Predstava “Nosorog”, rađena prema drami Eugènea Ionesca i u režiji Lenke Udovički, dramska je premijera 21. sezone kazališta Ulysses, koja je odigrana u subotu 31. srpnja. Dramaturginja je Željka Udovičić Pleština, scenografiju je napravila Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografiju Bjanka Adžić Ursulov, koreografiju Staša Zurovac, glazbu Nigel Osborne, autor tekstova pjesama je Davor Rocco, pijanist i glazbeni voditelj Karlo Hubak, autor videoprojekcija Ivan Marušić Klif, a oblikovatelj svjetla Andrej Hajdinjak. Glumački ansambl čine Bojan Dimitrijević, Deni Sanković, Mladen Vasary, Maja Posavec, Filip Nola, Dado Čosić, Anja Sabol, Tonka Mršić, Gala Nikolić, Vanda Velagić, Martin Grđan i Rok Juričić.

Na predstavljanju ovogodišnje sezone Lenka Udovički istaknula je kako do sada nije postavljala Ionescova djela te da ju je iznenadila aktualnost dramskog teksta “Nosorog”, koji je primjeren vremenu apsurda u kojem živimo. Naime, radnja se odvija u malom provincijskom gradu u kojem vlada nepoznata epidemija koja zaražene pretvara u nosoroge. Takva apsurdna situacija nedvosmisleno postaje metafora o konformizmu i relativizmu koji, brišući granice dobra i zla, stvaraju plodno tlo za nastanak totalitarizama. Kao inspiracija Ionescu je poslužila Kafkina pripovijetka “Preobražaj”, kao i osobni doživljaj buđenja nacizma.

Glavnu ulogu u predstavi Nosorog igra srpski glumac Bojan Dimitrijević, kojem ovo nije prva suradnja s teatrom Ulysses i Lenkom Udovički, budući da je glumio u sjajnoj predstavi “Shakespeare u Kremlju”. Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu, a od 2015. član je ansambla Jugoslavenskog dramskog  pozorišta. Široj publici najpoznatiji je po ulozi narkomana nadimka Pikac u televizijskoj seriji “Vratiće se rode”.  Glumio je i u brojnim predstavama Ateljea 212 i Zvezdara teatra, ostvario je i zapažene uloge u predstavama “Trainspotting” i “Shopping and Fucking” Bitef Theatrea. Na svom prvom gostovanju u Zagrebu za ulogu Žike u predstavi “Sumnjivo lice” Branislava Nušića u produkciji Jugoslavenskog dramskog pozorišta dobio je nagradu Mladen Crnobrnja Gumbek za najbolju mušku glumačku izvedbu na 37. Danima satire Fadil Hadžić 2013. godine u Zagrebu. Nakon premijere na Malom Brijunu i tvrđavi Minor, Bojan Dimitrijević dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Kako ste zadovoljni premijerom i reakcijom publike? 

Prezadovoljan sam reakcijom publike. Nisam imao nikakva očekivanja, ali sam i jedva čekao doživjeti trenutak spajanja s publikom, koji je meni uvijek katarzičan u kazalištu.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše suradnje s Lenkom Udovički  i teatrom Ulysses?  

Lenka i ja radili smo 2013. zajedno u predstavi “Shakespeare u Kremlju”, prema tekstu Ive Štivičića, i super smo se razumjeli, shvatili da govorimo istim umjetničkim jezikom i da odlično zajedno funkcioniramo. Kada je iskrsnula ova prilika, Lenka me zvala, iako je znala da sam dosta angažiran na raznim projektima jer je u Srbiji nakon covid-pauze nastupila hiperprodukcija serija i filmova. Zato sam morao otkazati razna snimanja kako bi se ova suradnja uopće mogla dogoditi. Onda sam shvatio da me se u biti niti ne tiču ta snimanja i da ni sam ne znam zašto sam to uopće radio, kao i da sam u posljednje vrijeme krenuo raditi neke komercijalne stvari koje me zapravo uopće ne ispunjavaju.

NACIONAL: Ali su vam donijele veliku popularnost, ne samo u Srbiji…

Ne ganjam ja nikakvu popularnost, ja sam kao mlađi čak bježao od toga i doživljavao se kao nekog underground umjetnika. Popularnost se dogodila sama od sebe i to samo preko jedne serije i jedne uloge – Pikca u seriji “Vratiće se rode”. A opet, s druge strane, ovaj proces stvaranja predstave “Nosorog” i ta divna ekipa i Lenka s kojom sam radio jest ono što me suštinski zanima. Ako sam i krenuo nekom stranputicom, srećom kraćom, mislim da sam se ovime vratio sam sebi.

NACIONAL: Nažalost, rijetko tko si može dopustiti da radi samo ono što voli, treba i preživjeti…

Točno, to je problem umjetnosti u današnjem brutalnom kapitalističkom okruženju. Jer umjetnost sama po sebi nije profitabilna, a onda se traži od nje da to postane. Pa se onda rade kalkulacije i kompromisi da to ipak postane komercijalno i na kraju se sve urušava. Filmska industrija je industrija, a opet bi trebala biti i umjetnost. Za to je potrebno biti alkemičar.

NACIONAL: “Nosorog” je nastao prema Ionescovom tekstu koji na apsurdan način zapravo govori o situaciji u kojoj se svijet našao suočen s pandemijom. Koliko se te paralele vuku kroz vašu predstavu, koliko ste osuvremenili tekst?

Mi nismo posebno isticali neku vezu s koronom, ona se sama po sebi nameće, zato što je tekst toliko apsurdan da je zapravo realističan. Naime,  život je sam po sebi sve više apsurdan u ovo naše vrijeme. No, taj nosorogitis, kako kasnije u komadu nazovu tu epidemiju, Ionesco je koristio zapravo kao naziv za nacizam i za objašnjavanje kako dolazi do takvih tragičnih društvenih anomalija.

NACIONAL: Podloga za nacizam su konformizam i relativizam, pa i strah – možemo li sličnu situaciju prepoznati danas? Kako se to odražava u likovima predstave, koliko oni slijede velike vođe da bi spasili sebe?

Da bi spasili sebe ili pobjegli od sebe. Pitanje je s čime tko sebe identificira – sa svojim ambicijama, sa željom da postane legitimno priznat dio društva ili s onime što mi se čini danas ključnim u društvu kojem živim, a to je uspjeh. To je imperativ koji svakom visi nad glavom, i ako čovjek nije uspješan, kao da ne postoji. To zapravo nije osobni problem, već je to nametnuto prije svega od kapitalističkog uređenja koje je obezdušeno i nehumano. Taj lik kojeg ja tumačim predstavlja običnog čovjeka koji zapravo neće i ne može ostaviti tu svoju ljudskost i neke ljudske vrline koje su nam preostale. A takvi su ljudi svugdje u manjini.

NACIONAL: Ali u tom liku ima i humora…

Ima, itekako, pa to je ipak Ionesco. On je takav, on se bavi najtežim temama na jedan duhovit način, a to je, po meni, jedini pravi način. I najbrutalnije i najcrnje istine lakše se prihvaćaju uz smijeh.

NACIONAL: Zar nije uvijek bilo lakše prikloniti se masi  nego se izdvojiti kao pojedinac?

Točno, mnogo je lakše pobjeći od sebe i postati dio krda koji će skandirati nekom nogometnom timu, nekom vođi i stopiti se s masom. Očito je da ovo nije doba individualizma jer se, uostalom, svi oblače u istim dućanima, izlaze na ista mjesta, slušaju istu bezveznu muziku i žele izgledati isto. Kad sam bio mlad, svatko od nas je bio u nekoj supkulturi. Ja sam bio mali darker i nisam se družio, na primjer, sa šminkerima. A folk maltene nije ni postojao. Težili smo tome da se svatko od nas istakne svojim stilom i da se suprotstavi učmalosti mase. Umjetnost danas nije nešto što je bitno. Sjećam se da su meni, dok sam bio mlad, neke predstave, knjige ili filmovi mijenjali život. Tada se čitalo, nije bilo tehnologije, koja je ljude odvojila i od umjetnosti i od čitanja knjiga.

NACIONAL: Osim Maje Posavec, Filipa Nole  i Mladena Vasaryja, u predstavi su i mladi glumci..

Da, to su bivši studenti Rade i Lenke s njihove klase iz Rijeke. Koliko vidim, oni su manje-više svi jedni s drugima radili. Mislim da smo dobro kliknuli.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni kostimima? Koliko su oni groteskni?

Kostimi su savršeni. Bjanka Adžić Ursulov je to kao i uvijek savršeno odradila, a ja sam dobio kostim za koji smo se šalili da bih ga mogao nositi cijeli život. Kostimi idu iz likova, koje je jako promišljala. Malo su groteskni jer je i Ionesco sam takav i to sve skupa, uz scenografiju Zdravke Ivandije Kirigin, savršeno funkcionira u tvrđavi Minor, koja je najbolja ambijentalna pozornica.

NACIONAL: Ulysses je jedinstven festival i po tome što u predstavama okuplja ansamble iz cijele regije, koja govori sličnim jezicima. Je li to model koji bi trebalo slijediti, ne samo u umjetničkom nego i u političkom smislu?

Točno, mislim da je ta umjetnička suradnja način i rješenje da se izađe iz naših skučenosti, naših lokalnih problema koje nosimo. Baš sam rekao da je jedini problem vezan za Ulysses taj da ne traje tijekom cijele godine jer bih ja svakako želio biti član takvog ansambla. Mislim da bi Rade i Lenka možda mogli pokrenuti takav teatar u nekom državnom prostoru koji se ne koristi, uz sredstva iz europskih fondova, kojima se upravo potiče ta regionalna suradnja.

NACIONAL: Ne samo u ovoj našoj regiji nego i u ostatku Europe, još od ekonomske krize 2008., preko migracijske krize, do korone došlo je do jačanja populizma i raznih desničarskih pokreta, koji se igraju velikih zaštitnika svojih nacija. Od Orbána preko Kaczyńskog do Marine Le Pen. U Hrvatskoj je usprkos svoj korupciji HDZ i dalje najjača stranka. Kako se to odrazilo na Srbiju, u kojoj je Vučić i dalje na vlasti, kao najpopularniji političar?

Ne znam je li politika postala toliko kontaminiran prostor u kojem samo takvi likovi i mogu opstati. Ne znam ni može li netko tko stvarno želi neki opći napredak i dobro nama građanima uopće uspjeti u politici. Jer sada se koriste bezočna sredstva. Boriti se protiv njih njihovim oružjem je nemoguće, budući da su oni u Srbiji postali gospodari svih medija. Ja čak tu ne govorim o korupciji, govorim o apsolutnoj vladavini nad medijskim prostorom. Od pet televizija s nacionalnom frekvencijom, mi u Srbiji nemamo niti jednu koja nije u njihovim rukama i koja ne služi kao brutalna totalna propaganda Vučića i njegove stranke. Oni lažu bez prestanka, stalno. U deset godina koliko je on na vlasti mi smo imali takve afere da bi u nekoj normalnoj državi samo zbog jedne od njih pala cijela vlada. Od tada do danas nižu se afere iz tjedna u tjedan, svaki dan se otkriva nešto strašno i nikome ništa. A oni samo idu po tim svojim televizijama, sudjeluju u raznim emisijama, nešto slažu i narod im vjeruje. A tom narodu i dalje treba kult lidera.

NACIONAL: Nije neka utjeha, ali tako je i u ostatku svijeta, a ne samo u našim državama na Zapadnom Balkanu…

Problem Srbije je da su na vlasti već desetljećima oni isti ljudi koji su devedesetih sudjelovali u svim ratnim zločinima ili podržavali politiku koja ih je provodila. Vučić je bio Šešeljev radikal, lijeva ili desna ruka, nevažno, bio je ministar informiranja u Miloševićevoj vladi devedesetih kada je ubijen novinar Ćuruvija. Svi oni su odgovorni za ono čudo koje su napravili i koje je završilo bombardiranjem Srbije od strane cijelog svijeta. Nevjerojatno je da za njih narod i dalje glasa, dok su oni prigrabili sve mehanizme vlasti, korumpirali sve institucije i doveli svoje ljude na njihovo čelo. Oni su najnestručniji kadar u državi. Mi imamo ministre koji su kupovali diplome. Siniši Malom, ministru financija, dokazano je na Univerzitetu da je plagirao doktorat.

Predstava ‘Nosorog’ rađena je prema drami Eugènea Ionesca, u režiji Lenke Udovički. PHOTO: MATIJA KASAIĆ DRAKŠIĆ za Ulysses teatar

NACIONAL: Medijska situacija u Hrvatskoj, koja je članica Europske unije, nije ništa bolja. Mnogi novinari uspoređuju političku kontrolu nad medijima, a osobito nad HRT-om, s devedesetima. Uostalom, Vučić i Plenković pripadaju istoj političkoj obitelji – Europskim pučanima – i očito se služe istim sredstvima…

U Srbiji je ta vlast nakon gotovo deset godina toliko indoktrinirala narod, zasipajući ih raznim programima koji ih čine popularnim, da su oni zaveli totalnu nekulturu koja je zapravo postala neki standard. Tako da oni više ne strše kao neki nekulturni ljudi. Oni tendenciozno zaglupljuju narod i uništavaju kulturu. Narod guta te reality show programe u koje dovode kriminalce, prostitutke, ratne zločince, koji onda postaju idoli mladima. Gledamo horde nekakvih navijača koji bezglavo bježe u tu gomilu. I tu je ta veza s “Nosorogom” i s krdom toliko evidentna. Mi imamo dva medija koja su slobodna – N1 i Nova – na kojima se može gostovati, ali njih gleda publika koja ionako slobodno misli. Do one druge se ne može doprijeti.

NACIONAL: Imaju li antivakseri, teoretičari zavjere i ravnozemljaši veliki utjecaj na javnost u Srbiji i zašto je to tako? 

Mislim da je to ponovo neka vrsta propagande, koja dolazi od nekih moćnih ljudi. Uostalom, i sam predsjednik Vučić omalovažavao je u početku taj virus, tvrdio da se liječi čašicom rakije, a onda je za mjesec dana prešao u drugu krajnost i uveo najrigoroznije mjere u Europi. To je dovelo do mirnih protesta koje su njihovi naručeni kriminalci učinili nasilnima, a onda je uoči parlamentarnih izbora iznenada opasnost nestala, što je dokazalo da im nisu sveti ni zdravlje ni životi ljudi. Pandemija se zloupotrebljava kao i svako veliko zlo koje se dogodi – bio to terorizam ili elementarne nepogode. Od toga na kraju netko, a taj je najčešće na vlasti, jako profitira. Kao i velike korporacije.

NACIONAL: Pandemija korone ostavila je psihičke posljedice na ljude i na društvo. Kakva je situacija u Srbiji, koliko se to može primijetiti? 

Mislim da su ljudi u Srbiji već dulje vrijeme u nekom stanju nekog živčanog sloma koji traje, kao jedna konstanta. Tako da, kad se pojavio covid, kratko je nastala panika, ali bilo je i dosta ljudi kojima je čak prijalo da se malo povuku iz te mašinerije koja ih je pojela. Mislim da kapitalizam najviše koristi pandemiju koronavirusa za otpuštanje ljudi. Dakle – tisuće ljudi ostaju bez posla, a tehnologija može zamijeniti stotine milijuna radnih mjesta. To se ne događa samo u Srbiji već u cijelom svijetu. Cijele grane privrede nestaju, a najviše je stradala kultura.  Ljudi doslovce nemaju za koru kruha. Vlasti u Srbiji ljude namjerno drže siromašnima jer ih je tako lakše indoktrinirati i njima se lakše manipulira. U Srbiji se i ne možete zaposliti bez iskaznice Srpske narodne stranke, koja sada broji 750 tisuća članova, a Srbija danas ima manje od šest milijuna stanovnika. To je taj neki virus, to krdo nosoroga koje postaje sve bučnije, koje tutnji sve više, a kulturni i obrazovani ljudi se povlače i skrivaju u mišje rupe.

NACIONAL: Hoće li “Nosorog” biti zabavan publici, hoće li natjerati publiku na razmišljanje i kakvu će poruku poslati? 

Mislim da će biti i jedno i drugo. Bojim se reći kakva bi bila poruka. Umjetnost treba ostaviti publici slobodu da donese neki svoj zaključak. Vjerujem da će u predstavi koja govori o rađanju nacizma mnogi prepoznati današnje vrijeme. Mi živimo u vrijeme nacista, ovo današnje društvo je sve samo ne demokratsko. Naše slobode su sve manje i manje, čemu ide u prilog i pandemija koronavirusa. Mi u ovoj našoj regiji smo samo jedna mala slika onoga što se događa u cijelom svijetu.