Sve turkmenske novine objavljuju svakodnevno na naslovim stranicama njegove fotografije, a golem dio svog sadržaja posvećuju njegovim aktivnostima. Na svijetu nema takvog diktatora kakav je predsjednik Turkmenistana, Saparmurat Nijazov, takvog luđačkog nasilnika čije bi odluke bile komične da nisu strašne, a strašne su jer su 5 milijuna te potencijalno vrlo bogate zemlje srednje Azije uz obale Kaspijskog mora pretvorile u ideološko roblje. Iako zemlja leži na golemim zalihama nafte i plina, iako za ta prirodna bogatstva postoji veliko zanimanje i u njenoj neposrednoj okolini, i u udaljenoj Europi i SAD-u, Nijazov ju je potpuno zatvorio prema svijetu, a njene stanovnike podvrgnuo bizarnim naredbama i zabranama.

Nedavno je muškarcima zabranio dugu kosu i brade, a i muškarcima i ženama ? zlatne zube. Odluku o bradama malo je ublažio pa ih je dopustio starcima. Nijazov je uvjeren da su mladići počeli nositi dugu kosu pod utjecajem inozemne mode pa je na sve granične prijelaze poslao frizere i brijače da ošišaju svakog došljaka u Turkmenistan ili domaćeg čovjeka koji ima dulju kosu ili bradu.

Zabranio je zlatne zube nakon što je nedavno sreo mladu djevojku koja je imala zlatni zub. Rekao joj je da mu se taj njen zlatni zub nikako ne sviđa pa je na licu mjesta obznanio zabranu zlatnih zuba a djevojci preporučio da se smjesta javi njegovu ministru zdravstva, koji je po struci zubar, da joj umjesto zlatnog zuba stavi bijelu krunu. Preporučio je svim Turkmenima da čuvaju zube što više glođući kosti: “Kad sam bio dječak, često sam promatrao pse kako glođu kosti. Stoga psi imaju zdrave zube.”

Kult svoje ličnosti Nijazov gradi sustavno, a svaki posjetitelj Turkmenistana već se na prvom koraku suočava s tim kultom. Na svakoj javnoj zgradi i u svakoj javnoj prostoriji je njegov portret, u svim su gradovima njegovi kipovi, u glavnom gradu Ašhabadu desetak. U središtu grada nalazi se 75 metara visok zlatni kip koji se okreće tako da je njegovo lice uvijek obasjano suncem. Brojni gradovi, mjesta, aerodromi, hidroelektrane, škole, bolnice nose njegovo ime, čak se po njemu zovu jedan meteorit, jedan jogurt i jedan parfem. U ljeto 2002. Nijazov je na godišnjem zasjedanju Narodnog vijeća, turkmenskog parlamenta, obznanio da će promijeniti imena mjeseci te se više neće upotrebljavati uobičajena međunarodna imena mjeseci nego turkmenska. Siječanj je dobio ime turkmenbashi, što znači “otac Turkmenije”, što je službena titula. Ostali mjeseci zvat će se prema raznim povijesnim turkmenskim ličnostima, a travanj prema imenu predsjednikove majke Gurbansoltan. Nijazov je odlučio promijeniti i sva imena dana u tjednu ? utorak će se odsad zvati “mladi dan”, a četvrtak “duhovni dan”. Uveo je brojne nove državne praznike, pa se 6. travnja slavi praznik koji se zove Kapljica vode je zrno zlatnog dana, a 1. prosinca Praznik neutralnosti. On je 27. travnja proglasio Danom konja, a najpopularniji praznik je 10. srpnja, Dan lubenica.

Stanovnici siromašnog i izoliranog Turkmenistana već su se navikli na slične stvari. Taj čovjek, oko kojeg je stvoren trenutačno najveći kult ličnosti na svijetu, koji svojom državom na obali Kaspijskog mora vlada bez ikakve oporbe, koji kontrolira sve medije, svu izdavačku i umjetničku djelatnost, sve političke stranke, već je vukao kojekakve neobične poteze.

Njega više u Turkmenistanu ne nazivaju njegovim imenom, nego Turkmenbashi, “Otac Turkmenije”. Sve turkmenske novine objavljuju svakodnevno na naslovim stranicama njegove fotografije, a golem dio svog sadržaja posvećuju njegovim aktivnostima. On je 1999. na predsjedničkim izborima dobio 100 posto glasova, a na izbore je izašlo 100 posto upisanih birača, što se nije dogodilo ni u Sjevernoj Koreji u doba najvećeg kulta ličnosti Kim Il Sunga. Članovi njegove stranke na istim su izborima dobili više od 99 posto glasova. Na izborima u 51 izbornom okrugu bili su isključivo predstavnici njegove stranke, koji nisu imali protukandidata, jer je u Turkmenistanu opće uvjerenje da samo politika predsjednika Nijazova vrijedi, pa nema razloga da joj se itko suprotstavlja. Tako izabrani turkmenski parlament 1999. ga je proglasio doživotnim predsjednikom. Nedavno je pokrenuo inicijativu da mu se mandat ipak skrati do 2010., kad bi se raspisali izbori, ali je parlament to odbio.

Nijazov je svojedobno napisao knjigu “Rukhnama”, obavezno štivo za sve Turkmene. Proučavaju je djeca u školama, obrađuje se na sastancima u državnim institucijama, svaki građanin moja je posjedovati, a Nijazov je tražio i od islamske vjerske zajednice da je preporuči vjernicima umjesto Kurana, pa je dao zatvoriti vođu islamske zajednice kad je to odbio.

Na nacionalnom novcu samo je njegov lik. Glavna televizijska mreža zove se Turkmenbashi, a emitira najčešće emisije o njemu. Emitiranje počinje špicom s brončanim likom predsjednika. Radiosvakodnevno emitira pjesme o njemu. Nijazov je, doduše, 2001. kritizirao kult ličnosti i taj je govor dobio golem publicitet, no nije imao efektao. Nijazov je te godine ukinuo državnu operu i balet, iako su predstave bile vrlo kvalitetne još iz vremena Sovjetskog Saveza. Tvrdio je da opera i balet nikom ne trebaju i nisu u skladu s tradicionalnom turkmenskom kulturom, ali navodno je pravi razlog ukidanje bilo to što opera i balet nisu proizveli nijedno djelo posvećeno Nijazovu.

Nijazov je svojedobno uveo odštetu od 50.000 dolara koju mora platiti svaki stranac ako se želi oženiti Turkmenkom. Objasnio je da tako želi spriječiti odlazak Turkmenki u inozemstvo, posebno u bogate arapske zemlje, ali i skupiti novac za podizanje djece iz takvih brakova ako oni propadnu. Da Turkmeni ne bi bježali u inozemstvo, zabranio je da na put u inozemstvo idu cijele obitelji.

Inozemni politički komentatori tvrde da takvim potezima Nijazov želi još više izolirati svoju siromašnu zemlju kako bi ojačao svoju vlast. On se boji da bi izgubio vlast kad bi se otvorio svijetu, koji je sve zainteresiraniji za Turkmenistan zbog njegova strateškog položaja i prirodnih bogatstava te pustinjske zemlje na obali Kaspijskog mora.

Uz Kaspijsko more, slano jezero dugo 1300 km i široko između 210 i 430 km, leži pet zemalja, Azerbejdžan, Rusija, Kazahstan, Turkmenistan i Iran. U doba SSSR-a ondje su izgrađene razne industrije, a tu je i jedna od najvećih solana na svijetu. Kaspijsko more ekološki je devastirano, a prijeti mu i prava katastrofa zbog pada razine vode, izazvanog smanjenjem priljeva rijeka čije su se vode skretale u navodnjavanje. Posljednjih godina razina vode ponovno se popela za dva metra i za taj još uvijek bogat prirodni resurs zainteresirane su sve te zemlje, posebno zbog nafte.

Naftnih nalazišta ima u kaspijskom podmorju uz obale Kazahstana, Azerbejdžana i Turkmenistana, a vrlo malo uz obale Irana i Rusije. Azerbejdžan otprije ima bogatu industriju eksploatacije nafte oko glavnog grada Bakua, a Kazahstan i posebno Turkmenistan u tome zaostaju. Inozemnim naftnim kompanijama Nijazov zasad ne dopušta istraživanja i eksploataciju nafte. Svojedobno je u Turkmenistanu američki ministar obrane Donald Rumsfeld razgovarao o pravu preleta američkih aviona koji su sudjelovali u ratu u Afganistanu. Drugi američki izaslanici Nijazovu su nudili da američke tvrtke crpe naftu koja bi se novim naftovodom transportirala preko Afganistana, ali Nijazov za to nije bio zainteresiran.

Sadašnji “Otac Turkmenije” boji se stranaca. Taj bivši komunistički aparatčik rodio se 1940. u Ašhabadu, otac mu je poginuo u II. svjetskom ratu a majka 1949. u velikom potresu u Ašhabadu pa je s devet godina ostao bez roditelja. Podigli su ga rođaci a školovao se uz pomoć državnih sovjetskih stipendija u raznim dijelovima tadašnjeg SSSR-a i postao inženjer energetike. Radio je u raznim sovjetskim elektanama i kao predani član Komunističke partije penjao se u sovjetskoj političkoj hijerarhiji.

Tako je 1985., kada je Mihail Gorbačov nastojao pomladiti i revitalizirati sovjetski državni aparat, postavljen za predsjednika vlade Turkmenske Sovjetske Socijalističke Republike i prvog sekretara CK KP Turkmenistana, što je bila najmoćnija politička funkcija u toj sovjetskoj republici. Bio je član i najviših partijskih organa SSSR-a a 13. siječnja 1990. izabran je i za predsjednika Vrhovnog sovjeta Turkmenske SSR, što je ondje bila formalno najviša funkcija. Kad se potkraj 1990. Turkmenistan, kao i druge sovjetske srednjoazijske republike, proglasio neovisnim, Nijazov je imao i formalnu i stvarnu vlast. Više mu nisu trebale ni komunistička ideologija ni pomoć Moskve pa se iz lojalnog komunista pretvorio u gorljivog turkmenskog nacionalista. Vlast je čvrsto držao sve dok u Ašhabadu rano ujutro 25. prosinca 2002. nije postao metom neuspješnog atentata. Na kolonu vozila s predsjednikovim automobilom ispaljen je rafal iz vatrenog oružja, ali on nije bio ozlijeđen.

Nijazov je na izvanrednoj sjednici vlade izravno optužio bivšeg ministra vanjskih poslova i bivšeg ministra poljoprivrede, koji su prešli u opoziciju, da su stajali iza pokušaja njegove likvidacije. To je bio prvi znak otpora diktaturi Saparmurada Nijazova. Taj pokušaj ubojstva predsjednika Turkmenistana dramatično je utjecao na međunarodne veze te srednjoazijske republike. Nijazov je gotovo potpuno zatvorio granice i nekoliko zemalja ? Rusiju, Tursku, Azerbejdžan, SAD ? optužio da stoje iza atentata. U Turkmenistanu su masovno uhićeni protivnici režima. Državno odvjetništvo obznanilo je da je uhitilo 26 sudionika atentata, no neke inozemne organizacije za zaštitu ljudskih prava tvrdile su da je u vezi s atentatom uhićeno najmanje stotinjak osoba, i to ne samo mogući sumnjivci, nego i članovi njihovih obitelji. Nijazov je naredio da se provjere svi stranci u Turkmenistanu i da se preko granice u zemlju ne pušta više ni jedan stranac, čak ako je i dobio vizu. Istražitelji su rekonstruirali atentat. Veliki kamion prepriječio je put koloni. Iz njega i u blizini parkiranih vozila otvorena je vatra na zaustavljena vozila. Prema nekim informacijama, kamion je presjekao predsjedničku kolonu nakon što je predsjednički automobil već prošao, pa se pucalo samo na automobile u kojima su bili njegovi pratitelji i čuvari. Četiri su osobe ranjene.

Čim je Nijazov je obznanio imena navodnih organizatora atentata i rekao da su četvorica bivših članova turkmenske vlade, bivši ministar vanjskih poslova, zamjenik ministra poljoprivrede, bivši šef središnje banke i bivši veleposlanik u Turskoj, koji danas žive u izgnanstvu, organizirali atentat, glavna je tužiteljica Gurbanbibi Atadžanova izjavila da je istraga potvrdila ono što je Nijazov rekao i da su uhićenici priznali da su sudjelovali u atentatu organiziranom iz inozemstva. Izjavila jeda je oružje upotrijebljeno u atentatu stiglo iz Rusije, da je akcija financirana iz Turske, da ju je vodio američki državljanin, plaćenik moldavskog podrijetla, da su u akciji sudjelovali uglavnom stranci, kojima je turkmenske vize dalo azerbejdžansko ministarstvo vanjskih poslova. Otkriveno je, izjavila je državna odvjetnica, da su vozila upotrijebljena u akciji bila u vlasništvo obitelji jednog od osumnjičenih organizatora koji žive u inozemstvu, bivšeg zamjenika ministra trgovine Saparmurata Aklijeva, koji živi u Švicarskoj. Kako bi se u to uvjerili i građani Turmenistana, televizija je prikazala priznanje jednog od navodnih turkmenskih organizatora atentata, Guvandža Džumajeva, koji plačnim glasom viče: “Kriv sam! Kajem se! Smaknite me, ali poštedite članove moje obitelji.” Zajedno s njim kao sudionici atentata uhićeni su njegov 70-godišnji otac, njegov mlađi brat i sin. Uhićen je i njegov poslovni partner iz SAD-a Leonid Komarovsky, koji je stanovao kod Džumajeva, za kojeg je državna odvjetnica izjavila da je operativni organizator atentata. Ona je najavila da će od Rusije tražili izručenje bivših turkmenskih funkcionara koji žive u Rusiji a za koje je Nijazov rekao da stoje iza atentata.

Američko ministarstvo vanjskih poslova prosvjedovalo je protiv uhićenje američkog državljana Komarovskog, tvrdeći da Turkmenistan time krši međunarodne konvencije, jer nije obavijestio američke konzularne službenike i ne dopušta pristup Komarovskom. Američki tisak tvrdio je da je Komarovsky u Turkmenistan otišao poslovno, kako bi s Džumajevom pregovarao o izvozu češkog piva u Turkmenistan. Komarovsky je ? prije nego što je emigrirao u SAD ? bio poznati ruski novinar i scenarist popularnih filmova. Rusija je odbacila Nijazovljeve tvrdnje da stoji iza atentata. Dala je do znanja i da ne namjerava izručiti Turkmenistanu turkmenske političare koji žive u Rusiji. Optužila je Nijazova da zaoštrava odnose s Rusijom zbog rusko-turkmenskog spora oko razgraničenja zona eksploatacije kaspijskog podmorja, gdje su velika nalazišta nafte, a gdje Turkmenistan, navodno, želi zadržati mnogo veća prava nego što mu po duljini njegove obale pripada.

Inozemne organizacije za zaštitu ljudskih prava upozorile su da turkmenska vlast pokušava na temelju iznuđenih priznanja organizirati montirani proces kako bi Nijazov dobio opravdanje za još veću represiju. Svi izbjegli političari, optuženi za organizirane atentata, najenergičnije su nijekali bilo kakvu svoju umiješanost u atentat i optuživali Nijazova da masovno uhićuje njihove rođake. Čule su se sumnje da je i Džumajev priznao samo zbog užasnog pritiska u zatvoru i prijetnje smrću članovima obitelji. Rusija i SAD najavili su da će zaoštriti odnose s Turkmenistanom ako istraga o atentatu ne bude poštena, zakonita i jasna.

No od četvorice glavnooptuženih za organiziranje atentata turkmenskoj vlasti bio je dostupan samo Boris Šihmuradov, uhićen dva dana nakon atentata i držan u zatvoru bez mogućnosti kontakata. Dvanaest dana nakon atentata uhićen je i njegov brat. Mjesec dana nakon atentata Šihmuradov je na nacionalnoj televiziji pročitao pripremljen tekst priznanja da je organizator atentata. Nakon “priznanja” pohvalio je Nijazova. Četiri dana nakon tog priznanja, 35 dana nakon atentata, Šihmuradov je pred vrhovnim sudom osuđen na 25 godina zatvora, koliko su dobila i ostala trojica bivših članova vlade kojima se sudilo u odsutnosti, jer su se već prije sklonili u Rusiju. Suđenje je bilo tajno, optužnica nije bila objavljena, nije se doznalo čak ni to je li imao odvjetnika. Ali predsjedništvo turkmenskog parlamenta kaznu je smatralo preblagom i pretvorilo je u doživotni zatvor.

Sljedećih dana osuđeno je još 60-ak osoba na teške zatvorske kazne, ali među njima nije bilo Leonida Komarovskog. Pet mjeseci za njega se ništa nije znalo, a tada se i on pojavio na televiziji i sve priznao. I on je nakon priznanja hvalio Nijazova. Dan poslije Nijazov je u predsjedničkoj palači primio američku veleposlanicu Lauru Kennedy, koja ga je službeno zamolila da Komarovskog oslobodi, što je on 24. travnja 2003. i učinio.

U prosincu 2003., 13 mjeseci nakon atentata, u turkmenskim knjižarama pojavila se knjiga “Terorizam u Ašhabadu: Prava istina o atentatu na predsjednika Nijazova”, na čijim je koricama bilo napisano ime autora ? Leonida Komarovskog. Prema tvrdnjama turkmenskih medija Komarovski je nakon uhićenja predložio vlasti da napiše knjigu o zavjeri protiv Nijazova. Pišući po nekoliko desetaka kartica dnevno, Komarovski je, tvrdili su turkmenski mediji, u kratkom vremenu napisao debelu knjižurinu prema tezama predsjednika Nijazova. U knjizi je optužio Šihmuradova da je bio glavni organizator atentata. Na koricama je pisalo: “Sve što ćete pročitati u ovoj knjizi apsolutna je istina”. U uvodu autor je napisao: “Bio sam svjedok, a neko vrijeme o osumnjičenik da sam sudionik jednog od najapsurdnijih i najglupljih zločina u modernoj povijesti, atentata i pokušaja državnog udara protiv turkmenskog predsjednika Saparmurada Nijazova. Na temelju nepobitnih dokaza morao sam priznati zločin te sam primio zasluženu kaznu doživotnog zatvora.”

Na početku knjige objavljeno je i pismo što ga je Komarovsky, prije nego što je oslobođen, napisao Nijazovu: “Mnogo se toga promijenilo u mojim stavovima nakon terorističkog nedjela. Pažljivo sam proučio vaše filozofsko djelo ‘Rukhnamu’ i sada na Turkmenistan drukčije gledam. Sada vidim veliku i slavnu prošlost turkmenskog naroda i razumijem divnu dušu Turkmena. Meni je vaša velika knjiga ‘Rukhmana’ postala pravi priručnik za život i ljubav prema Domovini, a vi moj najveći Učitelj života. Velika je radost za cijeli turkmenski narod da ima takvog vođu kakav ste vi.”

No čim je knjiga izišla, Komarkovsky je u SAD-u priznao da je knjigu napisao, ali da u njoj nema ni trunke istine: “Sam sam se ponudio da napišem knjigu kako bih se spasio. Pisao sam ono što mi je tužiteljica Gurbanbibi Atadžanova govorila. Ona je ispravljala moj tekst čak i od gramatičkih grešaka jer ja slabo govorim ruski. Na kraju je knjigu odobrio predsjednik Nijazov. Tražili su čak da financiram njeno tiskanje, toliko su bili pohlepni. Tužit ću ih sudu jer su objavili tekst pod mojim imenom.”

Knjiga je postala obavezno štivo za državne kadrove pa su je mnogi morali kupiti, iako je za turkmenske prilike vrlo skupa, stoji čak 100 američkih dolara. Nijazov je tu knjigu želio upotrijebiti kao novi dokaz velike međunarodne zavjere protiv njega, kako bi imao opravdanje za represiju protiv stanovništva. Nedavno je naredio svim stanovnicima Turkmenistana koji imaju rusko državljanstvo da se odluče za jedno, turkmensko ili rusko. To je izazvalo paniku među turkmenskim Rusima, koji su se uplašili da više neće moći putovati iz Turkmenistana u Rusiju. Mnogo turkmenskih Rusa, neposredno prije isteka roka dokad se moraju opredijeliti, s onim što su mogli ponijeti odselilo se u Rusiju.