Nakon punih jedanaest godina od posljednjeg posjeta jednog šefa hrvatske diplomacije, hrvatski ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade Davor Ivo Stier prošloga tjedna boravio je u radnom posjetu Ruskoj Federaciji. O odnosima Rusije i Hrvatske, osobito nakon izbijanja afere Agrokor, kao i ulozi Rusije u globalnoj politici, Nacional je razgovarao s Bogoljubom Lacmanovićem, bivšim dopisnikom Vjesnika i Večernjeg lista i bivšim diplomatskim savjetnikom u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Moskvi. Nakon 27 godina koje je proveo u Rusiji, Bogoljub Lacmanović, ujedno i bivši voditelj Centra za međunarodne analize u Zagrebu, jedan je od najboljih poznavatelja ruske politike i geostrateških odnosa na prostoru istočne Europe.

NACIONAL: Odnosi Hrvatske i Rusije na prilično su niskim granama gotovo cijelo jedno desetljeće. Kako komentirate posjet ministra Stiera Ruskoj Federaciji?

Taj posjet je već proglašen novom fazom u odnosima Hrvatske i Rusije. Ja mislim da je dobro što je do njega došlo, a je li tim susretom doista napravljen uzlet u hrvatsko-ruskim odnosima, tu bih bio oprezan. Rekao bih da su nakon dugog vremena odškrinuta vrata za normalnu komunikaciju. Tek će se kasnije, kada će i ako će doći i do konkretne suradnje između dviju zemalja, moći procijeniti ovaj korak i je li to bio “povijesni”susret.

NACIONAL: Ta suradnja je nekada itekako postojala. Jugoslavija, a nakon toga i Hrvatska, bila je vrlo prisutna na ruskom tržištu, od Plive, Nikole Tesle, Astre INGRA-e, Industrogradnje, Domoinvesta – svi su izvozili, gradili i imali svoja predstavništva u Rusiji, čak i devedesetih?

Točno, a moram istaknuti da je svaki put kada je dolazio u Moskvu, i predsjednik Tuđman govorio o značenju Rusije, kao i potrebi da se s Rusijom razvijaju dobri politički i ekonomski odnosi. Rusija je i u to vrijeme vodila uravnoteženu politiku, jednaku i prema Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, dok je kod nas uvijek postojala sumnja da Rusija njeguje neke posebne odnose sa Srbijom i da su prema nama neprijateljski raspoloženi. No ne treba zaboraviti da je 15. 10. 1991. na inicijativu Gorbačova održan sastanak s Miloševićem i Tuđmanom, s ciljem sprečavanja oružanog sukoba. Tom prilikom primio ih je i Jeljcin kao novoizabrani predsjednik Rusije tada  još u sastavu SSSR-a. Štoviše, Rusija je među prvim zemljama, čak i prije SAD-a, već 17. veljače 1992. priznala Hrvatsku, a 25. svibnja 1992. Zagreb i Moskva uspostavili su diplomatske odnose. Uzet ću kao primjer i situaciju 1994., kada je Hrvatska bila u teškoj ekonomskoj situaciji, a zapad prijetio sankcijama. Tada je Rusija potpisala ugovor o kupnji dvanaest brodova za koje su nam isplatili 300 milijuna dolara avansa i time  aktivirali brodogradnju u Uljaniku, Trogiru i Splitu. Potkraj 1998. došlo je i do službenog posjeta predsjednika Tuđmana Rusiji, kada su potpisani brojni  dokumenti o suradnji. Nakon toga je predsjednik Mesić inzistirao upravo na jačanju ekonomske suradnje s Rusijom i u kratkom vremenu imao tri radna posjeta u Moskvi. Doduše, Putin je imao velike simpatije za Mesića, između ostalog  jer ga je oduševljavao svojim smislom za komunikaciju i svojom neposrednošću, pa i smislom za humor. Rusi su vidjeli u Mesiću čovjeka s kojim se može dogovoriti o konkretnoj ekonomskoj suradnji, a na moje pitanje zašto su u toj prvoj dekadi 21. stoljeća gradili čvršće odnose s Hrvatskom nego sa Srbijom, odgovarali  su mi – zato što za razliku od Srbije, Hrvatska ima stabilnu vlast. Cijenili su i našu iskrenost jer na pregovorima nismo skrivali da su euroatlantske integracije glavni politički cilj Hrvatske. Odobravali su našu težnju ulaska u EU. Nisu podržavali naš ulazak u NATO, no nisu se miješali, smatrajući da je to naš izbor. Oni su bili i do danas su ostali principijelno protiv ulaska novih zemalja u NATO, jer su  Bush, James Baker i Kohl dali Gorbačovu riječ da se NATO neće širiti na istok. No to je bio usmeni dogovor, a ne potpisani sporazum, koji je zapad zaboravio.

NACIONAL: Posjet ministra Stiera događa se u jeku najveće krize s Agrokorom, koji je Sberbank kreditirao s oko milijardu eura. Je li to bio dio strateškog plana ulaska Rusije na područje Hrvatske i regije? Ima li tu politike?

Uvijek ima politike. No rekao bih da su Rusi bolje od nas naučili što je kapitalizam i da oni istovremeno rade i financijsku i ekonomsku ekspanziju, što je u interesu njihova razvoja. Vidio sam neki komentar u našim novinama da ruske banke nisu prave banke, već instrument kojim Rusija uspostavlja svoju moć. Pa naravno da uspostavlja moć! Ali tvrditi da ruske banke ne rade za profit je suludo.  Kada je u pitanju Sberbank, podsjećam da je ta banka ušla na hrvatsko tržište kupnjom Volksbanka. Ruske banke imaju svoje filijale i u Njemačkoj i u ostalim zapadnim zemljama, kao što postoje američke i njemačke banke u Rusiji. Naravno da ekonomska prisutnost u nekoj zemlji Rusiji daje i političku težinu. Čuli ste što je Lavrov rekao Stieru – Moskva će podržati svako rješenje koje će biti u interesu ruskih banaka koje su vjerovnik, ali i u interesu Agrokora. Oni smatraju da je Agrokor, koji zapošljava desetke tisuća ljudi, bitan za ekonomsku stabilnost u Hrvatskoj. Dakle, pokazali su opet razumijevanje. Još apsurdnija je tvrdnja da je kriza Agrokora “Putinova kazna”za nedavni Plenkovićev posjet Ukrajini i izjave koje je naš premijer davao u Kijevu. Nije Rusija izazvala krizu Agrokora. Svi znamo da je Agrokor odavno na klimavim nogama, ali se to u nas skrivalo.

NACIONAL: Ali rusko ministarstvo vanjskih poslova oštro je reagiralo na premijerove izjave u Kijevu.

To je točno, ali pokušat ću objasniti i zašto. Razumijem motive što je naš, tada novi  premijer izabrao da  jedno od njegovih prvih vanjskopolitičkih putovanja bude baš u tu zemlju. Kao bivši koordinator EU-a za Ukrajinu, znao je da će biti dočekan objeručke, izuzetno toplo i slatkorječivo od domaćina. Polaskan time, zanemario je na trenutak da je u Kijevu kao premijer Hrvatske koji treba voditi računa i o hrvatskim interesima za očuvanje dobrih odnosa s Rusijom pa je u kritiziranju Moskve prihvatio grubi rječnik kojim njegovi domaćini optužuju i napadaju kremaljsko rukovodstvo. Međutim, službena Moskva nije reagirala na taj rječnik jer je navikla da je se demonizira bez dokaza. Reagirala je  na činjenicu da je hrvatski premijer ignorirao Minski sporazum kao put rješavanja ukrajinske krize i umjesto tog sporazuma, koji je potvrđen u Vijeću sigurnosti UN-a, ponudio svoju inicijativu “mirne reintegracije”Ukrajine, posredno obećavajući da će upravo Hrvatska pomoći Kijevu i da vrati Krim. Kao što znamo, lideri vodećih zemalja članica EU-a i danas podržavaju Minski sporazum kao “ključ”rješavanja ukrajinske krize, a njemačka kancelarka Angela Merkel u posljednje vrijeme traži da taj sporazum mora ispunjavati ne samo Rusija, već i Ukrajina.

NACIONAL: U odnosima Rusije i Hrvatske bilo je mnogo dogovorenih projekata koji se nikada nisu ostvarili, kao dopisnik i diplomat dobro ste s njima upoznati. Tko je kriv?

Posljednjih dvadeset godina definirao bih kao razdoblje propuštenih prilika i šansi koje je Hrvatska imala za razvijanje ekonomske suradnje s Rusijom. Navest ću vam primjer Južnog toka. Kod nas su se stalno širile sumnje oko motiva: zašto Rusi predlažu da magistralni krak Južnog toka ide kroz Hrvatsku ako je već postojao u Mađarskoj? Odgovor je bio logičan i jednostavan – to je trebao biti alternativni pravac jer uvijek se moglo nešto dogoditi na onom kraku u Mađarskoj. Podsjetio bih i na posjet Mesića Moskvi 2003. Primili su ga i Putin i Luškov i dogovorena je velika suradnja s Plivom. Rusi su bili spremni dati veliku parcelu Plivi da gradi svoj pogon u Podmoskovlju, kada su to već imali i Lek iz Ljubljane i Krka Novo Mesto. U isto vrijeme gradonačelnik Moskve nudio nam je da gradimo pivovare. To je bilo u veljači, a ja sam sredinom travnja morao u Zagreb. Iz Ministarstva vanjskih poslova Rusije zamolili su me da prenesem predsjedniku Mesiću poruku da se nakon tog sastanka ništa ne događa i da iz Plive nema ni glasa. Kad sam o tome informirao predsjednika, u Plivi su već pripremali prodaju trećoj strani. Htio bih podsjetiti i da je ideja Družbe Adrije bila ruska. Rodila se 1996. kada je u Hrvatskoj boravila grupa biznismena i vidjela neiskorišteni naftovod u Rijeci. Rodila se ideja da se kroz Jadran taj naftovod spoji s ruskim. Tu ideju podržao je predsjednik Tuđman, a kasnije usvojio premijer Ivica Račan i u prosincu 2003. potpisao ugovor u kojem je sudjelovalo pet država – Hrvatska, Rusija, Bjelorusija, Ukrajina i Mađarska. No na tome se stalo.

NACIONAL: A nakon Račana?

Sljedeći uzlet dogodio se prilikom posjeta tadašnje ministrice vanjskih poslova Kolinde Grabar Kitarović, u studenom 2006., kada je hrvatska strana izražavala interes za svestranu gospodarsku suradnju s Rusijom. Razgovaralo se o isporukama visoke tehnologije, kao što su dijelovi za treći energoblok u Sisku, kao i projektima plina i nafte, dakle Južnom toku i Družbi Adria, kao i o ruskim investicijama u naš turizam, kupovini ruskih protupožarnih zrakoplova, kakve je već uzeo Berlusconi. Ideja je bila da u Hrvatskoj bude servisni centar za cijelu jugoistočnu Europu, u Zemuniku. No od svega toga nije bilo ništa. Premijer Sanader bio je potpuno nezainteresiran  za jačanje ekonomske suradnje s Rusijom. Njegovo opredjeljenje bilo je – s Rusima može sve, i sport i kultura, ali ne biznis. Amerika je uvijek tapšala po ramenima takve europske političare. Za razliku od njega, Jadranka Kosor je željela da dođe do jače hrvatsko-ruske gospodarske suradnje. Barem se tako činilo. Tijekom 2010. dva puta je boravila u Moskvi s prijedlozima za uključivanje Hrvatske u realizaciju projekta Južnog toka i Družbe Adrije (protiv koje se oštro borila tijekom svoje predsjedničke kampanje). U Južni tok, koji je već bio profiliran, nismo mogli ući, ali je Putin predložio gradnju njegova posebnog kraka za Hrvatsku. Što se tiče Družbe Adrije, Putin koji je već imao iskustvo s Hrvatskom, rekao je: Ja sam već prije nekoliko godina izborio pristanak svih zemalja kojih se to ticalo i taj je sporazum potpisan u Zagrebu, ali ste ga vi “zamrzli“. Obiđite sada vi, savjetovao je Putin premijerku Kosor, sve te zemlje ponovo i kada se dogovorite, Rusija će uvijek biti za. Naravno, mi to nikada nismo napravili.

NACIONAL: Spomenuli ste da je predsjednik Mesić njegovao dobre odnose s Vladimirom Putinom, što su mu mnogi zamjerali iako je Hrvatska od toga mogla imati najviše koristi. Zašto nije?

Točno, 2007. godine imali smo najznačajniji skup za suradnju s Rusijom. Zahvaljujući predsjedniku Mesiću u Hrvatskoj je organizirana energetska konferencija na kojoj su sudjelovale sve zemlje iz šireg okruženja i tada je Putin  došao u Zagreb. Ne u radni ili službeni posjet, već ciljano na tu konferenciju. Budući da smo se mi nećkali oko alternativnog Južnog toka, došlo je do susreta Sanader-Mesić-Putin, na kojem je Putin rekao: Imate još vremena da se odlučite želite li taj Južni tok kroz Hrvatsku ili ćemo bez vas! Mi smo se tada opredijelili za projekt Nabucco koji je isključivao Rusiju i ruski plin, što je bila američka ideja za zamjenu Južnog toka protiv kojeg je istupao Washington. Meni su dolazili mnogi strani diplomati raspitivati se o tome hoće li se to graditi i kada. Naposljetku sam rekao – hoće, ako Amerikanci daju novac. Jer zemlje koje su bile u igri za to nisu imale financijska sredstva. Nabucco je propao, a u posljednje vrijeme postoji ideja o izgradnji Transjadranskog plinovoda koji bi trebale među ostalim graditi Albanija, Crna Gora i Hrvatska. Sve u svemu, mislim da opet neće biti ništa od toga jer te zemlje nemaju sredstva za financiranje tog projekta.

NACIONAL: Je li Hrvatska trebala slijepo provoditi sankcije prema Rusiji? Jesu li to radile ostale europske zemlje, iako je to štetilo njihovu gospodarstvu?

Kao prvo, smatram da je Hrvatska najdiscipliniranija (da ne kažem najposlušnija) članica NATO-a i Europske unije, no isto tako mislim da smo u nekim stvarima mogli tražiti rješenja za sebe, kao što sada tražimo razumijevanje Europske komisije oko strože kontrole granica sa Slovenijom. Sigurno da nismo mogli izbjeći sankcije prema Rusiji, međutim, nismo ni ušli u red onih zemalja koje su procijenile važnost ruskog tržišta, već smo nastavili politiku zalaganja za te sankcije. U tome smo se pridružili baltičkim zemljama, među kojima je glavna Poljska, a osim toga pridružili smo se i onima koji stalno govore o nekoj opasnosti agresije od strane Rusije. Imam osjećaj da su naši političari u svojim istupima uvijek prvenstveno orijentirani na Bruxelles i kao da im je prvo na umu kako postati europski činovnik, a ne interes Hrvatske. Tamo su plaće puno bolje, manja kontrola, mnogi bi očito željeli zasjesti na neke funkcije, a neki i na čelo NATO-a. Uostalom, da sam u pravu i da vam ne moram baš izravno odgovoriti na to pitanje, dovoljno je da podsjetim i na nedavni summit NATO-a u Bruxellesu gdje je bila prava strka oko toga tko će biti u prvom redu i odmah do Trumpa.

NACIONAL: Što bi, po vašem mišljenju, trebalo mijenjati kako bismo ostvarili jaču gospodarsku suradnju s Rusijom?

Osobno zagovaram da Hrvatska slijedi politiku zemalja članica EU-a i NATO-a koje, kao i mi, geografski kulturno pripadaju Mittel Europi. Mislim u prvome redu na Sloveniju, Austriju, Mađarsku pa i Italiju, čiji sjeverni i najrazvijeniji dio također ulazi u pojas Mittel Europe. Putin je bio u Ljubljani, Rusi tamo imaju značajne investicije, rudnike, robna razmjena je puno uravnoteženija nego naša, koja je krajnje negativna. U pravilu, naš je uvoz godinama tri puta veći od izvoza. I Njemačka gleda svoje interese, iako je podijeljena; naime, industrijska Njemačka je protiv sankcija, a bankari koji su pod kapom Wall Streeta su za. Sad se Berlin žestoko bori protiv Poljske i drugih baltičkih zemalja koje se suprotstavljaju već spremnoj izgradnji plinovoda Sjeverni tok 2.

NACIONAL: U Hrvatskoj postoji strah od ruskih investicija, zbog loših iskustava kao što je hotelski kompleks Haludovo u Malinskoj. Tamo je sve propalo i ništa se ne događa?

Mislim da su obje strane tu krive. Vlasnik Haludova je bogati Armenac koji je to kupio od braniteljskih fondova relativno jeftino, čini mi se za 22 milijuna maraka, ali takve su cijene tada bile. No on se sada inati jer mu vlasti nisu dopustile da Haludovo obnovi i izgradi po svojoj zamisli i projektu koji su mu napravili talijanski arhitekti. Krivi su i naši prodavači i posrednici jer su ga obmanuli tvrdnjama da se u nas jednostavno može promijeniti prostorni plan. A nije tako. On ne odustaje od svog projekta, uvjeren da će Haludovo uvijek moći skuplje prodati nego što ga je kupio, a kupio ga je na svoju tvrtku koju je osnovao u Hrvatskoj za 20 tisuća kuna. Dakle, Haludovo je hrvatska tvrtka u privatnom vlasništvu i država je nemoćna, tim više što u trenutku kad se prodavalo, taj turistički kompleks više nije bio u državnom vlasništvu. To nije jedina naša obmana. Potkraj devedesetih jedan je ruski milijarder kupio otok u Istri bez prava gradnje. I tu je bila riječ o uvjeravanju da se kod nas lako može promijeniti prostorni plan. Potkraj 2003. lokalne vlasti SDP-a na Mljetu prodale su ruskom biznismenu veliku i atraktivnu građevinsku parcelu na svom otoku. Međutim, kasnije se “otkrilo”da to zemljište nije u lokalnom, već u državnom vlasništvu pa je tek izabrani premijer Sanader stopirao realizaciju tog potpisnog ugovora. Za taj slučaj zainteresirao se čak i Putin pa je treći i posljednji put primio premijerku Kosor, kad mu je donijela vijest da je “problem Mljeta riješila“. No kada su ubrzo potom u Zagreb došli predstavnici ruske kompanije koja je kupila građevinsko zemljište na Mljetu,  jedan činovnik u njezinoj vladi im je hladno rekao – vi to nikada nećete dobiti. Da se razumijemo, nisu ruski biznismeni sveci. Ali bogami nismo ni mi.

NACIONAL: Kako kotira Milan Bandić kod svojih ruskih kolega?

On je uvijek imao odlične odnose s ruskim veleposlanicima i izaziva simpatije Rusa. Njihovi diplomati u Hrvatskoj razvijaju ono što mogu, a to su kulturni odnosi, što je veleposlanik Azimov još intenzivirao. Svaki gradonačelnik Moskve rado je primao Bandića, a Azimova je sasvim pridobio podizanjem spomenika Gagarinu na Trešnjevci i Puškinu na Bundeku. Bandić ima poteze kojima, rekao bih, emocionalno “podmiti” partnere. Ne isključujem mogućnost da Zagreb dobije neki trg u Moskvi, iako mu je grad pobratim Sankt Peterburg.

NACIONAL: Kakva je uloga Rusije u Srbiji i Republici Srpskoj? Je li Hrvatska opet granica istoka i zapada?

Rusija ima tijesne odnose i sa Srbijom i s Republikom Srpskom. No kao jedan od supotpisnika Daytonskog sporazuma, Rusija podržava cjelovitu BiH, u kojoj će svi narodi imati jednaka prava. Istovremeno se zalaže za široku autonomiju dvaju entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, u jedinstvenoj državi, što je Lavrov ponovio i ministru Stieru. Što se tiče Srbije, oni podržavaju njezin ulazak u EU i snažno se protive njenom ulasku u NATO. Iako se Srbija opredijelila za neutralnost, pretpostavljam da Moskva nije lišena i sumnji da Vučić u jednom trenutku može eventualno pokleknuti kako bi ostvario svoj cilj ulaska Srbije u EU pa priznati Kosovo i ući u NATO. A što se tiče Hrvatske kao granice istoka i zapada, mislim da mi sebi tu pridajemo preveliku važnost, ali to je druga priča.

NACIONAL: Vjerujete li da je ruska strana pomogla Trumpu u dobivanju izbora?

Ne vjerujem. Optuživanjem Putina i Rusije poražena američka elita pokušava opravdati svoj neuspjeh na predsjedničkim izborima, a sad eventualno impeachmentom smijeniti Trumpa. Da je Putin Superman, onda bi na francuskim predsjedničkim izborima pobijedio sasvim drugi kandidat. Zapadna elita koja je dominirala svjetskom politikom dva desetljeća, nije uspjela ostvariti dva cilja – progurati Hillary Clinton u Bijelu kuću i što joj je još važnije, podčiniti Rusiju, kao u vrijeme kada je u Kremlju sjedio Jeljcin i kada su se ruske odluke donosile u Washingtonu. Na kraju krajeva, bio sam svjedok u Moskvi, a Amerikanci su snimili i igrani film o tome, miješanja SAD-a u izbore u Rusiji. Jeljcin je 1996. bio na četiri posto popularnosti, Bill Clinton je poslao PR stručnjake koji su mu značajno digli taj rejting. Troškove tih izbora su platili oligarsi, među njima i Berezovski. Rusi danas snažnije utječu na javno mnijenje u svijetu  putem medija jer su i oni poput američkog CNN-a, britanskog BBC-a ili arapske Al Jazeere, stvorili svoju informativnu mrežu i posebno televizijski kanal Russia Today koji na pet jezika emitira program 24 sata dnevno.

NACIONAL: Ako Trump opstane, kakve odnose s Rusijom prognozirate?

Trump će svakako nastojati surađivati u borbi protiv terorizma. Jer svakom je jasno da bez Rusije nema rješenja tog globalnog problema. Uostalom, Rusi su informirali CIA-u i FBI uoči terorističkog napada u Bostonu da se nešto sprema, ali Amerikanci su to ignorirali. No osim te suradnje, na svim ostalim planovima  vidimo da smo na početku “Drugog hladnog rata”kojega u ovom trenutku može spriječiti samo Trump.

NACIONAL: Kako ocjenjujte ulogu Rusije u Siriji? Nakon posljednjeg velikog napada  kemijskim oružjem na civile u Siriji, Trump je bio vrlo oštar i odgovorio je bombardiranjem. Amerika optužuje službeni Damask, a Moskva opoziciju. Tko može riješiti tu situaciju?

Rusija ima dva cilja – jedan je likvidirati radikalne islamiste, odnosno teroriste, jer se i sama suočava s terorizmom, budući da u Rusiji ima 20 posto stanovništva muslimanske vjeroispovijesti. Kao što znate, nedavno je u Sankt Peterburgu bio teroristički napad, a južnije, oko Kavkaza, takvi se napadi događaju svako malo. Drugi cilj bio je sprečavanje novog rasula u regiji Bliskog istoka, kao što se to dogodilo u Iraku i Afganistanu. Od 2002. od kada su Amerikanci u Afganistanu, postignut je jedino veliki napredak u proizvodnji narkotika. Zemlja je u rasulu. Irak se također raspao, a Iračka armija koju su Amerikanci najprije raspustili, ratuje dobrim dijelom za ISIL. Što se dogodilo s Libijom? Kaos, a posljedica je izbjeglička kriza za koju odgovornost snose i Europska unija i njena politička elita. Neki su u tome i sudjelovali, kao na primjer Francuzi.

NACIONAL: Kakav rasplet u Siriji očekujete? Hoće li Asad opstati?

Rusi ne zagovaraju ostanak Asada. Oni inzistiraju da se prvo zaustavi rat, a da se onda ide na izbore. Prema informacijama kojima raspolažem, Asad je spreman povući se s vlasti u nekom prijelaznom razdoblju nakon što prestanu ratna djelovanja i politička situacija se stabilizira. Ako legalna vlast i ovdje padne, imat ćemo još veći izbjeglički kaos.

NACIONAL: Je li Putin diktator? Bune se novinari, mediji, civilno društvo, intelektualci. Iako uživa veliku podršku među biračima, činjenica je da se krše ljudska prava, da su mediji pod pritiskom, da je dolazilo do ubojstava novinara, kao i vođe opozicije Borisa Nemcova?

On je autoritarni vladar. Rusija vjerojatno ne bi opstala nakon raspada Sovjetskog Saveza da on nije bio takav. Prije njegova dolaska sve je bilo spremno za takav scenarij. No on je vratio dostojanstvo Rusima, koji su se sramili pijanog Jeljcina. I tu je tajna velike podrške koju uživa. Putin zna vladati, slično kao Tito. Međutim, autoritarna vlast i “svojeručno”upravljanje zemljom mogu biti pogubni za zemlju nakon odlaska takvog vladara. Ako Putina ocjenjujem od jedan do deset, za vanjsku politiku mu dajem dvanaest. Zato što sam pobornik višepolarnog svijeta, a to je ideja koju on zastupa, s Kinom. A za unutarnju politiku dajem mu plus dva, najviše minus tri. Na tom sam planu vrlo kritičan prema njemu. Iako Putin posljednjih godina ulaže velike napore u borbu protiv korupcije, siguran sam da je i on čitao Gogolja i njegova “Revizora“. Korupcija i mito u Rusiji postoje oduvijek. Putin je vjerojatno svjestan toga da se u kratkom roku to ne može iskorijeniti. Isto je kao i kod nas, samo su brojke tamo puno veće.