U proljeće 1962. na jednoj je njujorškoj pozornici Bob Dylan prvi put izveo jednu od najsnažnijih prosvjednih pjesama, Blowin’ In The Wind, za koju je izjavio da je napisana u samo deset minuta. Dana 9. srpnja 1962. godie ovjekovječio ju je u studiju te je postao zvijezda sa samo dvadesetak godina.

Zanimljivo je da se pjesma na radijske ljestvice prvo probila kao obrada Petera, Paula i Mary, nakon čega su ju preuzeli društveni pokreti u svojoj borbi za ljudska prava. Univerzalna pitanja o ljudskosti, postojanosti morala i etike te potrazi za mirom provučena su kroz jednostavnu, a opet upečatljivu melodiju koja nas ni danas ne ostavlja ravnodušnima. Pjesma se ne može usporediti sa sofisticiranim tekstovima koji se bave istom tematikom, ali ju je upravo njezina jednostavnost učinila idealnom za taj društveno-politički trenutak. Ona na taj način postaje krik razorenog društva koje zahtijeva mir.

U isto je vrijeme označila i Dylanov opus koji u najboljim trenucima krasi poetičko samoponiranje te je izvor utjecaja na njegove kolege suvremenike, ali i generacije u nastanku.

Sam Dylan pojasnio je značenje pjesme: “Ovo nije prosvjedna pjesma ili nešto slično tome jer ja ne pišem prosvjedne pjesme. Previše mi ljudi govori gdje se kriju odgovori, ali ja ne vjerujem u to. Tvrdim da su odgovori u vjetru te da poput nemirnog komada papira ponekad slete dolje. Ali problem je u tome što ih nitko ne pokupi… A oni odlete dalje.”