećam se privilegirano, puno mi znači to da radi kod nas, izmjena iskustava za glumca presudna je za njegov rad. Zatvaranje za bilo kakvu vrstu umjetnosti opasno je jer je važno da dolazi do izmjena energije i ideja, da se ljudi susreću i druže. Važno je da je čovjek otvoren za druge poglede, ljude koji su izvan našeg konteksta, izvan ovih četiriju ulica u kojima se događa kulturni život u Zagrebu.

NACIONAL: Kad govorimo o Zagrebu, što mislite o Milanu Bandiću i predstojećim izborima?

Koliko je on na čelu grada? 16 godina. Pametnom dosta.