Pri pomisli na Božić, mnogima kroz misli odmah prolaze slike komina s plamenom, dekica, miris vruće čokolade i božićni filmovi koje svake godine s nestrpljenjem očekujemo na malim ekranima. Ovi suvremeni običaji, koje nove generacije povezuju s adventom, postali su neizostavan dio božićnih rituala. No iza tih modernih rituala krije se bogata riznica običaja koje su naši bake i djedovi, kao i one još starije generacije, njegovali u Došašću. Neki od njih još uvijek odolijevaju zubu vremena, dok su drugi zaboravljeni, no ovo najljepše doba godine pravo je vrijeme da se prisjetimo kako su starije generacije provodile božićne blagdane. Teško je iz današnje perspektive zamisliti da je Božić u Dalmaciji nekada davno bio znatno skromniji – bez božićnog drvca, hrpe poklona ispod bora, lampica i ukrasa na kućnim prilazima i prozorima. Iako nije bio obilježen materijalnim stvarima, brojni običaji i rituali koje su vjerno prakticirali i mladi i stari davali su Božiću posebnu dimenziju. Kićenje božićnog drvca običaj je koji potječe iz sjeverne Europe, točnije iz Njemačke, odakle se proširio u domove diljem svijeta. Prvo božićno drvce u Splitu okićeno je u živopisnom kvartu Varoš 1895., a za razliku od današnjih raskošnih borova, tadašnji borovi u Splitu kitili su se uglavnom jabukama, orasima i ostalim plodovima voća koje su ukućani imali.

Do Božića bio je niz blagdana koji su se također obilježavali. Blagdan svete Lucije, 13. prosinca, predstavljao je poseban doživljaj za djecu. Prije odlaska na spavanje, djeca su iznad uzglavlja stavljala čarapu (bičvicu) očekujući sutradan darove svete Lucije. Vjerovalo se da je dolazila na tovarčiću (magarcu) i dobroj djeci ostavljala darove poput suhih smokava, mendula, kotonjate ili biškotina (tvrdog prepečenca). Ona malo nestašnija djeca imala su običaj ostaviti slamu i vodu na pragovima kuća, vjerujući da će tako pridobiti naklonost svete Lucije i njezina magarca.

Prvo božićno drvce u Splitu okićeno je u živopisnom kvartu Varoš 1895., a borovi su se kitili jabukama, orasima i ostalim plodovima. FOTO: Shutterstock

Sveti Nikola jedan je od prvih svetaca u adventskom razdoblju koji najavljuje skori dolazak Božića, a njegov blagdan slavimo 6. prosinca. S vremenom je postao jedan od najomiljenijih božićnih svetaca u Dalmaciji, a u Komiži njegov blagdan ujedno je i dan grada. Prema starom običaju, žrtvovanje drvene barke pred crkvom u Komiži smatralo se simbolom zaštite pomoraca, s vjerovanjem da će im sveti Nikola omogućiti sigurnu plovidbu. Ova tradicija živi i danas. Ususret 6. prosincu, mještani Komiže pred samostanom svetog Nikole dovode drveni brod koji se potom pali. Prije nego što se zapali, brod se blagoslovi, a njegovim pepelom blagoslove se i ostali brodovi u mjestu.

Unošenje slame u kuću

U vrijeme adventa, u Dalmaciji je postojao običaj unošenja slame u kuću. Slama se unosila na Badnjak i rasprostirala po podu, a na njoj bi se potom valjalo, sjedilo, nerijetko i spavalo, dok se dio slame obavezno stavljao i na stol. Nakon Božića, slama je imala svoje ritualno iznošenje. To se obično činilo trećeg dana nakon Božića, na svetog Ivana, a prije zore, slamu, koju se često nazivalo i kiće ili gobin, stavljali su na mlade voćke vjerujući da će tako posvetiti voćnjake za sljedeću godinu.

Bakalar je u Dalmaciji postao božićni simbol, a priprema se najčešće na bijelo ili na crveno. FOTO: Mateja Vrčković

Paljenje Badnjaka

Običaj paljenja Badnjaka veže se uz sela Dalmatinske zagore, no bio je prisutan i u obalnim mjestima poput Kaštela i Splita. Naziv Badnjak potječe od riječi „panj“, a običaj je podrazumijevao da najstariji član obitelji nosi badnjak, panj od drveta, oko kuće. Badnjak se potom unosio u kuću, gdje bi se blagoslovio krštenom vodom, a ukućani bi uzvikivali: “Na dobro vam došla Badnja večer!” Badnjak je na ognjištu gorio cijele noći, a pepeo dogorjelog badnjaka kasnije se posipao po poljima i vinogradima, vjerujući da će to donijeti plodnost u nadolazećoj godini. Na obali se za Badnjak uglavnom birao panj masline ili česmine. Već sredinom dvadesetog stoljeća u Dalmaciji je običaj paljenja badnjaka postupno zamijenilo kićenje božićnog drvca. Nestankom otvorenih ognjišta u kućama, običaj paljenja badnjaka polako je iščeznuo iz gradova i sela, dok je božićno drvce postalo novi prepoznatljivi simbol Božića.

Običaj kolendanja to jest izvođenja obrednih pjesama tijekom božićnih blagdana, bio je posebno živ u Kaštelima gdje su djeca i odrasli obilazili kuće pjevajući dvoglasne pjesme. FOTO: Shutterstock

Božićna trpeza

Na Badnju večer, ali i tijekom cijelog dana, spremala su se specifična posna jela. Na stolu su se tako servirala jela poput zelenog ili bijelog kupusa sa suvicama (suhim grožđicama) i suhim šljivama, spremala se i riba, često bakalar i druga posna hrana. Iako danas postoji mnogo različitih varijacija kako se sprema bakalar (na bijelo, na crveno i slično), valja naglasiti da se i danas iz gotovo svake kuće na Badnjak osjeti miris ove sjevernjačke ribe, koja je postala božićni simbol u Dalmaciji. Neizostavan dio božićne trpeze bile su pršurati (prženi uštipci) i fritule, slastice koje su i danas omiljene za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana. Jedan od omiljenih božićnih slatkiša bio je mandulat (ili mendulat), slastica od bajama, koju su mladići često darivali djevojkama. Božićni stol, za razliku od onog na Badnju večer, bio je raskošniji. Za božićni ručak na stolu se često nalazila pečena tuka ili neko drugo pečenje. U sinjskom kraju na božićnoj trpezi često su se našli arambašići ili sarme.

Bez fritula je teško zamisliti božićni stol u Dalmaciji, a običaj paljenja badnjaka veže se uz sela Dalmatinske zagore, no i uz obalna mjesta poput Kaštela i Splita. FOTO: Shutterstock

Kolendanje

Dalmacija je, poznato je, regija koja živi „od pisme“, a jedna od najljepših i najstarijih tradicija koja to potvrđuje svakako je kolendanje. Koleda ili kolenda predstavlja obrednu pjesmu koju pjevači izvode tijekom božićnih blagdana, osobito oko Božića, Nove godine i Sveta tri kralja. U Dalmaciji, običaj kolendanja bio je posebno živ u Kaštelima, gdje su grupe djece i odraslih obilazile kuće, pjevajući dvoglasne pjesme i očekujući darove poput suvenira, smokava, oraha, vina i rakije. Iako danas kolendanje polako odlazi u zaborav, pjevačke skupine i klape i dalje nastoje očuvati ovaj običaj, pa često vidimo da se na Badnjak, Staru godinu i Novu godinu okupe na gradskim trgovima i zapjevaju kako bi se očuvao ovaj dalmatinski božićni duh.