Objavljeno u Nacionalu br. 706, 2009-05-26

VELIKI SKANDAL trese britanski parlament: stotine zastupnika varale su državu i naplaćivale kojekakve troškove, mnogima su karijere završene, a nekima sada prijeti istraga i zatvor

Britanski parlament često se diljem svijeta uzima kao primjer poštene demokratske institucije, gdje se sve odvija u skladu sa savršenom tradicionalnom demokratskom praksom te u skladu s višestoljetno građenom etikom od naroda izabranih poslanika. No ovih dana britanski tisak otkriva neugodne detalje koji dokazuju kako to uopće nije tako, kako je britanski parlament postao centrom neobične korupcije, gdje se poslanici bogate na račun poreznih obveznika koristeći se na neprimjeren i nelegalan način parlamentarnim pravilnicima koji im to omogućuju. Izbio je ogroman skandal, koji sada uništava karijere pojedinih poslanika i reputaciju svih britanskih parlamentarnih stranaka, jer su poslanici svih njih u to umiješani. Skandal je već stajao posla sadašnjeg predsjednika britanskog parlamenta Michaela Martina, a sigurno će upropastiti i karijere brojnih poslanika. Već sada se govori da bi barem stotinu poslanika moglo odustati od kandidatura na sljedećim izborima jer su spomenuti u dokumentima koji se sada objelodanjuju o ovoj aferi. Sve se više govori da će o cijeloj aferi biti pokrenuta i policijska istraga, te da bi neki od poslanika – koji su kršili zakon – mogli završiti i u zatvoru. Jedna konzervativna poslanica ovih je dana na svojem internetskom blogu napisala kako je među poslanicima svih stranaka tako teška atmosfera jer se mnogi boje sramote ako se otkriju i nove njihove nezakonitosti, te da ne bi trebalo isključiti i mogućnost da će neki počiniti samoubojstvo.

U središtu pozornosti su parlamentarni pravilnici koji omogućavaju poslanicima da od parlamenta traže isplatu kojekakvih troškova što su ih, navodno, imali zbog svojeg parlamentarnog rada. Britanski parlament je do sada funkcionirao kao potpuno nezavisna institucija, koja je sama donosila svoje pravilnike i zakone o sebi, te je sama provodila te pravilnike. Za to se brinuo isključivo predsjednik Donjeg doma parlamenta i njegov sekretarijat. Nitko izvana nije kontrolirao ni pravilnike, pa i one o plaćama i nadoknadi troškova poslanicima, koje je parlament autonomno, suvereno donosio, niti njihovo provođenje.

Prije četiri godine jedan je londonski novinar zatražio od parlamenta da mu – u skladu sa Zakonom o slobodi informiranja – dade podatke o tome koliku su koji poslanici tražili naknadu troškova, te za što. No sekretarijat parlamenta te mu je podatke odbio dati, tvrdeći da je riječ o osobnim povjerljivim podacima, te da bi objavljivanje tih podataka moglo značiti upad u sferu privatnosti. Taj se novinar obratio sudu, sud je presudio njemu u korist, a parlament je obznanio da će u skladu s odlukom suda skupni izvještaj s traženim podacima objaviti 1. srpnja, ali će ipak neke najosjetljivije zadržati. Bilo je očito da sekretarijat parlamenta namjerava cenzurirati te podatke, te zaštititi parlamentarce od skandala. No prije nekoliko tjedana svi su podaci o tim financijskim poslovima poslanika stigli u medije, a preko njih djelomično već i u javnost, i to zahvaljujući Johnu Wicku, bivšem vojniku, časniku elitne britanske komandoske postrojbe SAS. On danas vodi jednu privatnu tvrtku za sigurnost i obavještajne poslove, koja pruža usluge velikim korporacijama, a posebno je specijalizirana za oslobađanje taoca u ratnim zonama. On tvrdi da mu je u ožujku ove godine pristupio jedan čovjek, čiji identitet on ne želi otkriti, te ga zamolio da bude posrednik između njega i novina. Taj čovjek, tvrdi Wick, radi u parlamentu, te je imao dodira upravo s onom dokumentacijom koja se odnosi na isplate poslanicima naknada za troškove napravljene tobože zbog njihova poslaničkog rada. On je Wicku ispričao da su službenici parlamenta, koji se bave tom dokumentacijom, zgroženi onim što ta dokumentacija pokazuje, a isto tako i načinom na koji se u sekretarijatu priprema budući službeni izvještaj o tim naknadama, što se trebao objaviti u srpnju, jer će on biti drastično cenzuriran. Oni smatraju da je nužno da javnost točno zna o čemu je riječ, pa je napravljena jedna neregistrirana kopija hard diska na kojoj se cijela ta dokumentacija nalazi, a riječ je – navodno – o više od milijun raznih dokumenata, računa, potvrda i drugoga, što je sve taj izvor bio spreman preko Wicka dati novinama. Wick, koji za sebe kaže da je politički blizak konzervativcima, stupio je u kontakt s redakcijom dnevnog lista Daily Telegrapha, koji je također blizak konzervativcima, a redakcija je bila spremna to objaviti. Tvrdi se da je – u skladu s britanskom novinskom praksom plaćanja informacija – redakcija za to Wicku platila 70.000 dolara.

Daily Telegraph je prije petnaestak dana počeo objavljivati pojedine podatke o tim izdacima u nastavcima. Od tada svakog dana objavljuje nove činjenice i račune, otkrivajući kako su se pojedini poslanici iz svih stranaka bogatili na račun sumnjivih pravilnika, kako poslanici zloupotrebljavaju mogućnost naknade troškova za enormno osobno bogaćenje, neki put koristeći se povoljnim odredbama tog pravilnika, ali često varajući i lažući, očito kršeći ne samo odredbe pravilnika nego i zakone. Ti podaci pokazuju da su poslanici bili vrlo inovativni u takvom pljačkanju poreznih obveznika, te su iskorištavali kojekakve trikove da si nadoknade najrazličitije tobožnje troškove, a zapravo da prijevarom izmuzu još novca od države.

Osnovni mehanizam prijevare jest pravo poslanika da im parlament nadoknađuje sve troškove, održavanja, moderniziranja i opremanja tzv. “drugog doma”. Naime, poslanici koji u London stižu iz unutrašnjosti imaju pravo da u Londonu sebi opreme stan, gdje borave dok zasjeda parlament, a i londonski poslanici imaju pravo na drugu nekretninu koja im može služiti kao drugi ured. Poslanici mogu birati da kao svoj “drugi dom” prijave ili dom u Londonu ili dom u svojoj izbornoj jedinici, a država im je tada dužna plaćati opremanje tog “drugog doma”, dok se za “prvi dom” moraju brinuti sami od vlastitih prihoda. Obrazlažući to pravilo parlament je obznanio da poslanik mora imati dva doma jer mora boraviti i u svojoj izbornoj jedinici, ali i u Londonu gdje se nalazi parlament, a na oba mjesta mora kvalitetno živjeti. Parlament plaća troškove “drugog doma” jer, tobože, oni ne bi imali potrebe za tim domom da ne obavljaju za državu važan posao člana britanskog parlamenta. Drugim riječima, zato što je to za birače i cijelu državu važan posao ne bi trebali sami snositi troškove opremanja tog “drugog doma”.

Poslanici su to pravo počeli koristiti kako bi – tobože opremajući svoj “drugi dom” – na teret države, to jest poreznih obveznika – nabavljali najrazličitije stvari, od pokućstva, kućne opreme, elektroničkih uređaja do umjetničkih djela, opreme za uređenje vrtova i opreme za kućne ljubimce. Parlament im je plaćao sve režije. U troškove su uključivali sve, pa čak i plaćanje posluge ili čistačica, nabavu cvijeća, zastora, higijenskih potrepština, a otkriveno je čak da je država plaćala i iznajmljivanje za gledanje u tom “drugom domu” porno videokaseta za muža jedne britanske ministrice. Ne samo da je pri nabavi svih tih potrepština moglo biti enormno mnogo zloupotreba jer nitko to nije kontrolirao, nego je bilo i mnogo drukčijih i puno krupnijih zloupotreba. Na primjer, poslanici bi za svoj “drugi dom” prijavljivali kuće svojih rođaka, u kojima uopće nisu boravili, te ih na račun države popravljali.

Bilo je slučajeva da bi poslanik prijavio neku svoju nekretninu za svoj “drugi dom”, popravio je i modernizirao na račun države, te potom prodao po višoj cijeni, ne plaćajući ni porez, te zatim kupio neku jeftinu trošnu kuću, te nju prijavio kao “drugi dom”, počeo sada popravljati na račun države da je opet skuplje proda. Jedna laburistička poslanica to je napravila tri puta u samo jednoj godini. Zabilježen je slučaj konzervativnog poslanika koji je za svoj “drugi dom” prijavio trošni dvorac izvan Londona, te ga počeo od podruma do krova intenzivno popravljati na račun države, čak je dao počistiti vodom ispunjen jarak oko dvorca. Zabilježeni su slučajevi da su poslanici kao svoj “drugi dom” prijavljivali kuće koje nisu bile ni u Londonu, niti u njihovoj izbornoj jedinici, nego u sasvim drugom dijelu zemlje. Nekoliko ih je prijavilo svoje vikendice na moru.

Riječ je o masovnoj prijevari u kojoj je na drastičan način sudjelovalo čini se najmanje stotinjak poslanika a gotovo da i nema poslanika koji barem u manjoj mjeri nije koristio beneficije tog sustava. Do sada je identificirano tridesetak stvarno krupnih prevaranata, među njima je čak i nekoliko članova vlade, a čini se da je čak i premijer Gordon Brown napravio nešto neetično. On je tražio da se kao trošak “drugog doma” plati neki posao napravljen u stanu njegova brata, a sumnjiva je još jedna stvar s njim u vezi, no riječ je o manjim sumama. Čak 25 poslanika priznalo je do sada zloupotrebe, no pravdaju se da nisu točno znali kako interpretirati propise, a spremni su vratiti novac koji je pogrešno potrošen, te platiti porez za prodaju preuređenih nekretnina. Unatoč tome što se mnogi poslanici sada žele prikazati kao ljudi koji su slučajno, nenamjerno pogriješili, te da su spremni sve što su eventualno nelegalno stekli vratiti, skandal je ogroman, a mediji sve glasnije traže da policija pokrene istragu, koja bi mogla dovesti i do sudskih procesa i zatvora, ako se dokažu namjerne prijevare i zloupotrebe, izbjegavanje poreza i mešetarenje nekretninama, čega je u svemu tome nesumnjivo bilo.

Bit će sigurno i značajnih političkih posljedica. Prvi je već stradao predsjednik parlamenta Michael Martin koji je mjesecima zataškavao stvar, te sprečavao poštene poslanike da tu temu uopće otvore u parlamentu. Kada je to dvoje poslanika pokušalo, on ih je odmah ušutkao, pa je nastao skandal. Dvije su stranke nakon toga zatražile njegovu smjenu, a vladajuća Laburistička stranka – čiji je Martin član – nije se tome usprotivila, pa je on posramljen podnio ostavku. To je prvi prijevremeni odlazak jednog predsjednika zbog skandala u posljednjih 300 godina. Stvar je vrlo neugodna i za premijera Gordona Browna, ne toliko zbog njegova spominjanja u aferi za dvije male sumnjive sume, nego zato što su očito vrlo velike zloupotrebe činili neki članovi njegova kabineta, te se na tome ozbiljno bogatili. Jedan je ministar podnio ostavku, dvoje poslanika je suspendirano. Ipak, za Browna je sretna okolnost to što su među osumnjičenima za zloupotrebe istaknuti članovi iz obiju opozicijskih stranaka. Zanimljivo je da su novac za renoviranje svojih “drugih domova” u Londonu tražili i poslanici iz redova sjevernoirske katoličke stranke Sinn Fein iako je poznato da ta stranka bojkotira rad parlamenta, a njeni članovi – iako su izabrani u parlament – ne dolaze na njegove sjednice.

Brown je prošlog tjedna održao konferenciju za tisak na kojoj je obznanio da će u parlament po hitnom postupku dati na usvajanje nacrt zakona po kojem će se promijeniti ustrojstvo parlamenta, te on više neće sam regulirati svoje poslove. Formirat će se nezavisno tijelo koje će kontrolirati financijsko i drugo poslovanje parlamenta, te to više neće činiti predsjednik parlamenta. Na Browna se u medijima, ali i u opoziciji radi veliki pritisak da raspiše prijevremene parlamentarne izbore. Izbori su najavljeni za sljedeću godinu, ali se sada traži da se oni održe već najesen. Kako sada stvari stoje, laburisti će na njima sigurno izgubiti, a Brown želi da to barem bude što kasnije.