Bodljikava žica obično se sastoji od dvije žice. Jedna je obavijena oko druge, a na određenim razmacima pričvršćene su dvije kratke žice koje strše i imaju oštre rubove. Služi kao ograda ili prepreka za ljude ili životinje. Na razvoj bodljikave žice utjecalo je stočarstvo, odnosno potreba za čuvanjem stoke u Sjedinjenim Američkim Državama u drugoj polovici 19. stoljeća. Velika ravnica u Teksasu sredinom 1860-ih bila je preplavljena krdima goveda koju su uzgajali rančeri. Bizoni su već nestali, a Indijanci stavljeni u rezervate. Rančeri su tjerali krda prema klaonicama na sjeveru države. Izgradnjom željezničkih pruga nicali su gradovi, a zemlja je postajala sve traženija. Stoga su rančeri morali osigurati zemlju, pogotovo onu s dobrom ispašom.

Početak razvoja bodljikave žice poklapa se s razdobljem kad se organski materijali zamjenjuju željezom i čelikom. Tehnologija je omogućila izradu jeftinih i trajnih stvari. Više izumitelja došlo je na ideju da na žicu stave nešto poput trna, primjerice, čavle. Međutim, takve ograde nisu bile dovoljno oštre kako bi spriječile goveda da probiju ogradu.
Henry Rose osmislio je ogradu od žica i drvenih dijelova s oštrim bodljama koja je mogla zaustaviti stoku. To je bila preteča bodljikave žice i za to je prijavio patent 1873. godine. Ovaj je proizvod inspirirao farmera Josepha Farwella Gliddena na izum bodljikave žice u današnjem obliku. Patent je prijavio 27. listopada 1873. godine.

Prva upotreba bodljikave žice za zatvaranje ljudi na određenom području zabilježena je u Drugom burskom ratu. Postavili su ih Englezi kao zaštitu od napada. Naveliko se rabila tek u Prvom svjetskom ratu.

Danas je bodljikava žica simbol zatočeništva i nalazi se na logu organizacije Amnesty International.