Juliette Gréco je bila pjevačica i glumica za koju su pjesme pisali Jean-Paul Sartre, Albert Camus i Jacques Prévert, bila je glumica Jeana Cocteaua, ljubavnica Milesa Davisa, ikona vremena egzistencijalizma i crnih dolčevita, u vremenu kad je Pariz još bio centar svijeta. Malo je pjevačica koje mogu reći da su inspirirale neke od najvećih mislilaca 20. stoljeća, a Juliette Gréco to može. Ona je bila više od pjevačice, jer je predstavljala otjelovljenje pobune, slobode i individualizma. I ona i pjesme koje je pjevala postale su sastavni deo francuske kulture.

Od kasnih četrdesetih, pa u pedesetim i šezdesetim njene ploče su se slušale na gramofonima u mnogim domovima, a njeno lice je ukrašavalo zidove u sobama. Ona je stvorila stil jedne generacije, sa svojim kao ugljen crnim slapom duge kose, kratkim šiškama, crnom šminkom za oči i tenom boje slonovače. “Ti se izlažeš mjesečevim zrakama, a ostali se izlažu sunčevim”, rekao joj je Pablo Picasso jednom prilikom.

Crni džemperi i tričetvrt hlače upotpunili su izgled koji je postao paradigma boemskog šika. Njen glas nije bio manje mračan. To je bila Édith Piaf s elegancijom i femme fatale aurom Marlene Dietrich, čije su pjesme bile dijelom jazz, a većim djelom francuska šansona.

Juliette Gréco je rođena 7. veljače 1927. u Montpellieru, a umrla je početkom jeseni 2020. u Parizu.