Objavljeno u Nacionalu br. 859, 2012-04-30

Prošlog tjedna sastao se dream team milijardera i znanstvenika koji će u svemiru pokrenuti tešku industriju, rudarstvo i energetiku

Nije dovoljno poznato: potrebno je manje resursa da se dohvati neki Zemlji blizak asteroid
nego istu takvu napravu spustiti na Mjesec. Znamo za 1500 takvih nebeskih tijela. Treba samo skupiti pravu ekipu i iz uobičajenih budžeta NASAe za isti se doseg u svemiru može skinuti jedna ili dvije nule. Samo treba imati milijardera da ti novcem čuva leđa. E, takvi su se dvije
godine tražili i našli, a u utorak 24. travnja u Seattleu objavili da su osnovali tvrtku Planetary
Resources. Žele u svemiru utemeljiti tešku industriju, rudarstvo i energetiku.To društvance
čine bogataši Ross Perot mlađi (sin teksaškog milijardera i bivšeg neovisnog pred
sjedničkog kandidata), googleovci Larry Page i Eric Schmidt, microsoftovac Charles Simonyi
(dvostruki svemirski turist), poduzetnik Ram Shriram, Thomas D. Jones, doktor planetarnih
znanosti i bivši astronaut, planetarni znanstvenik Chris Lewicki koji je stvarao letjelice što su
se spustile na Mars, umirovljeni general T. Michael Mosley, dr. Peter Diamandis, svemirski
poduzetnik i šef zaklade X Prize te mnogi drugi. Nema ih previše, ali su dream team. Uglavnom
su u najboljim godinama, rođeni šezdeset i neke, pa su o eri Apolla mogli slušati samo
od starijih. Medijski najglasniji među njima je dr. Peter Diamandis, osnivač niza komercijalnih
i nekomercijalnih tvrtki i zaklada koje se bave svemirom, dvaju sveučilišta za svemirske
znanosti i pisac znanstvenih i popularnih knjiga, a u toj je grupi i najveći katalizator. U veljači
je objavio knjigu koja je – i za njegovu mjeru – prštala optimizmom: Abundance: The Future
Is Better Than You Think (Obilje: Budućnost je bolja nego što mislite). Sada je jasno i zašto. U njoj je ukoričena sva ideologija onoga što je grupa vršnjaka odlučila učiniti po načelu: Tko, ako ne mi? Kad, ako ne sad?

“Ne želimo više pričati o tome, jer se o tome sve zna. Sad to želimo učiniti”, kaže Diamandis. “Čovjek je po prirodi istraživač dohvatljivih resursa. U vrtu imam naranču i ne zadovoljavam se da uberem samo one koje mogu dohvatiti rukom. Uzet ću ljestve pa će ih biti i za susjede i za rodbinu. Na isti način ljudi su za resursima
putovali, otkrivali kontinente. Dragocjeni resursi u beskrajnim količinama čekaju da ih uzmemo.
A imamo i sve potrebno, pa i novac. Kad samo vidim koliko samo Shell ulaže u prave gradove
izgrađene na morskom dnu samo da izvlači naftu, znam da to možemo učiniti. Imamo tehnologiju, imamo elektroniku i imamo pogon koji će nas onamo odvesti. Sad imamo i investitore spremne na rizik. Kad se država prihvati takvog pothvata, rizika gotovo i ne smije biti, ali su takve misije skupe. Naši investitori svjesni su rizika, ali znaju da je dobit višestruko veća. I plodove takvih rizika već su iskusili.”

ZA ČIME PLANETARY RESOURCES posežu i što je njihov poslovni plan, objašnjava Eric
Anderson, glavni egzekutivac Planetary Resourcesa, kao da čita Diamandisovu knjigu. U prostoru između Marsa i Jupitera orbitiraju milijuni gromada svemirskog krša, otpadaka materijala koji se nije dospio formirati u planete prije desetak milijardi godina. Neki su se zgrudali u nekolicinu povećih asteroida poput Veste i Ceres, kojima malo nedostaje da dobiju poput Plutona status patuljastog planeta. Promatrajući ih sa Zemlje koliko samo Sunce dopušta da budu viđeni i izračuna im se putanja, astronomi su ih uknjižili oko
9000 većih od 50 metara. Pretpostavlja se da je to manje od jedan posto njihove ukupne mase. Taj je materijal star 10 milijardi godina i oblikovao se na posve drukčiji način nego naš planet. Zemlja je mješavina raznih materijala, a ono što doživljavamo kao dostupne rudne žile najčešće ima podrijetlo u udaru asteroida prilično čistoga sastava u vrijeme kad se formirao Sunčev sustav. Kojega su sastava, znamo po proučavanju meteorita i analizi robotskih svemirskih brodova koji su asteroide posjetili.

Tri su osnovne vrste sastava asteroida, a, na opće čuđenje laika, za ovaj pothvat najvažnija je
ona vrsta temeljena na ugljikovu hondritu. To je šupljikav materijal od grafita i stlačene čađe koji u sebi drži zarobljeni led. Vodu. Asteroid od ugljikova hondrita toliko je mnogo da je u pojasu asteroida gotovo nepotrebno tražiti one bijele, blještave, za koje se zna da su ili od leda, ili da su ledom oblivena kamenita jezgra. “TO JE TEMELJ SVEGA što radimo. Vodik i
kisik u tim je asteroidima za nas nešto kao svemirska benzinska crpka. Zarobimo li jedan takav
kamen u cilindar i prinudimo vodu da hlapi, možemo je rastaviti na vodik i kisik i skladištiti,
a od tekućeg vodika i kisika nema boljeg raketnog goriva. Osim toga, voda će nam biti najjeftinija djelotvorna zaštita od svemirskog zračenja za ljude u stijenkama budućih rudarskih svemirskih baza. Gotovo usput, ta je voda i neophodni sastojak za piće rudara, kao i za staklenički uzgoj biljnih vrsta za ljudsku prehranu”, ističe Anderson. “Voda je glavni ključ”, tvrdi planetarni znanstvenik dr. Tom Jones. “Ona je i u jezgrama takvih tijela koja, kad ih zagrije Sunce, sa Zemlje doživljavamo kao komete. Transport samo jedne litre
vode u nisku Zemljinu orbitu na Međunarodnu svemirsku stanicu stoji 22.000 dolara. Isto toliko i kilograma dopunskog goriva. A nama je sve ondje. Jedan takav asteroid dug 50 metara ima resursa za isto toliko milijardi dolara” “Prvi cilj su asteroidi kojima u sastavu prevladavaju željezo i nikal, kao građa za objekte koji će se graditi u svemiru. Strukture i kapaciteti za rudarenje ne bi se dovozili sa Zemlje, nego bi se gradili ondje. Potrebno je samo poslati osnovne robote koji bi postavili postrojenja za energiju i ekstrakciju vode te za taljenje rudače. U jednom ttrenutkubit će potrebna i ljudska nazočnost, ali to je dalja budućnost”, objašnjava Eric Anderson.

KAD ĆE NA RED DOĆI ciljevi u kojma je zarada? U sljedećoj fazi. Cilj je treća vrsta asteroida
koji su pretežnim dijelom sastava u visokoj koncentraciji metala koji su na Zemlji jako rijetki ili
već iscrpljeni: zlato, platina, lantanova skupina elemenata iz Mendjeljejevljeve tablice s atomskim brojevima od 57 do 71, uz kemijski slične elemente kao što su skandij i itrij. Sve su to dragocjeni industrijski materijali bez kojih nema današnje i sutrašnje napredne tehnologije posebno u elektronici, laserima i energetici. Na planetu kao što je Zemlja, čija se čovjeku dostupna vanjska kora temelji na siliciju, svi ti metali zapravo potječu od udara asteroida drukčijeg sastava. Većina toga u kapsulama će biti upućena na Zemlju, a ostatak će se upotrebljavati lokalno. Jedan takav paketić može vrijediti stotine milijuna dolara! Kad za 20-ak godina oni počnu kapati na Zemlju, taj će biznis imati profite u trilijardama dolara! Neki izračuni govore o profitima od sto milijuna dolara po stanovniku čovječanstva 2050. Ali lako za brojke. Stvar je u društvenim promjenama, jer ako je netko spreman svakoga tjedna na Zemlju slati 10 ili 20 tona zlata, na Zemlji odjednom postaje upitan sustav vrijednosti, novac i njegovo gomilanje. Možda bi blizu bio i trenutak da se razmisli u drukčijoj razmjeni i raspodjeli bogatstava, a da u tom obilju malo tko ostane prikraćen… Amerikancima danas ne
bi nimalo zanemarili što danas 97 posto tih strateških materijala rudari Kina. Manje je važno što se proizvode uz golemu potrošnju energije, pitke vode i neshvatljive štete po okoliš. U Washingtonu strepe od ekonomskog jačanja te zemlje što bi, uz osvajanje proizvodnje i znanja, moglo dovesti do toga da najmnogoljudnija zemlja u jednome trenutku zabrani izvoz tih strateških tvari. Nije nimalo slučajno to što Kina na najsuroviji način ne dopušta ni pomisao o neovisnom Tibetu, jer se procjenjuje da upravo na pustopoljinama te visoravni leže nove zemaljske zalihe tih ruda. A otkriva se i da je tih materijala podosta i u slabo istraženom Afganistanu! Dakle, u ne baš dalekoj budućnosti Amerikanci bi bili izloženi dilemi: ići
u svemir ili porobljavati Afganistan? Pitanje je bi li s gospodarstvom u problemima u kojima se sve manje razvija primarna proizvodna industrija, a u kojoj kraljuju usluge, financije i dizajn, sa sve više nezaposlenog osiromašenog stanovništva, u takvom trenutku uopće bilo snage za ratničko pokazivanje mišića.

PLANETARY RESOURCES računaju na još dva izvora profita. O jednom su govorili – o energiji
za Zemlju iz svemira. O drugom, radioaktivnim elementima, šutjelo se . NASA je izračunala
da bi lovljenje asteroida moglo stajati otprilike dvije i pol milijarde dolara. Poduzetnici Planetary
Resourcesa imaju za svemirski pothvat puno više od toga, ali već u startu kažu da ne razmišljaju kao NASA. Njihova je filozofija potpuno drukčija. “Iz NASA-ina cjenika mi za iste stvari koje bi ona poslala otkidamo jednu do dvije znamenke. Ono što NASA procjenjuje na milijardu dolara, mi ćemo napraviti za sto milijuna, poslije i za deset”, govori Chris Lewicki, neosporni tehnološki šef cijeloga pothvata barem kad se radi o slanju robota na asteroide. “Mi nikome ne dugujemo ništa, primjenjujemo postojeće, razmjerno jeftine, nimalo sofisticirane tehnologije, jer nama glavni cilj nisu nove znanstvene spoznaje, osim onih koje trebamo za svoj projekt. Zato će naše naprave biti robusne i radit će što se od njih traži. Isti takav nam je tim. Za nas ne rade deseci tisuća ljudi. Radit će tim koji će se najviše brojiti u stotinama, ali će svi biti eksperti i dobro uigrani. Kako? Plan je podijeljen u tri faze: istraživanje i određivanje ciljeva, gradnja pogona i eksploatacija. Za prvu se zna gotovo u mjesec što će se raditi
i koliko će to koštati.

Zahvaljujući upravo tome, već za 24 mjeseca počet će u nisku Zemljinu orbitu lansirati prvi iz
roja privatnih svemirskih optičkih teleskopa. Bit će to serija robotskih letjelica Arkyd 100 veličine kuhinjskog stolca. “Teleskope šaljemo da bolje proučimo pojas asteroida. Ti se objekti ne vide dobro sa Zemljine površine jer ne zrače vlastitom svjetlošću. Mnogo toga ne vidimo zbog protusvjetla Sunčeve svjetlosti. Proučit ćemo njihove orbite i izabrati kandidate za sljedeći krug istraživanja. Posebno nas zanimaju oni koje će Marsova ili Jupiterova gravitacija istrgnuti iz pojasa asteroida i čija će putanja u nekom razdoblju biti blizu Zemlji. Na odabrane ćemo od 2017. ponovno u rojevima poslati robotske sonde druge generacije tipa Arkyd 200. I oni će imati teleskope i detektore raznih materijala koji će ih obletjeti i poslati podatke na temelju kojih ćemo odabrati najpovoljnije za treću fazu. Roboti treće generacije prilijepit
će se za odabrane asteroide i početi po njima svrdlati. Arkyd 300 će jedni druge dopunjavati
i graditi se u složenije strukture. Radit ćemo robotima dokle god bude išlo, sve dok ne budemo
baš morali onamo poslati ljude da rukuju strojevima. Dotad ćemo sve to znati”, objašnjava
Chris Lewicki. U poslovnom planu već se sada računa da će u tim rojevima satelita biti i neizbježnih gubitaka.

KAKO KANE SVOJE satelite u rojevima slati u svemir? Isprva kao “autostoperi”, dakako, s
plaćanjem. Njihovi tereti od stotinjak kilograma lako će se prišljamčiti ambicioznijim lansiranjima
težih satelita na kojima će biti stotinjak kilograma manjka tereta do punog kapaciteta. Poslije
će biti i lansiranja u suradnji s privatnim kompanijama koje će razviti transportne kapacitete.
Koje su to kompanije? Jedna je SpaceX, koja će kao prva privatna kompanija 30. travnja
poslati vlastiti svemirski brod da pokusno pristane na Međunarodnu svemirsku stanicu. Ta se
kompanija razvija upravo radi toga da omogući komercijalni svemirski prijevoz za razne klijente. Trenutačno je to NASA, ali kapaciteti na raspolaganju bit će sve veći, sve jeftiniji i nudit će ih sve više kompanija. I NASA se oslanja na takve usluge sve više raznih kompanija, jer već druga privatna raketa na otoku Wallops čeka da bude provjerena ovoga ljeta. A i Boeing i Lockheed Martin, koji već proizvode takve rakete, morat će uskočiti u vlak koji je niknuo ispod žita tradicionalnih državnih svemirskih programa.

MEĐUTIM, PRAVA MASOVNA orbitalna lansiranja ponudit će još jedna novosvemirska kompanija u kojoj su znanje i novac koncentrirali ljudi istoga kova kao ovi iz Planetary Resourcesa. To je Stratolaunch Systems iz Huntsvillea u Alabami, u koji svoje milijarde dolara ulaže suosnivač Microsofta Paul Allen. Drugi partner, Scaled Composites, koji se sad zabavlja gradnjom letjelica za svemirski Disneyland Richarda Bransona Virgin Galactic, iz dva polovna Boeinga 747 gradi dvotrupni velezrakoplov za lansiranje sa šest motora koji će lako polijetati ili slijetati na bilo koju od pista na koje se širom svijeta mogao spustiti space shuttle. Između dvaju trupova bit će obješena skraćena raketa iz SpaceXa koje će s visine od 15 kilometara po bilo kojem vremenu, daleko od ljudskih naselja iznad pučine oceana, bez ikakvih potreba za posebnim i skupim mjerama sigurnosti, moći u svemir lansirati svakoga tjedna po jednu raketu sposobnu da u nisku Zemljinu orbitu iznese teret 6,1 tona. Uopće nema sumnje da će se prije ili poslije tješnje povezati Planetary Resources i Stratolaunch Systems. Iz razumljivih promotivnih razloga tu kompaniju istih korijena na predstavljanju nisu spominjali. Ali ni to nije sve. Iz 26 timova koji se u natjecanju zaklade Petera Diamandisa za Google Lunar X Prize najmanje su dva tima otvoreno objavila da ih zanima svemirsko komercijalno rudarenje. To su Astrobotic Technology i Moon Express. Autor ovoga teksta privatno zna za najmanje
još dva tima koja o tome nisu još ništa zucnula. A i za to ima dobrih razloga.

To je svijet biznisa koji ponekad zna u mraku zavrnuti vratom pijevca koji prerano zakukuriče.
JEDNOGA SU TAKVOG preranog pijevca već grubo ušutkali. Ne konkurencija, nego država
koja se diči slobodnim poduzetništvom. Skupina internetskih i telekomunikacijskih bogataša
osnovala je 1999. tvrtku MirCorp. i zakupila od Rusa svemirsku stanicu Mir. Čak su o svom trošku na nju Sojuzom poslali dvojicu kozmonauta s opskrbom stanice i opremom da u tri mjeseca boravka zakrpaju i poprave orbitalnu stanicu i pripreme je za komercijalnu uporabu. Rusi su u tom zajedničkom poslu trebali biti prijevoznici, a MirCorp. agencija za komercijalizaciju. Spremalo se mnoštvo poslovnih zahtjeva za uslugama u orbiti, od farmaceutske industrije, preko reklamnih agencija i znanstvenih instituta do NBC-a s Markom Burnettom, koji je već u svojoj mreži bio vrtio trailer za reality show “Destination Mir” kamo bi poslali pobjednika. Primili su i 7 milijuna dolara predujma prvog svemirskog turista Dennisa Tita. Međutim, netko je od srednjih analitičara u State Departmentu paranoično puknuo. Zaraza paranoje proširila se na Pentagon, koji je predsjednika Clintona upozorio da nekontrolirani američki privatnici nešto rade na nekontroliranoj ruskoj svemirskoj stanici
i da je to prijetnja nacionalnoj sigurnosti.

Trebala su dva telefonska poziva, jedan Clintona Putinu i drugi Putina Juriju Pavloviču Semjonovu, šefu svemirskog programa koji je za akciju MirCorp. imao iznimno razumijevanja. I za već uplaćeni novac. Ali naredba je naredba istanica je srušena. A osveta SAD-a bila je strašna: poslovni čovjek Walt Anderson, koji je u akciju MirCorp.a uložio najviše vlastitog novca, i danas čami u zatvoru nakon procesa stoljeća.
Dakako, za poreznu prijevaru, poznata američka navika da se eliminira netko bogat i
previše poznat. Amerikanci su i danas iznimno sumnjičavi prema svemu što privatnici namjeravaju lansirati u orbitu. Misle, privatnici uvijek nešto mogu prodati onome tko ponudi više. Makar i ispod stola. Tko misli da je takvo mišljenje paranoično, neka pita Iran ili Sjevernu Koreju. Svi su ostali državni svemirski programi pod uzajamnim nadzorom koji često državne agencije zovu i suradnjom. Zato je, uza sve sabotaže koje je doživio Elon Musk, više od zasluga za tehnologiju SpaceX-ove privatne rakete Falcon i svemirskog broda Dragon, zaslužio nagradu za drugo, još veće dostignuće: diplomatsku vještinu da se nametne svim dežurnim sumnjičavcima u Washingtonu. Kad takvih tvrtki bude pet, deset i dvadeset, te budu plaćali
porez u milijardama, i taj će iracionalni otpor biti slomljen.

A ŠTO TU ONDA RADI James Cameron, tek što se vratio iz spuštanja u Challengerov bezdan
na dnu Marijanske brazde? On je također barem posljednja dva desetljeća vrlo živahan dio iste
te ekipe. Slao je IMAX-ovu 3D kameru na Međunarodnu svemirsku stanicu i sa shuttleom na
posljednji servis svemirskog teleskopa Hubble. Uopće nema dvojbe da će i s ovim poduzetnicima snimati juriš na svemirski El Dorado, ne bude li i sam s njima poletio. U poreznoj prijavi ionako troškovi za put u svemir izgledaju puno bolje ako su prikazani kao produkcijski troškovi za snimanje filma nego kao bahati trošak za luksuzni turistički
izlet. Uostalom, ako sve u Planetary Resourcesu izgleda kao već viđeno, to nije slučajno za
redatelja “Avatara”.